Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Novi Sad
  
Izbeglice, ekonomska kriza i ljudsko rasulo u srpskoj Atini

 

Triput mere, jednom otimaju

 

U Novom Sadu ukradena je kompletna dokumentacija o 265.000 izbeglica sa prostora nekadašnje Jugoslavije, iz Odeljenja gradske uprave za socijalna pitanja. Taksisti tučom otimaju posao, a sitni krimosi otimaju kajle. Demokratska stranka u Novom Sadu krenula je grlom u jagode da strankama naplaćuje stanarinu. Otkud to? Stranke nisu profitabilne organizacije, stranke rade na dobrobit građana. Liga socijaldemokrata Vojvodine podržala je Demokratsku stranku javno, a tajno napravila sporazum sa radikalima. Uz radikale je stao i SPO

 

Miodrag Milojević

 

Jutro je bilo gorko kao pivo plave nalepnice. Primiču se tri oblaka  kao pena od piva. Ostade gnezdo rode na ulazu u Novi Sad. Crvene noge rode - prelomljene kazaljke sata.
Gospođa Mica Svejić je doputovala u Novi Sad. Pridaje sebi na važnosti, misli, svi će se okupiti oko nje. Nosi tri nabijene torbe, kako će se snaći? Priča sama sa sobom. Devojka je optrčala oko Mice Svejić. U dva reda, postrojeni taksisti: - Tamo mere. A ovi ovde lupaju. Sad, vi odaberite... Intuicija me je privukla kao struja, pošao sam za Micom Svejić. Pitao sam ja kako mere, kako lupaju?
- Pa prosto, lupaju... Ono, odlepe...
Pukušavam da se snađem, oni što "mere", ti uključuju taksimetar, ovi drugi ne uključuju. "Odlepili su" znači - poludeli su. To vidim i bez nje, to se može pročitati na licima.
Tuča između taksista. Ko će odvesti stariju gospođu Micu Svejić?
Jeste ovo Novi Sad, grad ima tradiciju. Ali jeste, ovo je i tuča.
Statistika ide jednim, život ide drugim putem. Jeste Niš, na primer, po statističkim pokazateljima daleko zaostao iza Novog Sada, ali ovoliko nezadovoljstva, toliko ucveljenosti, toliko besa nema na niškim ulicama. Idem iza gospođe Mice Cvejić, vidim biće, biće, biće  belaja.

 

