Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pogledi

Pogledi

Pacovi u frakovima gmižu strašnim sudom (3)

 

Opako i naopako u srpskom pravosuđu

 

Pravda proističe iz kulture jednog naroda. U Srbiji je pravda odavno na rasprodaji. Kako do nje doći, ili šta činiti kada ona po građanina dođe? Ko su tužioci a ko delioci pravde danas u Srbiji? Dugogodišnji advokat iz Beograda Vladimir Drecun, inspirisan tekstovima u Tabloidu, javio se za reč. Prenosimo u nastavcima tekst koji nam je dostavio

 

Piše: advokat Vladimir Drecun

 

"Šta je izravnanje? Nije to vrsta materijalnog preraspoređenja čoveka, ispremeštaj njegovih otpornih mesta prema nevolji koja se u njega uselila. Izravnanje u stradalnome, spiritualnog je karaktera, naročito u momentu nastajanja... Za momenat, u čoveku se deli duh od tela, i čovek čini jedan izbor pri kojem ga vodi i pomaže neko tajanstvo, nešto meko i milostivo, što bez ikakvog autoriteta pridobija stradalnika da izabere mirno očekivanje, izravnanja neke vrste. Kasnije, izravnanje uzima i materijalni karakter, jer ostaje kao funkcija u celom životu i radu čoveka. To je ono što prost narod lepo kaže: Patnja ga je izmenila, patnja ga je ozarila"

 

                                                        (Isidora Sekulić "Izravnanja")

 

Pitaju me kolege, a često i građani, zašto pišem, kako to utiče na moje advokatske poslove i finansijsko stanje i da li se plašim eventualnih novčanih kazni.

Odgovorih im da radim za narod, jer sam branilac pravde. Za uzvrat ne tražim ništa. Samo neću da pričinim zadovoljstvo da me savladaju i obore koji nezasluženo "sede na tron nepravo uzeti" a koji bi trebalo da su najmudriji i najdobrotniji.

U meni se sve buni protiv ovog zla u kome je zapalo srpsko pravosuđe jer bez zakona i zakonskoga reda nema društvenog napretka. A što se finansija tiče tu bi, kada bih naplaćivao honorare, prelivalo na sve strane. Tabloid se štampa u sve većem tiražu, a porasla je i poseta na sajtu. Gospodin Brkić bi hteo da plaća i previše. Kaže: sve što se zaradi treba i da se potroši. Neće da ga bije maler. Kao ove pohlepne i grabežljive o kojima pišemo.

Što se tiče eventualnih novčanih kazni, porodica sužnja Aleksandra koji nevin čami u kazamatu u Sremskoj Mitrovici poručila mi je da nikada ne mogu da me kazne toliko koliko oni mogu da plate. Samo da na videlo izađe istina da je Aleksandar utamničen nevin. Makar morali prodati i njegovu dedovinu - celu goru Sominu u Crnoj Gori.

Razmišljajući o ovoj poruci bratstva Lučića, koje je bratstvo Vladika Joankije na Malu Gospojinu 21. septembra prošle godine u manastiru Kosijerevo blagoslovio i uručio im granatu u znak zahvalnosti za vjekovni doprinos u očuvanju pravoslavlja i rada na dobro naroda, šetajući Beogradom ubode me u oči Čedicin i Vukov bilbord "ISTINA-PREOKRET". Pa, avetinje jedne, kada se istina preokretala?! Ona je jedna jedina, postojeća i neporeciva! Samo se fukare preokreću, obrću i prevrću! Njihova družina je sve brojnija. Ipak, mi koji se ne preokrećemo još smo dosta brojniji. Valjda ćemo ih oterati u istoriju beščašća.

Već rekoh da hoću sve da kažem kroz humor i satiru, uverio sam se da je to težak, gotovo rudarski  posao...

Valjda će neko od moćnika u Republici Srbiji, posebno u pravosuđu, napokon sve ovo ozbiljno shvatiti.

Za sada su bila bez odjeka zajednička pravna stanovišta Poverenika za informacije od javnog značaja, Upravnog suda, Republičkog javnog tužilaštva i Advokatske komore da je Viši sudu u Beogradu - njegovo Posebno odeljenje, u narodu poznato kao strašni sud, u obavezi da mi izda presnimljene video i audio zapise glavnog pretresa kako bih ostvario iskonsko ljudsko i osnovno krivično procesno pravo na odbranu sužnja Aleksandra koji nevin skapava na robiji.

Shodno zaključcima Narodne skupštine iz juna meseca 2011. godine, već je trebalo da su pozvani na odgovornost svi državni funkcioneri koji orkestrirano učestvuju u ovom uskraćivanju prava na odbranu, ne samo iz srpskog Krivičnog zakonika već i iz evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovi sloboda.

Kada bi u tom đavoljem kolu shvatili našu muku tada bi i oni, kao ono u narodnoj pesmi "Čobani sa Vrške Čuke", riknuli: "kuku". Prionuli bi valjda na posao. Ovako ja već 20 meseci hodam po mukama.

 

Naš tribunal

 

Rado se i često sećam prvog časa sa studija na Pravnom fakultetu u Beogradu, kada je akademik Radomir Lukić oktobra meseca 1962. godine, u amfiteatru "V" koji sada nosi ime ovog akademika, besedio:

"...Drage kolege, mladi pravnici. Upamtite od danas, pa za ceo život da je država monopol nasilja i da vlada strahom koji seje preko vojske, policije, tužilaštva, ali često i sudova. Zbog toga ćete kao pravnici morati celog života da budete u sukobu sa državom braneći narod od zle vlasti, jer je svaka vlast zla i opaka. Samo tako oslobađaćete narod tog straha i zavređivati svoj ugled i ugled naše pravne profesije. Ovo se posebno odnosi na one koji budu imali sreće da budu advokati ili sudije..."

 

Uzalud pokušavam da odgonetnem tu za mene nerešivu tajnu, zašto sudije, koji vrše tu nekada časnu i dostojanstvenu funkciju, pretvaraju svoj posao u strahovladu, te ih se narod sada više plaši čak i od izvorne državne vlasti. Ovako shvaćena funkcija sudije bitno utiče na njihov karakter, te postaju satanski gordi, nadmeni i neprijatni u međuljudskim komunikacijama...

U pravnoj nauci, sudskoj praksi, kriminalistici, sociologiji, psihologiji i psihijatriji o ovome su postavljane brojne teorije, ali nijedna nije dala konačan odgovor. Nedostatak kompentencije, posebno stručnosti, nadoknađuju drskošću i ponašanjem neprikladnim normalnom čoveku. Smatraju, valjda, da se sudska nezavisnost dokazuje strahom. Niko ko se uputi u sud više nema osećaj poštovanja te institucije. Sve je  izokrenuto naopačke, kako ono uobičajava da kaže sudija strašnog suda Dušan Vojinović. A trebalo je da se narod oseća kao da ulazi u hram pravde, "svetilište", a ne u duždeve palate u kojima caruje razvrat.

Po mom mišljenju ovome je glavni uzrok nesrećno ustrojstvo države kao monopola nasilja, kako nam to predoči akademik Lukić. U kriznim vremenima država hoće da ne samo preko vojske, policije i tužilaštva, već i preko sudova seje strah. A kod nas je uvek kriza.

U strašnom sudu nema porote niti bilo kakvog učešća javnosti - naroda u suđenju. Sudska veća su sastavljena od trojice sudija profesionalaca, što je slučaj sa ovim sudom. Najčešće nema ni publike osim ojađenih porodica okrivljenih.

Kako onda oni donose presude "U ime naroda" to samo oni znaju.

Predlažem im da ubuduće presude donose "u ime države" kada su već njeni najverniji javni funkcioneri.

Svi nastoje da budu raspoređeni u taj sud, čak i iz apelacionih sudova, zbog dvostruko većih plata i drugih brojnih privilegija.

Posebno karakteristični za rad strašnog suda jesu podaci da je od 15 gromoglasno najavljenih afera procesuirano 13, a od njih su samo dve završene i to obe oslobađajućim presudama. U jednoj su procesuirani bivši pripadnici vladajućeg režima Janjušević i Kolesar (afera "Cementare"). Nad drugom se nadvila senka Ivice Dačića, potpredsednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova ("afera Kofer").

Dakle, očigledno je da se afere po želji vlasti procesuiraju, a potom po nalogu te iste vlasti ne završavaju. Osim kada je to u interesu vlasti. Na ovaj način blokira se aktivnost ličnosti i rad njihovih firmi, te se tako survavaju u propast.

Umesto da budu mera svih vrednosti, sudije se sada doživljavaju kao strašila.

Pokušavaju da izigravaju Haški tribunal, ali izrazito neuspešno.

Ne daju mi video-zapise, kako reče sudija Dušan Vojinović: "da ih ne okačim na internet da ih narod gleda". Da su kojim slučajem kao sudija Antoaneti, koju u Haškom tribunalu predsedava veću koje sudi Šešelju, jedva bi čekali da narod vidi kakvi su i kako rade. Kako uglavnom liče na sudiju Latanci, to mi verovatno zbog toga te video-zapise ne žele dati.

Najveća je bruka i sramota što sudije nemaju građanske hrabrosti, ako već nemaju savesti da svoje nezadovoljstvo tekućem reformom pravosuđa iskažu javno, već na to ukazuju samo u nezvaničnim kontaktima. Što nisu i oni kao sudije u Sloveniji organizovano odbili da konkurišu na takozvani opšti izbor na čiju protivustavnost su u Društvu sudija i po kuloarima ukazivali.

Zbog nezakonitog rada sudija država Srbija mora ubuduće u budžetu bitno uvećavati stavku - naknada štete zbog nezakonitog rada sudova. Bilo bi interesantno saznati kolika je vrednost sporova koji se vode protiv Republike Srbije zbog nezakonitih sudskih odluka.

Na um mi pade isečak iz besede Okružnog javnog tužioca u Beogradu, sada u penziji, Miodraga Tmušića: „..Lako je sudijama da sude dok im se odluke donose u kabinetima izvršne vlasti i tajkuna. Teško njima, crnim kukavcima, ako postanu nezavisni pa budu morali ovako nestručni sami da donose odluke."

Ovo me zabrinu, jer imajući u vidu da je on tužilac po vokaciji, sigurno zna dobro kakvi su unutrašnji odnosi u pravosuđu. No, ipak ostajem u uverenju da im neće trebati mnogo znanja i umeća ukoliko apelacioni sudovi budu i ubuduće pokrivali sve njihove brljotine i pobrkotine.

Najveći krivci za sunovrat srpskog pravosuđa jesu same sudije. Nisu se organizovano suprotstavile sramnoj reformi sudstva, iako su naslućivali da ne donosi ništa dobro. Prevideli su da će im čast i dostojanstvo pasti na dno zastrašujućim i neorganizovanim takozvanim opštim izborom sudija.

Kako je realizovana sramna reforma pravosuđa najbolje se vidi po stanju u apelacionim sudovima. Kako je opšti izbor sudija vršen prema jačini horizontalnih ili vertikalnih veza, u apelacionim sudovima su se smestile sudije koje nikada nisu kao prvostepene sudije radili predmete u kojima po žalbama postupaju apelacioni sudovi (radili su u zemljišnim knjigama, izvršenjima, vanparničnim administrativnim i sličnim poslovima). Sada se ne mogu formirati potrebna drugostepena veća za odlučivanje o predmetima u kojima se primenjuju posebni propisi (međunarodno pravo, osiguranje, bankarski poslovi, privatizacije, krivična dela organizovanog kriminala i slično).

Zadivljujući su rezultati rada sudova koje je javnosti predstavila vrhovnica Nata Mesarović izlažući godišnji izveštaj o radu sudova.

Ukupno je bilo u radu 5.994.945 predmeta od kojih je rešeno jedva 44.26 odsto predmeta, tako da je u 2012. godinu preneto 3.441.598 predmeta ili 55,74 odsto. Dakle, ni polovina predmeta koji su bili u radu nije rešena. Kako je ovo izborna godina može se konstatovati da je sada u radu po jedan predmet na svaka dva birača. Ne verujem da je ovakav "uspeh" iko zabeležio još od nastanka države do današnjih dana. A obećaše nam, na početku sramne reforme pravosuđa, Nata, Homen i ostala družina da će se bolje i brže raditi, ali što narod reče "obećanje ludom radovanje". Tako će i dalje mnogi smrtnici predugo čekati da im predmeti budu rešeni, jer je četiri odsto predmeta starijih od 10 godina, 11 odsto između pet i 10 godina, tako da je ovim izveštajem "obradovano" svih ovih 15 odsto inicijatora postupaka.

Hvali se Nata "zanimljivim" podatkom da je u 2011. godini priliv predmeta manji za čak 8 odsto u odnosu na 2010. godinu. Verovatno previđa da je broj predmeta smanjen zbog nepoverenja naroda u rad sudova, pa građani svoja prava ostvaruju na drugi način (samopomoć, iznude, pretnje, agencije za uterivanje dugova i slično).

Veliku krivicu za rad sudija snose i predsednici sudova. Skoro da se ne pamti kada je neki predsednik suda, izuzev nekog od postupajućih sudija čak i kada je bilo očigledno, izgovorio da je zahtev za izuzeće opravdan. Tako su pogodovali neradu i neodgovornosti sudija.

Ogroman doprinos katastrofalnom stanju dao je Ustavni sud. Njegovim odlukama pokrivene su sve nezakonitosti i brljotine vlasti, jer je bezakonje ozakonjeno.

Što god je Vlada predložila, Narodna skupština je usvajala. Kada se pokušalo da se nastupajuće zlo spreči Ustavni sud je bio taj "ustav" - brana koja je branila vlast. Mogli su da rade šta god hoće.

Nije se zalud govorilo: dok je predsednik Ustavnog suda bila Bosiljka Nenadić da nema nade za bolje dane.

Kada je Nenadićku zamenio Slijepčević, svi smo se obradovali računajući da će on, kao boginja pravde Justicija kojoj su oči zavezane, slepo sprovoditi pravdu. No on opravda svoje prezime i poče da radi slepo, ali naopako. Opet, zbogom Ustave.

Evo jednog konkretnog primera za nauk mladima o tome kako radi naš Ustavni sud.

Kada je posle 19 godina besmislenog parničenja pravobraniteljka opštine Vračar podnela predlog za izvršenje presude Trećeg opštinskog suda u Beogradu br. P4556/08 a Prvi opštinski sud u Beogradu Rešenjem br. I-15643/11 dozvolio izvršenje iseljenje bespravno useljenog lica Dimić Gordane, Ustavni sud je ne vršeći uvid u predmet i ne dajući mogućnost pravobranilji da se izjasni, doneo rešenje o privrednoj meri kojom je odložio sprovođenje izvršenja. Kako se sramno navodi u tom rešenju, stan "predstavlja njen dom", a opštini se i trećem licu, jadniku Majskom kome je kao podstanaru stan dodeljen, navodno ne nanosi nikakva šteta. Zato što će se Majski i dalje potucati kao podstanar, trebalo bi uskliknuti, što bi deca rekla: Ura za Ustavni sud! Kakve li sramote.

U tom istom izvršnom postupku gospođa koja po navodima u rešenju Ustavnog suda živi u svom domu, podnela je prigovor nedostatka pasivne legitimacije dokazujući da je stan već davno prodala, a treće lice, navodni kupac stana, za koga kažu da je njen zet, tvrdi da on stanuje u tom stanu. Treba li ovome uopšte komentar osim napomene da je gospođa koja stanuje u toplom domu zaposlena u nevladinoj Organizaciji za ljudska prava na čijem je čelu Sonja Biserko, koja je od pravobraniteljke tražila da se izvršni postupak prekine, a kada je odbijena upozorila je da će od Ustavnog suda tražiti privremenu meru koja je i doneta.

 

Prikrivanje sramote

 

Od sudova na teritoriji grada Beograda zatražih da mi radi analize uzroka zbog kojih i uslova pod kojim je došlo do apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja dostave rešenja kojima je po tom osnovu okončano krivično gonjenje. Svi mi odgovoriše istom dogovorenom rečenicom da su sudski činovnici prezauzeti poslovima na sramnoj reformi pravosuđa, te da nemaju vremena da se zamajavaju postupajući po mojim zahtevima. Gospođa Tanja Šobati vršilja funkcije predsednice Prvog opštinskog suda u Beogradu, dodade još i to da ja tim zahtevom zloupotrebljavam pravo na pristup informaciji od javnog značaja. Do tada sam mislio da je apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja izuzetno retka pojava, kad ono ispade da je tako obimna da bi, kako izračuna Vršilac funkcije predsednika Višeg suda u Beogradu i prepoznati sudija Apelacionog i strašnog suda Dragoljub Albijanić, bilo potrebno 40 činovničkih radnih dana.

Odgovorih im da oni znaju dobro zašto ja to tražim, kao i da ja još bolje znam zašto oni to ne daju.

Kriju oni svoju sramotu. Kroz analizu zastarelosti, o čijem nastupanju su predsednici sudova morali biti blagovremeno izveštavani, videlo bi se koji su sve gresi ovim pravnim institutom zakamuflirani. Zato sam evo ponovo prinuđen da prizovem u pomoć Poverenika za informaciju od javnog značaja predlažući mu da pokuša da ih na to privoli. No, čak i ako Poverenik donese rešenje, predstojao bi mi novi hod po mukama, jer su vršioci funkcija predsednika sudova, koji će verovatno biti za stalno izabrani na te funkcije po raspisanim konkursima, veliki majstori u zamajavanju da ne urade ono što im je zakonska obaveza.

 

Rastezanje i razvlačenje postupka

 

Suđenja takozvanim huliganima najčešće predugo traju kad se sudije plaše da donesu oslobađajuće presude.

Već devet godina, u kom periodu je do sada održano 36 ročišta glavnog pretresa, u Prvom opštinskom sudu u Beogradu traje suđenje navijačima Rada zbog navodnog učestvovanja u tuči na fudbalskoj utakmici, a još se ne nazire kraj suđenju.

Verovatno će se ova sudska lakrdija okončati nastupanjem apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja. Tako će se sadašnja sudija Snežana Trifunović osloboditi ovog balasta.

Kao učesnik u ovoj karikaturi od krivičnog postupka, moj branjenik Velimir već pet godina ne može da se zaposli u struci, pa za goli život zarađuje kao nadničar. Završio je za kamermana na akademiji "Dunav filma" sa čistom desetkom. U televizijskim kućama rado bi ga zaposlili, ali ne mogu dok god se protiv njega vodi krivični postupak. Od početka suđenja je jasno da nije učestvovao ni u kakvoj tuči, već je uhapšen samo zbog toga što je na sebi imao šal Fudbalskog kluba "Rad".

Šta će mom branjeniku Zoranu oslobađajuća presuda posle 19 godina tumaranja po sudskim hodnicima u procesu poznatom kao pljačka Gazda Jezdinog "Jugoskandika". Procesuiran je kada je bio navršio 21 godinu života, a oslobođen je od optužbe sa navršenih 40 godina. Tako mu je cela mladost protekla u nadničenju, pošto se i on kao ekonomista nije mogao zaposliti u struci jer je bio pod krivičnim progonom. U ovom procesu opoštenile su se sudije tadašnjeg okružnog suda u Beogradu Miroslav Todorović Šera, sada advokat, koji je na samom početku bio doneo oslobađajuću presudu koja je po nalogu moćnika ekspresno ukinuta, i sudija Branka Pejović koja je hrabro okončala ovu sudsku lakrdiju.

No, tu nije bio kraj. Na ime naknade štete Ministarstvo pravde mu je za 358 odrobijanih dana isplatilo 358.000 dinara, odnosno 1.000 dinara po robijaškom danu. Kada sam mu predložio da vodimo parnicu protiv države Srbije, jer bi mu bilo više dosuđeno, ogorčeno je urliknuo da neće više da čuje ni "s" od suda ni "p" od naopake pravde.

Moj prijatelj Miroslav Krstić, kao direktor poznate velike zemunske firme za obezbeđenje "Fitep", gonjen je da je zloupotrebio službeni položaj što je navodno odobrio da se potpredsedniku opštine Zemun, kada je vozilo išlo službeno za Novi Sad, usput preveze prazno bure do Slankamena. Izračuna javni tužilac da je za tih pola sata na skretanju od svega desetak kilometara (amortizacija vozila, potrošeno gorivo i srazmeran deo zarade vozača) utrošeno tričavih tadašnjih, a bilo bi isto i današnjih, 170,00 dinara. Uzalud smo sudu dostavljali dokaze da je Miroslav bio u Dubrovniku na seminaru o bezbednosti, što smo potkrepili izveštajima organizatora seminara i hotelskim računima. On je morao biti osuđen jer je sekretara komiteta optužio da je ustaša. Sudija tada Četvrtog opštinskog suda u Beogradu Miroslav Đorđević, a sada advokat koji bi trebalo da ljude brani od zla i zle vlasti, dok je po nalogu tadašnjeg predsednika suda Zvonka Bandića izricao osuđujuću presudu, od stida i sramote gledao je sebi u međunožje, ali tamo nije mogao videti ništa muško.

U ovim i sličnim slučajevima na počecima suđenja bilo je očigledno da se moraju doneti oslobađajuće presude. Sudije nisu imale ne samo sudijske već ni građanske kuraži za donošenje oslobađajućih presuda.

Ove karikature od krivičnih postupaka su oličenje opakog i naopakog rada srpskog pravosuđa kakvo se ne pamti u istoriji svetskog prava.

Vrlo često se stručno i perfidno radi sve što treba zakamuflirati. Postupci se razvlače beskonačno, mrcine  prigušuju, radnje se ne preduzimaju ne samo u razumnom već i u nerazumnom roku, tako da su sve češći bezrazumni rokovi na koje se suđenja odlažu i završavaju.

Sve brljotine i pobrkotine lako se prepoznaju kada se dobronamerno zaviri između korica predmeta. To barem moraju da rade apelacioni sudovi, ali se sve pokriva i prikriva.

Nema sankcija za ovakav opak i naopak rad sudija i sudova.

 

 

 

 

Pročitaćemo presudu koju su nam upravo doneli!

 

Nameravam da napišem antologiju sudskih gluposti-brljotina i pobrkotina. Kao priručnik mladim pravnicima kako ne treba raditi. Pozivam sve zainteresovane da dostave ove "mudre" sentence.

 

Antologija bi trebalo da izgleda ovako:

 

A - Albijanić Dragoljub, sudija Apelacionog suda u Beogradu na privremenom radu u strašnom sudu i vršilac dužnosti predsednika Višeg suda u Beogradu:

- Kao vršilac dužnosti predsednika Višeg suda u Beogradu, a ujedno i starešina sudske uprave u sudu kao prvostepenog organa i nižoj pameti, podneo je tužbu za poništaj rešenja Poverenika za informaciju od javnog značaja, kao drugostepenog organa i više pameti. Ovako "pametno" nije niko postupao još od prvog istorijskog pravnog spomenika mesopotamskog cara Ur Namua iz 2002. godine pre nove ere do današnjih dana. Nikada i nigde prvostepeni organ ni u jednom postupku nije mogao tužiti drugostepeni organ!

Verovatno bi za ovu novotariju Dragoljub Albijanić bio odlikovan da Upravni sud nije odbacio njegovu tužbu, navodeći u rešenju da je "tužba podnesena od strane neovlašćenog lica i da Viši sud u Beogradu nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe". Lepe li pravne lekcije ovom pretendentu na funkciju predsednika tog istog Višeg suda u Beogradu!

A - Albijanić Dragoljub:

 - Tvrdi da su video i audio zapisi glavnog pretresa pred strašnim sudom bezbedonosni spisi, iako je u tada važećem Zakonu o organizaciji i nadležnostima državnih organa u borbi protiv organizovanog kriminala i drugih posebno teških krivičnih dela bilo propisano da su ti zapisi sastavni deo zapisnika i sudskog spisa. Očigledno nije pročitao Zakon pa ga ne zna ni primeniti.

V - Vojnović Dušan, sudija Apelacionog suda u Novom Sadu na privremenom radu u strašnom sudu:

 - Kad bih se ja pitao postupak bi bio završen na prvom ročištu. Taj krivični postupak je vođen protiv sedam okrivljenih za četiri krivična dela. Trajao je devet dana. Tako se strašni sudija iliti sudija specijalac unapred izjasnio da je odluku doneo pre početka suđenja.

V - Vojnović Dušan, kršeći zakonom utvrđeno pravo odbrane na izdavanje traženih presnimljenih audio i video zapisa glavnog pretresa:

 - Nećemo vam dati video i audio zapise zato što su moguće razne zloupotrebe. Na kraju bi nas neko okačio na internetu i bilo bi svašta. Dakle, ne dajemo nikom.

D - Dragović Dragan, sudija Privrednog suda u Beogradu:

- Posle datog nalaza i mišljenja veštaka sa dve dopune i njihovog ispitivanja na dva ročišta, naložio je tuženom da omogući komisiji koju će formirati i čijim će radom rukovoditi zakonski zastupnik tužioca, direktor, da pregleda ceo proces proizvodnje u fabrici, iako je taj proces poslovna tajna tuženog.

D - Dragović Dragan:

 - Posle zaključenja glavne rasprave doneo rešenje o njenom ponovnom otvaranju radi dopune dokaznog postupka. Na ročištu je samo tražio od zakonskog zastupnika - direktora tužioca - da uredi tužbeni zahtev koji bi kao neuredan morao biti odbačen. Sve ovo sa obrazloženjem da je direktor neuka stranka jer nije diplomirani pravnik, pa da ga treba poučiti iako je upisan u sudski registar kao direktor firme, te je "pametan po zakonu". Naravno, izvođenje novih dokaza nije ni pomenuo jer zbog toga raspravu nije trebalo ponovo otvarati.

G - Gogić Savka, sudija Apelacionog suda u Beogradu, u drugostepenoj presudi navodi:

- Veštak tehničke struke, elektroinženjer, svojim potpisom garantuje za ispravnost lingvističke i fonetske analize datim u nalazu i mišljenju. Tehnička i filološka nauka se nisu nikada srele niti u mraku sudarile.

M - Mesarović Nata, predsednica Višeg kasacionog suda i Vrhovnog saveta sudstva, dok je bila sudija Vrhovnog suda Srbije na privremenom radu u strašnom sudu:

- Fascinirana i izbezumljena prisustvom predsednika države, predsednika Vlade, ministara i političara prilikom objavljivanja presude ubicama premijera Zorana Đinđića, svoju besedu započe ovako: "Sada ćemo vam pročitati presudu koju su nam doneli!"

Dalje čitajte "Antologiju sudskih brljotina i pobrkotina", koja uskoro izlazi iz štampe.

                                                                                N.B.

 

 

 

 

Koalicija psihologa i psihijatra

 

Sećanje me lakom tugom obavi... Maj mesec 2008. godine. Cvetaju ruže. Stojeći u dugačkom redu na biračkom mestu broj 49 na Vračaru, setih se pokojnog prof. dr Jovana Raškovića, predsednika SDS-a Krajine, i njegove poruke: "Srbi su lud narod".

Sa verom da ćemo izlečiti umobolni narod, izglasamo za predsednika države Borisa Tadića, psihologa, a za predsednicu Narodne skupštine Slavicu Dejanović-Đukić, neuropsihijatara. Obradova nas kada sklopiše, mada neprincipijelnu, žuto-crvenu koaliciju. Kad ono, umesto da leče narod, oni izludeše i ono malo preostalih normalnih građana. Zato se sada čuje na sve strane: "Zbogom izbori". Ili: "U glasačke kutije bele listiće".

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane