Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (5.)

 

Vehabije protiv Bektašija

 

Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

 

Domagoj Margetić

 

 

Nakon što su se u osmom stoljeću nove ere sudarile islamska i indijska civilizacija, kao rezultat miješanja kulturnih utjecaja tih dvaju civilizacija nastao je na Indijskom potkontinentu mistični oblik Islama - Sufizam. Pripadnike Sufizma još se naziva i dervišima, a karakterizira ih organiziranje po vjerskim redovima. Sufijskih vjerskih redova u Islamskom svijetu ima više desetina, i praktički nema sunitske muslimanske zemlje u kojem nema Sufija - Derviša.

Do koje mjere doktrinarne razlike medu Sufijama mogu biti velike pokazuje primjer derviškog reda Mevlevija (Mevleviye, turski: Mevlevilik), koji su na Balkanu bili poznati i kao "derviši koji plešu u krug", a slično ih bilježe i u literaturi na engleskom jeziku.

 

Sufije dominiraju pojedinim muslimanskim državama i regijama

 

U mnogim dijelovima islamskog svijeta dominira Sufizam, a u pojedinim zemljama dominira samo jedan, u pravilu centraliziran i monolitan sufijski red. Tako je militantan derviški red Senusita u devetnaestom stoljeću postao dominantna grana Islama u Libiji, te u znatnom dijelu Sahare, tj. pustinjskim dijelovima današnjeg Tunisa, Alžira, Čada, Nigera i Malija. Libiju se danas smatra senusitskom zemljom. Ovaj red bio je poznat po svojoj militantnosti, kao i po svojim utvrđenim samostanima-medresama zavijama (Zaouia ili Zawiyah).

Većina Muslimana afričkih država Senegala i Gambije su Sufije, a jedan od tri najjača sufijska reda su Muridije (Muridiya). Taj isti muridijski red dominira u tri muslimanske regije Ruske Federacije: Ingušetiji, Čečeniji i Dagestanu. U Nigeriji su Suniti oko dvije trećine ukupne muslimanske populacije (ostalo su Šijiti), a većina nigerijskih Sunita su Sufije. Sufije su dominirali i Afganistanom za vrijeme vladavine Talibana, a njihov vođa Mullah Mohammed Omar je Sufija-Derviš.

 Sufijski Islam povijesno je bio dominantan pravac Islama na Balkanu. Sufizam je došao na Balkan istovremeno kada i "obični" sunitski Islam (ortodoksni sunitski Islam).

Dok su "obični", odnosno ortodoksni Suniti bili ukorijenjeni u gradovima i političkim centrima (Travnik, Sarajevo, Novi Pazar, Prizren, Skopje...), dotle su se derviški sufijski redovi - tarikati (tariqat) širili po selima. Najznačajniji od sunitskih redova, i to od Bosne do Albanije i Bugarske bio je Halvetski red (Khalwatiyyah).

Glavne derviške tekije (muslimanski sufijski samostani) i makami (maqam), derviški hramovi bili su npr. u Blagaju u Bosni i Hercegovini, Babadagu u Rumunjskoj, Kruji u Albanij, pored Ohrida u Makedoniji.

Osim Halvetijja i već ranije spomenutih Melvelvija, prisutni su bili sufijski redovi Nakšibandija (Naqshibandi), njima srodnih Kalidija (Khalidi), Kadirije (Qadiri) koji su imali svoje samostane (tekije, tekke) u Sarajevu sve do kraja Drugog svjetskog rata, zatim Bajramije (Bayrami) koji su bili izrazito prisutni u Makedoniji, Bugarskoj i sjevernoj Albaniji, a jedna od glavnih tekija (samostana) je bila sve do kraja Drugog svjetskog rata u Skopju.

 

U području uz rijeku Drinu prisutna je bila derviška sekta (red) Hamzevija, koja je još za vrijeme Otomanskog carstva bila zabranjena i iskorijenjena i uglavnom zamijenjena ranije spomenutim Halvetijama, koji su se održali na tom području sve do kraja Drugog svjetskog rata. Najzad, medu najjacim sufijskim sunitskim sektama (redovima) Balkana bili su Sadije (Sa'di), koji su se po Balkanu, počevši od sedamnaestog stoljeća, širili iz svojeg regionalnog centra u Prizrenu na Kosovu, a bili su izrazito prisutni na Kosovu, Sandžaku i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine (npr. područje nekadašnje Cazinske krajine, danas poznate kao Bihaćki džep). Smatra se da je u nekim krajevima Kosova svakodnevna religioznost nominalno sunitskih Albanaca primarno obilježena sadijskim sufijskim naslijedem.

 

Sufijske sekte u komunističkoj Jugoslaviji

 

Ove sufijske sekte (redovi) bile su u fazi osipanja već prije Drugog svjetskog rata, pa su npr. ranije spomenuti Halvetije zatvorili svoje zadnje tekije (samostane) u Bosni i Hercegovini tijekom 1930-tih godina. Ostali redovi zabranjeni su 1952. godine. Formalnu zabranu provela je "Islamska vjerska zajednica" koju je osnovala država, a zabrana je provedena na inicijativu komunističkih vlasti, ali formalno po vlastima ortodoksne sunitske vjerske zajednice. Na Kosovu su ove zabrane bile manje efikasno provodene, pa su komunisti 1974. godine dozvolili onim sufijskim zajednicama koje su se do tada uspjele održati da osnuju "Zajednicu islamskih Derviških redova Socijalističke federativne republike Jugoslavije" (ZIDRA, SFRJ), kao krovnu organizaciju pod nadzorom komunističkih vlasti.

Uz sve ove, gore navedene sunitske sufijske sekte, na području Kosova, Makedonije i u manjoj mjeri Sandžaka, djelovala je i sufijska šijitska sekta Bektašija...

 

 

Bektašije i međunarodna trgovina drogama

 

Upravo je činjenica da su vode međunarodne albanske heroinske mafije Bektašije, odnosno da Albanci Bektašije vode heroinsko podzemlje Europe pobudila interes za Bektašizam kao pravac u sufijskom, odnosno u šijitskom Islamu. Kako broj Bektašija u muslimanskim dijasporama po Europi nije ni približno dovoljno velik da klanovi Bektašija preuzmu sve operativne funkcije trgovine drogama, ova bektašijska jezgra albanske mafije oslanja se na: alavitske Kurde koji dominiraju Kurdskom radničkom strankom (PKK) i time kurdskim podzemljem po Europi, naročito Njemačkoj; turkofone Alavite, naročito tzv. "tursku mafiju" po Britanskom otočju, koju uglavnom vode turkofoni Alaviti, koji politički simpatiziraju Kurdsku radničku stranku, tj. kurdsku mafiju po Njemačkoj; sunitske sufijske Albance, naročito Sadije, koji obavljaju niže rangirane operativne poslove u albanskoj mafiji po Europi (kada te poslove ne obavljaju sami bektašijski klanovi); senusitske klanove koji dominiraju arapskim podzemljem Belgije, Francuske i Španjolske, te dijelova Švicarske i sjeverne Italije, a koji u Libiji i njenom režimu vide državu "svoje vjere" (premda su većinom po porijeklu iz Alžira i Tunisa), te koji su 2005. godine organizirali masovnu pobunu muslimanske mladeži po francuskim gradovima; sufijske, naročito muridijske klanove u Senegalu i Gambiji, koji se koriste u međunarodnoj trgovini kokainom, i to na način da se u ovim zemljama prekrcavaju pošiljke kokaina sa brodova koji plove iz Latinske Amerike u treće destinacije na brodove koji plove iz Afrike u Europu.

 

 Vehabije

 

Salafitski vjerski pokret pojavio se u Aziji u okviru sunitskog Islama još u srednjem vijeku, te je u nizu područja (Kina, Indija...) osporavao učenja ortodoksnog sunitskog Islama. No sve do osamnaestog stoljeća, ovaj vjerski pokret bio je u svim muslimanskim zemljama ništa više od male ultraradikalne manjine. Ovo se promijenilo kada je Muhammad ibn Abd-al-Wahhab al-Najdi (1703.-1792.) uveo na područje Arapskog poluotoka salafitski Islam. Za vrijeme njegovog života su područja današnje Saudijske Arabije i Katara, te djelomično Jemena i južnog Jordana prešla sa ortodoksnog sunitskog Islama na salafitski Islam, što se zadržalo do danas. Stoga se Salafiti Arapskog poluotoka, po vjerskom vodi koji je na tom području utemeljio Salafizam zovu Vahabiti (Wahhabi, Vehabije).

Od kraja Drugog svjetskog rata, a naročito od 1960-tih godina ova sekta se počinje rapidno širiti cijelim sunitskim muslimanskim svijetom, tako da su u tu sektu prešle desetine milijuna ljudi u zadnjih nekoliko desetljeća. Većinu ovog širenja proveli su vjerski misionari sa Arapskog poluotoka, pa se velika većina konvertita na Salafizam nazivaju Vahabitima (Vehabijama).

 

Milijun muslimana Balkana ispovijeda Vahabizam

 

Na Balkanu se ova sekta počinje širiti još 1980-tih godina, a zamah njene ekspanzije dolazi u ovom desetljeću, kada su na stotine imama nominalno sunitskih "islamskih vjerskih zajednica" prešle u Vehabije. Tako da je danas u džematima (zajednicama vjernika) čiji imami ispovijedaju salafitsko-vehabijsko učenje na cjelokupnom području Balkana oko milijun muslimana. Vehabije su odlučni protivnici Bektašija, koje smatraju nevjernicima, te mnogi analitičari predviđaju da je "mogućnost krvoprolića izmedu Vahabita i šijitskih Bektašija sve veća na području Kosova, Makedonije i Albanije".

 

 

Osnovne značajke Vahabizma

 

Vahabizam odlučno odbacuje svaku tradiciju, i insistira na vraćanju na izvorno učenje proroka Muhameda, odnosno na izvorni tekst Kurana. Po Vahabitima, Kuran se tumači doslovno kako piše, a svako, makar i najmanje odstupanje od kuranskog učenja, izjednačuje se sa nevjerništvom. Zato su za Vahabite drugi muslimani, a naročito Šijiti "nevjernici", a Vahabizam uči da je dužnost vjernika uništiti nevjernike. Stoga je u temelju vahabitskog (vehabijskog, salafitskog) učenja borba protiv svih drugih religija. Pri tome Vahabizam insistira na tome da svaki musliman izvorno čita Kur'an i da ga izvorno primjenjuje u svakodnevnom životu. Stoga je sekta po definiciji revolucionarna, te odbacuje svaki institucionalni vjerski autoritet.

Primjećuje se širom islamskog svijeta da širenju sekte pogoduje sve veća pismenost, kao i sve veća primjena Interneta u islamskom svijetu, te radikalno zalaganje ove sekte protiv raznih oblika tradicionalne uzurpacije svjetovne i duhovne vlasti i korupcije. Tako su na Balkanu upravo Vahabiti ti koji, naročito na Kosovu, govore protiv notorne trgovine drogom. Većina današnjih islamističkih terorista u svijetu su Vahabiti, a uz njih su terorizmu skloni neki najradikalniji sufijski redovi (npr. Senusiti i Muriditi), sunitski Mahditi, te radikalna škola učenja u imamitskom Šijitizmu, o kojoj je ranije u tekstu bilo više riječi, a koja zagovara kaos radi povratka Mahdija (i koja je po tome slična sunitskim Mahditima, o kojima će u nastavku biti više riječi).

U svakom slučaju današnja Al Qaeda je isključivo vahabitska organizacija, te su njene franšize po svijetu uglavnom sastavljene od konvertita na Vahabizam.

 

Sunitski Mahditi

 

Treći vjerski pokret, koji je uz Sufije i Vehabije osporavao ortodoksnu sunitsku zajednicu, bio je pokret sunitskih Mahdita. Ovaj pokret je sličan pokretu unutar imamitskih Šijita, koji očekuje povratak Mahdija - zadnjeg proroka prije Sudnjeg dana, i koji zagovara kaos kao moralnu i vjersku vrlinu. Sunitski Mahditi proširili su se po nekim dijelovima islamskog svijeta u devetnaestom stoljeću. Ovu sektu je na području današnjeg Sudana u krajem devetnaestog stoljeca proširio Muhammad Ahmed Al Mahdi, (poznat kao vođa ustanka protiv britanske kolonijalne vlasti), koji je sunitske Mahdite organizirao po uzoru na Sufijske redove. Tako da je dominantan oblik Islama u Sudanu danas Mahdizam, odnosno Mahdijski red, kojeg neki autori nazivaju kvazi-derviškim, odnosno kvazi-sufijskim redom (sektom). Osim Mahdita u Sudanu su značajni i "pravi" derviški redovi odnosno izvorni sufijski Islam.

Za razliku od drugih muslimana, pa tako i struje u imamitskom Šijitizmu koja zagovara kaos radi povratka Mahdija, ovi sunitski Mahditi smatraju da u svakom "odlučnom času" muslimane vodi "Alahom nadareni vođa" koji na taj način ima određene božanske atribute.

Stoga ovi Mahditi štuju svojeg osnivača Muhammada Ahmeda Al Mahdija kao sveca "poslanog od Alaha i nadarenog Alahom". Današnji režim u Sudanu koji je na kršćanskom i animističkom jugu te zemlje, te u Darfuru počinio nebrojene ratne zločine i koji je odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi, oslanja se prvenstveno na ovu sektu Mahdita.

 

Položaj Bektašija u okviru podjela islamskog svijeta

 

Naprijed navedeno izlaganje osnovnih podjela unutar islamskog svijeta bilo je neophodno kako bi se razložio položaj Bektašija unutar Islama. Bektašije su po svojoj definiciji podsekta imamitskih Šijita, vrlo srodni Alavitima, te su pri tome oganizirani kao sufijski vjerski red.

Stoga se govori o "trostrukom identitetu Bektašija", koji su istovremeno Imamiti, Alaviti i Sufije. Stoga Bektašije zbog ovog svojeg trostrukog identiteta predstavljaju spojnicu koja spaja razne grane Islama, prije sve spojnica koja spaja Sufizam kao granu sunitskog Islama sa dominantnim pravcem Šijitizma - Imamijama (Imamiti, Twelvers, Imami Shi'ism).

 

Trostruki identitet Bektašija u odnosu na pojedine muslimanske zemlje

 

Zbog ovog svojeg trostrukog identiteta, Bektašije su kao sekta srodna Alavitima izuzetno bliski Siriji, u kojoj je na vlasti lokalna alavitska manjina, kao sekta koja sebe definira kao podsektu imamitskih Šijita, srodni šijitskim državama Azerberjdžanu, Iranu, Iraku, Kuvajtu i Bahreinu, te srodni šijitskim alavitskim područjima Kurdistana u Turskoj, te šijitskim podrucjima sjevernog Jemena i južnog Libanona, kao sekta koja je po svojoj definiciji sufijska, odnosno predstavlja šijitski sufijski red, srodni zemljama u kojima su na vlasti, ili u kojima su većina sunitski sufijski redovi, tj. Nigerija, Senegal, Gambija i Libija, kao i sufijska područja sjeveroistočnog Kavkaza u Ruskoj Federaciji: Dagestan, Čečenija i Ingušetija, kao sufije srodni Sudanu, u kojem je na vlasti kvazi-sufijska sekta Mahdita.

 

Bektašije i međunarodna trgovina drogama

 

Kao što je već rečeno, upravo je činjenica da su vode međunarodne albanske heroinske mafije Bektašije, odnosno da Albanci Bektašije vode heroinsko podzemlje Europe pobudila interes za Bektašizam kao pravac u sufijskom, odnosno u šijitskom Islamu.

Kako broj Bektašija u muslimanskim dijasporama po Europi nije ni približno dovoljno velik da klanovi Bektašija preuzmu sve operativne funkcije trgovine drogama, ova bektašijska jezgra albanske mafije oslanja se na alavitske Kurde koji dominiraju Kurdskom radničkom strankom (PKK) i time kurdskim podzemljem po Europi, naročito Njemačkoj, turkofone Alavite, naročito tzv. "tursku mafiju" po Britanskom otočju, koju uglavnom vode turkofoni Alaviti, koji politički simpatiziraju Kurdsku radničku stranku, tj. kurdsku mafiju po Njemačkoj, sunitske sufijske Albance, naročito Sadije, koji obavljaju niže rangirane operativne poslove u albanskoj mafiji po Europi (kada te poslove ne obavljaju sami bektašijski klanovi), senusitske klanove koji dominiraju arapskim podzemljem Belgije, Francuske i Španjolske, te dijelova Švicarske i sjeverne Italije, a koji u Libiji i njenom režimu vide državu "svoje vjere" (premda su većinom po porijeklu iz Alžira i Tunisa), te koji su 2005. godine organizirali masovnu pobunu muslimanske mladeži po francuskim gradovima, sufijske, naročito muridijske klanove u Senegalu i Gambiji, koji se koriste u međunarodnoj trgovini kokainom, i to na način da se u ovim zemljama prekrcavaju pošiljke kokaina sa brodova  koji plove iz Latinske Amerike u treće destinacije na brodove koji plove iz Afrike u Europu.

 

Bektašije na vrhu hijerarhije balkanskog  kriminalnog podzemlja

 

Kako su komunisti 1960-tih godina zabranili religiju, centar Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u Detroitu, odnosno u gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe Detroida.

Neki analitičari koji analiziraju veze balkanskog podzemlja sa Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski centar, odnosno pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom Hrvata, koja je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval, vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to preko Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario.

Jedan od ključnih ljudi prema tim izvorima u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko Šušak, koji je kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske Albancima Bektašijama davao značajne pozicije u vojsci, a koji je pomagao i Tomislava Karamarka, kasnijeg ministra unutrašnjih poslova, danas šefa opozicijskog HDZ-a u Hrvatskoj, čiji je bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija, prema istim izvorima jedan od ključnih ljudi albanske mafije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osim toga su norvalske veze u Latinskoj Americi korištene 1990-tih godina za prodaju bespilotnih letjelica koje su Karamarkov bivši tast Osman Muftić i Gojko Šušak tajno proizvodili u Zagrebu, a koje su korištene za transport kokaina u andskom području.

 

 Osnovne karakteristike Bektašizma

 

Bektašije je oko godine 1230. osnovao osnivač sekte, kojeg Bektašije, ali i njima srodni Alaviti slave kao sveca, Hajji Bektash, koji se doselio u tursku pokrajinu Anatoliju sa turkmenskim plemenima koja su bježala od Mongola, odnosno koji je vjerojatno bio turkmenskog porijekla. (Kasnije su se pojavila bektašijska učenja o njegovom perzijskom porijeklu.)

Osnivač sekte nije pohađao islamske škole, već je sa svojom ženom živio (po nekim autorima usvojenom kćeri, a po nekima usvojenom kćeri koja mu je kasnije bila žena) kao nadriliječnik. Stoga je u svoje učenje ugradio tada postojeća pučka vjerovanja Anatolije, koja su sadržavala razne elemente predkršćanskih i predislamskih paganskih religija, ali i elemente samog kršćanstva, uz koje je razvio i kult štovanja četvrtog kalifa Alija.

 

(Nastaviće se)