Feljton

 

Slučaj Pukanić: Ubistvo sa potpisom države (24)

 

Operacija duvanski dim i njene posledice

 

 

Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacija ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi "Slučaj Pukanića - Ubojstvo sa potpisom države" autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid

 

 

Domagoj Margetić

 

 

Nekoliko je ključnih dokumenata Sigurnosno obavještajne agencije (SOA); Ministarstva unutarnjih poslova i Kriminalističke policije, koji dokazuju vezu Ratka Kneževića s organiziranim kriminalom u Hrvatskoj. Prvi takav dokument je strogo povjerljivo obavještajno izvješće ranije Protuobavještajne agencije (POA, danas SOA) iz 2005. godine, u kojem se opisuje plan ubojstva Ive Pukanića.

 

Iz sadržaja ovog izvješća razvidno je s jedne strane kako je Knežević usko povezan s Petračevom kriminalnom organizacijom, te se s druge strane Kneževića dovodi u vezu sa bivšom Službom za zaštitu ustavnog poretka MUP-a Hrvatske (SZUP).

 

„Ratko Knežević je osoba s kojom inače Hrvoje Petrač često kontaktira, a isti je bio u Zagrebu prijavljen na adresi Pantovčak 196a kod Petrač Hrvoja do 8. mjeseca 2001. godine, kada se prijavio na adresi u Zagrebu, Gornje Prekrižje 46f.

 

Uz to Subotić i njegovi ljudi imaju informaciju da Kneževića čuva SZUP", stoji u obavještajnom izvješću iz 2005. godine.

 

Slučajno ili ne, adresa na kojoj je danas prijavljen Ratko Knežević u neposrednoj je blizini adrese na Gornjem Prekrižju, na kojoj se danas nalazi vila odbjeglog pripadnika kriminalnog podzemlja poznatijeg kao „perača novca" za kriminalni klan Osmani, Dražena Golemovića.

 

Moj izvor u SOA-i potvrđuje kako je upravo pod tim objašnjenjem, kako je Ratko Knežević dugogodišnji suradnik Službe za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (SZUP), Kneževiću dodijeljeno hrvatsko državljanstvo.

 

„Knežević je u našim evidencijama kao suradnik SZUP-a službeno evidentiran još od početka 1999. godine, te mu je na temelju suradničkog statusa sa SZUP-om dodijeljeno državljanstvo Republike Hrvatske, iako to zakonom i nije jasno precizirano", navodi moj sugovornik iz SOA-e, inače nekada dugogodišnju djelatnik SZUP-a, koji je osobno upoznat s dodjeljivanjem državljanstava pripadnicima kriminalnog miljea preko SZUP-a.

 

Obzirom da nije zadovoljavao niti jedan formalno pravni uvjet za stjecanje hrvatskog državljanstva, na temelju suradničkog odnosa sa SZUP-om, moglo se dogoditi da, zbog „rupe u zakonu", Knežević po tzv. diskrecijskom pravu ministra ili nekog državnog dužnosnika, dobije državljanstvo Republike Hrvatske, mimo propisane procedure.

 

Drugi način da dobije državljanstvo bio bi jedino da se u upravnom postupku za dodjelu državljanstva krivotvorilo činjenice kako bi se lažno prikazalo da zadovoljava neki od formalnih uvjeta za prijem u hrvatsko državljanstvo.

 

 Državljanstvo za švercerske zasluge

 

 

Nakon što sam objasnio mojem sugovorniku, nekadašnjem agentu SZUP-a, danas djelatniku SOA-e, kako je Knežević na sudu tvrdio da mu je državljanstvo dodijeljeno posredstvom anonimnog Tuđmanovog posrednika kao zahvala za nekakve medijske izjave u kojima je Knežević govorio protiv rata u Hrvatskoj, moj izvor smatra to prilično neuvjerljivim objašnjenjem.

 

„Nemoguće je da bi po toj osnovi Knežević mogao dobiti hrvatsko državljanstvo. Jedina izvanredna okolnost bila bi da je kao stranac sudjelovao u obrani Hrvatske, ali to u Kneževićevoj slučaju nije bilo tako, dakle i ta osnova za stjecanje državljanstva jednostavno pada u vodu", tvrdi moj sugovornik iz SOA-e.

 

„Njegova veza s Hrvojem Petračem i međunarodnim švercom cigareta jedino je moguće objašnjenje zbog kojeg bi netko od visokih dužnosnika u Hrvatskoj tih devedesetih godina bio zainteresiran Kneževiću dodijeliti hrvatsko državljanstvo", smatra moj izvor.

 

Dokumentacija koja povezuje Kneževića s Petračem i međunarodnim švercom cigareta, mogla bi biti dokaz u prilog ovakvim tvrdnjama mojeg sugovornika iz Sigurnosno obavještajne agencije.

 

Drugi bitan dokument, koji jasno Ratka Kneževića povezuje s duhanskom mafijom u Hrvatskoj, pod kontrolom Hrvoja Petrača, jest dokument Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora kriminalističke policije, označen brojem 511-19-10/2-VT-78/99, od 26. veljače 2002. godine, te nalog Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu za istragu protiv Petrača, Kneževića i ostalih, pod brojem TAJ-6/99, od 10. svibnja 2001. godine.

 

U navedenoj istrazi, kao što sam već napisao, Ratko Knežević identificiran je kao jedan od ključnih ljudi Petračeve kriminalne organizacije, koja se, između ostalog bavi međunarodnim krijumčarenjem cigareta.

 

Dakle, Ratku Kneževiću je dodijeljeno državljanstvo Republike Hrvatske, bez obzira što je u trenutku dodjele državljanstva, inače bez formalne zakonske osnove, bila notorna činjenica kako Knežević sudjeluje u međunarodnom švercu cigareta preko Hrvatske u dogovoru sa Hrvojem Petračem.

 

S druge, pak, strane, kao i u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj je međunarodni šverc cigareta bio (i ostao do danas) unosan biznis pod kontrolom države, odnosno pod kontrolom obavještajnih službi, obavještajnog podzemlja, te organiziranog kriminala povezanog s određenim državnim strukturama i visokim državnim dužnosnicima.

 

Dakle, Knežević je upravo zbog svoje uloge u balkanskoj duhanskoj mafiji, odnosno zbog svoje uloge u koordinaciji aktivnosti duhanske mafije u Hrvatskoj i Crnoj Gori 1990. godina, u tajnom, netransparentnom i vrlo vjerojatno nezakonitom postupku dobio državljanstvo Republike Hrvatske.

 

Priču o ulozi Ratka Kneževića u povezivanju infrastrukture duhanske mafije u Crnoj Gori i Hrvatskoj, dodatno čini zanimljivom i činjenica da je struktura vlasništva Tvornice duhana Rovinj, nakon njezine privatizacije, te nakon spajanja sa Tvornicom duhana Zagreb i praktički gašenjem TDZ-a, ostala uglavnom obavijena velom tajne, odnosno skrivena iza tajnih skrbničkih računa iza kojih se kriju pravi vlasnici TDR-a i ljudi koji kontroliraju duhanski biznis na Balkanu.

 

 

Đukanović i Knežević kao Sanader i Pašalić

 

Dobro upućeni izvori tvrde kako je Ratko Knežević, tih 1990.-ih godina bio opunomoćeni predstavnik grupe tajnih crnogorskih suvlasnika u Tvornici duhana Rovinj, te da je predstavljao interese crnogorske duhanske mafije u vodećem hrvatskom proizvođaču cigareta i duhanskih proizvoda.

 

Tu je vezu, zapravo potpuno nesmotreno, otkrio i sam Knežević na svojem svjedočenju pred Županijskim sudom u Zagrebu 25. veljače 2010. godine. Knežević je tada priznao kako je i sam bio umiješan u poslove financiranja osamostaljivanja Crne Gore preko međunarodnog šverca cigareta, tvrdeći kako su centri moći u međunarodnoj zajednici prešutno odobrili da se uz pomoć organiziranog kriminala i duhanske mafije provodi projekt odvajanja Crne Gore od Srbije.

 

S druge, pak, strane Knežević je vrlo detaljno opisao način pranja novca stečenog međunarodnim švercom duhana, te je opisavši kako je novac odlazio iz Crne Gore na Cipar na tajne račune kod „Bank of Cyprus", sasvim slučajno potvrdio jednu ključnu činjenicu: kako je pokojna Borka Vučić bila ta koja je osmislila tehnologiju pranja novca balkanske duhanske mafije preko Cipra i drugih banaka u Europi, s kojima su bili povezani tajni suvlasnici iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

 

Time je, Knežević, zapravo sasvim sigurno dao naznačiti puno više nego što je namjeravao govoriti pred Županijskim sudom u Zagrebu.

 

Uz Kneževića kao tajnog predstavnika vlasti u Podgorici, upravo je pokojna Borka Vučić bila tajni predstavnik Srbije u skrivenoj vlasničkoj strukturi duhanske industrije u Hrvatskoj, koja je devedesetih godina predstavljala dijagonalu krijumčarskih operacija tzv. balkanske duhanske mafije.

 

Kako je šverc duhana tih devedesetih godina bio visokoprofitabilan posao pod izravnom zaštitom HDZ-ove vlasti, sigurno je da je i Ratko Knežević smatran jednim od ključnih ljudi u mreži balkanske duhanske mafije, kao ključna veza Zagreba s Podgoricom, zbog čega je vrlo vjerojatno i dobio hrvatsko državljanstvo.

 

Stoga, iako su mediji u Hrvatskoj prešutjeli činjenicu o tomu kako je Knežević u svojem svjedočenju govorio i o načinu na koji je stekao državljanstvo Republike Hrvatske, pitanje zakonitosti dodjele hrvatskog državljanstva Ratku Kneževiću dovodi u pitanje i njegovu vjerodostojnost kao svjedoka, te motive zbog kojih nastupa u ovom postupku.

 

Dok sam Knežević tvrdi kako nastupa „iz patriotskih razloga", dokumenti i činjenice govore o tomu kako bi se prije moglo raditi o nekim drugim stvarnim motivima, od kojih bi preuzimanje hijerarhije duhanske mafije moglo biti samo jedan od razloga.

 

Sukob Ratka Kneževića i Mila Đukanovića uvelike podsjeća na sukob Ive Sanadera i Ivića Pašalića.

 

Naime, baš kao što je javnost u sukobu Sanadera i Pašalića imala dojam sukoba demokratskog koncepta sa konceptom tranzicijske ratnoprofiterske političke elite, Ratko Knežević pokušava u svojim teatralnim javnim istupima ostaviti dojam „patriotske" borbe za demokratsku Crnu Goru, te rušenje korumpiranog Đukanovićevog režima.

 

U biti, kao i u slučaju Sanadera i Pašalića, radi se tek o ratu kriminalnih klanova, unutarnjoj borbi kriminalne elite za nove pozicije moći, te borbi klanova za tranzicijski financijski plijen, odnosno enormna financijska sredstva na tajnim računima stečena organiziranim kriminalom i vladavinom političke korupcije. Knežević je sudjelovao od početka u izgradnji projekta balkanske duhanske mafije, i svjestan je o kako se profitabilnoj kriminalnoj djelatnosti radi.

 

Svjedočenjem Ratka Kneževića u Slučaju Pukanić, hrvatske su se pravosudne, obavještajne i policijske institucije svjesno ili ne uključile u proces reorganizacije infrastrukture balkanske duhanske mafije, koji je započeo još 2001. godine na Kosovu, preuzimanjem duhanskog biznisa od strane kriminalnog klana Osmani, nakon čega je taj proces nastavljen u Makedoniji, te potom u Hrvatskoj i Srbiji.

 

Upravo se u procesu reorganizacije duhanskog kriminalnog miljea na Balkanu i kriju razlozi zbog kojih su upravo te kritične 2001. godine Ivo Pukanić, Ratko Knežević i Hrvoje Petrač krenuli u Nacionalovu medijsku kampanju protiv duhanske mafije u Crnoj Gori.

 

Nekoliko je osnovnih razloga zbog kojih su Pukanić, Knežević i Petrač krenuli u medijsku kampanju razbijanja duhanske mafije u Crnoj Gori 2001. godine, dakle, iste godine kada i prema podacima stranih obavještajnih agencija, prije svega njemačkog BND-a, kriminalni klan Osmani kreće u preuzimanje organizacijske infrastrukture balkanske duhanske mafije i u stvaranje nove hijerarhije moći duhanskog kriminalnog miljea.

 

Prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito skretanje pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta, koja se u tom trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila protiv Hrvoja Petrača, kao šefa kriminalne organizacije za krijumčarenje cigareta preko Hrvatske i Ratka Kneževića kao jednog od njegovih ključnih suradnika u tim kriminalnim poslovima.

 

 

Zadimljene cnogorske veze

 

 

Dakle, u trenutku kada je međunarodna istraga zbog krijumčarenja cigareta preko Hrvatske ušla u trag organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj, Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se prikrila činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski nalazi iznad organizacijske strukture u Crnoj Gori pod kontrolom Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta.

 

Strateški cilj Nacionalove medijske kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, nije, stoga, kako se to lažno prikazuje bio razotkrivanje međunarodnog kriminalnog lanca za krijumčarenje cigareta preko Balkana, nego prikrivanje postojanja organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj i prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje je u tom trenutku kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija.

 

I u svojem iskazu od 16. rujna 2009. godine, pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu, Ernom Dražančić, Ratko Knežević označio je upravo 2001. godinu kao ključnu godinu u lansiranju Nacionalove kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori.

 

„...Ja sam bio savjetnik predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića i šef Misije Crne Gore u SAD-u od travnja 1995. godine do 1997. godine. Nakon toga sam se počeo baviti privatnim biznisom. Počevši za kolovozom 2001. godine punih 9 mjeseci savjetovao sam jednu odvjetničku kancelariju koja je bila zastupnik Europske unije u čije ime je nastupao OLAF i deset vlada pojedinačno europskih država u procesu protiv tri najveće duhanske kompanije, a zbog tzv. Crnogorske veze.

 

Ja sam bio jako dobar prijatelj sa Ivom Pukanićem, a također poznajem i Stanka Subotića koji se dovodi u vezu sa tzv. duhanskom mafijom u Crnoj Gori.

 

U vrijeme kad su nastajali tekstovi u Nacionalu ljudi oko Mila Đukanovića, tada predsjednika Crne Gore vjerovali su da sam ja izvor informacija Ivi Pukaniću i tada sam počeo dobivati ozbiljne prijetnje, ne samo ja nego i Ivo Pukanić.

 

Zbog toga smo obojica od 2001. godine, nakon prvih tekstova o duhanskoj mafiji, bili pod policijskom zaštitom u RH.

 

Naime, ja sam u to vrijeme živio u Zagrebu. Prijetnje koje sam dobivao dolazile su iz krugova duhanske mafije, naime kruga ljudi koji se bave jednim od najvećih švercerskih poslova nakon 2. svjetskog rata u Europi.

 

Moram reći da je pisanje Ive Pukanića zaustavilo taj posao i to na način da je potpuno prestao posao prema Italiji i u velikoj mjeri prestao taj posao prema Srbiji i drugim zemljama.

 

Mogu reći da je Stanko Subotić zvani Cane jedan od dvojice šefova ovog mafijaškog posla, a za drugoga mogu reći da je to predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović", tvrdio je Knežević u svojem iskazu istražnoj sutkinji Erni Dražančić, 16. rujna 2009. godine.

 

Ove svoje tvrdnje Knežević je na sadržajno manje više sličan način ponovio i tijekom svjedočenja na Županijskom sudu u Zagrebu, dana 25. veljače 2010. godine.

 

Posebno je naglašavao svoju ulogu u Pukanićevoj kampanji protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, te je iz Kneževićevog svjedočenja razvidno kako su Pukanić i Knežević zajednički koordinirali pisanje Nacionala o toj temi.

 

Prema vlastitim tvrdnjama, upravo je Ratko Knežević Pukaniću bio izvor za oko četrdeset posto tekstova u Nacionalu o duhanskoj mafiji u Crnoj Gori.

 

Dakle, dok je s jedne strane medijskom kampanjom u Nacionalu koju su dogovorili Knežević, Petrač i Pukanić, ostvaren cilj snažnog pritiska na crnogorsku duhansku mafiju, istovremeno se tom istom medijskom kampanjom prikrivala duhanska mafija u Hrvatskoj i njezine aktivnosti, kao i činjenica da toj kriminalnoj organizaciji u Hrvatskoj pripadaju i Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.

 

Feliks (ni)je imao sreće

 

 

Te iste 2001. godine, kada je Pukanić prema dogovoru s Petračem i Kneževićem započeo kampanju u Nacionalu razotkrivajući aktivnosti duhanske mafije u Crnoj Gori, istraga koju je vodio Sektor kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske dovela je istražitelje na trag Petraču i Kneževiću, a kako pokazuju dokumenti koje posjedujemo, istraga protiv njih dvojice trajala je i 2002. godine, kada je pomoć u istrazi, operativnim izvješćem hrvatskog MUP-a od 26. veljače 2002. godine, zatražena i od Interpolovih ureda u Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj, Francuskoj, Egiptu, Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, tadašnjoj SR Jugoslaviji, Maleziji, Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji, Izraelu, Malti, SAD-u i Rusiji.

 

Nije slučajnost da se datumi pokretanja ove kampanje, praktički poklapaju sa početkom procesa preuzimanja infrastrukture balkanske duhanske mafije od strane kriminalnog klana Osmani, pod kontrolom Qazima Osmanija zvanog Felix.

 

Iako se prvotno smatralo kako je Osmani odlučio preuzeti kriminalni duhanski biznis na Balkanu tek nakon 2005. godine, odnosno nakon prosinca 2006. godine, strogo povjerljivo obavještajno izvješće njemačkog BND-a, od 22. veljače 2005. godine, izrađen kao specijalna analiza u kojoj se opisuju kriminalne aktivnosti klana Osmani na Kosovu, jasno ukazuje na to kako su Osmanijevi proces preuzimanja duhanske mafije na Balkanu započeli još 2001. godine, kada su preuzeli kontrolu nad duhanskom mafijom na Kosovu, dogovorom sa Ekremom Lukom.

 

BND-ovo tajno izvješće o spregama organiziranog kriminala, institucija vlasti, narko i duhanske mafije, te međunarodnog terorizma na Kosovu, otkriva identitet osobe koja je ključna karika koja dokazuje spregu balkanske duhanske mafije, kriminalnog klana Osmani i TDR-a.

 

Ekrem Luka jedan je od ključnih igrača balkanskog kriminalnog podzemlja na Kosovu, čovjek koji za kriminalni klan Osmani na Kosovu kontrolira krijumčarenje cigareta, heroina, ljudi, oružja, te je jedan od glavnih oficira za vezu s međunarodnim terorističkim organizacijama prisutnima na Kosovu.

 

Osim toga, Luka, kao nominalno jedan od najutjecajnijih kosovskih poduzetnika, predstavlja i jednu od linija komunikacije kriminalnog klana Osmani prema institucijama vlasti, a povezan je i sa Agimom Čekuom, te sadašnjim premijerom Hašimom Tačijem.

 

Luka je poslovno povezan i sa Behgjetom Pacollijem i njegovom kompanijom Mabatex, a upravo je preko Pacollija i pristupio kriminalnom klanu Osmani, te ga je Behgjet Pacolli i povezao sa šefom klana Qazimom Osmanijem zvanim Felix.

 

Desna ruka Ekremu Luki je njegov brat Agim Luka, koji za Ekrema i klan Osmani kontrolira dio poslova.

 

U svojoj istrazi do 1995. BND je utvrdio kako preko svojih veza Ekrem Luka za klan Osmani kontrolira kriminalni klan Elshani, te usko „poslovno" povezan sa Ademom Grabovcijem, Ethemom Čekuom, te Agimom Čekuom.

 

U dogovoru sa TDR-om Ekrem Luka u svojoj ilegalnoj tvornici cigareta u mjestu Gnjilane na Kosovu, ilegalno proizvodi robne marke cigareta koje inače proizvodi TDR, te se tako proizvedene cigarete krijumčare preko Albanije, Bugarske i Makedonije.

 

Sama činjenica da je Ekrem Luka kao šef kosovske duhanske mafije i jedan od glavnih ljudi kriminalnog klana Osmani na Kosovu, istovremeno bio i predstavnik Tvornice duhana Rovinj na Kosovu, dovoljno govori sama za sebe.

 

Naime, upravo ta činjenica da je TDR za svojeg predstavnika na Kosovu izabrao Ekrema Luku predstavlja glavnu poveznicu Tvornice duhana Rovinj i Adris grupe s balkanskom duhanskom mafijom i kriminalnim klanom Osmani.

 

Osim što za klan Osmani kontrolira duhanski biznis na Kosovu, Ekrem Luka je Osmanijev glavni čovjek za kontrolu puteva heroina preko Kosova za Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku i zapadnu Europu, što je BND utvrdio svojom istragom i dokumentirao u tajnom izvješću od 22. veljače 2005. godine.

 

Luku se, što zbog njegovim „legalnih" poslova, što zbog njegove ključne uloge u kriminalnom podzemlju na Kosovu i na Balkanu uopće, smatra jednim od financijski najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na Kosovu, a prema zapadnim obavještajnim analizama spada među 156 najmoćnijih kriminalaca na Balkanu.

 

Sudeći prema dostupnim informacijama, upravo je preko Ekrema Luke Qazim Osmani Felix ostvario i prve kontakte u pregovorima s vođstvom Tvornice duhana Rovinj oko tajnog preuzimanja duhanskog biznisa u Hrvatskoj.

 

Kasnije su se ti pregovori, kako je poznato, a kako su to zadokumentirali operativci Sigurnosno obavještajne agencije u svojim istragama, nastavljeni uz aktivno posredovanje Dražena Golemovića, koji je tijekom 2005., 2006., 2007. i 2008. godine organizirao više sastanaka Osmanijevih s Antom Vlahovićem i drugim ljudima iz TDR-a u Opatiji, na kojim sastancima je Osmani s Vlahovićem dogovarao model tajnog preuzimanja duhanskog biznisa u Hrvatskoj.

 

Jasno je, kako su prve Osmanijeve operacije preuzimanja duhanskog biznisa na Balkanu mogle biti ozbiljno ugrožene međunarodnom istragom protiv duhanske mafije u Hrvatskoj, točnije istragom u kojoj su se pod kriminalističkom obradom našli Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.

                                                                  

                                                   Kraj