Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (4.)

 

Majka Tereza i heroji heroina

 

Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durrse"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

Domagoj Margetić

 

Još početkom 1960-tih godina Albanci su živjeli u plemenskoj zajednici poput tradicionalnih zajednica subsaharske Afrike. Plemena su se dijelila po klanovima, klanovi po obiteljima, koje su brojale i po nekoliko desetaka ukućana. U prosječnoj kući, a tradicionalne kamene kuće su često puta bile izgrađene poput utvrda, živjele su na desetine ukućana, i to muškarci i muška djeca u muškim prostorijama, a žene i ženska djeca, te dječaci ispod šest ili sedam godina u ženskim prostorijama. Sva imovina pripadala je obitelji ili klanu, o njoj je odlučivao glavar kuće ili glavar klana. Odnose medu ljudima reguliralo je tradicionalno plemensko običajno pravo, tzv. "Kanon Leke Dukađinija" (albanski: Kanuni i Lekë Dukagjinit, engleski: The Canon of Lekë Dukagjini). Ovo tradicionalno pravo predviđalo je i krvnu osvetu, koja ni do danas nije sasvim izumrla, a još je 1970-tih godina predstavljala pravilo, a ne iznimku. Gradova na Kosovu, u modernom smislu te riječi, sve do 1950-tih godina nema, a u malim trgovačkim kasabama, govorio se prvenstveno turski jezik, tako da su etnički Albanci predstavljali gotovo isključivo ruralno plemensko stanovništvo. Ova slika Kosova promijenila se u manje od dvije generacije, te su plemenske i klanovske zajednice gotovo posve izumrle.

Danas ogromna većina Albanaca zasniva obitelji modernog tipa, koje se sastoje isključivo od supružnika i njihove djece. Plemensko pravo je posve izumrlo, a praktički svaki punoljetni muškarac ima svoju osobnu imovinu (dok je u generaciji njegovih djedova sva imovina bila u vlasništvu klana).

Premda su Albanci muslimanske vjere, u gradovima na Kosovu se uobičajilo da i žene imaju svoju imovinu, te se znatan dio žena po gradovima školuju, zapošljavaju, samostalno izlaze iz kuće i slično, pa je znatan dio urbane ženske populacije u socijalnom procesu emancipacije. Stoga sociolozi objašnjavaju da je Kosovo suočeno sa "krizom identiteta" i da je širenje Vehabija u suštini socijalna reakcija na naglu dezintegraciju plemenskog društva, te na započeti proces emancipacije žena, odnosno reakcija na brzinu i dramatičnost promjena kosovskog društva, koje je "u manje od dvije generacije moralo proći put koji su druga društva prolazila stoljećima, ili čak milenijima".

 

Ostali razlozi širenja Vahabita

 

Vahabiti su na Kosovu počeli sredinom 1980-tih godina sa nekoliko desetaka sljedbenika, da bi ih danas bilo blizu 400 tisuća, odnosno oko 20% albanskog stanovništva Kosova. Osim dezintegracije plemenskog društva, značajan razlog ovome je bio i u "vjerskom vakuumu", kojeg su medu muslimanima bivše Jugoslavije stvorili komunisti svojim potiskivanjem i iskorjenjivanjem sunitskih derviških redova. Time su muslimani bivše Jugoslavije ostali bez svojih tradicionalnih kongregacija, koje su prakticirale tradicionalna islamska učenja i vjersku praksu, te im je nametana vjerska zajednica koja većini njih nije bila tradicionalno bliska. Drugim riječima, između dvije vjerske zajednice, koje su obje muslimanske, ali različite od izvorne tradicionalne prakse, Albanci su imali birati između formalne Islamske vjerske zajednice i Vahabita.

Ovaj fenomen je doveo do širenja Vahabita i na Sandžak, (pogranično područje Srbije i Crne Gore), gdje ima dosta Vahabita, zatim u crnogorsko primorje, sjeverozapadnu Makedoniju i u Bosnu i Hercegovinu. Medutim, (s izuzetkom Sandžaka) širenje Vahabita je u ostalim područjima bivše Jugoslavije znatno sporije. Usporedbe radi, Vahabiti u Sarajevu predstavljaju 1-2% stanovništva, dok u Prištini čine preko 20% stanovništva. Osim ovoga, značajnu ulogu u širenju Vahabita imaju i donacije koje isti dobivaju iz Saudijske Arabije i Qatara (Katara), tako da strani promatrači govore o "neograničenim financijskim sredstvima u službi konverzije tradicionalnih Muslimana u Vahabite".

 

Vahabiti i trgovina heroinom

 

Jedina društvena snaga na Kosovu, koja se dosljedno bori protiv trgovine heroinom su Vahabiti. U bijegu od te činjenice ujedinjeni su i zapadni analitičari, i kosovska elita i srpski mediji i oficijelna Islamska vjerska zajednica. Medutim, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čujem mišljenja koja su u te kuloare došla iz istih takvih kuloara u Prištini da je "jedan od osnovnih razloga širenja Vahabita u tome što imaju monopol na borbu protiv droge". Prisutna su i razmišljanja da su "Amerikanci, Srbi, kosovska vlada i Europska unija borbu protiv droge doslovno prepustili teroristima, pa je za očekivati da će Kosovo biti terorističko".

Tako se čuju komentari da su "i Zapad i kosovska vlast demonizirali Albance i stvorili mit o tome da su Albanci prirođeni krijumčari droge i da se tu ništa ne može poduzeti", premda "većina kosovskog stanovništva ne vidi svoju budućnost u krijumčarenju droge", te usprkos imidžu kojeg im nameće njihova politička elita "Albanci nisu drugačiji od drugih ljudi na svijetu, i većinom ne žele živjeti kao dileri droge".

Medutim, činjenica je da Kosovom vlada politička elita koja je 100% povezana sa heroinom, koju osim heroina ništa drugo ne zanima i da sve ključne pozicije u kosovskom društvu, i to bez izuzetka, kontrolira trgovina heroinom. Ovu trgovinu kontroliraju Šijiti, te im ista daje enormnu financijsku snagu i politički prestiž. U toj trgovini sudjeluju i mnogi Suniti, a mnogi konvertiraju u Šijite kako bi mogli u toj trgovini sudjelovati, odnosno kako bi se uspinjali u hijerarhiji tog biznisa.

Izvan te trgovine, odnosno pranja novca od te trgovine, te ulaganja novca stecenog tom trgovinom u nekretnine, ugostiteljske objekte i slično, na Kosovu praktički nema nikakve druge ekonomije, osim najprimitivnije poljoprivrede.

Tako Kosovari žive u zemlji u kojoj nitko ne radi, ali su na svakom koraku luksuzni automobili, odnosno na svakom koraku se nešto gradi. Većina stanovništva ipak ne sudjeluje u tome, te oni "odbačeni", koji nisu šijitskog porijekla i koji su izvan trgovine heroinom, a koji čine preko dvije trećine stanovništva, ostaju u krajnjoj bijedi i siromaštvu.

Europska i američka prisutnost na Kosovu prešutno toleriraju ovo stanje, te daju jasan signal lokalnim Albancima da će "po pitanju heroinske definicije Kosova, Zapad podržavati postojeće stanje". Ovo koriste Vahabiti, te je masovni odaziv toj sekti u velikoj mjeri uvjetovan i njihovim odnosom prema "heroinskoj definiciji kosovske države i društva".

Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava čuje i komentar da su "Talibani u Afganistanu došli na vlast jer su nudili red i sigurnost protiv gospodara rata", pa će tako i "Vahabiti neumitno doći na vlast na Kosovu, jer nude obračun sa trgovinom heroinom".

 

Vahabiti smatraju Šijite nevjernicima

 

Vahabitsko insistiranje na obračunu sa heroinom u velikoj je mjeri prikriveni poziv na obračunu sa Šijitima. Naime, gotovo cjelokupna šijitska populacija Kosova umiješana je, na neki način, u heroinski biznis, bilo kroz ulaganja heroinskog novca u nekretnine i poslovne aktivnosti, bilo kroz izravno pranje novca i krijumčarenje, bilo kroz "parazitiranje" u sve brojnijoj kosovskoj državnoj administraciji, koja "postoji isključivo kao servis heroinskom biznisu".

Stoga bi "obračun sa heroinom značio obračun sa Šijitima". Medutim, Vahabiti smatraju Šijite nevjernicima, te njihovo insistiranje na uništenju nemuslimana podrazumijeva i uništenje Šijita, jer ih Vahabiti izjednačuju sa nemuslimanima. Stoga se čuju komentari da "Vahabiti zapravo žele obračunom sa heroinskim biznisom obračunati sa ekonomskom bazom na kojoj počiva egzistencija Šijita na Kosovu".

 

Sirotinjska predgrađa Prištine jezgra vahabitske pobune

 

Stoga nije čudno da su jezgra vahabitskog pokreta i vahabitske pobune na Kosovu u siromašnim predgrađima Prištine i drugih kosovskih gradova, te u siromašnim selima u koja "nije došao novac od heroina", ali koja žive na neznatnim udaljenostima od bogatih šijitskih sela u koje se ulaže novac od heroina, grade velike kuće i voze skupi automobili.

Stoga se u današnjem Kosovu mogu vidjeti vahabitska sela u kojima "mladi ljudi voze konjske ili bivolje zaprege, kao u srednjem vijeku", dok se u nekoliko kilometara udaljenim šijitskim selima "vide satelitske antene na krovovima velikih kuća, te neizbježni novi Mercedesi parkirani pred kućama".

Stoga su Vahabiti na Kosovu "ne samo vjerski, već socijalni i politički pokret", a sukob ima dimenziju obračuna "kaste siromašnih protiv kaste bogatih".

 

Shefqet Krasniqi na Kosovu kao Hitler u Njemačkoj 1933.

 

Taj socijalni i politički pokret mnogi uspoređuju sa njemačkim nacionalsocijalistima početkom 1933., koji vješto manipuliraju frustracijama većine stanovništva, koji su determinirani i dobro organizirani, i kojima se u datom vremenu i prostoru nitko ne može efikasno suprotstaviti.

Taj pokret danas vodi prištinski vahabitski imam Shefqet Krasniqi (Šefćet Krasnići). Njemu naklanjanjima petkom dođe i do deset tisuca ljudi, pa se njegov džemat (džemat je nešto kao župa kod kršćana) smatra "najvećim muslimanskim džematom na Zapadnom Balkanu". Samo Krasniqijev džemat, sam po sebi, čini 15% stanovništva kosovskog glavnog grada Prištine, a uz njega postoje i drugi, manji vahabitski džemati u gradu. Budući da na klanjanja dolaze odrasli muškarci, smatra se da Krasniqijev džemat ima oko 80 tisuća ljudi, jer na svakog odraslog muškarca koji odlazi na klanjanje, dolazi "jedna ili više žena" i "petoro do šestoro djece".

Krasniqi je svoj džemat dobro organizirao, pa je džemat istovremeno i socijalna i politička i  vjerska ustanova, a "jednim javnim pozivom Krasniqija", može se "doslovno preko noći" pretvoriti u naoružanu paravojsku, odnosno miliciju. Sam Krasniqi, premda je on neosporni voda kosovskih Vahabita, je samo "vrh sante leda jedne organizacije, koja je istovremeno i vjerska i socijalna i politička".

Stoga se čuju komentari da bi "eventualnim atentatom na Krasniqija Vahabiti podivljali, ali da ih to ne bi ozbiljno organizacijski oslabilo", jer iza njega stoji dobro organizirani pokret, sa razgrananom hijerarhijom.

 

Prijetnja istrebljenjem rimokatolika

 

Prvi ozbiljan komentar fenomena Shefqeta Krasniqia objavio je internetski portal www.

necenzurirano.com, na hrvatskom jeziku, dana 29. prosinca 2008. godine. Taj komentar nije naišao na simpatije u diplomatskim krugovima u Prištini, a isto tako nije naišao na simpatije niti u Beogradu, niti u Skoplju, jer je ukazivao da su Vahabiti dobili monopol na borbu protiv trgovine drogama, a "nitko se u taj problem ne želi upuštati". Tako je diplomatski konsenzus u Prištini, te politički konsenzus u susjednim državama bio da se ništa ne poduzima. Mjesec i pol dana nakon tog napisa počele su se obistinjavati najcrnje slutnje o budućnosti Kosova i budućnosti Balkana uopće, te je od sredine veljače ove godine, isprva u Prištini, a zatim i u drugim dijelovima Kosova započeo govor mržnje i rat riječima protiv malene rimokatoličke zajednice Kosova. Rimokatolici, kao i pravoslavci žive na Kosovu stoljećima. U srednjem vijeku, prije prodora Islama, u zapadnom dijelu Kosova egzistirale su, jedna pored druge i Katolička i Pravoslavna crkva.

Kroz stoljeća se broj katolika smanjivao, te ih je danas ostalo oko tri posto i manje ukupnog albanskog stanovništva, premda katolici, među obrazovanim stanovništvom zauzimaju znatno veći postotak. Ta malena i ugledna populacija do veljače ove godine nije bila suočena ni sa kakvim pritiscima ili egzistencijalnim prijetnjama.

Medutim, od veljače ove godine krenula je, za sada samo verbalna, hajka na katolike kao na "nevjernike", kojima "pravi muslimani ne smiju dopustiti da žive u njihovoj zemlji". Kao uvod u verbalnu hajku na katolike, Shefqet Krasniqi je krenuo obračunavati sa pokojnom Majkom Terezom, svjetski poznatom misionarkom i humanitarnom djelatnicom, koja je bila albanskog porijekla.

Majku Terezu danas većina Kosovara doživljava kao svojevrsni nacionalni simbol, kao npr. Poljaci Papu Ivana Pavla Drugog, te je uobičajeno čuti muslimane, Sunite i Šijite da sa simpatijama i poštovanjem o njoj govore.

Stoga je Krasniqi, u namjeri da "promijeni paradigmu kosovskog društva", te krene u obračun sa katolicima, započeo obračunom sa Majkom Terezom kao simbolom Kosova, te je u propovjedi izjavio da je "imala muškarca kojeg je poželjela". Krasniqi je propovijedao da je Majka Tereza zapravo bila prostitutka, da je nevjernica i da je u paklu, jer je raj samo za muslimane, da nju doduše štuju mnogi, ali da su to nevjernici i izdajice, te da je dužnost muslimana da ju prezre, i da obračuna sa onima koji ju poštuju.

 

Stvarne namjere vahabitskog pokreta

 

Vahabiti ne dopuštaju da u zemlji u kojoj žive, uz njih žive i nemuslimani. Stoga danas kosovski Vahabiti jasno i bez okolišanja daju do znanja da katolicima nema budućnosti na Kosovu, i da će ih, "ako sami ne odu", istjerati sa Kosova ili poubijati. Ove namjere strani promatrači smatraju ozbiljnim, te smatraju da zapravo nema efikasne snage koja to može spriječiti. Stoga u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čujemo da će "na Balkanu biti još jedno etničko čišćenje", te da će "Vahabiti potpuno uništiti katoličku zajednicu na Kosovu".

Za sada su napadi na Katolike samo verbalni, ali, kako čujemo u kuloarima, to "dokazuje da su Vahabiti vrlo disciplinirani pokret, poput nacionalsocijalista u Njemačkoj početkom 1930-tih", te da im "još nije naredeno da krenu 's riječi na djela".

Medutim, sugovornici podsjećaju da "svaki genocid počinje riječima", te da je "govor mržnje preteća svakog masovnog ubijanja". Međutim, katolici čine samo 3% stanovništva, a Vahabiti osim Katolika i Pravoslavaca, nevjernicima smatraju i Šijite. Šijiti kontroliraju preko 90% ekonomskog i političko bogatstva Kosova, a čine preko 20% stanovništva. Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava čuje da su "pravoslavci i katolici samo  prvi na redu", a da nakon njih "na dnevni red dolaze Šijiti".

Stoga se smatra da je stvarna namjera vahabitskog pokreta na Kosovu: protjerati pravoslavce i katolike s Kosova, i pri tome izazvati kaos u društvu, taj kaos "usmjeriti" na obračun sa Šijitima, što podrazumijeva "opći pokolj" širom Kosova, u obračunu sa Šijitima mobilizirati Sunite, te ih konvertirati u Vahabite, sukob proširiti s Kosova prema Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji (preševska dolina i Sandžak/Raška), te Makedoniji, te najzad stvoriti vahabitsku veliku Albaniju koja bi uključivala Albaniju, Kosovo, zapadnu polovicu Makedonije, te "rubna područja" Srbije i Crne Gore, i koja bi bila trajno uporište džihada u Europi.

Pri tome se ističe da Vahabiti za sada djeluju i izvan i unutar oficijelne Islamske vjerske zajednice. Tako po selima znatan dio vahabitskih imama nije učlanjen u Islamsku vjersku zajednicu i ona ih ne priznaje. Medutim Shefqet Krasniqi je imam kojeg kao takvog priznaje Islamska vjerska zajednica, premda u njegovom "mega-džematu", mnogi njegovi pomoćnici nemaju nikakav službeni status u IVZ-u.

Krasniqi svoj službeni status u Islamskoj vjerskoj zajednici ponekad u nastupima u javnosti naglašava time da ga se po zapadnjačkom uzoru oslovljava sa "Dr. Shefqet Krasniqi", čime se naglašava njegova formalna teološka educiranost.

 

Iran izgubio kontrolu nad situacijom

 

Ovdje se ističe da je u širenju Vahabita veliku ulogu u širenju Vahabita imala Islamska Republika Iran. Iranci su preko lokalnih Šijita imali veliki utjecaj na Kosovo, te su u početku sa blagonaklonošcu gledali na Vahabite, i to iz razloga što su ih smatrali "strašilom koje će odvući pažnju Zapada". Tako su Iranci preko svojih šijitskih saveznika kontrolirali državu i društvo, te učvršćivali pozicije šijitske zajednice u društvu, te Irana medu lokalnim Šijitima, dok su pri tome ekstremizam Vahabita koristili za odvraćanje pažnje kako Zapadu, tako i lokalnim Sunitima, te sunitskoj Islamskoj vjerskoj zajednici.

 

 

(Nastaviće se)