Tučom do posla

Mica Svejić je Beograđanka, žena u godinama, usedelica, prija joj pažnja muškaraca. Seda kosa, zdrava je, uspravno hoda. Mica Svejić glumi nevinost bez zaštite: - Putujem do Čuruga. Je l' ima neko telefon da zovem jednoga taksistu, Čuruganina?
Nosač je bio nabijenih ramena, bez ijednog zuba, ošišan do glave. Privukao me je njegov hod patka, obe noge kreću istovremeno. Ispred sebe gura ručna kolica, gura ih nežno kao da na dnu sedi beba.
- Zovi! - rekao je nosač.
Gospođa Mica Svejić nosi tri pune torbe, pune i čiste. Posle će joj nosač sve tri torbe prosuti u baru, kao građevinski radnici kolica betona.
- Aj, pomoći ću vam ja.
- Pa, nije daleko...
- Šta ima veze, neću ja ništa da vam odnesem, neću ja ništa vaše - reče nosač i pođe korakom tovarnog konja.
- Pa imam ja autobus.
Priča o autobusu, da joj taksisti ne trebaju, ali ode kod taksista: - Do Čuruga? Do Čuruga, dve i po hiljade.
- Pa to je mnogo...
- Znate šta, dušo moja, sad ću vam ja nešto kasti.
- Pa mene je dovezao jedan iz Čuruga, dala sam mu više... Dao mi je vizitkartu... Lepo sam zaboravila da zovem, neću, autobus ću da čekam...
- Dve iljade - kaže drugi taksista.
- Treći pretrčava: - Nećeš? Kod mene četiri hiljade...
- Kako sad dve hiljade, sad četiri hiljade? - piskavo je vikala Mica Svejić.
Preko puta je ćutala crna lokomotiva, stara, podvezana žutim mašnicama devojčice.
Koliko je, koliko vozite do Čuruga, pitam i ja: - Šta oćeš ti? I ti do Čuruga? Ajde, dve i po iljade, pa podel'te...
Pomisili su, već sam uzeo dve hiljade Mici Svejić da joj obezbedim taksi. - Šta oćeš ti? Oćeš da se voziš, nećeš da se voziš. Ko si ti? Što ti pitaš a ona se vozi?
- Ne pitam ja za nju, nego za sebe.
- Samo, gospođo, samo polako... Gospođo, koliko vam nije puno?
- Neću, neću!..Vi derete.
- Evo, gospođo, može 20 evra. Neće dve hiljade...
- Pa to je isto...
- Nije isto. Spustio vam je dvesta dinara, dobro vam je spustio... Šta je sad strašno? Šta? Što vam je spustio?
- Jedan Čuraganin me je dovez'o, pre dvajes dana.
Milan iz Krajine drži tezgu na stanici. Malu tezgu, aluminijumski stočić: - Pre dvajes dana? Dolazili ste, kod mene ste dolazili. Ako znate...Vi ste došli iz Njemačke?
- Dolazim iz Beograda.
- Da. Sada. Al' onda?
- I onda, iz Beograda.
- Onda, onda... Pomešao sam vas.
- Zaboravila sam punjenje.
- Pa dobro, gospođo, zar je problem punjenje?
Milan uzima vizitkartu, vrti telefon, lako: - Na autobuskoj, gde dolaze autobusi, na dolazni peron.
Javlja se i Mica Svejić: - Šta je znam gde sam. Na stanici, gde se prodaju flaše, neki džemperi...
Taksista će stići.
Milan iz Krajine, brkovi opušteni, kreće mirno: - Oćeš prsluk?
- Jedan imam već ovako... gde će doći? To imam, to je veliki broj... Ove papuče nosim po kući...
- Šta mislite, jedan suvenirčić lep, ovako?
- Pa, nemojte me sada... Ha - ha - ha!.. Pa nemojte me sada...
Milan, izbeglica iz Krajine, majstorski je odigrao svoju tačku. Ukrotio bulumentu takstista što su jurili Micu Cvejić, smirio tenziju, učinio uslugu, prodao suvenir. Hipnotisani nosač je bio nemi posmatrač. Milan je bio fascinantan. Kvrgavi, krastavi nosač debilnog izgleda reči nije progovorio. Gospođa Mica je pružila nosaču sto dinara.
Noćas je kiša padala. Ispred je duboka lokva u asfaltu, puna vode. Nosač pogurao tri torbe, torbe je izvrnuo u baru. Ne, nisu plivale. Mnogo su teške.
Kad je Milan uspeo da zamahne? Gađao je nosača cipelom u stomak.
Nosač se uspravlja: - Nisam ja ovde budala!
- Šta se dereš, bre?! Što bacaš, što bacaš... Evo, vidite!
U tom momentu stiže taksista iz Čuruga, počinje opšta tuča. Taksista udara po nosaču. Tuča zbog gospođe Mice Svejić. Mica je uzbuđena, Mica je ujedno i srećna. Srećna je, kao da je na svetosavskom balu, pre Drugog svetskog rata, zbog Mice se potukli kavaljeri.
Nezapamćena oluja što je obarala stabla i lomila prozore, probijala vrata, a vrata pod pritiskom izletala kao čepovi šampanjca, flaše zelene kao Dunav, donela je dve suve grane. Nosač se neopažen izmakao iz gomile, slomio jaku, suvu granu, naoružao se. Taksista iz Čuruga  naleće na njega, i drugi s leđa zadaju udarce. Taksisti respektuju Milana iz Krajine. Onaj iz Čuruga naleće: - Što bacaš, što bacaš to ženi? Zašto bacaš stvari... Ko si ti da bacaš stvari?!
- Što me pravi budalom? Samo sam ja budala ovde. Vi svi lovite u mutnom...
Dok je stigao taksista iz Čuruga, prošlo je deset minuta, nosač je stajao, stajale su torbe na njegovim kolicima. Nosač računa vreme.
- Pusti ti mene. Nemoj bit' bezobrazan! Hoćeš da zovem policiju?
- Zovi!
- To je mućkara, to je mućkara. Ja ću njemu glavu razbit'...
- Alo, alo, alo! Da glavu razbijete. Nemoj, bolan, bit' bezobrazan! Nemoj, zemljače!
- Udari ga, udari ga! Da ti jebem ja mater bezobraznu! Đubre jedno pijano!
- Nije on pijan, nije, nije.
Pored dva telohranitelja, prvo Milan pa taksista iz Čuruga, nije došlo do masovnije tuče. Učestvovalo je, koliko sam video, četvoro ljudi. Masovna tuča između taksista za dve hiljade dinara ovde je svakodnevna pojava. Dovoljno je pogledati njihova lica. Crna su ili bakarna, iznutra sagorevaju.

