Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (7.)

 

Kad padnu sve maske albanske

 

Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

Domagoj Margetić

 

Današnje "islamske vjerske zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije nastale su putem nemuslimanskih vlasti, te su zadnji put definirane od strane komunističkih vlasti. Iste su uz pomoc komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu - sufijski mistični Islam. Najveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu pripada šijitskim Bektašijama, koji su u međuvremenu preuzeli kontrolu nad međunarodnom albanskom heroinskom mafijom. Stoga su vjerske tradicije Balkana neusklađene sa postojećim "islamskim vjerskim zajednicama",  te dio vjernika prelazi u bektašijsku sektu jer time čuva svoje izvorne sufijske tradicije. Na širenje Bektašizma utječe i albanski nacionalizam, koji u Bektašijama vidi "jedinu pravu albansku religiju", dok Sunite i Kršćane taj nacionalizam često puta sumnjiči za "veze sa strancima" (Arapima i Turcima u slucaju Sunita, Zapadom u slučaju Kršćana).

Najzad, na širenje Bektašizma utječe i monogamna tradicija Bektašija i značajna uloga žena u sekti, pa prijelazom na Bektašizam žene osiguravaju svoju emancipaciju. Bektašije su se uglavnom pokazali prilagodljiviji modernim urbanim prilikama, te su prijelazi u sektu atraktivni za mlade obrazovanije i urbanije Albance.

Tako da se danas na području Albanije, Kosova, Makedonije i Sandžaka dogadaju stalne konverzije u Bektašijsku sektu. Konverzijama pomaže i dominantan položaj Bektašija u trgovini drogama, pa ova činjenica pogoduje konverzijama u dijaspori, te konverzijama klanova koji su sačuvali sunitsku sufijsku tradiciju, tj. ranije u tekstu spomenutim Sadijama. Bektašijama prilaze prvenstveno Albanci, ali i Slaveni-sunitski muslimani, i to u Sandžaku i u Makedoniji (Torbeši), etnički Turci (u Makedoniji), te Romi po cijelom Balkanu (današnji vode Roma u Hrvatskoj, Kasum Cana i Nazif Memedi su Bektašije.)

 

Širenje Vehabija po Balkanu

 

Po cijelom islamskom svijetu, pa tako i po Balkanu se šire Vehabije (Vahabiti/Salafiti). Kako oni smatraju sve Šijite, pa tako i Bektašije nevjernicima, isti su apsolutno netolerantni prema Bektašijama. Budući da Bektašije kontroliraju trgovinu drogama ovaj sukob produbljuje i (navodno, i za sada samo retoričko) zalaganje Vehabija za borbu protiv trgovine drogama. Premda za sada nije bilo krvoprolića, smatra se da je poziv vodećeg vehabijskog imama na Kosovu, notornog Shefqeta Krasniqia na obračun sa katolicima, neposredno pred kraj prošle godine, bio neizravno uperen i protiv Bektašija. Tako bi obračun sa katolicima, kojih na Kosovu ima svega 2-3%, i čiji broj se zbog iseljavanja na Zapad stalno smanjuje, bio uvod u obračun sa dominantnom sektom Bektašija, kojih na Kosovu ima blizu 25% od ukupnog stanovništva.

U sjevernoj Makedoniji su se Vehabije proširili po nekada sunitskim zajednicama gdje su Bektašije živjeli kao manjine, te su u više slučajeva nasilno zauzeli bektašijske tekije (vjerske centre slične džamijama) te u istima nastavili prakticirati vehabijski pravac Islama. Stoga se sve veći broj promatrača boji mogućnosti da na "Balkanu ponovno izbije rat", te da taj rat "ovaj puta započne kao istrebljivački obračun između albanskih muslimanskih sekti".

 

Strateški ciljevi međunarodne zajednice na Balkanu

 

"Jedino je rješenje sigurnosnih problema koje stvara nova balkanska kriza da se cijela balkanska regija promatra kao jedna cjelina", te da se "neovisno o tome u kojoj zemlji se momentalno nalazi epicentar krize, rješenje istovremeno traži za sve zemlje regije". Kao "strateške ciljeve angažmana u regiji potrebno je postaviti: a) dekriminalizaciju regije, tj. neutralizaciju sadašnjih kriminalnih elita u državama regije, uz uvođenje vladavine zakona u tim državama; b) stabilizaciju regije, tj. stvaranje sigurnosnih mehanizama koji će onemogućiti bilo kakvu destabilizaciju malih država regije u budućnosti; c) integraciju regije u Europsku uniju, uz neophodnu aktivnu ulogu Njemačke, ostalih ključnih zemalja članica Europske unije, institucija Europske unije te Sjedinjenih Američkih Država, uz čvrsto obvezivanje na izgradnju stabilnih i demokratskih društava na Balkanu.

 

Europskoj uniji prijeti nova balkanska kriza

 

Balkan je izložen izbijanju dviju simultanih kriza, koje imaju različitu genezu, ali su koincidirale u isto vrijeme; sukob vehabijskog pokreta sa postojećim muslimanskim društvima Balkana, te kolaps lokalnih postkomunističkih elita zbog upletenosti u Aferu Hypo. Ove dvije krize znače da će „Balkan tražiti mnogo pažnje", i da će se „zapadni svijet morati baviti Balkanom". Budući da ove dvije simultane krize dolaze u vrijeme „kada su Sjedinjene Američke Države u krizi", i kada iste „neće moći ponuditi vođstvo u rješavanju krize", rješavanje krize na Balkanu pada na Europsku uniju. Kako su institucije iste „notorno neefikasne u rješavanju strateških pitanja", problem će morati rješavati vlade većih država - članica Unije. Pri tome se prvenstveno misli na Njemačku i Francusku, koje „neće moći izbjeći problem", i koje će morati „zajednički ponuditi strateško vođstvo". Pri tome će obje zemlje, kako zbog „vidljive strateške slabosti Amerike", tako i zbog „prisutnosti i zainteresiranosti Rusije za Balkan", morati „s Rusijom naći zajednički jezik" i „tihom diplomacijom koordinirati međusobnu aktivnost na Balkanu".

 

„Sunovrat Balkana u kaos" obilježavaju dva trenda

 

U kuloarima diplomatskih predstavništava zapadnih zemalja čulo se, početkom ljeta 2010. godine, kako će Balkan u slijedećim godinama biti jedno od kriznih žarišta današnjeg svijeta. Ta shvaćanja bila su uzrokovana kako analizama nedavnog terorističkog napada u Bugojnu, tako i općim shvaćanjem da se „između Slovenije i Grčke" nalazi „zona posrnulih država", koje „ne mogu bez tuđe pomoći i nadzora". (O tome da se Balkan pretvara u zonu posrnulih država pisao je portal Necenzurirano u analizi trendova na Balkanu u ovom desetljeću u prosincu 2009. godine.)

Ta slika stanja se, krajem ljeta ove godine pokazuje u izoštrenijem obliku, te se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuje da su dva ključna trenda, koji će obilježiti „sunovrat Balkana u kaos": rast Vehabija (odnosno Selefija), tj. ekstremne, terorizmu sklone grane Islama u okviru tradicionalnih zajednica muslimana na Balkanu, te opća dezintegracija društvenih elita u društvima Balkana, prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, kao posljedica bankarske afere Hypo. Predstojeći sukob Vehabija i Šijita na Kosovu portal Necenzurirano pisao je o odnosima lokalnih muslimanskih zajednica na Kosovu u više tekstova, još od kraja 2008. godine. Sažetak toga može se svesti na osnove teze da Kosovo danas funkcionira kao „država trgovine heroinom", te da je „cijela društvena elita Kosova uključena u trgovinu drogama". Ta elita regrutira se iz lokalne manjine Šijita, koji pripadaju sekti Bektašija, i koji cine 20 do 25% stanovništva Kosova i koji monopoliziraju praktički cjelokupni društveni i ekonomski život te zemlje.

Nasuprot njima, u sunitskoj većinskoj populaciji, koja je socijalno, konfesionalno, ideološki i ekonomski sasvim dezintegrirana, raste, naročito medu najsiromašnijim slojevima društva vjerski, društveni i politički pokret Vehabija, čiji je ideološki vođa prištinski imam Shefqet Krasniqi. Budući da Vehabije smatraju Šijite „nevjernicima", te da im žele preoteti kontrolu nad trgovinom drogama (premda momentalno rade za njih kao pomagači u toj trgovini), već se duže vrijeme smatra da će između ove dvije zajednice na Kosovu „prije ili kasnije izbiti pravi vjerski rat".

 

Zabrana hidžaba u kosovskim školama

 

Budući da Kosovo „živi od trgovine drogama", tj. da je to „nesumnjivo najjača gospodarska grana u toj zemlji", te da je „u tome povezano sa nekim značajnim financijskim institucijama na Zapadu", lokalna elita se pokušava na sve moguće načine približiti Europskoj uniji. Pri tome se, barem za sada, ne očekuje punopravno članstvo u Uniji, već „pojačavanje veza sa Unijom", sa ciljem „slobodnog prometa roba i ljudi", a sve radi „što lakšeg održavanja strateškog transporta droge". Stoga je lokalna vlada, kojom dominiraju „Šijiti povezani sa trgovinom drogama", krenula u „akciju poboljšavanja imidža Kosova", kako bi se isto prikazalo europskoj javnosti kao „jedna zapadnjački orijentirana tranzicijska zemlja".

Iz tog razloga je odlučeno da se u kosovskim školama zabrani nošenje muslimanskih marama - hidžaba. Ovu mjeru će lokalna šijitska zajednica tolerirati, kako iz razloga što je to „korisno za biznis od kojega ta zajednica živi", tako i iz razloga što je riječ o Šijitima iz lokalne, sinkreticističke sekte Bektašita, u kojoj je uloga žena u društvu bitno jače izražena nego kod Sunita i Vehabija. Osim toga, Bektašije su u pravilu tradicionalno monogamni, a prozelitizam te sekte se u velikoj mjeri oslanjao na žene, koje su pridobivale svoje muževe za prijelaz na bektašijsku granu Islama. Zato se smatra da će lokalna, inače već gotovo sasvim urbana šijitska zajednica na Kosovu, podržati ovu vladinu mjeru.

Međutim, reakcije lokalne sunitske većine su izrazito negativne, te većina stanovništva na Kosovu to smatra „dokazom da Bektašije nisu pravi muslimani", te da „vladine mjere napadaju Islam". Pri tome je znakovito da su reakcije za sada spontane, te da vehabijski vođe za sada šute. To se smatra dokazom da isti „u tišini ispituju javno mnijenje lokalne sunitske većine, te da je ta njihova „tišina" zapravo „znak zatišja pred buru", te da će Vehabije iskoristiti ove vladine mjere za iniciranje sukoba na Kosovu.

 

Simultana pobuna Vehabija širom Balkana

 

Pri tome se smatra da će Kosovo biti samo centar sukoba, budući da je to zemlja u kojoj su omraženi Šijiti" na vlasti, i u kojoj je „centar međunarodnog lanca koji snabdijeva Europu heroinom". Međutim, vehabijski pokret je jak širom muslimanskih zajednica u Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji (područje Sandžaka, odnosno Raške), te Bosni i Hercegovini. ako ce Vehabije, ovisno o okolnostima, odnosno ovisno o snazi svojeg pokreta, „počevši od ove eseni, simultano krenuti u izazivanje krize". Ta „kriza" će prije svega podrazumijevati „terorističke akcije protiv lokalnih vlasti", te „širenje tih akcija protiv susjednih naroda; Srba, Crnogoraca, Makedonaca i Hrvata", odnosno nemuslimanskih zajednica u pretežito muslimanskim sredinama (katolici i pravoslavci u Albaniji, Hrvati u Federaciji Bosne i Hercegovine...). Tijekom vremena će se te akcije širiti na područje zapadne Europe i drugih područja svijeta.

 

 

EU će morati uvesti protektorat na Kosovu kako bi spriječila međualbanski rat

 

Malo je teritorija u današnjem svijetu čiji je međunarodno pravni status sporniji i upitniji od današnjeg Kosova. Zapadni svijet priznao je Kosovo kao nezavisnu državu. Međutim izvan zapadnog svijeta, ključne su zemlje, poput Rusije, Kine, Indije odbile priznati Kosovo. Većina država međunarodne zajednice ne priznaje Kosovo. Nije bez značaja niti činjenica da dio teritorija na krajnjem sjeveru lokalna vlada ne kontrolira, te na tom dijelu živi starosjedilačko srpsko stanovništvo koje otvoreno traži priključenje Srbiji.

 

 

 

EU razmatra koji bi oblik protektorata nad Kosovom bio najprihvatljiviji

 

Za razliku od 1990-tih godina, Srbi danas više nisu međunarodno izolirani, a uživaju i sve više simpatija u dijelu međunarodne zajednice, i to ne samo u „tradicionalnim prijateljima" Srbije (Rusija, Kina), već, sve više i na Zapadu. Osim toga, Kosovo je faktično okupirano, a Europska unija u kuloarima razmatra koji oblik protektorata Europe bi za Kosovo bio najprihvatljiviji. Činjenica da Kosovo danas veći dio svijeta nije priznao, te da Europska unija sa Kosovom računa isključivo kao sa problemom, tj. sa budućim protektoratom, koji će biti okupiran unedogled, usko su povezani. Premda se relativna međunarodna izolacija Kosova tumači njegovim odcjepljenjem od Srbije koje je uistinu bilo protivno međunarodnom pravu, te da je forsiranje njegove nezavisnosti bio američki projekt, ova činjenica ne može objasniti činjenicu da su i muslimanske zemlje bez oduševljenja pozdravile nezavisnost Kosova, a mnoge ga ni do danas nisu priznale.

 

Kosovu prijeti građanski rat između Albanaca

 

Čini se da su i u Europskoj uniji, te na Bliskom Istoku politički i diplomatski krugovi svjesni da je glavna opasnost na Kosovu, ako se današnji trendovi nastave - gotovo neupitna budućnost-rat, i to ovaj puta građanski rat između Albanaca. Taj rat bi, poput Iraka, Jemena, Libanona bio rat između vjerskih frakcija Muslimana; Šijita-Bektašija, Sunita i Vehabija (Vahabita). Korijeni ovoga su u političkoj i ekonomskoj definiciji Kosova, kakva je stvarana od sredine dvadesetog stoljeća do danas. Na Kosovu ne postoji nikakva legalna ekonomija, pravni poredak i društvene institucije.

Činjenica je da danas na Kosovu praktički ne postoji nikakva legalna ekonomija; osnovna nfrastruktura je skromna, pravni poredak i društvene institucije gotovo nepostojeći, industrije nema, poljoprivreda je ispod nivoa trećeg svijeta, tako da bi sudeći po lokalnoj realnoj ekonomiji Kosovo trebalo biti među nekolicinom najsiromašnijih zemalja svijeta, poput npr. zemalja afričkog Sahela (Niger, Mali, Burkina Faso...).

 

Novac koji cirkulira na Kosovu generiran trgovinom drogom

 

Usprkos tome, na Kosovu danas postoji cirkulacija novca, koja dijelu stanovništva omogucava relativno udoban život. Na sve strane se grade kuće, restorani su puni gostiju, voze se skupi automobili. Javna tajna Kosova je da je taj novac generiran trgovinom drogom, i da on daje znatnom dijelu stanovništva dio prihoda. Međutim, taj novac ne dijele svi segmenti društva jednako, pa znatan dio stanovništva, jedna brojna manjina, živi u krajnjoj bijedi afričkog tipa. Među ovom brojnom manjinom Albanaca danas se izrazito brzo širi radikalni islamski vjerski pokret Vehabija. Riječ je o muslimanskoj sekti koja je nastala na Arapskom poluotoku kao podsekta Sunita, i koja je danas na vlasti u Saudiskoj Arabiji i Qataru, pa te naftom i plinom bogate zemlje financiraju širenje vehabijskog Islama po cijelome svijetu.

 

Kosovo je država heroinske mafije

 

Tri su razloga širenja Vehabija. Prvi je taj da se kosovska ekonomija danas bazira isključivo na krijumčarenju heroina i da je lokalna elita doslovno sva u tom biznisu. Kosovo je jednostavno država albanske heroinske mafije. No nisu svi Albanci u to uključeni, a oni koji su izvan toga doslovno nemaju nikakvih šansi da se izvuku od krajnje bijede. Pri tome su prinuđeni gledati luksuzne automobile i novoizgrađene kuće njihovih, u biznis heroina uključenih sunarodnjaka. Budući da se međunarodna zajednica, iz njoj znanih razloga, nije obazirala na trgovinu heroinom, te je prešutni dogovor sa lokalnom albanskom elitom da stvari mogu ići uhodanim putem, dotle su Vehabije danas jedina organizirana društvena snaga koja se ovom biznisu protivi, te koja otvoreno proziva lokalnu elitu da se bavi krijumčarenjem droge. Tako je i Shefqet Krasniqi odbacio kritiku Islamske vjerske zajednice Kosova (Sunita) time što ih je pitao zašto se ne bave time što lokalni političari truju djecu heroinom.Vehabije popunjavaju vakuum sufijskog Islama iskorijenjenog u komunizmu.

Drugi razlog širenja Vehabija je taj da je tradicionalni Islam na Kosovu bio vezan za sufijske (mistične) muslimanske zajednice, tzv. derviške redove, koje je komunistički režim zabranio i iskorjenio. Namjesto ovih mističnih sekti, komunisti su favorizirali Islamsku vjersku zajednicu Jugoslavije iz koje se razvila današnja kosovska Islamska vjerska zajednica, koja je naučavala ortodoksnu varijantu sunitskog Islama, stran kosovskoj tradiciji. Stoga muslimani koji umjesto sunitske Islamske vjerske zajednice optiraju za Vehabije, zapravo biraju izmedu dvije netradicionalne varijante Islama, dok je ona tradicionalna - sufijski Islam, iskorjenjena u komunizmu. Vehabije samo popunjavaju  vakuum nastao u komunizmu. Financijska pomoć Vehabijama na Kosovu dolazi iz Saudijske Arabije, Qatara i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Treći razlog širenja Vehabija je enormna financijska pomoć iz Saudiske Arabije i Qatara, ali i od vehabijskih manjina u nekim drugim naftom bogatih zemalja, prije svega Ujedinjenih Arapskih Emirata. Medutim, kosovska elita kojoj Vehabije oponiraju nije Sunitska i nema veze sa Islamskom vjerskom zajednicom Kosova.

 

Odnos Vehabija i Šijita na Kosovu „na rubu noža"

 

Medutim, Vehabije su odlučni neprijatelji Šijita, te je odnos ove dvije grupe, kako promatrači smatraju, „na rubu noža". Stoga su muslimanske zemlje svojom mlitavom podrškom Kosovu, ili svojim otvorenim odbijanjem da ga priznaju za državu, dale jasno do znanja SAD-u i Europskoj uniji da je potrebno da Kosovo bude njihov protektorat, jer, kako se čuje u kuloarima, „Muslimanskom svijetu ne treba novi pokolj izmedu Šijita i nešijita; Vehabija i Sunita", odnosno „ne treba novi Irak".

Stoga Europska unija i ne racuna s Kosovom kao s državom, već isključivo kao s protektoratom i problemom. No protektorat, sam po sebi, ako ne bude riješio osnovne probleme kosovskog društva, neće moći trajno spriječiti da „kosovska bačva baruta" eksplodira, odnosno neće spriječiti ekspanziju Vehabija, koji otvoreno obećavaju da manjinama (Kršćani i Šijiti) ne misle dopustiti da žive u njihovoj zemlji.

 

(Kraj)

 

 

GLOSA

 

Financijska pomoć Vehabijama na Kosovu dolazi iz Saudijske Arabije, Qatara i Ujedinjenih Arapskih Emirata