Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Istra`ivanje

Istraživanje

 

Ko naručuje klimatske promene, kako ih kontroliše, upotrebljava i od njih zarađuje?

 

Više vode na nebu nego na zemlji

 

Strah od suše postoji od pamtiveka. Suša donosi glad i umiranje, pa su mnoge metode pravljenja kiše godinama smišljane i usavršavane. Količina vode u atmosferi je daleko veća nego u svim rekama na Zemlji, ali, treba znati kako je spustiti. Veštačko izazivanje kiše je prisutno već 50 godina, ali i pravljenje poplava, uragana, suša i zemljotresa. 

 

Priredila: Ivona Živković

 

Nemačka je danas  zemlja sa najmoćnijom industrijom, i najmodernijom infrastrukturom. Da bude super sila broj jedan, Nemačku najviše sputava evro, koji ona ne može da kontroliše, osim ako se ne oslobodi stega EU. Kakav efekat će na ekonomiju Nemačke imati poplave?

Prema proceni ekonomista do sada je Nemačka pretrpela štetu od namanje 12 milijardi evra. Samo osiguravajuće kompanije će morati da isplate oko tri miljarde evra. Vlada je aktivirala fond za pomoć ugroženima, a on se navodno neće puniti porezima. Čime onda? Kreditima iz privatnih banaka? Kolika će još biti šteta, dokle će trajati poplave, teško je za sada reći. Ali, neko će ipak zaraditi. To su bankari i kompanije koje će sanirati infrastrukturnu štetu. Da li su poslednje poplave u Srednoj Evropi možda zato i namerno izazvane? Može li se uopšte napraviti poplava takvih razmera i još kontrolisati? Da li je ovde u pitanju bio geoinženjering?

 

Šta je geoinženjering?

 

Iako će mnogi reći da je to još jedna priča iz arsenala teorija o zaveri, kada govorimo o geoinženjeringu mi možemo govoriti samo o praksi koja se sprovodi širom sveta poslednjih 50 godina. Geoinženjering odavno više nije naučna fantastika. Šta je je, ustvari geoinžinjering? Najprostije rečeno to je namerno menjanje geoloških, atmosferskih i vodenih tokova velikih razmera. Iz ovoga proizlazi i promena vremenskih prilika u određenom regionu, te uticaj i na ekosistem. Kakva je tehnologija kojom se može u tako velikim razmerama menjati Priroda? Tehnologija ima više i neke su već dobro razrađene, a mnoge još u fazi testiranja. O ovakvim testiranjima, međutim,  nikada nećete biti informisani putem najuticajnijih medija.

Tako nikada nećete čuti vest da će se u nekom periodu nad vašim glavama, na primer, obaviti operacija veštačkog stvaranja oblaka i izazivanja padavina, kako bi se poboljšao rod žitarica. Ili nećete biti obavešteni da će se razbijati nagomilani kišonosni oblaci nad predelima gde se očekuje berba malina, a koje su već sve prodate nekom velikom kupcu pri čemu su i prodavac i kupac uzeli neke velike bankarske kredite. Kiša ne bi odgovarala. Ili nećete biti obavešteni unapred da će se u određenom šumovitom predelu namerno poseći stabla i da će se u jednom kontrolisanom procesu (niske oksidacije) zapaliti kako bi se iz drveta oslobodila određena  količina prirodnog ugljendioksida i gareži, a što će onda usisati specijalni usisivači, i onda će specijalne mašine iz CO2 izdvojiti samo ugljenik (biougalj). I to je bioinženjering.

Postoji  i solarna radijacija koja uključuje veštačke  vulkane koji služe kao da se pod visokim pritiskom u stratosferu izbaci je koješta puno hemikalija,  da se izbeljuju oblaci, kako bi se skrenuli opasni sunčevi zraci itd.

 Nećete biti obavešteni, ako živite na moru, da su u vodu ubačene određene količine algi koje navodno jedu ugljenik iz CO2, i da je u vodu još ubačeno gvožđe ili nitrogen, te da je hemijski sastav mora promenjen. Naravno, vi ćete svakodnevno biti obaveštavani o opasnostima koje vrebaju na planeti usled povećanja CO2 u vazduhu, u zemljištu u vodi, i sve je to spakovano u teoriju o globalnom otopljavanju.  I pošto se geoinženjering sprovodi protiv globalnog otopljavanja, takve operacije se kod laika prihvataju kao nužno zlo.

Pravljenje veštačkih oblaka, kiše, poplava, snega, zemljotresa, sejanje algi i bakterija po okenaima i morima, spada u brojne projekte geo i bioinženjeringa.Iako ne postoji kompletna beleška o tome gde je sve ovaj geoinženjering primenjen u poslednjih 50 godina, iz javnosti dostupnih podataka vidi se da je vršen praktično svuda u svetu, bilo kao  istraživanje ili eksperiment. Primena ovih tehnologija  u skladu je i sa satanističkom filozofijom, koja kaže da čovek ima pravo da menja prirodu, ali su suprotne hrišćanskom učenju i paganskom verovanju.

Operacija Popaj-geoinženjering kao oružje

U Indiji je tako 1967. godine izveden  Projkat Gromet, sa veštačkim pravljenjem kiše. Radila ga je američka vlada sa ciljem da se prekine velika indijska suša iz tog perioda koja je izazvala masovnu glad.  Da li je i izazivanje suše bilo deo projekta, nije poznato. Da jeste,ovakav čin bio ravan ratnom dejstvovanju, pa je tako nastala I kovanica ratovanje vremenskim prilikama. Ali se zna da su zato u Vijetnamu SAD od 1967- do 1972. vršile operaciju modifikacije vremena sa ciljem da se produži period velikih padavina (monsunskih kiša) koje su napravile takvo blato da je transport žitarica stanovništvu bio onemogućen. Operacija je nazvana "OperationPopeye". Od 1949 - do 1952 u Britaniji je rađen eksperiment nazvan Projekat kumulusa. Američko Ministartsvo odbrane je 1951-53  vodilo projekat nazvan Artificial Cloud Nucleation Project gde se takođe radilo o modifikovanju vremenskih prilika. Od 1952 do 54 vođen je i projekat SCUD kojim je američka vlada pravila oblake i rasejavala ih duž istočne obale SAD.

Mogućnost menjanja vremenskih prilika i primena geoinženjeringa nad neprijateljem u ratnim prilikama najbolje potvrđuje donošenje konvencije UN pod nazivom Konvencija o modifikaciji životne sredine (Envoromental modification Convention) 1978. godine. I ova konvencija takvu upotrebu u ratnim operacijama - zabranjuje. Postojanje ovakvog dokumenta nedvosmilseno dokazuje da se vremenske prilike, mogu veštački menjati, da se mogu izazivati i suše, i kiše, poplave, visoki snežni nanosi, orkani, uragani, ali i zemljotresi,  te da takve tehnologije ne samo postoje već se nalaze u rukama ne jedne vojne sile, već više njih. Konvencijom UN o Biološkoj raznolikosti usvojenoj 2010., na sav geonženjering je zvanično stavljen moratorijum. Ali, sila boga ne moli, te se i sve ove konvencije tajno mogu kršiti, pod uslovom da se njihovo kršenje ne može dokazati. Geoinženjring je postao jedno perfidno oružje, ne samo za uništavanje neprijatelja, već i za pravljenje profita. I tu nema moratorijuma.

 

Eksplozivom do kiše

 

A želja  da se klima u određenim regionima promeni, bila je oduvek posledica teških suša i gladi koja je u istoriji kosila ogroman broj ljudi. Famozna kuga iz srednjeg veka je po nekim naučnicima u stvari bila posledica velike suše i gladi. Za razliku od pagana i hrišćana koji su bili spremni da igraju i pevaju moleći  boga za kišu,  praktični konkvistarodori i satanisti preobičeni u hrišćane, koji su zaposeli severnoamerički kontinent i koji su naučili da sve uzimaju puškama i eksplozivom i surovu prirodu američkih prerija su doživljavali kao neprijatelja. Tako su nastale mnoge ideje kako da se kiša natera da pada u suvim predelima, a sneg da se istopi na severu, samo da bi se narod (robovi) tu što više naselili na novom ogromnom staništu. Tako je još za vreme  građanskog rata u SAD neko primetio da kiša padne uvek nakon velikih oružanih okršaja. Nekoliko naučnika je to povezalo sa velikom količinom barutnih isparenja, pa je predloženo da se to naučno ispita i kongres je 1890 odobrio 90. 000  dolara. Obavljena su tako brojna testiranja sa velikim brojem eksplozija, dinamit je balonima dizan u vazduh,  ad bi se onda aktivirao i sve je to nadgledao  general Robert St. Džordž Direnfort. Ali, nisu uspeli da nađu okidač za kišu i eksperiment je propao. Izvesni profesor Džejms Epsi je takođe u 19. veku primetio da velike oluje koje nose kišu nastaju uvek nakon velikih prerijskih i šumskih požara. On je zato 1841 predložio da se 40 akri stabala sagoreva svakih sedam dana tako što bi se poređala u razmaku od 20 milja duž šest stotina milja fronta od severa do juga kako bi se prekinuo dug period suše koja je pogodila tada zapad SAD.

I veliki proizvođač i trgovac žitaricama iz Teksasa, C.W. Post, na početku 20 veka podržavao je mnoge eksperimente da bi se izazvala kiša. On je čak verovao da će se u budućnosti umesto irigacionih kanala za navodnjavanje koristiti pravljenje veštačke kiše.

 Najgori eksperiment sa izazivanjem veštačke kiše napravio je 1916 izvesni Čarls Hetfild, koji se jednostavno poveo za tim da i on ponudi neko rešenje za ovaj problem, verujući da će zgrnuti neku paru. A velika para čekala je svakoga ko bi bio u stanju da postane "čarobnjak za kišu". On je uz pomoć neke svoje tajne formule, koja je bila sačinjena od mešavine nekih dvadesetak hemikalija, dobio od gradske uprave Los Anđelesa ugovor da im napravi kišu, jer je tvrdio ad za to ima aparaturu koju je nazvao "akcelerator vlage". Tako je 1916., pred samu Novu godinu, krenuo da im napuni kišom veliki gradski rezervoar blizu jezera Morena. Sagradio je blizu jezera 6 metara visok toranj i pustio iz njega da isparavaju  tajne hemikalije. Petog januara je zaista počela da pada jaka kiša, koja se nije zaustavila čitave dve nedelje. ne samo da su se napunili svi gradski rezervoari, već su  se rečna korita prelila, razorene su pruge, srušeni mostovi pod nabujalom vodom, pokidana je i uništena telefonska mreža.

Kiša je prestala da lije 20 januara, da bi se već 27 opet stuštila. Dvadeset ljudi je poginulo, a u bujicama je napravljena šteta koja je procenjena na preko tri miliona dolara tadašnjih. hetfild se pravdao da nije kriv i da je on samo nastojao da napuni Moreno rezervoar, što je i učinio, ali se žalio da mu za to iz gradske uprave nisu platili. Pa ih je još i tužio. Gradska vlast ga je međutim tužila njega i tražila da nadoknadi štetu i narednih 20 godina je trajalo suđenje.

Bile su tu i druge  geoinženjerske ideje. Na primer da se topla morska strujanja uvedu u severni region kako bi se tamo za 30 stepeni podigla temperatura, ili da se u svemir postavi veliko ogledalo, što je predlagao nemački inženjer Herman Obert,  preko koga bi se fokusirali sunčevi zraci i usmerili na sever. Fascinacija ogledalom je bila prilična zbog spoznaje da bi se ogledalom od nekoliko stotina metara u prečniku mogla poslati na Zemlju fantastična vrelina koja bi čak mogla da topi metal, pali drvo i sl. Ovaj predlog datira iz 1929.

 

Kako iscediti vodu sa neba?

 

Ipak, najviše se radilo na dobijanju kiše. Dugo se verovalo da kiša nastaje samo kondenzacijom vlage u nižim slojeviam atmosfere. Ali čak i kada vlage ima dovoljno ne znači da će pasti kiša. Zato metereolozi često pogreše u svojim prognozama. Jer, nešto drugo je mnogo važnije da bi kiša pala na zemlju. To je postojanje energetskih čestica.

Danas se zato kaže svaka kišna kap u svom središtu ima sićušni nukleus, majušnu česticu "prašine".  Vazduh je napunjen tim česticama prašine, koje nisu samo obična prašina od nečega, već su energetske čestice koje se mogu naći i u prašini. Tih  energetskih čestica ima jako mnogo u vazduhu i svuda oko nas, ali i u nama samima, pa u našoj krvi. One su zapravo izvor života i mogu se videti samo na mikroskopu i na tamnoj podlozi. Tada se vide kao svetlucave tačkice. Vilhelm Raj  ih je nazvao bionima, a biolog i lekar Antoan Bešam - mikrozimama.  Zvanična nauka ih i danas uglavnom ignoriše i njihovo postojanje se zataškava. Zato se u meteorologiji one danas predstavljaju kao čestice prašine. Sa ovim česticama "prašine" prostor deli i vlaga koja isparava sa okeana i zemljišta. Ona je u atmosferi stalno prisutna u obliku pare. Kako se para sabija i kondenzuje na nukleusu tj. oko njega formira se kapljica kiše, tako tanušna da treba njih 2500 da se poređa jedna do druge, da bi dostigao jedan inč. Ove čestice su međusobno povezane tako da se i kapljice vode koja se oko čestice kondenzije poređaju jedna na drugu. Kad se stvore određeni uslovi, ovako povezane kapi padaju na zemlju u veoma pravilnim formacijama. Tako kapljice kiše ne padaju nasumično već idu kroz energetske kanale. Još bolje rečeno kada pada kiša mi vidimo kanale preko kojih energija iz svemira napaja našu planetu. Da ova kosmička energija putuje kanalima tvrdio je još Nikola Tesla.

Metereologija kaže ovako: kad  je temperatura oblaka daleko ispod tačke mržnjenja vode od 0 stepeni C, bez obzira koliko kapljica ili koliko zrnaca ove "prašine" je prisutno i bez obzira koliko je temperatura niska, i koliko je vlage u vazduhu...Ništa se ne mora dogoditi. Takve oblake meteorolozi nazivaju "veoma ohlađenim" i voda oko čestica tada ne formira kristal. Ali, kada se temperatura vazduha nađe negde oko -15 stepeni C, ne pre, kondenozovana voda oko ovih čestica se smrzava i formira se kristal. Unutar oblaka kristali leda brzo rastu u zavisnoti koliko su pokupili kapljica. Oblaci su leti zato često kumulusni, jer ova reč znači "gomila", o oni nastaju gomilanjem ovih kristala koji  se vide kao pečurke dima nakon nuklearne ili druge eksplozije. U 10 do 20 minuta, oni su već na putu ka površini zemlje gde padaju kao pahulje, rastući i dalje sve veće i veće kako udaraju u kapljice ispod sebe. U zavisnosti od temperature tla oni padaju ili kao snežne pahulje, ako je temperatura oko nule, ili kao kiša ako je toplije. Idealna temperatura za stvaranje kristala u oblacima  je  oko 13 stepeni C ispod nule.

Ali ako nema dovoljno ovih čestica "prašine" i oblaci nisu dovoljno hladni, ništa se ne događa. Nema ni kiše ni snega. Ukoliko je temperatura u oblacima oko 40 stepeni ispod nule, ove čestice "prašine" kao da se potpuno zarobe u kristalima leda i tada se javljaju oblaci nazvani cirusi, koji su veoma visoki i oni negde odnesu sve te čestice. I ni jedna ne padne na zemlju.

 

Šest puta više vode na nebu nego na zemlji

 

Meteorologija polazi od pretpostavke da se vlaga u atmosferi nalazi tu zato što je sunce povuklo određenu količinu vode u isparenja te da ona po prirodi nastoji da se vrati na zemlju u svom prirodnom ciklusu kruženja vode. Ali, ma koliko bila atmosfera zasićena vodom, dešava se da kiša jednostavno ne padne. Ogromna količina vlage u vazduhu, koja je već kondenzovana i kristalići već fomirani, očas može da nestane, tako što se sva kondenzovana voda opet vrati u paru i negde ode. Proučavanjem oluja na istoku SAD pokazalo je da samo oko 20 procenata kondenzovane vode u ovim olujama dostigne zemljinu površinu.  U nekim regionima sa velikim ravnicama oblaci su tako visoko da kiša u njima jednostavno nestane na putu i pretvori se u paru. U vazduhu iznad nas u stvari teku ogromne količine vode (u obliku pare) pa neki naučnici procenjuju da vode u ovim nebeskim rekama ima čak šest puta više nego vode koja teče po zemlji. A opet te nebeske reke  ispuštaju iz svojih nebeskih korita veoma malo vode na tlo, možda padne jedna od deset kapljica. A mogu da naprave i potop.

Dakle, ako u kapljicama vode u atmosferi nema energetske čestice, tj. nukleusa, nazvanog još zrnce prašine - nema padavina. To znači da se ta čestica mora nekako stvoriti - posejati po nebesima. Zato su naučnici dali na posao...Više metoda je razrađeno, a najčešći javnosti poznat metod je ubacivanje "zrnaca prašine" u atmosferu pomoću srebro jodida. Kada isparava, srebro jodid  navodno stvara oko 600.000 milijardi "čestica" po gramu, i svaka je potencijalna kišna kap. U 450 grama srebro jodida ima približno toliko čestica. Samo nekoliko grama srebro jodida kada se rasprši može uticati nekoliko stotina kubnih milja oblaka za kratko vreme. Kaže se tako da srebro jodid funkcioniše kao "slavina" za otvaranje vode u oblacima gde je dovoljno toplo za prirodni nukleus da bude efektivan. Srebro jodid počinje da radi kada je temperatura u oblaku - 5 stepeni C gde se malo događa sa prirodnim nukleusom dok temperatura nije mnogo niža. Srebro je inače poznato kao provodnik toplote i elektriciteta. Jodid je monoatomski anjon. Ovi atomi i molekuli  imaju više elektropna nego protona. Nije li ovde u pitanju jedan proces naelektrisavanja?

 

GLOSA

Šta vredi kiša ako je čista? Ona mora da bude toskična da bi neko na tome profitirao.

 

 

A 1.

 

Lindon Džonson "proriče" razvoj  oružja za menjanje klime

 

 

U želji da dobije podršku javnosti i Kongresa za novo fantastično oružje, još 1958 tadašnji senator, a kasnije predsednik SAD (koji je to postao bez izbora nakon ubistva Džon F.Kenedija), Lindon Džonson izgovorio je proročke reči:

 "...Iz svemira, gospodari beskonačnog imaće snagu da kontrolišu vremenske prilike  na Zemlji, da proizvode poplave i suše, da promene talase i spuštaju i podižu nivoe mora, da preusmeravaju zalivske struje i menjaju umerene  i ledene klime u toplije. Postoji nešto još važnije od najsavremenijeg oružja. I to je konačna pozicija. To je pozicija potpune kontrole nad zemljom koja će se odvijati iz svemira. U stvari, Sovjetski savez je procenio  da je kontrola svemira takvog značaja da su to zacrtali kao svoj nacionalni politički cilj broj jedan".

Već 1960 - 61 otpočeli su radovi na projektima "Vatreno nebo" (Skyfire) kao i "Besna oluja" (Stormfury),  koji je završen 22 godine kasnije. Oba projekta se bave manipulacijama sa vremenskim prilikama. Kakva koincidencija je podatak da od 1960-tih kreće po čitavom svetu serija katastrofičnih klimatskih poremećaja. Kvazinaučnici i plaćeni agenti su to pravdali pojavom takozvane tople struje El Ninjo.

 

A 2.

 

Tesla, Istlund, Pentagon i "Haarp"

 

 

 Iako je stvaranje projekta HAARP, sada već dosta poznatog sistema antena koje radiotalasima  utiču an gornje slojeve atmosfere, u priličnoj meri posledica Teslinog rada na prenosu energije, 1985 Bernard J. Istund je prijavio neobičan patent nazvan:  "Metod i aparatura za menjanje Zemljine atmosfere u regionu, jonosfere i magnetosfere". Patent se obrazlaže i ovako: "...Promena vremena je moguća...menjanjem gornje strukture atmosferskog vetra ili menjanjem strukture solarne apsorpcije konstrukcijom jednog ili više stubova čestica koje će igrati kao sočivo ili sprava za fokusiranje".

Godinama kasnije, Istlund je priznao da se sa ovom idejom obratio Pentagonu, ali da ne može da otkrije ishod razgovora. Njegova aparatura bi po njegovom obrazloženju "...omogućila koncentraciju jednog vata na kubni santimetar u poređenju sa drugima koji su samo u stanju da isporuče jedan milioniti deo vata."

Godine 1994, američko vazduhoplovne snage otkrivaju Spacecast 2020. glavni plan koji uključuje kontrolu vremena. Naučnici su eksperimentisali sa ovim od 1940, ali ovaj projekat se predstavlja kao mirnodopski. Već 1994 američka vojna koja sarađuje sa Pentagonom, firma "E Systems" kupuje APTI koja ima u svom vlasništvu ovaj Istlundov patent i počinje izgradnja antenskog sitema HAARP. I ovaj sistem antena se vodi danas kao mirnodopski projekat, iako je pod kontrolom Pentagona.

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane