Pogled

Kuda ide Rusija početkom XXI stoljeća?

 

Bonaparta iz KGB na ispitu

 

Može li velika Rusija u novom veku da podigne sebe samu do visine koja joj prirodno pripada, može li ruski narod da jednom zauvek oseti blagorodnost vlastite domovine i njenih resusrsa, šta su joj glavne smetnje na tom putu...O ovoj delikatnoj temi, specijalno za Tabloid piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu

 

Goranko Đapić

 

U minulom stoljeću vidjeli smo kako se postepeno odvijala ruska tragedija, vidjeli smo čitav niz kataklizmatičnih zbivanja praćenih strašnim ljudskim  nesrećama. Slobodno možemo reći da su živi zavidjeli mrtvima. U tom periodu nije bilo nijedne nevolje koja je  zaobišla ovu veliku zemlju.

Svi prirodni tokovi, finansije, migracije selo-grad, rast infrastrukture, kulturni i obrazovni napredak, i svi slični procesi, nasilno su prekinuti i zemlju je potresao tektonski lom grandioznog, revolucionarnog eksperimenta. Život svakoga čovjeka iz temelja je promijenjen primjenom generalnog duševnog inženjeringa.

Za samo jedno stoljeće, nove su generacije bile osakaćene u svakom smislu: materijalnom, duhovnom, kulturnom i demografskom. Već je rečeno da je na kraju tog tektonskog loma, preostala samo sjenka mogućeg naroda...To, razumije se, nije došlo slučajno, povijesnim sljepilom, već sasvim jasnim i potpuno preciznim planom uklanjanja Rusije iz same historije!

Kada je konačno došao kraj starom poretku, Rusija je bila umorni gigant, zbunjen i smeten ali ne bez nade da će uskoro početi bolji dani. Još uvijek su se slike staroga poretka činile živima, a slike novoga poretka maglovitima, mada obećavajućim.

Na koncu tog konfuznog perioda, izostale su postepeno vođene duboke reforme uz pažljivi državni nadzor...

Nastupio je kaos umjesto promišljenih poteza, pa je nastupilo plodno tlo za put u bezumno divljanje "kvaziliberalnih" shvaćanja pod velikim vođstvom jedne grupe bivših pripadnika iz vrha državne nomenklature. Njihova shvaćanja novoga doba podrazumijevala su uzurpaciju nepregledno velikih prirodnih resursa Rusije, od strane "poduzimljivih" činovnika iz prošlog sistema, te gomilanje ogromnoga bogatstva u njihovim rukama, što je trebalo da bude inicijacija za ulazak u buduće društvo tržišne provinijencije...

U praksi, sve će to uskoro da se pretvorio u jednu kriminalnu elitu, zapravo, prebogatu oligarhiju koja odgovara samoj sebi a koja je odmah krenula u bjesomučnu rasprodaju nacionalnih resursa.

Kod takvog stanja, ta oligarhija je, prirodno, smatrala da su sve bitne društvene promjene obavljene i kako je država potpuno preoblikovana te se "reformama" više ne treba baviti...

 

Kuda ide rusko blago?

 

U grupu bivših činovnika SSSR-a, znatnu moć stekao je i novinar, Valentin Jumašev, čija je nada bio bivši predsjednik moskovskih komunista Boris Jeljcin sa svojim krugom ljudi. Novi "vizionar" bio je i Boris Berezovski sa znatnim smislom za prisvajanje odbačenih tvornica, osiromašenih pa onda kupljenih u bescenje...I tako redom. Nafta, zlato, dijamanti, dragocjeni minerali, metali i drvena građa, sve je to polako prelazilo u ruke oligarhije, isprepletene vojno-policijskom birokratijom koja je naprečac otkrila svoju rastuću "poslovnu moć".

I tako, umjesto koncepta promišljenih strateških reformi, izvršena je golema pljačka od strane ove kriminalne elite koja je samu sebe nazvala svijetionikom nove i slobodne Rusije...

Taj opasni prevrat značio je sve veće bogatstvo i moć manjine, ali i potpuni slom onoga sloja koji se nekada zvao slojem trudbenika u tvornicama i kolhozima.

Prirodno, počeli su izbijati svi vidovi kriminala, počev od trgovine motornim vozilima, prodaje narkotika, pa sve do nasilnih pljački, surovih razbojništava, trgovine ljudima i plaćenih ubojstava. Nekadašnji državni aparat, simbolički se uvezao u svim tim "unosnim poslovima", što je ustvari bio eufemizam za apsolutnu korupciju. Oligarhija je imala novac u sred potpuno osiromašenog društva, i nije teško zaključiti kako je put do apsolutne vladavine "poduzimljivih" bio otvoren.

Konačno, krug oko tajanstvenog Jumaševa opredijelio se da tome Novom početku pronađe i svoga Bonapartu. Izbor je pao na potpukovnika KGB-a, Vladimira Putina, koji je u vrijeme hladnoga rata, službovao u Berlinu, baš tamo gdje će pasti legendarni zid.

Sa Putinom ulazimo u sadašnjicu Rusije. Njegova ličnost, ne bez harizme i odlučnosti, i svakako ne bez državničkih sposobnosti, presudno je utjecala i utjecat će, na sva sadašnja i buduća događanja u Rusiji. Rečeni Jumašev je, nakon izvjesnog vremena, pošto je stavio krunu u Kremlju, ostavio i Moskvu i dotadašnju suprugu, uredno se smjestivši u jednoj od svojih londonskih nekretnina, uzevši za svoju pratilju Tatjanu Djačenko, kćer bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina.

Sada je Rusija ušla u kratak period  stabilnosti. Ipak, tu su šarene laže punih trgovina i bučnih robnih kuća, gustih kolona automobila i narastajućih nebodera, veselih restorana i prelijepih ruskih žena, i sve je to izronilo kao nestvarni bljesak u sivilu stvarne Rusije. Jer, ta stvarnost izgleda ovako: 14 odsto građana ove ogromne zemlje živi sa mjesečnim primanjima manjim od 100 evra, čak 30 odsto njih živi sa primanjima oko 200 evra, a 40 odsto sa primanjima između 200 i 500 evra. Ostatak su nezapošljeni, ili oni koji nešto rade u takozvanoj sivoj ekonomiji...

 

Dva stoljeća jedne politike

 

Gledajući u cijelini, proizvodnja, izuzev energenata i sirovina, znatno je ispod nekadašnje sovjetske ere, i bez velikih izgleda da će na prosperitet. Sa druge strane, uvoz gotovih proizvoda je ogroman i praktično guta, ne samo radna mjesta nego i novac stečen izvozom energenata. Dakle, na sceni je jedna apsolutna stagnacija, ekonomska, politička pa i kulturna.

Jednom riječju, padom staroga poretka krajem hladnog rata, Rusija nije postala slobodno i ekonomski napredno društvo, mada su to bile osnovne pretpostavke  da će ona odmah biti moćna, probuđena i dinamična zemlja...Ona je, na žalost, opet u stanju jedne inertnosti. Njena agresivna vanjska politika, obično je opsjenarstvo. Antiraketni sistem u režiji SAD uperen je ni u šta! Njegov smisao nije u takozvanoj ruskoj opasnosti nego u prividu ravnoteže vojno-strateških kompleksa. Tako je slaba Rusija, taj željeni cilj negdašnje svjetske, zapravo, britanske politike, postala dostignuće bivše kolonije udruženih država.  No, to je samo nastavak jedne iste politike koja je, skoro puna dva vijeka bila usmjerena na potiskivanje Rusije i onemogućavanja da ona odraste do zrelosti prikladne vremenu u kome je!

 Radi se, zapravo, o politici koja ima globalni smisao! Njen glavni cilj je zauzimanje prostora Europe i ruske Azije sa ciljem da se taj ogromni teritorij pretvori u neki slinavi i mlitavi Treći svijet! Da se taj svijet popuni, po mogućnosti, islamskim stanovništvom, i time da povijesno završi kao siva politička zona u vječitoj vlasti "izabranog naroda".

Štaviše, i SAD i cijeli civilizirani svijet moraju biti barbarizirani, da bi taj cilj konačno bio ostvaren!

Zamislimo da je sav svijet jedan golemi Zimbabve, a da tim Zimbabveom vlada bankarski kapital "vječitog dugovanja", svesvjetskog porijekla "izabranih", sa oazom opkoljenom visokosofisticiranom vojno-policijskom silom, dovoljnom da u tako okruženom, globalnom "trećem svijetu", održava "vječni mir".

Ali, tko su ti "izabrani"? To su krupni židovski bankari, oni isti koje je Krist istjerao iz Solomonovog hrama, gdje su za interes davali zelenaške kamate (kako to moderno zvuči!).

Njihov vjerski lider, Kajafa (Josif Kajafa, ( poznat po tome što je podmitio Judu da izda Isusa, u kome je video pretnju jevrejstvu, prim. red.) razapeo je Krista na križ, isto onako kako danas, njegovi sljedbenici iz londonskog Sitija i njujorškog Volstrita, na križ razapinju i u vječnu močvaru Trećega svijeta guraju najveći dio čovječanstva.

 

Kako dalje?

 

Vladajuća "elita" Rusije, manje ili više svjesno učestvuje u toj viševjekovnoj  i uništavajućoj politici. Istina, ona je još davno, odmah nakon epohalnih reformi Petra Velikog, u panici od vlastitog nestanka, naumila da te reforme ne dozvoli. Nastupili su zato vječni otadžbinski ratovi, vijorile su se zastave i padali su heroji, a Rusija je bivala sve siromašnija a njenog stanovništva sve manje.

Epilog je danas jasno vidljiv. Rođeni su jedan Jumašev ili jedan Abramovič ( i brojni slični njima) koji su eksploatacijom nacionalnih resursa Rusije počeli da kupuje prestižne londonske klubove i dvorce, da se žene princezama, kćerima bivši careva, da i samo postaju carevi, ali na sreću i dobit vječnih neprijatelja Rusije. Ovi petokolonaši su rusko prirodno blago unovčili i bacili pod noge Njujorku, Azurnoj obali, Londonu...

Ozbiljni ljudi Rusije, iskreno imajući na srcu svoju "rođinu", pozvali su još jednom autokrate u Kremlju da razmisle o dva moguća puta: jedan je put bez povratka a drugi je put promjena i oslobađanja svih stoljetnih zapreka na putu do konačnog statusa istinske velesile, što Rusija vazda jeste, uprkos svemu...

Kada je Medlin Olbrajt bestidno rekla da Rusija nema prava na toliki prostor i tolika bogatstva, ona je samo prenijela Kajafinu poruku-prijetnju. Jedini odgovor na ovo može biti samo slobodna i napredna Rusija koja neće izazivati odioznost i strah nego želju za suradnjom...

Kako će se naša grčko-rimsko-kršćanska civilizacija održati pred napredovanjem židovskih bankara, u obliku amero-kineske agresije i islamske "trećesvjetizacije"?

I može li se tome oduprijeti Bonaparta iz KGB, ili će i on povesti Rusiju putem kojim londonsko-njojorške bankarske lože hoće.