 

Vreme otimanja

 

Levo je ograda autobuske stanice. Preko puta železnička stanica, prostor kao od kristala, bez ijedne klupe. Na travnjaku pored stanične ograde izbegličko poselo. Popije se dnevno, možda, deset hiljada piva. Dva kioska, dve narandžaste bube, rade kao mašine, ispadaju flaše.
Gde još ima da se na travnjaku usred grada otvara pivo, lete čepovi? Preko puta je bašta fane, skoro prazna. 
Počelo je vreme otimanja, odavno je počelo. Ja sam jutros stigao.
Izbeglicama što sede na klupama i gajbama sve su gajbe zelene, njima je svejedno. Neka se vide i neka ih svet vidi. Nemaju se čega stideti. Izbeglicama se pridružuju domaći klošari. Naokolo pijani ljudi leže golih stomaka, hrču i buncaju, razbacani kao balvani.
Svi, bez izuzetka, plave flaše drže u rukama. - ''Lav pivo'', najbolje pivo na svijetu, zemljače! Eh, bolan... Ima i ''jelena''.
Mladić sa Milanove tezge. Nosi na sebi crveni dres. Devetka,  ''Perfeto - Laktaši''. Perfeto Laktaši je celog dana pijan. Za njegovu tezgu stao policajac. Perfeto stoji mirno. Vrtlog umalo da ga ponese u tuču, baci u baru, na tri torbe.
- Ona ne zna koje ja pivo pijem, kao, ona ne zna koje ja pivo pijem! - kaže Pefeto Laktaši.
Letnji je dan. Kiosk izbacuje, flaše prosipaju penu po travnjaku kao da je led. Preko puta je tamnozeleno renovirani, otmeni hotel Park. Po parku su neki ljudski životi popadali. Ljudi padaju po travi kao crne pijane bube. Miriše na znoj. Podseća na duševnu bolnicu. Mogu se preskakati tela. Red ljudi na zavijutku disciplinovano čeka autobuse koji sve gutaju i odnose.
Micu Svejić, njenu sedu kosu, odvukao je ljubičasti ''folksvagen''.
Rat za svaku torbu, pesnice i otimačina. Kapitalizam je stigao na vreme. Kapitalizam počinje od ranog jutra. Jedni mere, a drugi lupaju.
Mica Svejić, žena koja nosi penziju i svoje godine, opljačkana je prvo u Beogradu. Znoj je izbijao, para kao sa lokomotive dizala je svilenu košulju na šalteru, ispred mene. Kupovali su joj kartu. Rom, vodene crne kose, strpljivo je čekao. On je nosač. Drugi je taksista. Odvojili su Micu Svejić, zatvorili je kolicima. Šolja kafe i cigareta na metar do nje.
- Nisam, nisam! Dosta je jedna crvena.
- Nemoj, nemoj! Znaš da si prošli put više dala. Prošli put dala si dve crvene. Nemoj, znaš da te uvek vozim! Pošteno te vozim!
- Dobro, ajd'.
Dve crvene za taksi, jedna crvena nosaču. Ovo je Beograd. Bez panike i sa malo reči, sve šapatom. Šaputanje na uvce, pored hladne aluminijumske stolarije.

 

Konoplja i nadripisari

 

Oko Novog Sada kanali, žabokrečina, topla voda koja isijava, isparava, i rojevi komaraca kao svilene maramice. Iz kanala rastu bele šipke trske, zeleni se indijska konoplja. Za sadnju indijske konoplje  neki drugi odgovaraju, leže na robiji. Novi Sad ima drugu klimu.
 Sad se u Novom Sadu setili da pitaju. Da li su stabljike posađene namerno, radi proizvodnje i prodaje droge, ili su nikle same od sebe?
 Doktor Janoš Derenji, naučni savetnik za ratarstvo i povrtarstvo, komentariše: - Ne verujem da je na prilazu Drumsko-železničkom mostu neko namerno posadio. Za toliko konoplje potrebno je 50 kilograma semena. Zemlja je tvrda, niko ne zaliva, ne izraste baš svako seme.
Janoš Berenji priča napamet. Zemlja nije tvrda, konoplja izbija iz vode, ne treba navodnjavati. U konoplji, procenjuju stručnjaci, najverovatnije nema dovoljno psihoaktivnih elemenata, jer su biljke mlade i nerazvijene.
Sve je stalo, a konoplja raste.
Radnici Gradskog zelenila staviće tačku na ovaj slučaj. Tačku će staviti košenjem. Ne znam kako će pokositi. To je ogroman prostor, vrlo nepristupačan. Slučaj indijske konoplje koja raste na prostoru od 10 kilometara, levo i desno, otvoren je po dojavi građana. Teško je poverovati da su građani znali koja je to biljka.
Bio je jedan muzej. Sad je isti muzej drugi muzej.
Za projekat Muzeja savremene umetnosti u Novom Sadu potrošene su velike pare. U tu svrhu raspisan je javni konkurs, podeljene su neke nagrade. Sad se, pod izgovorom da je ceo svet zahvatila ekonomska kriza, odustalo od izgradnje.
Rešenje je pronađeno tako što je Muzej revolucije preimenovan u Muzej savremene umetnosti. Muzej revolucije se mogao uzurpirati i bez silnih para uloženih u projekat.
Advokati, pisari, klisari i nadripisari.
Kako advokati uz pomoć saobraćajne policije pljačkaju Novosađane? Preko agencije a bez agencije.
Novosađanka Milena, koja nije smela da se predstavi, kaže da je posle udesa na kućnu adresu stiglo obaveštenje agencije sa svim  ličnim podacima.
Kako agencija može, u rekordno kratkom roku, imati sve podatke o udesu? Može odmah, jer saobraćajna policija radi za agenciju.
Zatim agencija šalje svog advokata. Advokat je vlasnik agencije i nema drugog advokata, nema nikakvog osoblja. Postojanje agencije je fiktivno. Agencija je on sam, njegova kancelarija. Reklamiranje je, prema kodeksu, za advokata zabranjeno, za agenciju nije zabranjeno.
Druga, još efikasnija varijanta je da advokat, vlasnik agencije, šalje na teren svog kolegu. Njegov kolega, takođe advokat i vlasnik agencije, posao namešta njemu.
Agencije ugovaraju procenat za sebe i advokata, odnosno advokat uzima dvostruku proviziju. Prvi put kao advokat, drugi put kao agencija.
- Partneri do naplate. Zastupanje u osiguranju i pomoć pri naplati štete.
U Advokatskoj komori prete oduzimanjem licence, mada je prividno sve legalno. Advokatsku komoru mnogo više brinu nadripisari, laici koji nisu advokati a rade ovaj posao. Radeći isti posao, nestručna lica  postižu veći uspeh u naplati štete nego advokati, a rade jeftinije.

Pljačke

Maloletnici, pojedinci ili čitave bande, haraju oko novosadskih osnovnih škola. Letnje vreme, idealno sa otimanje mobilnih telefona. Sudije pak kažu: to je samo igra. Zmajeve dečje igre oko novosadskih škola.
Zbog dvostruke oružane pljačke, vaspitna mera za maloletnika koji je sa dva ortaka opljačkao novosadski market Iva pištoljem uperenim u prodavačicu. Tada su oteli 15.000, drugi put osam hiljada dinara.
Sudija Zoran Drecun je pitao maloletnika zašto u svet kriminala ulazi razbojništvom, jednim od najtežih dela te vrste.
Maloletnik je odgovorio da - ne poznaje zakon.
- Prvo sam ušao da kupim sok, posle sam se setio da supermarket mogu i da opljačkam.
- Odakle ti pare za sok? - pita sudija.
- Čuj, odakle mi? Pa imam svoje pare.
- Kad imaš svoje pare, zašto pljačkaš?
Maloletnik nije mogao da se seti. Centar za socijalni rad se sažalio. Nema on svoje pare dok ne ukrade, nigde ne radi, odakle njemu pare?
Prosjaci su ruglo grada. Prosjaci umiru. Grad je sada lepši. Za celi jedan dan prosjaka nisam video. Nema šansi, ne bi mu dinara dali, da se ne obogati.
Prosjak umro u centru Novog Sada.
Pismo jednog Novosađanina naznačuje prosjaka, u kratkim crtama. Kratko je prosio, kratko je živeo - Novi Sad ostao bez jednog beskućnika. Ništa strašno. Umro čovek ispred Maksija, na Bulevaru. Sto metara odatle prihvatilište, petsto metara - Centar za socijalni rad. Čovek mesec dana prosio ispred Maksija...
Od sudbine se ne može pobeći. Još kad čovek nema noge, sedi u invalidskim kolicima, kako da pobegne?
Zmajeve dečje igre uperenim pištoljima. Nedaleko su Karlovci - od kolevke pa do groba, najlepše je maloletničko doba.
Sudija Okružnog suda u Novom Sadu Miroslav Alimpić izrekao je maloletniku koji operiše pred Osnovnom školom "Ivan Gundućilić", otimao deci mobilne telefone, meru zabrane posećivanja prostora oko škole. Istražni sudija je imao u vidu "zaštitu učenika te škole od ovakvih i sličnih ponašanja".
Policijska ispostava Klisa kontrolisaće da li maloletnik posećuje školu ili ne. Kontrolisaće ga policajci koji maloletnika ne poznaju, a ne žele očima da ga vide.
Isti sudija istu meru donosi već drugi put, meru koju pravosudna praksa u Srbiji ne poznaje.

Za šaku kajle

 

Zoran Lakatoš, Vladimir  Dimović, Ime Basranj i Igor Varga, i još jedan, imaju od 22 do 26 godina.
- Imamo slučaj da je pet mladih ljudi uradilo nešto loše, zbog čega su se četiri osobe jako uplašile. Ipak, zbog motiva, kazne su relativno blage.
Rekla je Zdravka Pisarić, predsednica veća.
Šta su tako loše uradili? Razbojnici su od maloletnice uzeli zlatan  lanac, takozvanu kajlu vrednu 80.000 dinara. Dečak je pobegao, ali je Baranj sustigao devojčicu i pretio da će je zaklati. Nisu je zaklali,  samo su joj otkinuli lanac s vrata i pobegli. Tada su je mogli zaklati, i to njenim lancem. Zlatan lanac od 80.000 dinara mora biti jako čvrst i debeo.
Da su devojčicu preklali lancem, bilo bi to samopovređivanje, lanac je bio njen. Vrat je takođe bio njen.
Razbojnici su na sudu izjavili da su prvi slučaj odradili "opušteno". Ko ne bi bio opušten pored takvih sudija? Istog dana su opkolili još dve devojčice, odvukli ih u tunel i opljačkali im 20.000 dinara.
- Teška materijalna situacija. Teška situacija. Svetska ekonomska kriza.
 Ponavljali su advokati.
- Razbojništvo ne rešava materijalne probleme, ono ih samo stvara -  uzvratila je sudija Pisarić advokatima.
- Kako stvara, kad smo za četiri minuta zaradili sto hiljada dinara? Kako? Kako? - pitali su se mladi razbojnici.
Policija je nemoćna. Ali jeste svemoćna. Policija je premoćna.
Zoran Jovanović iz Novog Sada je kupio skupoceni "audi" u auto-salonu Grubač u Valjevu.
Posredstvom salona, od vlasnika Slobodana Obradovića. Tablice VA  88 -88. Probne tablice su se provukle, zapelo je u Novom Sadu, prilikom registracije. Auto je ukraden. Grubač, vlasnik salona, rekao je da će sve srediti, srediće iako su brojevi šasije prekucani.
Sudija Ksenija Srezoski iz Novog Sada stala je na stranu valjevske ili policijske mafije.
- Grubač i ja smo se dogovorili da mu vratim "audi" u zamenu za "mercedes" i "jugo". Plus - 4.000 evra pride, on meni. Umesto odgovarajućeg vozila, dobio sam ruinirani "mercedes" iz 1986. godine.
Sudiji Kseniji Srezoski to ne znači ništa. Bitno je da je bio "mercedes". Ima motor, ima vrata, ima sirenu, ima gume, ima tablice, ima volan. Ima vodu, ima ulje. Ima "mercedesa" koji ne vrede  200 evra, to su takođe "mercedesi".
Taksisti se tuku za svakog putnika, čovek je na prvom mestu. A šta je putnik prema fotelji? Preko svoje stranke, SPO uz pomoć Školskog odbora i Srđana Bojovića, direktora Srednje saobraćajne škole "Heroj Pinki", izgurao prethodnu direktorku.
On izaziva Mirjanu Pavlović, bivšu direktorku, da pokaže diplomu o završenom fakultetu i licencu o položenom stručnom ispitu: - Pozvaću nadležne inspekcijske organe, tužilaštvo, Upravu za privredni kriminal da ispita rad prethodne direktorke.
Policajci nisu pravnici. Tužioci iz Novoga Sada jesu pravnici. Zašto ih policija podučava pravima? Zato što policajci rade po zakonu.
Istraživački tim Građanskog lista iz Novog Sada čitao je optužnice. Posle vesti da će loše sročene i neutemeljene optužnice novosadskih tužilaca državu koštati 10,6 miliona dinara. - Tekst krivične prijave koju sastavlja policija, odmah posle hapšenja, automatski prerasta u optužnicu u 90 posto predmeta. Ne doda se nijedna reč, ne izmeni se ni jedno slovo.
Tužilac nijednom svedoku, veštaku ni okrivljenom, ne postavi nijedno pitanje. Na kraju jednostavno kaže: - Ostajem pri navodu optužnice.
Da ga pitaju pri kom navodu ostaje, ne bi znao da odgovori.
U novosadskom tužilaštvu nemaju nikakvih podataka o oslobađajućim presudama jer ih to zamara i dosadno je. Kratko i jasno rekli su "da ne vode tu vrstu evidencije". Neka policija radi svoj posao. A oni će da prepisuju. Neće ni prepisivati - i to je zamorno. Zašto postoje aparati za kopiranje?

 

Mućke

Demokratska stranka u Novom Sadu krenula grlom u jagode da strankama naplaćuje stanarinu. Odkud to? Stranke nisu profitabilne organizacije, stranke rade na dobrobit građana. Liga socijaldemokrata Vojvodine podržala je Demokratsku stranku javno, a tajno napravila sporazum sa radikalima. Uz radikale je stao i SPO.
- Zbog toga grad ostaje bez najmanje 25 miliona dinara - rekao je Igor Pavličić, gradonačelnik. Neke stranke raspolažu sa preko hiljadu kvadratnih metara u centru grada.
Kako bi direktori stranih i domaćih kompanija iz limuzine zakoračili pravo u svoje kabinete?
Zato je Novosađanima oduzeto pravo da koriste sva parking mesta na javnim parkinzima.
Praksu da se javna parkirališta iznajmljuju u zakup privatnim firmama uvela je radikalska vlast još 2004. godine.
Sve je to protivzakonito. Tako tvrdi novosadski advokat Dragoljub Martinović.
- Ova odluka ne može biti oslonjena ni na jedan zakon. Problem je u tome što niko nema vremena da nakaradnu odluku obori pred Ustavnim sudom.
Firme, kako strane tako i domaće, noću ne rade.
Preduzetnici svoj parking prostor noću i van radnog vremena čuvaju tako što ga ograđuju, stavljaju ježeve, lisice, lance i katance.
U upravi grada kažu da je sve po zakonu. I objašnjavaju kako se oni bore za građane: - Visokom komunalnom taksom nastojimo da oteramo preduzetnike kako bi što više prostora ostalo stanarima i građanima. Rezervacija parkirališta po novom godišnje košta 90.000  dinara. Nekada je rezervacija bila simbolična. Tada je NIS plaćao 50, dok po novoj povećanoj tarifi plaća 10 parking mesta.

 

 

Žestoka voda

Žestoki momci drže kafić, gde se i okupljaju. Ne plaćaju vodu, struju, ne plaćaju nikom ništa. Novosadski T - kafe, u ulici Danila Kiša, važi za ekskluzivno mesto za žestoke momke, kontroverzne biznismene i ostalu elitu podzemlja.
Radnici Vodovoda su u sredu, 9. juna, došli da isključe vodu. I zamislite, isključenje je trajalo samo nekoliko sati, stanari su se pobunili. Radnici Vodovoda isključili vodu celoj zgradi.
Zakupci kafića, braća Popović, kad im je voda isključena,  priključili su se na glavnu vodovodnu cev za napajanje zgrade. Što znači da su ceh za vodu plaćali stanari.
Umešao se i vlasnik, ni njemu već dva meseca ne plaćaju kiriju. Vlasnik je dopustio radnicima JKP Stan da razdvoje brojila. Naravno, vodoinstalateri će rešiti i taj problem.
- Nismo imali izbora. Morali smo da pustimo vodu. Ipak tu ima 79 stanova. Mi ćemo ponovo doći ako Popovići ne ispune obećanje.
Popovići su zakupci lokala, u masi stanara se odnekud pojavio pravi vlasnik Nenad Josipović: - Pokušavaju silom da reše stvari, ali u tome neće uspeti. Obraćali smo se inspekcijama i policiji, međutim oni čekaju da se nešto desi pa da reaguju. Šta čeka policija? Šta to treba da se desi? Da pogine jedan čovek ili nekoliko ljudi? Onda će da reaguju, kad vide mrtvačka kola. Policija ide za mrtvačkim kolima, pre ne ide.
- Kafić vodu mora da ima, kafić bez vode ne može da radi. Kafić vodu mora da ima po svaku cenu, meni je to jedino važno - rekao je zakupac kafića.
Novinari bi bili udaljeni sa lica mesta, ali stigla je i policija. Policajci su brzo otišli: - Ako vas fizički napadnu zovite nas, jer tek tada možemo da reagujemo.

 

 

Ko je ukrao dokumentaciju?

U Novom Sadu ukradena je kompletna dokumentacija o 265.000 izbeglica sa prostora nekadašnje Jugoslavije, iz Odeljenja gradske uprave za socijalna pitanja. Podaci se mogu koristiti, kriminalci znaju kako: za izdavanje lažnih dokumenata, za trgovinu imovinom što je iza izbeglica ostala u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu. Praksa je pokazala da se podaci falsifikuju, menjaju fotografije, otkriveno je na desetine kriminalnih grupa prodavaca tuđe imovine.
Nada Čubrilo, izbeglica iz okoline Knina, kaže: - Nisam tako značajna osoba da bi se mojim podacima neko koristio, plašim se da sada neko lako može prisvojiti kuću i imanje koje smo ostavili.  Morali smo dati sve podatke, čak i goblene i čipke koje smo u kući ostavili.
Nadu Čubrilo umiruje Radenko Popić, šef Regionalnog odbora za pomoć izbeglicama, rečima da su možda huligani u pitanju ili političke stranke. Ako su stranke, nema razloga za strah. Stranke će podatke iskoristiti na dobrobit građana.

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane