Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kontranapad

Kontranapad

Zakon o sportu mnogo je razveselio ministarku Marković

 

Živela margina!

 

Ako se do nekih rešenja iz Zakona moralo čekati više od decenije, jasno je da je sport bio i ostao na margini interesovanja demokratskih vlasti. I da one i dalje nemaju pravi odgovor za rešavanje statusa sporta

 

Miroslav Vislavski

 

Neposredno po preuzimanju vlasti, DOS je najavljivao korenitu reformu sistema. Kako su ušli u srpski sport, "krizni štabovi" nisu ni do danas izašli. Radilo se po modelu partijskog mišljenja, a doskorašnji Zakon o sportu je bio inkrimisan samo zbog toga što ga je usvojila Miloševićeva administracija. Umesto da donesu novi zakonodavni okvir, krizni štabovi su raspolagali srpskim sportom šaciometrijski, da bi unazad dve-tri godine ipak priznali da Zakon iz 1996. nije "toliko loš", ali da ne daje osnov za privatizaciju. To je razlog zašto je bila naglašena potreba da se donese novi Zakon o sportu. Sportski poslenici su dozivali Zakon, ne bi li se rešio svojinski položaj srpskog sporta i ne bi li se definisala materijalna osnova i finansiranje sporta.

U kojoj meri su se nakon jedanaest godina čekanja na novi Zakon, u kojima je srpski sport u infrastrukturalnom smislu ponirao sve dublje, opravdala očekivanja, vrlo brzo će se videti. Hoće li Zakon o sportu pokazati kvalitet ili će biti samo prazan argument vlastima da su opravdali vreme vladavine. Izvesno je da se Zakon fleksibilno odnosi prema pitanju koje je bilo u prioritetu interesovanja tokom minule decenije. Ministarka Samardžić Marković je u obrazlaganju zakonskih rešenja konstatovala da se sportski klubovi mogu i ne moraju privatizovati. Ako se do takvog rešenja moralo čekati više od decenije, jasno je da je sport bio i ostao na margini interesovanja demokratskih vlasti. I da one i dalje nemaju pravi odgovor za rešavanje statusa sporta.

 

Šta je sa kritičarima

 

Sportski funkcioneri i "značajne ličnosti" srpskog sporta prilično neuverljivo govore o kvalitetu zakonodavnih rešenja. Po dobrom našem običaju, neodmereno hvale "podvig", kako kvalifikuju donošenje Zakona o sportu. Upućuju čestitke Ministarstvu sporta i omladine i ministarki Samardžić Marković na uspehu što je "izgurala" u parlamentu usvajanje Zakona. S jedne strane opravdano, jer se na novi Zakon čekalo jedanaest godina, jer je u dva navrata povlačen iz skupštinske procedure...

Druga strana je suština. Na njoj, sem podaničkog manira koji krasi najistaknutije sportske funkcionere, za sada nema razloga. Jer, dejstvo Zakona se tek očekuje i videćemo njegove efekte u skoroj budućnosti. Videćemo kako će da žive sportski klubovi. Hoće li se i dalje postupno gasiti i nestajati ili će živnuti? Hoće li se poboljšati položaj radnika u fizičkoj kulturi i sportu? Da li će sport biti masovniji, imati bolje uslove za rad i takmičenje, kvalitetnije rekvizite? Da li će biti bolji uslovi za odvijanje takmičenja ili će se učesnici u nadmetanju i dalje dovijati i snalaziti kako da otputuju do obližnjeg mesta? Konačno, od prevelikih očekivanja da će klubovi dobiti svog titulara i smiriti se u naručju novih vlasnika, neizvesno je koji i kakvi klubovi će biti privatizovani i koliki će im biti u tom pogledu vek trajanja. Ako je suditi po društvenoj privredi, onda su iskustva sa proizvodnim gigantima ili drugim velikim sistemima u najmanju ruku opominjuća. Njih uglavnom - nema! U stvari, malo je verovatno da će se veliki broj klubova privatizovati. Verovatnije je da će oni ostati ničiji na teretu siromašne lokalne samouprave. Priča i dileme o Zvezdi i Partizanu ili Partizanu i Zvezdi nisu pravilo. A Zakon bi morao da izražava sistem normi, dakle pravila!

Zanimljiva je pojava da su kritičari - retki. Jedan koji se može smatrati takvim je magistar sportskog prava Dejan Šuput, sa Instituta za uporedno pravo, koji je, nezadovoljan zakonskim odredbama koje se odnose na suštinu, javno kritikovao rešenja. Čelnici sportskih institucija nisu radi da učestvuju na javnim scenama ili televizijskim emisijama koje se bave ovom temom. Kada sam pozvao da gostuju u emisiji Bez cenzure TV KTV iz Zrenjanina, koja se reemituje na pedesetak lokalnih i regionalnih televizija u Srbiji i Bosni i Hercegovini, nameren da se javnosti odgovori na pitanje šta donosi Zakon o sportu, osoblje iz Olimpijskog komiteta je odgovorilo da Vlade Divac nije u mogućnosti, a Đorđe Višacki je na putu. Nismo se razumeli da oni nisu Olimpijski komitet i da bi normalno bilo da u takvoj instituciji postoje još neki funkcioneri osim predsednika i sekretara. Aleksandar Šoštar, kao čelnik Sportskog saveza Srbije, takođe je bio sprečen, ali je "na zadatak" poslao Danijela Koricu. Dobri stari Dane je nevoljno došao i učestvovao u emisiji u koju nije želeo da dođe ni Dejan Šuput, obrazlažući da je Institut dao svoj prilog i da su rekli šta su imali. Ipak, samo pet dana kasnije, bio je na megdanu u TV Studio B. Ali i opozicija ima pravo na selektivan odnos prema medijima, ne shvatajući da u stvari selektira gledaoce, a ne medije!

 

Pogled jednim okom

 

Da li sa zakonom ili ne, možda je slučajnost po sredi, ali ovo je vreme pomirenja među stranama koje su se do nedavno žestoko kritikovale, svađale i vređale. Šta su samo poručivali jedan drugome Vlade Divac i Tomislav Karadžić na račun institucija koje predvode ili na lično ime?  Pomni pratioci događanja i upućivanih poruka pomišljali su da će se stvari u njihovim odnosima završiti na sudu. Ali avaj! Zašto bi se sudili kada mogu neiskrenim susretom sve da bace pod tepih. Pa na taj način funkcioniše demokratska Srbija! Zašto bi se drugačije poneli funkcioneri u sportu. Lične uvrede i animozitet sujetnih i surevnjivih jarčeva na balvanu preko nepremostivog jaza koji oličavaju njihove pozicije (fotelje), prerasle su u duhovnu hranu onih bez duha i karaktera. Ako su se mirili u "interesu sporta", zanimljivo bi bilo odgovoriti koji su to sukobljeni interesi i kakva je cena po sport ako bi Vlade i Tole ostali pri stavovima koje imaju jedan o drugom.

Drugi primer je odnos između "principijelnog" Vladana Lukića i osionog Tomislava Karadžića. Zakuvalo se dotle da je Ivica Dačić kao prvi "žandar", iskreno zabrinut, morao dodeliti lično obezbeđenje Tomislavu Karadžiću kome su stizale pretnje na račun njegove bezbednosti. On je sumnjao da su iz redova zvezdaša, koji su opet svaki njegov, pa i najdobronamerniji potez podvodili pod ljuljanje Zvezdinih temelja i destrukciju "najsrpskijeg" kluba. Trajala su prepucavanja. Po Vladanu, Tole je bio najodgovorniji zašto je Zvezda u senci Partizana, zašto je Zvezda u bankrotu, zašto Zvezda više ne može ništa da uradi na međunarodnom planu... A onda se desio Prosinečki, kome je svemoćni Karadžić obezbedio da može da radi u Srbiji sa rešenjem bez odgovarajuće licence. Objašnjenje je da je to u interesu srpskog fudbala, a Prosinečki je "zadužio" srpski fudbal!? Dakle, interes srpskog fudbala je da najtrofejniji srpski klub preuzme stručnjak početnik! Robert nigde pre Zvezde nije radio samostalno i nigde nije bio šef struke! Pošto je to model koji je Tole primenjivao za vreme svog mandata u Partizanu, kada je angažovao prvo Miroslava Đukića, a potom Slavišu Jokanovića, pokazao je dobru volju i preko svakog reda koji bi važio za nekog redovno svršenog stručnjaka i sa akademskim zvanjem, omogućio Prosinečkom da vodi ekipu Zvezde, dok stoji u označenom prostoru za trenera. Zvezdin "centarfor" Vladan Lukić mu je zahvalio i oprostio sva "nedela" koja je naneo Crvenoj zvezdi, jer je ovim gestom sačuvao i njegov deo tela koji ulazi u stolicu.

U vremenu praštanja, pada u oči još jedno pomirenje koje je imalo cenu od 100.000 evra. Nacionalni heroj Milorad Čavić, koji je pobedio američkog "monstruma u vodi" Felpsa na Olimpijskim igrama u Pekingu i po priznanju (sa godinom zakašnjenja) zvaničnika Omege, skoro se izvinjavao svetskom policajcu koji ga je stvorio na ponos Srba. Nakon otvorenih optužbi na račun Ministarstva i ministarke Marković Samardžić da ga nisu ispoštovali, kao ni druge plivače u pripremama za velika takmičenja, ovih dana je prihvatio i stisnuo  ruku pomirenja tešku 100.000 evra. Sada je Čavke u pomirljivoj vezi sa ministarkom, sve se zaboravilo... Narod reče: para buši gde burgija neće!

 

Šta je to video Džim

 

Zakon o sportu nije bio uslov ni prepreka da se u vreme demokratije obnove, rekonstruišu ili održavaju neki od "ničijih" fudbalskih stadiona u Srbiji. Oni su oronuli kao i sama Srbija. Zvrje prazni i služe kao poligon retkim posetiocima (ne)fudbalskih utakmica da leče svoje frustracije koje im je usadila miloševićevska (karađorđevićka) politika nacionalnog dostojanstva devedesetih i dosmanlijska proevropska (obrenovićevska) politika saginjanja.

Zbog takvih nam izriču najstrože kazne u forumima svetske i evropske kuće fudbala, po modelu uslova koje nam postavljaju zapadnoevropski lelemudi, praveći od nas ponizne sluge i lakeje. Zbog takvih se kažnjava i nacionalna selekcija, pa važne kvalifikacione utakmice igra pred praznim tribinama! A onda u sred Beograda na žrebanju takmičarskih brojeva za predstojeće evropsko prvenstvo mladih fudbalera do sedamnaest godina, Džim Bojs, prvi potpredsednik Komisije za mlađe kategorije i amaterski fudbal u UEFA, ceremonijalno zahvaljuje na organizaciji utakmice  koju je Srbija odigrala sa Severnom Irskom! Neverovatno! Zar čovek nije obavešten da se utakmica igrala pred praznim tribinama, da Srbima nije dozvoljeno da budu uz svoj nacionalni tim. Da li je to namera Uefe, da se u budućnosti organizuju utakmice bez publike? I ne samo to, do nedavno  nije poznat primer u istoriji sporta da se na ulaznicama za određeni događaj štampa upozorenje da je nekome zabranjena prodaja i ulazak na utakmicu. Doživeli su to srpski navijači na utakmici u Estoniji prilikom gostovanja nacionalnog tima. Veću bruku i sramotu valjda ne može da doživi onaj koji i malo daje do dostojanstva. Nacionalnog i ličnog!

Na žalost, Tomislav Karadžić je kao da se ništa ne dešava, a ne brutalno izbacivanje nekoliko osoba srpskih državljana od estonskih policijskih snaga, defilovao pred početak utakmice rukujući se sa igračima oba tima. Pa ako je i protokolom UEFA predviđeno rukovanje sa akterima utakmice, da je pokazao malo dostojanstva, mogao je Tole da demonstrira i na rukovanje pošalje, na primer Dragana Đorđevića. On mu, inače, služi za "poverljive poslove". Tole to nije učinio, već je poput svog prijatelja Borisa Tadića, koji se klanja i ponizno osmehuje raznim sekretarima vozača zamenika portparola Evropske unije, koji dolaze i postavljaju nam nesuvisle zahteve, uslove i ultimatume, sa sličnim osmehom zažmurio pred snežnom vejavicom ne primetivši šta je sa našim ljudima na tribinama.

 

 

 

 

 

 

Malo stida, malo dostojanstva

 

Zasigurno motivisan drugim dešavanjima i manifestacijama kao što je fizički nasrtaj na crne igrače Partizana ili drugim incidentima na rasnoj osnovi, Fudbalski savez Srbije pre polufinalnih utakmica Kupa Srbije ističe parolu "stop rasizmu i nasilju", a da se pri tome ne oglasi oštro i energično povodom ponižavajućeg tretmana naših navijača u Estoniji. Ali, valjda je to cena i proces na putu upornog nuđenja onima koji nas ne vole. Tole kao sledbenik raznih, a posebno danas Tadićeve politike bez i malo stida i dostojanstva, očigledno pristaje na onu narodnu: "Pljuj kurvi u lice, ona će ti reći da pada kiša"!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane