Natrag

Untitled Document

Zadnja strana

Borise, slijedi me

Piše: bivši hrvatski premijer Ivo Sanader

 

Cijenjeni srbijanski čitatelji, kao što vam je poznato, podnio sam ostavku i otišao u političku  mirovinu. Pišem ovo otvoreno pismo vašemu predsjedniku sa namjerom da ga potakne na ideju da i on isto učini.
Čujte, Hrvatska je u bankrotu. Niti jednu kunu više ne smije potrošiti. Na sve je stavio ruku svjetski financijski redarstvenik, MMF. Morao sam otići.
Ja vjerujem da ćete vi, kao jedan ratoboran narod, izvršiti svoju zadaću i pružiti otpor. Napišite u vašemu Ustavu, dok ste još na vrijeme, da u Srbiji nitko ne smije potpisati bankrot po cijenu života.
Štovani gospo'n Tadić, ravnatelju svega što je srbijansko, lijepo Vas molim da ovo moje otvoreno pismo ne primite kao izraz lične sućuti za sve što Vam se dogodilo tijekom zloćudne srbijanske pretvorbe, nego kao podršku da u opetovanim natječajima za Vaše cijenjene tvrtke, ne dozvolite stranim čimbenicima da čine što im je volja.
Budete li činili što ste i dosad činili, možete slijediti moj primjer, te odmah otići u političku mirovinu. No, vjerujem da se takovo što neće skorije desiti, jer ste Vi ovladali svim polugama državnoga sustava, i nitko Vam ništa ne može. Ili to tako kod Vašega vazda neukoga pučanstva djeluje.
Kako god, nekomu ste i Vi stali na žulj, pa vam iz ličnoga kuta mogu reći da sam podnio ostavku jer mi se nije dalo slušati tajkunske prosvjede, prijetnje, ali, bogami, ni promicanja izvjesnih članova Hrvatske demokratske zajednice na važna mjesta u partiji i državi.
Gospodine srbijanski predsjedniče, teška su vremena pred cijelom regijom. Valja nam ući u Evropsku uniju, a kako ćemo? Ako nekad imate vremena, možemo se dogovoriti da popijemo kavicu u našemu veleposlanstvu u Beogradu, ili u vašemu veleposlanstvu ovdje u Zagrebu.
Bilo bi lijepo s Vama popričati o onim divnim vremenima kad smo još svi skupa vjerovali u jednu novu i bolju epohu. Napose, o tome kako ćemo prvo mi ući u onu veliku skupinu civiliziranih naroda, pa ćete onda vi, čim se civilizirate.
Eeee, vidite, štovani ravnatelju svega što je srbijansko... Sad više nije tako. Izgleda da ćemo skupa, ali nigdje! Znate li Vi da mi moramo tiskati milijarde kuna ako mislimo platiti ulazak u NATO pakt? Molim Vas, pa oni vele da se to mora platiti! Ne valja im naša strojovnica, moramo je standardizirati sa njihovom, ne valjaju im naše bojničke veste, ne valjaju im naši šlemovi, ne vrijedi im naše topništvo, naši general-bojnici moraju ići u mirovinu, a naša cijela bojna mora ići na njihove tečaje... Čujte, gospo'n Tadić, pa to onda znači da smo mi neki pučkoškolci koji niti jednoga dana izobrazbe nemaju!
Ergo, morate mi se pridružit. Vidjet ćete, bit će Vam milijun puta bolje! Što će Vama da budete ravnatelj svega što je srbijansko?
Pa dobro, sumpor mu žarki, imate izgrađen državni sustav, možete se povuć, neka rade drugi za Vas, a Vi idite sa mnom na splitske Bačvice, da se malo kupamo, sunčamo i smijemo. Vidjet ćete, to je zdravo!
Evo, ja se već sad tri puta na dan smijem. Prvi put kad uz kavicu (bez duhana!) pročitam hrvatski tisak, drugi put kad me pitaju da tisku dam priopćenje, a treći put kad pomislim na to što će tisak sjutra objaviti.
Eto, probajte i Vi, što bi vam falilo. Možda će umjesto Vas doći još neko gori, pa će i Vama biti razloga za smijeh.
U mome slučaju, to se desilo odmah, sjutradan, nakon moje ostavke...
 Istoga trena otpočela je u skorijoj povijesti neupamćena galama među hrvatskim braniteljima, među umirovljnim bojnicima i među čuvarima čistote hrvatskoga roda.
Rekli su uglas, eto što nam je Sanader ostavio, ostavio nam je Jadranku Kosor, koja je u stvari Jadranka Vlaisavljević, nećaka je četničkoga vojvode iz Bučja, sa Papuka, Dušana Vlaisavljevića, koji ju je i odgajio! Odmah su pronašli da se Jadranka Kosor krstila u katoličkoj crkvi tek tisuću devet stotina devedeset pete godine, da bi mogla ući u Hrvatsku demokratsku zajednicu, te da je uzela prezime muža svoje majke, koji i dalje ne priznaje ni Jadranku niti njenu majku.
Eto, štovani ravnatelju svega što je srbijansko, a nitko se toga nije sjetio dok sam ja skupa s njom vodio najbolju hrvatsku politiku poslije Tita! Onda im je dobra bila! A sad je Kosorica četnikuša! Vlahinja. Vlaina. Evo, već mi razne domoljubne udruge pjevaju noću pod prozorom onu pjesmu od gospodina Tozovca... Nešto kako iz Krajine ide lijepa Vlaina. Sjećam se ja te pjesme, ali što to sa mnom ima?
Ako je žena htjela biti Hrvaticom, tko joj je to mogao braniti... Pa pomislite na svoj nesretni primjer: jeste li Vi možda krivi zbog tih Francetića što Vam dođu neka dalja obitelj? Pa zar nije i naš Franjo Tuđman imao one Srbe Košutiće u obitelji? No, drugo je on. Kad Hrvati polude, njima je svejedno. Sjetite se, prebrojte, koliko je Milošević odanih Hrvata imao oko sebe? A bilo ih je...
Štovani gospodine Tadić, nije lako s našim narodima. Zato Vam toplo preporučam da se lijepo uhvatite nekih toplica, da odete najprije na odmor pa onda u mirovinu, te ćemo onda skupa ići po svijetu i držati predavanja o demokraciji i ljudskim pravima. Zarađene novce čuvat ćemo na Cipru ili na Kajmanskome otočju.
Može Vam se desit isto što i meni čim se jednom nađete izvan Vaše predsjedničke palače. Zato dobro birajte tko će poslije Vas ostati tamo, da ne bude kao što je meni bilo s Kosoricom. Htio sam reći, ako Vaš srbijanski tisak provali da ste postavili inovjerca umjesto sebe (a i Vašem se podrijetlu, dozvolite, spočitavalo), onda će Vam isto biti što i meni. Reći će Vam Vaši srbijanski domoljubi da ste čuvali zmiju u njedrima, te da ste i sami jedna zmija.
Ali, kako ste me lijepo uvijek znali dočekati u Beogradu, te kako ste se hrvatskome pučanstvu između pet i sedam puta ispričali za jednu te istu stvar, ja Vam ostajem iskrenim prijateljem, pa savjetujem da odete dok ste još na vrijeme.
Što kasnije to učinite, bit će Vam sve teže.

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane