Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

 

Postdemokratija

 

Srbija se predala Vučiću, sada je sve na njemu

 

Srbija je odabrala Vučića, sad je na njemu da bira, hoće li da bude tiranin ili reformator. Može mu se i jedno i drugo i svakako će ući u istoriju. Nije sad pitanje da li je to dobro, što je Srbija svoju sudbinu predala u ruke jednom čoveku, jer zna se da nije. Nije stoga pitanje ni da li je dobro što je to baš Vučić, jer i da je bilo ko drugi ne bi valjalo. Ali pošto znamo čoveka, a znamo i narod koji ga je odabrao, sa priličnom sigurnošću možemo predvideti i šta nas čeka i kako će se to završiti. Velikim razočarenjem. Obostrano. I velikom svađom. Osim ako!? Mada je malo verovatno, uvek postoji mogućnost da čovek koji ima toliku popularnost i moć, uradi nešto sasvim suprotno od onog što se očekuje. I ne bi nam bilo prvi put, naročito kad je Vučić u pitanju. Ako je mogao da radikalno promeni sopstvenu politiku i ponašanje, mogao bi i svoje shvatanje politike i vlasti. Samo tako se može pokrenuti Srbija, zaključuje  Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve vlade, a potom ambasador Srbije u Izraelu  

 

Mile Isakov

 

Ne očekujem da će Vučić sad načiniti i onaj odlučujući iskorak da menjajući sebe, promeni i sistem, koji ne samo da ne funkcioniše dobro, nego predstavlja glavnu smetnju reformama. Ali ne isključujem tu mogućnost, jer bi njegov fanatizam, u ovom slučaju, mogao biti i koristan. Naime, nema ni jednog razumnog razloga, zašto bi se on sad kad je legalno osvojio apsolutnu vlast, nje odrekao, tako da samo fanatična želja da dokaže da je drugačiji, da je pravi, prvi i jedini, mogla bi da ga navede na radikalne promene u praktikovanju vlasti.

To je malo verovatno, ali ako je rešio da zaista ostane zapamćen u istoriji, a izgleda da jeste,  nema mu druge. Ući će on svakako u istoriju i ako se bude ponašao kao njegovi prethodnici, ali tako će biti samo jedan u nizu, a njegovoj fanatičnoj prirodi to nije dovoljno. Dakle, kad je mogao da radikalno promeni svoju politiku i ode u sasvim drugu krajnost, mogao bi tako i da sasvim demontira sistem vlasti i počne da gradi novi, na sasvim novim osnovama. To se jedino može radikalnim rezovima, a kako je on tome i inače sklon, ima i predispozicije, a svakako ima i blanko podršku za to od građana. Čak i onih koji nisu za njega glasali. Istina, nije do sad to radio, mada je već dve godine vlast, ali to je donekle i razumljivo jer najpre je trebalo da se pretstavi narodu u novoj ulozi, da ubedi građane da se promenio i izbori za njihovo poverenje i podršku. Sad, kad sve to ima, gotovo plebiscitarno, sad može sve što naumi. Sad je tek na pravom testu. Sad će svi moći da se uvere u ono što je on govorio o sebi ili u ono što su govorili o njemu. I biće il' pukovnik il' pokojnik. Metaforički, naravno, nemoj da mi odmah prilepi etiketu da sam ekstremista, da pozivam da mu se upada u stan i slično. Time bi me odmah demantovao.   

Dakle, ono što treba da učini nije lako, mada je krajnje jednostavno. I mora odmah da počne, od samog starta. Radikalno. Najbolje bi bilo da se ne polakomi na mesto premijera, gde ga već svi po inerciji smeštaju, nego da sedne u Narodnu Skupštinu, može i u fotelju predsednika, pa da odatle sprovodi volju naroda i usmerava zemlju u pravcu reformi. Ne treba mu izvršna vlast iz koje se često od drveta ne vidi šuma, a koja nosi i bezbroj izazova da skrene s puta. Uostalom, mogao bi potpuno da je kontroliše iz Parlamenta, na zakonit i demokratski način. Vlada je za praktikante vlasti, birokrate i tehnokrate, a ne za vođe koji imaju viziju i treba da usmeravaju zemlju.  Vlada je izvršna vlast, koja je, kako joj i samo ime kaže, tu da izvršava ono što se osmisli u Narodnoj Skupštini. To je suviše pragmatičan posao, a kad te zatrpaju dnevni problemi, nema se vremena ni uslova za strateška razmišljanja. To neko drugi treba da promišlja i kontroliše, a ko će to raditi ako i on bude u tom grotlu. Ko će njega kao premijera kontrolisati. Neće valjda onaj bledunjavi Stefanović i ostali njegovi poltroni u Skupštini.          

Kada bi, umesto da bude predsednik vlade, on postao predsednik Parlamenta, stvarnu moć bi preselio u Narodnu Skupštinu i već time potpuno preokrenuo sistem. Ukinuo bi koncentraciju vlasti na jednom mestu, u vladi ili kabinetu predsednika, a oživeo istinsku podelu vlasti na zakonodovanu, sudsku i izvršnu, što je osnovni preduslov za bolje funkcionisanje demokratskog društva i pravne države. I predsednik države i vlada su izvršna vlast, a ona treba da bude podređena Parlamentu, koji im odobrava program i prati njegovu realizaciju. Logično bi bilo da najuticajniji čovek u državi sa tog mesta vodi politiku zemlje i nadgleda radove na njenom sprovođenju, a ne iz vlade u čijem radu taktika često nadvladava strategiju, pa se ne retko dešava da rešavanjem manjeg ali gorućeg problema, onemogući rešavanje nekog mnogo krupnijeg i važnijeg. Popustiš ovde, odstupiš onde i tako, malo po malo, neprimetno, stvari krenu u potpuno drugom pravcu od željenog i proklamovanog. Zato mora da postoji kontrola, a to jedino može da bude Narodna Skupština.  

Društvo u kojem vlada upravlja državom u celini, uključujući i parlament i pravosuđe, nema perspektivu. Vlada treba da izvršava volju građana, koju formulišu narodni poslanici i da odgovara Parlamentu za svoj rad. Takva vlada, koja samo izvršava, mogla bi biti birana i na konkursu i menjana svaki put kad se umori, zaboravi i osili.

Pogrešan je i štetan sistem koji smo imali do sad, da vlada, u kojoj sede lideri svih partija na vlasti, kontroliše parlament, a preko njega i pravosuđe i tako u svojim rukama koncetriše sve tri vrste vlasti i svu moć. Ako Vučić zasedne na mesto premijera, a sva je prilika da mu ne pada na pamet da se toga odrekne, ta će se praksa nastaviti, a onda nema ništa od reformi i obnove društva, makar on to najiskrenije želeo. Uostalom to smo već videli na primeru vladavine demokratske stranke, odnosno Borisa Tadića.

Istina u tom period vlast nije bila koncentrisana u vladi, nego u kabinetu predsednika države, ali princip je isti. On je faktički upravljao i vladom, i Parlamentom, a preko njih i pravosuđem. Kao što je bilo i u vreme Slobodana Miloševića, dok je bio predsednik Srbije, odnosno skraćene Jugoslavije. Nijednog trenutka nije bilo dileme gde stanuje istinska moć, u Srbiji ili Jugoslaviji, stvarna vlast je bila tamo gde je on stolovao. Vlade i na jednom i na drugom nivou, bile su samo marionete u njegovim rukama.

Na prvi pogled, mogao bi se steći utisak da i moj predlog ide u tom pravcu, ali nije tako jer postoji suštinska razlika u tome što su Milošević i Tadić, bili na funkciji predsednika države, dakle deo izvršne vlasti. I u ovom slučaju, moć će biti tamo gde je Vučić i baš zato je važno da on bude u Narodnoj Skupštini, koja donosi najvažnije odluke, pa mora biti vlasna i da ih učini obavezujućim za sve, pa i za predsednika i za premijera. Setimo se samo koliko je bilo zakona koji uopšte nisu primenjivani, kao zakon o lustraciji, zakon o ekstraprofitu, o legalizaciji divlje gradnje i da ne nabrajam, a da Skupština koja ih je usvojila, ništa nije preduzimala tim povodom. Ustav i zakoni, koje donosi Parlament, najvažniji su strateški dokumenti na osnovu kojih država i politički sistem idu u jednom ili drugom pravcu. Parlament usvaja i program rada vlade, pa i tako može da usmerava državni brod i kontroliše vladu koja samo drži kormilo, strogo pazeći da ne skrene sa kursa koji je utvrdila Narodna Skupština.  

Reformske partije na vlasti, koje započnu ozbiljne reforme,nikad nigde nisu dobro prolazile na narednim izborima. Činjenica da je SNS, posle dve godine vladavine, prošla odlično na izborima, sama za sebe dovoljno govori o tome koliko je ta stranka reformska i kakave je reforme započela. Dakle, reforme, koje su uvek bolne, nam tek predstoje. Da li će Vučić moći, da li će hteti, da li će smeti?

Da bismo menjali svet, moramo poći od sebe, što znači da bi Vučić najpre trebalo da promeni sopstveno shvatanje politike, zatim politički sistem i većinu igrača u njemu, koji su toliko korumpirani da je sa njima to nemoguće. Time bi bio demontiran i partijski parazitski sistem, koji kao prava mafijaška organizacija kontroliše sve institucije države. Uostalom, narod mu je već na izborima dao primer i mandat za to, izbacujući iz igre neke lidere i partije bez kojih se do juče politička scena nije mogla ni zamisliti. Da li je on to u stanju? Mada neki misle da nije verovati čoveku koji iz jedne krajnosti ide u drugu, da je opasno poveriti vlast čoveku sklonom radikalnim promenama raspoloženja, ponašanja, pa i politike, u ovom slučaju baš to bi mogla biti njegova prednost.

Ako tako nastavi, ako se odrekne svemoći koja mu je ponuđena kao na tacni, možda bi mogao da i druge, pa i narod ubedi da se svi i sve mora menjati. Samo tako bi dokazao da je drugačiji od svih drugih političara i praktikanata vlasti, kao što se predstavlja, a vidi se da mu je stalo da mu se to i poveruje. Ako to ne uradi, svakim danom će bivati sve jasnije da je politiku promenio samo zato što je ova proevropska profitabilnija, samo zato da bi se dokopao vlasti. A kad to postane belodano svima, onda će da prorade promene motkom. I to usranom.   

Kada bi se odrekao izvršne vlasti, napravio bi revolucionaran preokret u političkoj praksi i otvorio jedinu mogućnost da zaista nešto i promeni. U suprotnom, nema nikakvih šansi. Ni mi.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane