Natrag

Govoreći otvoreno

Govoreći otvoreno

Hronika uništavanja Europe

 

Odakle Zlo dolazi

 

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o sunovratu savremene evropske civilizacije, njenom uništavanju, uzdizanju i uzrocima koji su doveli do onog šo je slavna italijanska novinarka Orijana Falači definisala kao "crvotočna Evropa" za koju je u časovima svoje smrtne bolesti rekla da je bolesnija i od nje... Đapić narednog meseca odlazi u penziju, sa mesta noćnog čuvara

 

Goranko Đapić

 

Europa, naš zajednički dom, naša jedina civilizacija koju učeno zovemo grčko-rimsko-kršćanskom, to je kuća građena od Rima do Konstaninopolisa čitavih 3000. godina.

Uživamo još uvek njene plodove, jer, još nije nastalo ništa bolje od te civilizacije u milenijumskim tragovima ljudskog roda...No, taj zajednički dom puno je puta razaran i vraćan stoljećima unazad. Pred vratima smo još jednog, do sada neviđenog razaranja iznutra.

Zadržimo se samo na ono što se dešavalo unazad dva-tri stoljeća (postepeno, kako su tada stajale stvari)...

 

Prvi čin (Rusija, sama protiv svih)

 

Britanija je u XIX. stoljeću bila izolirana na otoku, boreći se protiv kontinentalne blokade. Pruski i Njemački svijet bili su dio Napoleonove interesne sfere. Ostala je Rusija koja je Tilzitskim mirom (Tilzit, jul 1807. godine) uspostavila izvjesnu ravnotežu snaga i interesa na Istoku Mediterana. Međutim, ruski car Aleksandar I, na nagovor londonskog City-a, misterioznog, merkantilnog bankarskog carstva, krši blokadu.  Dolazi do najvećeg rata u europskoj historiji do tada. Velika armija ulazi u Rusiju. Stiže do Smolenska, i konačno, nakon Borodina, ulazi u Moskvu...

Europa ulazi u period Svete Alijanse... Jedno je carstvo srušeno, drugo je devastirano i vraćeno čitavo stoljeće unazad. Sve je spaljeno do iza Moskve, zemlja je ostala neuzorana, a glad i smrt prisutna na sve strane.

Bilans je zaustavljanje djela Petra Velikog, ozbiljan zastoj reformi, prve pukotine u društvu koje će se, jedno stoljeće kasnije, pokazati kao fatalne...Od tada, pa sve do Krimskog rata (1853-1856, u kome je Rusija ratovala protiv zemalja Britanije, Francuske, Pijemnota i Osmanskog carstva), carstvo na Istoku zaostajaće za Europom, potonut će za mnogo decenija unazad, i njena industrija koja je bila u rastu, biće usporena. Sa druge strane, londonska "centrala" ubrat će bogate dividende od opće devastacije...

 

Drugi čin (svi na Rusiju)

 

Tegobe mučnog XIX, stoljeća, Europa je ostavila u XX. stoljeću iza sebe. Stvorene su nove-stare države, svuda duž Starog kontinenta, od Atlantika do Balkana...

Carska Rusija, uprkos brojnih slabosti,  na 22 miliona kvadratnih kilometara, ozbiljno je krenula u modernizaciju, snažnu industrijalizaciju, gradnju željezara, brz socijalani dinamizam i, nadasve, kulturni polet. Bilo je to, uprkos nasljeđu, carstvo u nemjerljivom napretku...

Taj rast je imao iz čega da se desi, Rusija je bila oduvek sa impozantnim resursima, enormnom sirovinskom i energetskom bazom. Između 1905. i 1914. godine, za vreme Petra Arkadijviča Stolipina (1862-1911), tadašnjeg predsednika ruske vlade, godišnji rast privrede carske Rusije bio je 12,5 odsto!

Na Zapadu, prema stopi sveukupnog napretka, odudaralo je Nemačko carstvo. Mlado i poletno, disciplinirano i vrijedno, to je carstvo ubrzo postalo prvorazredna ekonomska i vojna sila. To društvo je kao takvo tražilo sebi mjesto u Europi i svijetu.

Tvorci tog moćnog Reich.a (Rajha) bili su ubijeđeni da nikako ne smiju ratovati protiv Istočnog carstva (carske Rusije, prim. red.), jer su, takođe, bili ubijeđeni da bi taj rat uništio i jedne i druge i da je mir i suradnja i za jedne i za druge korisnije da usklađuju zajedničke interese, te da bi taj i takav kurs koji bi bio od zajedničke koristi i Engleskoj i Francuskoj i cijelom Zapadu, bio prethodnica, zapravo rudiment jednog novog zajedništva (ovoga što danas zovemo Europska unija, prim. aut.). Od Atlantika do Vladivostoka.

Ergo, stoljeće ranije, Europa je trebala biti mirna, moćna i prosperitetna! Pa, kako se onda dogodilo da ta vizija izgori u dva zastrašujuća svjetska rata?

 

Treći čin (ko je dobio od sukoba Njemačke i Rusije?)

 

Usred općeg privrednog, tehnološkog i kulturnog napretka, na horizontu Starog kontinenta, poslije dugog perioda mira i rastućeg blagostanja, počeli su se nadvijati oblaci iza kojih su se pojavljivali budući jahači Apokalipse. Tko su oni bili?

Isti oni koji su svoga "izabranika", ruskog cara Aleksandra I nagovorili na prekid kontinentalne blokade, oni samoživi predstavnici misterioznog londonskog bankarskog carstva, isti oni koji su u XIX. veku srušili dva carstva a sada su imali imperativ da učine to isto. No, ovaj put to nije moglo bez zločina titanskih razmjera!

Prvo je stvorene Antanta. Ako se malo pažljivije pogleda, to je bio okvir za očuvanje ekskluzivnih interesa "izabrane grupe" kroz čuvanje britanskog i francuskog kolonijalnog carstva. Rast moći Rusije i Njemačke ugrozio je tako stvorenu sliku kontinentalne Europe...

Nije se težilo za objedinjavanjem, tolerancijom i njegovanjem zajedničkih interesa, jer bi to praktično značilo "demokratizaciju moći". Težilo se ka očuvanju postojećeg.

Na taj način su oba rastuća carstva (i rusko i njemačko) morala da odu u propast. To uništenje koje će neminovno slomiti Europu, materijalno i duhovno, što je bio, ustvari, poželjan milje za interese "izabranih".

Rusiji je obećano da će dobiti ono što se tajnim protokolima nije mislilo ozbiljno učiniti: Bosfor i Dardaneli uz Konstantinopolis (okupacioni naziv: Istambul, prim. aut.).

Potom je iritirana strahom da će je Njemačka po okončanju sukoba na Zapadu napasti svom silinom i razbiti. Malo se vodilo računa da bi rusko carstvo moglo dobiti na vremenu te da bi podiglo sposobnu i opremljenu vojsku koja bi čuvala njegove granice preko kojih bi se odvijala trgovina sa zemljama Zapada.

Takva neutralnost bi se kasnije obilato isplatila ostvarenjem istinskih interesa...

Kako je Njemačka to morala znati, uz primirje koje je Bizmark (Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schonhausen, 1815-1898, prvi kancelar ujedinjene Nemačke, prim. red.)  podigao na nivo političkog postulata, da se nikada dva carstva ne nađu ni blizu situacije koja bi ih uvela u neproduktivan sukob, te je Rusija mogla spasti svoje društvo onako grozne i dugotrajne tragedije...

Pravi cilj bankarskih sektaša u Londonu, bio je da pod formom savezništva sa Rusijom, Antanta uništi Njemačku, a kasnije i samu Rusiju!

          Rusija je u Velikom ratu (Prvi svetski rat, prim. red.), izgubila blizu 15 milijuna svojih građana, a nakon prve decenije boljševičkog mraka i svih 20 milijuna (što žrtava kolektivizacije, što žrtava terora). Ali, tu nije bio kraj agonije...

Posledice Antante bili su revanšizam Njemačke kao i pohod na Rusiju 1941. godine. U tom ratu po drugi put nazvanim domovinski, položilo je život više od 25 miliona ljudi. Dakle, sam u jednom stoljeću Rusija je izgubila između 60 i 70 milijuna ljudi! Gubici su moguće i veći, a napose su dramatični, jer je bilo u pitanju demografski najaktivnije stanovništvo u najboljoj reproduktivnoj dobi. To je bilans strašnog zločina koje je platilo Istočno carstvo, ali ni egzekutori ovog pogroma, Britanija, Francuska i Njemačka, nisu pošteđene tog fatalnog sakaćenja prinetog na žrtvenik "izabranog bankarskog carstva" iz Londona i njegovih "podružnica".

          Enormni gubitak koji je u svakom smislu poražavajući vidljiv je bio i na maloj Kraljevini Srbiji, koja je, od ukupnu 4 miliona ljudi, izgubila ravno 1,8 miliona najboljih i najmlađih, onih koji predstavljaju obnovu i buućnost jedne nacije.

          Kao i kod Rusije, 1914. godine, u složenom zamešateljstvu oslobodilačkog i građanskog rata, te njemačko-italijanskih ofanziva, srpski svijet će za mnogo decenija (sve do današnjih dana!), doživljavati stalne udarce spolja kojima se i dalje ne vidi kraj...

Kad je Rusija utonula u Revoluciju i kaos, i kada je izgledalo da je potpuno izbačena iz historije, krenulo se, istovremeno, i u  potpuno uništenje njemačkog društva u cjelini.

Nije se radilo o uništenju vojne kaste zarad obuzdavanja militarizma, ona je bila samo vrh ledenog brijega, već se krenulo na uništenje biološke obnove naroda!

Osakaćena Njemačka bila je najružnije lice osakaćene Europe! A iscrpljena Europa, primila je nakon užasnih ratnih iscrpljivanja, američke goste. Bila je to nova snaga "podružnice", koja je na scenu stupila kao simbol europskog gubitka samopoštovanja i samosvojnosti.

Iz Prvog svjetskog rata, cijeli je kontinent izašao slomljen materijalno i kulturno, njegovi gubici su bili nenadoknadivi, a skepsa i pesimizam zahvatili su srca svakog čoveka ove stare civilizacije. Totalitarna ideologija bačena je u njeno dvorište, a ona je nakon velikog sloma generirala u veliki osjećaj gorčine i poraza.

Nikada do tada Stari kontinent nije bio tako beznadežno pocijepan i nikad do tada nije bio lišen vizije bilo kakve budućnosti.

Da li je već tada Drugi svjetski rat bio izvjestan? Svakako da jeste. Europa je bila zaustavljena u svojoj obnovi, ali se slom tu nije zaustavio nego će se ovaj put taj proces oteti kontroli, predviđene su nove podjele, ali u dug put ekonomske i političke nemoći. Drugi svjetski rat je morao dovršiti mračnu zadaću, te zločinom staviti tačku na staro društvo, na dušu naše civilizacije. Ona je naprosto morala biti poražena.

 

Četvrti čin (u susret konačnom)

 

Drugi rat je minuo. Polovina Europe je bila u ruševinama. Kako poraženi tako i pobjednici. Ranjena demogafski već u Prvom svjetskom ratu, sada je toliko snage i krvi isteklo da će posljedice biti enormne i na psihološkom i na kulturološkom planu.

Vojska londonske "podružnice" bankarskih korporacija, sada locirana na Vol stritu (Wall street) u Njujorku, zaposjela je polovinu kontinenta,  onu drugu polovinu sovjetska "Crvena armija". Podjela je bila potpuna. Činilo se da se historija iselila sa Starog kontinenta u Novi svijet (Ameriku) i na krajnji Istok.

Nakon tolikih stoljeća, nikada Europa, ta kolijevka naše kulture i civilizacije, nije bio podijeljena kao nakon rata. Postojale su, jedna naspram druge, dvije vojno poliičke cjeline, dva oprečna ekonomska sustava, dva politička shvaćanja, dvije kulture življenja, čak i dva svijeta koja su među sobom jedva kontaktirala!

Srce indoeuropske rase, grčko-rimsko-krščanskog nasljeđa, svijet iz koga je sijalo svijetlo civilizacije, sa toliko muke stvarane, bilo je podijeljeno u dvije obične zone.

Opet je Europa, desetljećima pregalački gradila samu sebe, vremenom se polako srozavajući i polako izdišući.

Postalo je jasno da Berlinski zid nije stožerna točka iz kojeg se događaja ona digla kao feniks iz pepela.  To je, ipak, bio napor jedne generacije i na Zapadu i na Istoku da se izdigni iznad ništavila...

          Svijet europskog Istoka nije bio, kako se mislilo, mrtav i nepokretan! Bio je to tvrd, strpljiv, duhovno prebogat i istrajan svijet. Ne sa Zapada, nego reformama Mihaila Gorbačova, dakle, promjenama koje su došle iz Rusije i Moskve, počeli su se skidati okovi širom Europe! Berlinski zid, dakle, nije bio uzrok nego posljedica jedne nove epohe, pune naivne nade...

Ovako ili onako, tek, ukrupnjavanje Starog svijeta polako počinje nakon tolikih decenija političke impotencije. To nimalo nije bio lak proces, niti će biti u budućnosti, i treba znati da neće biti bezbolan i brz. Probudila se nada da će se historija vratiti tamo kamo joj je i mjesto.

A, onda je došao crni oblak novog totalitarizma, i počeo da se spušta na naš stari dom. Ispočetka sporadično, pa sve primetnije, počeo je proces islamizacije Europe. Već sada taj proces otpočet u ime multikulturalizma, multietnicizma, uveliko je odmakao noseći sobom razarajuću strategiju pokoravanja Starog kontinenta, milom ili silom.

Prva opasnost nije samo u brzom, zapravo enormnom povećanju muslimanskog svijeta, već u činjenici da su aktivnosti zatvorenog islamskog društva, apsolutno odbacili bilo kakvu ideju integracije u europsko društvo i bilo kakvo miješanje u njega.

Ideje europskih liberalnih intelektualaca o integracijama pokazale su se lišenim svake osnove, neuspješnim, one počivaju na zabludama i na nepoznavanju "uvezenog" svijeta.  Naročito je opasna njihova ideja da "integracija nije uspjela, jer se u nju nije dovoljno uložilo", ali i ideja da se naprosto zatvore oči pred problemim, da se selektivno primenjuju "zakoni iz kojih treba izuzeti islamske zajednice"!

Na taj način stiglo se do poražavajuće činjenice da je danas ta zatvorena zajednica, zahvaljujući "evroliberalima" i njihovim trulim manifestima, praktično uvela u sred Evropske unije običajna prava preneta iz zemalja iz kojih su emigrirali. Sve je prisutno: od blage do tvrde primene Šerijata koja su suprotna svim dostignutim načelima ljudskih prava, stvaranih teškom mukom stoljećima.

Ta načela i ti principi nisu bilo kakvi niti su bili od kada. Oni su usvojeni još u drevnoj Heladi, i kroz 3000. godina bili su ona svijetla slobode koja su mrakom okovan Stari svijet  kroz mnogobrojne bitke i žrtve osvjetljavala, sve do nesputane zore naše današnje civilizacije.

Na žalost, opet kao i u krvavim zapletima i raspletima tokom prošlih par stoljeća, i danas je na sceni podrivanje smisla vladavine zakona, projekat apsolutnog rušenja temelja naše civilizacije. No, ova nova destrukcija nije obična. Ona je konačna! Ona je na putu da stvori Europu kao "trećesvjetsku islamsku zemlju"! Tko su danas novi jahači Apokalipse? Treba li im dozvoliti da još jednom sahrane najbolje što je svijet ikada imao?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane