Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Tabloid
istražuje
Ko
je Herman van Rompuj, prvi predsednik Evropske unije?
Da
li je EU dosad najsloženiji projekat
Rimokatolièke crkve?
Ratifikacijom
Lisabonskog sporazuma od svih 27 zemalja èlanica EU
stvorena je do sada najveæa evropska superdržava.
Po
tvrdnjama nekih analitièara, EU bi se sada mogla
zvati Sjedinjene Evropske Države (USE). Ali za
razliku od stvaranja USA, èemu je prethodio težak genocid i potpuno istrebljivanje
starosedelaca u mnogim krajevima obe Amerike, stvaranje USE je bilo mnogo
kompleksnije, pošto su mnogi vlastelini,
kraljevi i feudalci pružali vekovima žestok otpor
Ivona
Živkoviæ
Iako danas
komesari EU nastoje da državama èlanicama
nametnu što više
"demokratije", pomenuti Lisabonski sporazum je zapravo na zaobilazan
naèin izbegao referendumsko izjašnjavanje
graðana. Tamo gde je i bilo nekog referenduma,
videlo se da narod uopšte nije oduševljen
ovakvom nadnacionalnom politièkom konstrukcijom. A kad
narod nešto ne želi, onda mu
se to mora lukavo upakovati u ono što on može
da prihvati. I to je bio mukotrpan zadatak EU kreatora.
Zato ni prvi
predsednik EU nije izabran na referendumu, veæ na tajnom
sastanku Saveta EU. Èovek koji je izabran èak
nije ni poznat politièkim krugovima van
Belgije.
Njegovo ime
je Herman van Rompuj (Rompjui ili Rompij) ili nešto slièno
tome. Njegovo prezime se teško izgovara èak
i u multikulturalnoj EU. Èovek neupadljivog lika i
još manje primetnog dela.
I zemlja iz
koje potièe, Belgija, ne može se
pohvaliti istorijskim znaèajem. Bar ne za njene
stanovnike. Ali, za divno èudo, baš
u njoj je sedište EU i NATO-a, najmoænije vojske
sveta.
Zašto
u Belgiji, u Briselu?
Nacionalna alhemija
Belgija je
nastala 1830. jednostavnim odvajanjem južnog dela
teritorije od države koju znamo kao Holandija ili Nizozemska. Ime
Nizozemska (Netherland) oznaèava da se radi o velikoj
ravnici, dobrim delom i ispod nivoa mora, dok je Holandija naziv koji su ovoj
zemlji dali Rimljani kada je bila njihova provincija. U Holandiji živi
germanski narod koji sebe naziva Daèi (što je najverovatnije
oblik reèi Dojè), a na starom nemaèkom
znaèi - ljudi. Dojèland je
zemlja germanskih ljudi. Staro srpsko ime Dojèin je
verovatno oznaèavalo germansko poreklo.
U Belgiji
danas živi šest miliona Daèa
(koji govore svoj jezik) i oni žive u severnom delu
zemlje nekada nazvanom Flandrija. Svi oni koji tu žive nazvani
su tako Flamancima. U južnom delu Belgije,
nazvanom Valonija, živi èetiri
miliona Francuza, koji i dalje govore svoj francuski jezik, ali se ne zovu
Francuzi veæ Valonci. (Ovo je analogno stvaranju Crnogoraca,
Vojvoðana, Bošnjaka, Hrvata
i Makedonaca. Analogija nije sluèajna, jer su tvorci i
jednog i drugog nacionalnog i etnièkog parcelisanja isti.)
Dakle,
Flamanci i Valonci nisu nikakvi novi narodi, veæ nova
konstrukcija napravljena od Daèa (Dojèa)
i Francuza. Ono što je karakteristika jednog naroda jeste jezik,
i ne postoje dva naroda koji imaju isti jezik, niti jedan narod sa dva jezika.
Ali, ako teritoriju na kojoj jedan narod živi podelite
državnom granicom - dobijate nacije. Reè
"nacija" potièe od latinske reèi
"natio" i oznaèava roðenje
(mesto roðenja). Onda namerno kroz istoriju, preko knjiga
i masovnih medija, napravite zbrku ova dva pojma i ljudi više
ne razlikuju narod od nacije. Tako veštaèki
oblikovane nacije postaju narodi, ali bez svog izvornog jezika i kulture.
Njihov dotadašnji jezik se nazove novim imenom i izmene neke
reèi i... I dobijete, npr., crnogorski, hrvatski,
bošnjaèki itd. - jezik.
U suštini
on je i dalje onaj stari kojim su se sporazumevali i pre. Za pravljenje prikladnih
reènika i stvaranje novih jezièkih
konstrukcija zadužena je uèena
masonerija. Za potrebe jedne takve tvorevine nazvane Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca, a kasnije preimenovane u Jugoslavija, masoni Dositej Obradoviæ
i Vuk Karadžiæ napravili su i
srpsko-hrvatski jezik.
Ovakve veštaèke
deobe, preseljavanja, pokrštavanja, menjanja imena
narodima, ali i lièna imena stanovnika odreðenih
podruèja - deo su evropske istorije, ali i Indije i
Amerike i Afrike. Tako je Rimokatolièka crkva veštom
"alhemijom" vekovima zatirala izvorni nacionalizam i oseæanje
pripadnosti odreðenom narodu ili feudu.
Naravno feud
koji je kontrolisao vladar odan katolièkoj veri bio
je bolji što je u njemu nacionalizam bio izgraðeniji.
Ali, ako vladar nije bio spreman da se potèini ovoj
crkvi, morao je biti detroniran, a narod pokršten,
denacionalizovan ili pobijen.
Zavadi pa vladaj
Evropska
unija sastavljena od 27 država èlanica
upravo poèiva na ovako prekrojenim, pokrštenim
i podeljenim narodima i katolièanstvu odanoj vlasteli,
kojoj je vrhovno sveštenstvo odobrilo krunu.
Bombardovanje Jugoslavije 1999, èime je proslavljeno 50
godina NATO saveza, savršeno je pokazalo sklad
ove mašinerije. Iako je sve pokrenuto na fabrikovanim
informacijama, nijedan evropski vladar niti visoki državnik u EU
nije se bunio i suprotstavio. Državna suverenost je oèito
još tada bila samo mislena imenica, pa je
ratifikacija Lisabonskog sporazuma praktièno samo
formalizovanje onoga što je i pre deset godina
funkcionisalo. To se zove demokratski centralizam i pluralizam - svi imaju
pravo da misle isto ili slièno. Ali smernice za
odluke stižu iz jednog mesta i moraju se sprovoditi bez
obzira na sopstveno mišljenje. Da li je Titova
SFRJ bila samo mali probni sistem za EU?
Ali,
formiranje superdržave sa demokratskim
centralizmom uopšte nije bio jednostavan poduhvat i potrebni su
bili vekovi da bi se podobne društvene zajednice i
nacioni napravili. I to je, naravno, mogla da radi samo institucija koja je u
stanju da opstane vekovima i koja funkcioniše u formi
veoma uèenog bratstva. Braæa umiru
telesno, ali Sveti duh i (Božji) zadaci se prenose na
nove naraštaje.
Stvaranje EU
je tako epilog hiljadu godina duge borbe za prevlast izmeðu sveštenika
(odavno ustanovljene društvene elite za
upravljanje ljudskim dušama) i feudalaca koji
imaju posed, radnu snagu i vojsku i materijalna dobra. Duhovnjaci ta
materijalna dobra moraju na neki naèin uzeti od njih (možete
to nazvati i reketiranjem vlastele), a sa druge strane èesto gramziva
i nesposobna vlastela može raèunati
da æe mu narod mentalno obraðen verom,
biti miran i pokoran. Crkva je upravo ekspert za takve poslove. A to mora
debelo da se plati i to uglavom zlatom i dijamantima. Papirni novac služi
samo obiènom narodu.
Ova simbioza
duhovnog i materijalnog funkcioniše uspešno
veæ hiljadama godina. Ali, krajnji cilj sveštenstva
je jedno telo sa glavom. To znaèi da Sveti duh koji
upravlja bude i vlasnik svih materijalnih dobara. Neki to nazivaju Hristovim
carstvom, a neki Novim svetskim poretkom.
Zato je odnos
katolièkog sveštenstva i
vladara kroz vekove bio nategnut, a sami vladari uvoðeni su u teške
ratove. Strategija duhovnih mudraca je bila u naèelu: Divide
et impera!
Važno je imati
moćnu vojsku
Pošto
sveštenstvo nema svoju vojsku, ono je razradilo veštinu
ubeðivanja kako bi za svoje krstaške
ratove koristilo nacionalne vojske. Tako su Španci nakon
osvajanja Amerika bili puni zlata i u 16. veku su postali svetska vojna
supersila. Njihova borbenost i nemilosrdnost bile su posledica 760 godina duge
tiranije koju su doživeli od Mavra, a onda
teške crkvene inkvizicije. Za pokoravanje
protestantske Engleske bilo je neophodno da se njihova takozvana nepobediva
armada iskrca na britanska ostrva, a idealna pozicija za to bila je obala tada
Ujedinjenog Holandskog Kraljevstva. Ali, holandske vojvode se nisu dale
pokoriti i pružen je žestok otpor
ovoj moænoj armadi u papskoj službi.
Tako je, u
tada holandski Brisel, poslat vojvoda od Albe, koji je Holanðane
šest godina teško terorisao.
Osnovao je i preki sud za sve koji su se bunili.
Prvog juna
1568. u Briselu je pogubljeno 12 plemiæa, a nedelju
dana kasnije i grofovi od Egmonda i Horne. Imenovano je "Krvavo veæe
Albinog Tribunala, koje je i optuživalo i presuðivalo.
(Današnji Haški tribunal
je samo naslednik ove stare inkvizicije.)
Španski
vladar Filip II, koji je Vojvodu od Albe i poslao u Holandiju, februara 1658.
je èak naredio da se pobiju svi stanovnici
Holandije, njih oko tri miliona. Papskoj inkviziciji su posebno smetali
nepokorni, a uspešni holandski feudalci, trgovci i uèeni
bogati ljudi.
Tako je 1753.
oko 30.000 španskih vojnika napravilo opsadu oko holandskog
grada Haarlema, gde se zatvorilo isto toliko stanovnika koji su pružali
otpor sedam meseci. Grad je bio opasan kanalima i bedemima, a iznutra su ga
branile i žene. Ali, kada im je ponestalo hrane, morali su
da se predaju. Tada je španska armada napravila
pravi masakr ubijajuæi sve pred sobom.
Gnev
Spanjarda u službi katolièke
inkvizicije vukao je korene odavno.
Tako je jedan
jezuita u civili još 1584. ubio holandskog
princa Vilijama Oranskog, koji im se tako žestoko
odupirao sa svojom vojskom da je bogata Španija zbog
tog rata doživela bankrot.
Veliki
problem "nepobedivoj armadi" je predstavljao savez Engleske i
Holandije nastao zbog bliskih rodbinskih veza protestantske dinastije Stjuarta
sa holandskom Oranskom dinastijom.
Ovaj moæni
savez je 1639. upravo vojno porazio "nepobedivu armadu" na južnoj
obali Engleske, kada su Španci planirali da
svrgnu kraljicu Elizabetu I. Ideja je bila da se španska
armada, koju je predvodio Medina Sidonija, na južnoj engleskoj
obali sjedini sa snagama vojvode od Parme i tako zajedno uðu u Englesku.
Ali, nisu uspeli.
Tada je
katolièkim vojnim stratezima postalo jasno da za svoje
krstaške ratove (koje æe kasnije
pokreniti i u pohodu na Indiju) moraju imati bolju vojsku upravo sa mornaricom
kakvu je imala Engleska. Trebalo je nekako pridobiti Englesku za krstaške
ratove.
Ali, engleski
kralj Èarls I ne samo što je bio
zagriženi protestant veæ nije
dozvoljavao da mu razni savetnici i parlamentarci nameæu politièke
odluke. A ti savetnici su èesto bili podmetnuti
agenti Vatikana, koji su nastojali da iznutra oslabe njegovu vlast.
Sa druge
strane kanala moæni holandski trgovci su se bogatili i sve više
otiskivali preko Atlantskog okeana u Novi svet. Tamo su gradili svoje kolonije
i širili biznis. Tako su 1625. na reci Hadson
osnovali i grad nazvan Novi Amsterdam (današnji Njujork).
Zato se iz
Vatikana krenulo u smišljanje paklenog plana da
se Engleska, kao holandski najveæi saveznik, pokuša
razoriti iznutra. Zadatak da detronira Èarlsa I i
Englesku vrati pod patronat Rimokatolièke crkve
dobio je Oliver Kromvel.
Èim
se doèepao vlasti Kromvel je naredio da se Èarlsu
I odrubi glava, što je uèinjeno javno
1649.
Novi režim
u Engleskoj je onda potpuno promenio svoju politiku prema Holandiji, nastojeæi
da od saveznika napravi neprijatelja. Parlament kojim je Kromvel lako
manipulisao (jer demokratija zato i služi da bi se
obiènim ljudima perfidno manipulisalo) doneo je
Navigacioni zakon, koji je nalagao da sav uvoz u Englesku mora iæi
engleskim brodovima ili brodovima koji su vlasništvo proizvoðaèa
robe. To je oèito bilo usmereno protiv holandskih trgovaca i
brodovlasnika.
Naravno Španija
je prva priznala Kromvelov režim. I on je ubrzo
objavio i rat Holandiji.
Tako je
Vatikan konaèno imao pod svojom kontrolom englesku mornaricu
pa je ona vremenom postala nova evropska i svetska imperija. Englezi su poèeli
da ratuju na zapadu i istoku, kao i u Africi, ne znajuæi da zapravo
vrše kolonizaciju za raèun Rimokatolièke
crkve, dok je narod upadao u dugove i plaæao ova
ratovanja.
Za razliku od
engleskog kralja Džejmsa II, koji je imao
titulu vojvoda od Jorka i bio spreman da Englesku drži u službi
Katolièke crkve, unuk holandskog vladara Vilijama
Oranskog nije bio takvog stava. Tako je Vilijam III Oranski 1688. svrgnuo Džejmsa
II sa vlasti, pa su Holanðani ovim èinom
Engleze zadržali u protestantskoj veri. Vojvoda od Jorka je
inaèe poznat i po tome što je od
Holanðana preoteo Novi Amsterdam i preimenovao ga u
Nju Jork.
To ime
najbolje pokazuje ko vlada njime i danas. Ako ovome dodate i rimski stil
gradnje kojim obiluje Kapitol Hil u Vašingtonu, još
vam je lakše da zakljuèite ko vlada èitavom
federalnom upravom u USA. Zato nije ni èudno što
je USA zdušno radila na stvaranju UE tj. USE.
Spajanje USA
i UE je možda samo pitanje vremena.
Od Holandije do Belgije
Tako su iste
moæne duhovne snage koje znaju da upravljaju
ljudskim uverenjima naterale 1830. Daèe (Dojèe)
i Francuze, iz Flandrije i Valone, da postanu Belgijanci. Uèinjeno
je to orkestriranjem graðanske revolucije u
Ujedinjenom Kraljevstvu Nižih Zemalja. Odvojen je
južni deo zemlje (baš kao i
nedavno Kosmet od Srbije). Odvajanje je tražilo veæinsko
katolièko stanovništvo, koje je živelo u ovom delu Holandskog
kraljevstva. Otcepljeni deo nazvan je Belgija po staroj rimskoj provinciji
Gallia Belgica. Londonska konferencija na kojoj su uèestvovale
glavne evropske sile priznala je nezavisnost Belgije i na presto je 1831.
doveden Leopold I (od Sakse Koburga), kralj svih Belgijanaca, odan katolièanstvu.
Da princeza Šarlota od Velsa (jedina æerka
engleskog kralja Džordža IV) nije
umrla prilikom poroðaja 1817. (pošto
su joj "doktori" ispuštali krv i izgladnjivali
je pre poroðaja i totalno je oslabili), ona i njen muž
Leopold od Sakse Koburga nasledi bi britanski tron, gde se danas nalaze potomci
princa Alberta iz iste germanske dinastije Sakse Koburg (a koji su promenili
prezime u Vindzor). I pokojna princeza Dajana imala je istu titulu princeze od
Velsa (i potièe iz dinastije Stjuarta koji su bili odani
protestantizmu). Nova supruga princa Èarlsa je
Kamila Parker, katolkinja po svom prvom mužu.
Belgijski
kralj Leopold III je 1940. napravio dogovor sa Hitlerom (takoðe
katolikom) i ostao je tokom rata u Belgiji, koja je odmah i kapitulirala.
Neposredno pre saveznièke invazije Himler
(katolik) je tajno preveo kralja Leopolda u Nemaèku. Nakon
rata Leopold je pokušao da se vrati u
Belgiju, ali mu je pretilo suðenje zbog izdaje i on je
otišao u Švajcarsku (danas
finansijsku centralu EU). Ostao je u izbeglištvu sve do
1951.
Bez patriotizma, morala
i demokratije
U svojoj
knjizi "U odsustvu veæine" (De Afwezige
Meerderheid) pokojni flamanski filozof Lode Kles (1913-1997) upravo je napisao
da bez identiteta i istinskog oseæanja za pripadnost
domovini ne može biti ni demokratije ni morala. Da li je baš
ovo razlog što se kao prvi predsednik EU našao
neupadljivi Herman van Rompuj? Koliko je on u svojoj politièkoj
karijeri bio fleksibilan, opisao je u više navrata
belgijski politièki analitièar Pol Belin,
koji je i autor zanimljive knjige o EU "Tron u Briselu".
Tako Belin
otkriva da je upravo Rompuj (koga je lièno upoznao)
kao mlad bio pod uticajem razmišljanja dr Klesa. Rompuj
(1947) je konzervativni katolik i bio je politièki aktivista
omladinske sekcije Flamanske demohrišæanske partije. Pisao je
knjige i èlanke o znaèaju
tradicionalnih vrednosti u društvu. U održavanju
ovih vrednosti on je video najvažniju ulogu religije.
Rompuj je posebno bio pristalica ideje da se zabrani abortus, jer predstavlja
ubijanje živog stvorenja.
Herman van
Rompuj je u jednom trenutku èak nameravao da napusti
politiku i uðe u žurnalistiku. Tada mu je,
kao talentovanom piscu i vrsnom intelektualcu, upravo Kles, koji je bio pred
penzijom, ponudio mesto direktora belgijskog uticajnog magazina Trends,
koji se bavi finansijama i ekonomskim temama. Ali Rompuj je ipak ostao u
politici. Šta je razlog da se predomislio nije poznato, pa
se pominje da je možda u pitanju svota koja
se ne odbija ili neka služba iz koje se nikada ne
izlazi. Tako je 1988. Rompuj postao lider tada vladajuæe Stranke
hrišæanskih demokrata.
Kada je
belgijski parlament 1990. izglasao veoma liberalan zakon o abortusu, tadašnji
belgijski kraj Boduen, koji je umro tri godine kasnije i koji nije mogao da ima
dece sa svojom ženom, a bio je odani katolik, navodno je izjavio
da nikada neæe potpisati takav zakon i "da æe
radije abdicirati". Ali, uticajni belgijski politièari nekako su
bili "ubeðeni" da kralj samo blefira, pa su primedbe
kralja (koji kao da je bio samo figura neke mnogo jaèe sile)
ostale zataškane.
Kralj Boduen
je tako zaista abdicirao aprila 1990. upravo zbog ovoga. Zakon je onda potpisao
kolegijum ministara u skladu sa belgijskim ustavom, koji tako predviða
ukoliko nema kralja.
Onda su
ponovo izglasali da je kralj na tronu.
Kao voða
tada najjaèe partije u parlamentu ovaj najliberalniji zakon
o abortusu je praktièno omoguæio
Rompuj, uprkos svojim èvrstim religijskim ubeðenjima.
Belin je o
ovom skandalu (zapravo sprdnji sa monarhijom i demokratijom) pisao za Wall
Street Journal i bio zbog toga oštro ukoren i
suspendovan. Istina tada NEKOME nije odgovarala.
Belin dalje
kaže da je nakon ovoga Hermanu van Rompuju bilo
veoma neprijatno i prilikom jednog susreta sa Belinom èak je izbegao
i da ga pogleda u oèi. Ali, njegova politièka
karijera je uspešno nastavljena. Postao je ministar finansija,
spiker predstavnièkog doma i, konaèno -
premijer.
Belin kaže
da je Rompuj i dalje nastavio da objavljuje svoje knjige, koje su odavale
intelektualnog i veoma inteligentnog autora, ali više nije branio
koncept dobrog, veæ koncept manjeg zla. I
poèeo je da piše haiku.
Ali, politièka
nedoslednost Hermana van Rompuja je postala njegova glavna politièka
osobina.
Predizborno
obećanje za lakoverne
Belgija se
tako 2007. suoèila s najdubljom politièkom krizom
kada je Vrhovni sud doneo odluku da je postojanje jednog dvojeziènog
izbornog distrikta u Briselu (Brisel- Hale-Filvord) neustavno. Molbu da se
utvrdi njegova ustavnost podneo je još 2003.
stanovnik flamanskog dela distrikta Herman van Rompuj. Hrišæanskim demokratama,
koji tada nisu bili u vladajuæoj partiji, oèito
je odgovaralo da se ovaj distrikt podeli na dva dela (briselski, gde se govori
francuski i gde žive Valonci, i Hale-Filvord, gde se govori
holandski i gde žive tzv. Flamanci.
Uputivši žalbu
sudu Rompuj je imao nameru da njome izazove politièke probleme
belgijskoj vladi Liberala, koji su odbijali da se ovaj distrikt podeli .
Rompujevi
flamanski hrišæanski demokrati su tako 2007. izašli na izbore
sa èvrstim obeæanjem da æe
kad uðu u vladu ovaj briselski distrikt podeliti. Èitavu
predizbornu kampanju Rompuj je vodio sa ovim obeæanjem.
Kada je
Rompujeva stranka dobila veæinu na ovim izborima i
postala najjaèa flamanska stranka, nastao je problem jer nisu
mogli da sastave vladu od dovoljnog broja poslanika Flamanaca i Valonaca upravo
zbog spora oko podele distrikta. Vrhovni sud je nalagao da se o tome izjasni
parlament i da se glasa, a Valonci su to odbijali. Da ne bi izgubio moguænost
da kako-tako formira vladu, Rompuj je kao spiker parlamenta naprasno poèeo
da odugovlaèi sa stavljanjem ove taèke na dnevni
red. Birao je razne naèine da takvu skupštinu
sazove, pa je pribegavao raznim trikovima, od zakljuèavanja vrata
sale za sednice do nepojavljivanja u kancelariji èitave nedelje
kako formalno ne bi primio pisani zahtev da sazove takvo glasanje. Kriza oko
formiranja vlade je trajala mesecima, da bi onda Rompuj pristao da se formira
vlada sa Valoncima i bez podele distrikta. Svoje glavno predizborno obeæanje
je jednostavno "zaboravio". Još gore, tako
formirana vlada dobila je veæi broj valonskih nego
flamanskih ministara, iako su Flamanci veæinski deo
stanovništva u Belgiji i njih je oko 60 odsto. Da
podsetimo - Rompuj je Flamanac.
I kada je
2008. godine, nakon jednog finansijskog skandala, premijer Verhofštat,
flamanski liberal, morao da podnese ostavku i na njegovo mesto došao
Van Rompuj, dobio je kabinet sa veæinom ministara Valonaca.
Ali njemu to nije smetalo. I dalje je nastojao da odloži glasanje o
podeli briselskog distrikta, ne uvažavajuæi
tako presudu Vrhovnog suda koju je baš on i
inicirao.
Zakoni i
demokratija su tako za politièare EU od karijere
potrebni samo onda kada se od njih može napraviti
politièka dobit.
Da li je
ovakva politièka fleksibilnost baš bila
preporuka prilikom izbora prvog predsednika EU, znaju samo oni koji su Rompuja
tu postavili. A to nisu graðani EU.