Pogledi

Kuda nas modni kreatori vode?

 

Sakaćenje ljudskog gena

 

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu Goranko Đapić, prvi put nakon dugogodišnjeg ćutanja, specijalno za Tabloid piše o sunovratu savremene evropske civilizacije...

 

Goranko Đapić

 

Već pola stoljeća slušam o Holokaustu a preda mnom su slike ostataka Buhenvalda, Mathauzena, Osvjenćima iliti strašnog Aušvica...

Otišli su milijuni ljudi u najvećem od svih zločina ikada učinjenih, zločina koji je utoliko veći što se ne radi o bijesnome hiru pobjednika, već o zločinu planiranom i pedantno sprovedenom do kraja uz obilnu upotrebu administracije i tehnoloških napredaka.

Već pola stoljeća, mnogo poslije Holkausta, bilo je i ima, a sva je prilika da će i biti još mnogo zločina, manje-više planiranih, ponekad spontanih ali ništa manje brutalnih.

Nekada se predviđalo a danas se sve i vidi sredstvima masovnih komunikacija, dvedesetčetvoročasovnim, neraskidivim životom čoveka i televizije, mobilne telefonije i interneta.

Da li zločin, onaj ozbiljni, veliki, koji eufemistički zovemo političkim potresima, konfliktima, previranjima, pa kasnije i arbitražnim inicijativama, možemo nazvati velikim ili malim holokaustima?

Vremena dolaze i prolaze, ali, pažljivijim pogledom na, naizgled neuhvatljive veze čitavih epoha, nepogrešivo donose sliku o zakonitostima nestanka čitavih civilizacija. Ovde posebno, sliku dolazećeg nestanka one nasleđene grčko-rimsko-kršćanske, popularno nazvane: europska civilizacija...

Taj je proces uveliko odmakao i, mada izgleda nezamislivo, on je onaj stoljećima ranije planirani annimi globalini: Holokaust!

Ovaj put žrtve nisu oni iz "izabranog naroda", nego stotine onih koji odlaze i koji će otići iz svoje europske prapostojbine. Oni nisu samo pojedinci, narodi, grupe, kršćani... Ne, žrtva je sama europska civilizacija, biološki temelj sveukupnosti mukotrpno stvarane kroz 3000 godina.

 

Dan velikog iščeznuća

 

Mnogo upozoravajućih zbivanja, suptilno izazvanih kriza, ali i dekadentnih rekvijema, nevinih zabava, provoda i slatkog propadanja, naizgled jednog normalnog, malograđanskog i samozadovoljnog života, sve govori o dolazećem danu velikog iščeznuća!

Kao u zenitu propasti najviših civilizacija u prošlosti, tako i danas, neke naizgled periferne, antipolitičke i subkulturne ljudske djelatnosti, ispisuju potonju volju sunovraćene današnjice.

To samrtno pismo danas ispisuje između ostalog i takozvana modna industrija, ali i sve što se oko nje dešava...

Kad je počelo stvaranje mita o ispošćenoj, mršavoj ženi, kao sinonimu elegancije (od anoreksične Meri Kvant početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća), bilo je to samo dvadesetak godina nakon zastrašujućih slika polumrtvih ljudi koji bauljaju iz konc-logora.

Današnji kreatori, promoteri modnog fašizma, poput Kelvina Klajna, ali i mnogih drugih neskrivenih i prikrivenih nekrofila, uglavnom homoseksualaca koji čine stožer ove metaforične industrije samrti, samo su nastavak politike masovnog usmrćivanja milijuna.

Ubiti ženu-majku, ubiti familiju kao maticu zdravog društva, razoriti sve što liči na konvergenciju prirodno suprotstavljenih spolova iz koga nastaje novi život, nova kreacija, nova vrijednost, to je sveta zadaća današnjih "modnih kreatora", o čijem mračnom zanatu figurativno zbore na desetine i stotine tisuća istinskih pedera-krojača, onih koji samo podsvjesno, dakle, vrlo vjerno, slikaju politiku globalnog zla koje se nadvilo nad bijelom, kršćanskom civilizacijom.

Ali, zločin pomoću "otuđene žene" kojoj je muž, suprug i muškarac nepotreban, ili ga uopće nema jer galopirajućom brzinom mutira u njenog androidnog slugu, ili, u najboljem slučaju, alternativnu družbenicu, nije ni jedini ni dovoljan!

 

Kontinent, konclager, konačnica

 

Već duže vremena, pod formom multietnicizma, multikulturalizma ili sličnog, uvežen je u europsko tkivo jedan islamski element, onaj koji nikako ne želi da prihvati niti djelić kulture u novoj sredini, onaj koji zdušno radi protivu te kulture i te sredine. Narasta im natalitet enormno te mnogi gradovi staroga kontinenta liče na Karači ili Kairo. Ukratko, islamska zajednica u Europi počiva na temeljima čiji su postulati potpuna negacija svih, ama baš svih temelja zatečene europske civilizacije...

Pitanje je vremena kad će, mehanizmom etničkih većina na određenim prostorima, europski kontinent postati federacija islamskih samouprava, trasiranih još odavno, raznim poveljama o zaštiti etničkih, vjerskih i rasnih prava, deklaracijama o ravnopravnostima rasa i polova, što je sve zloupotrijebljeno i prilagođeno potrebama islamskog ekstremizma i ekspanzionizma, koji već desetljećima gradi svoj integralni svijet u sred potonje kršćanske domovine...

Dakako, ovaj proces nije počeo poslije Drugog svjetskog rata nego seže u dalju prošlost, i to je, na žalost, zaboravljena Golgota koje su danas, od Dablina do Atine, tek malobrojni svjesni. Jer, indoevropska je civilizacija unutar sebe u nekoliko razornih ratova iskrvarila biološki, a najbolji ljudski gen je zauvijek osakaćen.

Zločin nije počeo jučer. On planski traje desetljećima. On se sada ubrzava, vidljiviji je...

On će biti veći u onoj proporciji u kojoj bude realno sagledan. Tek svjesni da se ova civilizacija ruši manje bombama i boleštinama, a više raznim "modnim kreatorima", tim suludim mračnim, globalističkim klajnovima, slijepilom od ekstraprofita i multi-kultovima, kršćanski Europljani mogu vidjeti gdje su pali i što ih čeka...

Kad Europa postane islamski Treći svijet, borba izabranih bit će umnogome privedena kraju. Borba stoljetna. Nestat će civilizacijskih prepreka neograničenom vladanju barbarskim oceanom. Bit će to nulta točka. Točka početka neželjenog Novog svijeta.

Na nama je da tako ne bude.