Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Tabloid istražuje

Kako je Srbija postala zemlja trećeg sveta i kontejner svetskog industrijskog đubreta "treće kategorije"

Kupujemo smeće, a cene mu sve veće

U crnom srpskom trouglu, između Ministarstva finansija, Carine i špeditera, snašli su se samo kriminalci i uvoznički lobi. Svi ostali su žrtve ove dugogodišnje mreže za hvatanje multimilionskih profita na koje niko ne plaća porez. Građani Srbije, obični potrošači, plaćaju zbog toga najskuplju i najlošiju robu na svetu, koju uvoznici tretiraju kao obično smeće. Samo najbednije afričke kolonije mogu da se uporede sa ovakvim stanjem na tržištu. I tu prestaje svaka rasprava na temu "evropskih integracija" i drugih režimskih prevara.

Vuk Stanić

Kod većine svetskih proizvođača, Srbija se nalazi na spisku zemalja "treće kategorije". Roba koju te firme izvoze, a koja ne zadovoljava standarde "prve kategorije", Srbija uvozi a to kupac u Srbiji plaća po najvišim svetskim cenama. Tako, na primer, frižideri, šporeti, zamrzivači, laptop-računari i druga tehnička roba, koja se godinama prodaju u prodavnicama kao što je Tehnomarket, zbog grešaka i nedostataka, nikada ne bi došla do kupaca u Americi, Australiji, kanadi ili Zapadnoj Evropi. Vek trajanja ove robe duplo je kraći od one u Evropskoj uniji.

Svaki treći tehnički uređaj koji se nalazi na tržištu u Srbiji, mora biti servisiran najdalje posle tri godine, a svaki sedmi je tehnički neispravan i kupac ostvaruje pravo na zamenu. Ali, na ostvarenje tog prava, građani čekaju i do godinu dana, i uglavnom je to uzaludan posao.

Osim loše tehnike, u Srbiji se prodaju i čokoladni namazi sa manje lešnika nego što ih imaju, na primer, na tržištu Hrvatske ili Slovenije. Naše čokolade imaju manji procenata kakaoa, a uvozni začin "Vegeta" sadrži više soli ovde nego na drugim tržištima. U gaziranim sokovima u Srbiji nalazi kukuruzni sirup umesto šećera! Deterdženti iz uvoza treće kategorije (lažni predstavljeni kao prva kategorija) lošije peru. Od uvoznih šampona koji se prodaju u Srbiji dobija se perut, omekšivači za pranje veša imaju slabiji miris od istih koje "familija pošalje iz Nemačke". Dokazano je da do pojedinih proizvoda kućne hemije domaćice dobijaju kožne bolesti i razne oblike ekcema.

Od kada je uništena fabrika sapuna i šampona "Merima" iz Leskovca i predata u ruke nemačkog "Henkela", na našem tržištu se pojavio problem da gotovo svi sapuni koji se prodaju izazivaju isušivanje kože. Postoji i skuplja kategorija sapuna, koja nema ovaj efekat isušivanja, ali je trajanje takvih sapuna u Srbiji duplo kraće od onog u Evropskoj uniji. Uvozni "Bravo" sokovi na srpskom tržištu sadrže manje voća. Patike koje na tržištu Srbije imaju višestruko veću cenu od one evropske, traju znatno kraće.

Ovde treba istaći da trgovinski lanci koji posluju u više zemalja zavisno od geografske lokacije na kojoj se nalaze imaju i različit kvalitet robe. Ovo se odnosi na svu robu, tehničku, prehrambenu, tekstilnu...

Među kupcima tehnike preovlađuje mišljenje da je kupovina robe u prodavnicama "Metro" u Srbiji za nijansu bolja opcija od kupovine u drugim prodajnim lancima. Na žalost, ni kupovina u "Metrou" nije sigurna po pitanju genetski modifikovane hrane.

Globalni tržišni fašizam, koji kupce deli "po kategorijama" proizveo je i zločinačku prodaju robe najgoreg kvaliteta, zbog čega zemlje poput Srbije plaćaju i novcem i zdravljem.

Podvala po kategorijama

Svetska trgovina i proizvodnja bazirane su na geografsko rasističkim metodama, odnosno podeli ljudi na tri vrednosne klase. U prvoj klasi zemalja nalaze se Amerika, Japan, Kanada, Australija, Novi Zeland, Švajcarska, Norveška, veliki broj članica Evropske unije i druge bogate zemlje poput Saudijske Arabije. Za ove zemlje globalne korporacije proizvode robu prve klase. Najbolje kompjutere, najbolje frižidere, televizore, klime, mobilne telefone...

Ljudi druge kategorije prema mišljenju globalnih korporacija žive u istočnom delu Evropske unije (EU) i zemljama koje još nisu ušle u EU, a nalaze se u istočnoj Evropi, od afričkih država u ovoj kategoriji nalazi se Južnoafrička republika.

Globalni kapitalisti ovde svrstavaju i Kinu, ali je ta zemlja zbog posebnog položaja u svetskoj ekonomiji specifičan slučaj. Kinezi proizvode svu tehniku svih kategorija i zavisno od društvenog staleža kupuju i koriste robu svih kategorija. Rusija je poslednjih godina pooštrila standarde za robu iz uvoza, pa je i njen kvalitet podignut.

Zemljama druge kategorije namenjena je roba istih proizvođača, ali vidno slabijeg kvaliteta. Jedan od primera su akumulatiori za automobile koji imaju istu garanciju za ove ali i za zemlje iz prve kategorije.

U zemljama druge kategorije akumulatori po pravilu traju od jednog do meseca do jedne godine duže od garancije, dok u zemljama prve kategorije traju nekoliko godina posle isteka garancije. Slična je priča i sa frižiderima, dok je po pitanju personalnih kompjutera razlika u kvalitetu još izraženija na štetu zemalja druge kategorije. Stalni članovi druge kategorije su Češka, Slovačka, Poljska. Hrvatska se takođe smatra zemljom druge kategorije, ali pošto preko ove zemlje ide kako tranzit tako i šverc najgoreg kineskog "tehnološkog đubreta" od koga se deo deo i zadržava u toj zemlji tamošnji potrošači se često suočavaju sa jadom i bedom zemalja trećeg sveta.

Zemlje poput Mađarske, Slovenije, Italije Portugala i Španije dobijaju robu prve kategorije od velikih proizvođača kao što su Nokia, Samsung, Audi, Epl, Nestle ali se na njihovim tržištima može naći i roba druge i treće kategorije, koju delimično sami proizvode, a delimično je uvoze ili švercuju sa okolnih tržišta. U zemljama treće kategorije nalaze se zemlje trećeg sveta, odnosno zemlje bliskog istoka poput Iraka i Egipta, skoro sve afričke Zemlje, Ukrajina, Moldavija...

U treću kategoriju ljudi globalni kapitalisti svrstavaju i stanovnike Turske. U tu zemlju se izvozi roba najgoreg kvaliteta, ali se ista takva roba u njoj i proizvodi. Ipak Turska je istovremeno i izuzetak koji potvrđuje pravilo, jer zbog velike blizine Evropske unije i velikog broja Turaka koji rade u inostranstvu na to tržište (ne)organizovano stiže i roba kvaliteta prve i druge kategorije, za one koji imaju novca. Ko god je boravio u hotelima sa pet zvezdica u Turskoj, Egiptu i EU, zna da postoji velika razlika turskim i evropskim zvezdicama. U hotelu sa pet zvezdica u Turskoj može vam se desiti da jednog dana ne dobijete nove peškire jer kompanija koja ih pere za hotel tog dana nije stigla da obavi posao na vreme...

Kineska roba i uvozni lobi

Rukovodstvo nekadašnje SRJ napravilo je 1996. godine dogovor sa Komunističkom partijom Kine, da u Beogradu naprave kinesku četvrt u Beogradu, takozvani "Čajna taun", odakle bi bila prodavana kineska roba za celu Srbiju. Kinezi i Julovci su tada dogovorili da u Srbiju koja je bila pod spoljnim zidom sankcija zapadnih zemalja, liferuju najviši kvalitet zapadnih brendova koji se prave u Kini.

Ali, ubrzo, dogovor je "revidiran" po zamisli političko-kriminalnih klanova u Srbiji. Kinezi su bili šokirani činjenicom da će neko pod pritiskom jedne interesne grupacije, sopstvenom narodu naneti takvu štetu. Ali, kad su videli da je to tako i da drukčije neće biti, ni oni se nisu mnogo bunili. Shvatili su da na taj način neće dolaziti u sukob sa Zapadom koji kod njih već ima proizvodnju, a dobili su i priliku da se reše i dela robe najgoreg kvaliteta, za koju je bilo teško naći kupca.

Malo po malo zakupili su ceo centar u Bloku 70 u Novom Beogradu. Na prvi pogled nije postojala nikakva ekonomska opravdanost onog što su radili. Plaćali su zakup lokala po cenama od 1.000 tadašnjih nemačkih maraka, za petnaest kvadrata, a prodavali su robu sto puta jeftinije od bilo koga na tržištu! U to vreme carine i porez na promet zajedno su iznosili više od pedeset odsto cene proizvoda i ma koliko da su Kinezi jeftino proizvodili, njihova roba nije mogla da se prodaje tako jeftino, a da se to Kinezima isplati.

Počele su da se otvaraju špediterske firme, sa posebnim statusom na carini. Uvedena je praksa da se sto pari patika carini kao jedne, da se pet stotina trenerki carini kao pet...I kineska država se angažovala davanjem besplatnih kontigenata robe. Iseljenik koji bi uspeo da dobije papire za rad u Srbiji, od fabrike bi dobijao kontejner robe, a troškove bi fabrici nadoknadila država. Tako bi kineski preduzetnik bi imao računicu da zakupi radnju po basnoslovno visokim cenama...

Ipak već nakon dve godine, Kinezi su maloprodaju u Bloku 70 pretvorili u regionalni centar za snabdevanje cele Srbije i regiona. Iz baze u Bloku 70 oni su izvršili ekspanziju na Budimpeštu gde su otvorili Kinesku pijacu daleko veću od centra u Bloku 70. Tako je prestala i potreba da Kina više ikome daje besplatnu robu. Ustanovljen je nov modus poslovanja za ovaj region.

Krš-roba iz različitih fabrika širom Kine se šalje u luke poput Šangajske. Nju tamo tovare u kontejnere koji se ubacuju na prekookenaske brodove zajedno sa drugom kvalitetnom robom. O tako ukrcanoj robi obaveštavaju se kineski preduzetnici u regionima u kojima će brod pristajati. Ukoliko brod staje u Luka Rijeci, Konstanci, ili Valoni, obaveštavaju se preduzetnici u ovom regionu. Zainteresovanima se na faks šalje kopija tovarnog lista. Kada se nađe preduzetnik koji je u stanju da takvu robu uveze i plasira u svojoj radnji, on prihvata da plati kontejner. Postoji opcija da čak i Kinez koji nema novca preuzme kontejner, a da troškove u njegovo ime pokrije mafija. U tom slučaju preduzetnik je dužan novac da vrati sa kamatom, a sa druge strane mu se ostavlja vremena da prethodno proda robu.

Našoj carini se potom dostavlja faktura kineske fabrike koja glasi na preduzetnika ili firmi koja se odlučila da uveze kontejner. Špediteri završavaju sa carinicima da postupak bude efikasan kako se ne bi plaćale ležarine za kontejner u carinskim i lučkim magacinima. Oni takođe obezbeđuju i da se fiktivno umanji vrednost robe koja se carni kako bi se kineskom preduzetniku isplatilo da prodaje jeftino, da plaća skup zakup i astronomske usluge špeditera.

Ovaj sistem je toliko dobro funkcionisao da su Kinezi morali špediterima za njihove usluge da plate pet do deset puta više nego što takve usluge koštaju. Zauzvrat je špediterska mafija napravila sistem u kome je izigravan poreski sitem Srbije i još pet država u ovom regionu.

Kontejner koji bi se iskrcao u Konstanci u i fiktivno krenuo za Srbiju, a roba bi usput završila u kineskim radnjama u Bugarskoj i Rumuniji. Kontejneri iskrcani u hrvatskoj luci Rijeka, bi takođe kretali na put ka Srbiji usput bi se skidala plomba vadila roba za radnje u Hrvatskoj i Bosni, plomba bi se vraćala i kontejner bi nastavljao ka Srbiji. Kako bi se ovakve prevare uspešno izvele u njih su bili uključeni službenici svih okolnih zemalja. Koliko je ovo sofisticirana prevara najbolje govori činjenica da je svaki kontejner na ulazu u Srbiju i izlazu iz zemlje u kojoj je brod iskrcan, morao tri puta da se meri i da ima u gram istu težinu, dok su blombe morale da budu uvek originalno postavljene...

U međuvremenu su Kinezi sa domicilnim privrednicima u Srbiji pored centra koji su zakupljivali izgradili još jedan centar i potom uspeli da sa zakupodavcima dogovore smanjenje kirija. Sve ovo bi značilo veliki profit, da okolne zemlje nisu jedna po jedna primane u EU. Ovo je za tamošnje kineske preduzetnike uglavnom značilo, da moraju poslovanje da premeste u Srbiju. Za dobro razrađen sitem izvoza robe lošeg kvaliteta iz Kine ovo nije smelo da znači prekid u radu, jer bi takav prekid za radnike u fabrikama značio da ostaju bez posla. Izvoz roba nije smanjen čak je povećan, a tržišta Bugarske, Rumunije, Mađarske, a potom i Hrvatske , u dobroj meri su zamenjena bosanskim, makedonskim, kao i povećanim plasmanom krša na Srpsko i Crnogorsko tržište.

Ovde treba još jednom podsetiti da je prvobitni plan kineske države za Srbiju bio da nam prodaju najkvaliteniju robu koju imaju. Takvu zamisao sprečio je uvozni lobi blizak vladajućim režimima, dok je špediterska mafija sa ljudima u carini i poreskoj upravi omogućila da loša roba bez oporezivanja stigne u kineske prodavnice u Srbiji.

Da je bilo odgovornih u Srbiji, problem je bilo lako rešiti. U Kinu je samo trebalo da otputuje ministar spoljnih poslova, zajedno sa ministrom trgovine, i da sa Kinezima postigne novi dogovor. Postizanje dogovora sa Kinezima inače ne bi trebalo da bude problem, jer je ova zemlja prema Srbiji prijateljski nastrojena i do danas nije priznala Kosovo.

Špediterska mafija

Posle uvozničkog lobija, glavni krivac i organizator ulaza loše robe u Srbiju je špediterska mafija. Pored loše kineske robe, špediteri sa carinicima imaju takav sistem rada da oni bukvalno gospodare ulazom i izlazom sve robe u Srbiju. Ukoliko pozovete carinu ili Ministarstvo finansija i pitate ih kako da uvezem, ocarinim automobil, fen za kosu ili slično, dobićete odgovor da se obratite nekom od špeditera...

Sa druge strane, Zakon ne predviđa obavezu da vi morate angažovati špeditera, ali je rad carine do te mere ne transparentan i celokupni carinski postupak se drži u strogoj tajnosti, sve iz razloga da bi vi morali da angažujete špediciju. Dakle, Carina i Ministarstvo finansija imaju razrađen sistem po kome pravno ceo posao možete i sami da obavite, ali je to u praksi ne izvodljivo. Sama procedura uvoza podrazumeva desetak stavki, a jedini način da saznate o kojim stavkama je reč je, da vam ih otkrije neko ko radi na carini ili špediter.

Do koje mere se ne može verovati špediterima najbolje govori činjenica da je u četiri različite špediterske firme cena carinjenja za jedan isti automobil bila različita. Špediter iz Novog Sada ponudio je da posao završi za 6.000 evra, u Kragujevcu za 4.000 dok su od beogradskih špeditera dobijene ponude za 3.500 i 4.700 evra!

Ovlašćenja špediterima su takva da mu vi dajete pravo da vas on zastupa pred carinom i da može u vaše ime da uradi sve radnje, ali i da ne snosi nikakvu odgovornost. Novosadski špediter, na primer, imao je plan da naplati 6.000 evra i tvrdio je je njegova usluga tek 200 evra. U stvarnosti je planirao da više od dve hiljade evra stavi sebi u džep. Sve ovo je moguće uraditi i u dogovoru sa službenicima Carine. Oni "greškom" špediteru izdaju račun na 6.000 evra, što je dve hiljade evra više. Vi platite, a špediter posle sa ovlašćenjem koje ste potpisali, podnese žalbu pred carinskim sudom bez da vas o tome obaveštava. Građani u 99 odsto slučajeva i ne znaju da postoje carinski sudovi. Taj sud posle donese rešenje o korekciji, a razliku isplati špediteru koji vas o tome nikada i ne obavesti.

Posao ovako organizovane špedicije, carine i Ministarstva finansija je da se zaštite uvoznički karteli. Kao što postoje špediteri koji "završavaju posao" sa kineskom robom, ima onih specijalizovanih za automobile, lekove, građevinske mašine...

Svi oni u dogovoru sa carinskim službenicima rade za određene delove uvozničkog lobija i to na način da upropaste posao svakom novom konkurentu koji bi se pojavio u poslu. Špediter "slučajno" napravi propuste u papirima kod uvoza, a u dogovoru sa carinicima, zbog čega roba nepodobnog uvoznika bude blokirna u carisnkom magacinu. Za svaki dan se plaća ležarina, koju niste ukalkulisali u cenu za više od dva dana kako vam je usmeno rekao špediter. Ispostavi se da je procedura da roba mora da "odstoji" sedam dana i vaš proizvod zbog povećane cene postaje nekonkurentan. Za vašeg konkurenta se istovremeno ispostavi da procedura nekim čudom može da se skrati i na jedan dan, i vi možete da pakujete kofere iz branše kojom se bavite.

Ukoliko pokušate da uvezete računare-laptopove, ili neku drugu tehničku robu, nemojte se iznenaditi ako vaš špediter uzme novac od konkurencije da sve uradi pogrešno i da vaša roba provede mesec dana u magacinu!

Primera radi, dovoljno je da špediter dogovori sa carinicima da u vašem kontigentu bude jedan ili dva artikla više nego u fakturi zemlje porekla. Carina protiv vas pokreće postupak i privremeno vam zapleni svu robu. Vi bivate osuđeni da ste hteli da prošvercujete "jedan komad nečega" i plaćate kaznu na to, ali ni ostatak kontigenta ne možete da koristite dok postupak traje. Potom, neki od carinskih inspektora ustanovljava da ni ostatak robe ne ispunjava standarde i kada platite kaznu i ležarinu, od vas traže da robu vratite u zemlju porekla o vašem trošku.

Istovremeno, isti ili drugi špediteri završavaju da milioni komada neispravne robe uđu u zemlju, ali se to završava samo za one koji su deo sistema. Zapravo ukoliko bi ste ispunili sve što je propisano za uvoz robe, skoro niko od uvoznika koji posluju na tržištu Srbije ne bi mogao da posluje. Najbolji primer je pravilo propisano Zakonom o prisutnosti genetski modifikovanih organizama u hrani, ukoliko bi se srpska Carina pridržavala toga nijedna "Milka" čokolada niti "Snikers" ne bi mogli da uđu u Srbiju.

Ipak, to pravilo se primenjuje samo ukoliko neko pomisli da u Srbiji zaista postoji slobodno tržište i pokuša da uveze nešto što smeta uoznom lobiju. Zavisno da je mladi biznismen u pokušaju na granicu dovezao tehniku, hranu ili tekstil, roba se podvrgava propisanim procedurama nalazi joj se "greška", uvozniku u pokušaju ostaje samo da kune dan kada je pomislio da će i on dobiti svoje mesto pod suncem.

Uvoznom lobiju inače smetaju svi i sve i "oni" će se pobrinuti da se vi na Carini suočite sa proverama kvaliteta kakve oni nikada ne moraju da prođu. Iz tog razloga je prošle godine u Srbiji uvezeno i prodato 1.200 bicikala za decu sa fabrički pogrešno urađenim navojem za pedalu. Navoj je postavljen u pogrešnom smeru pa posle nekog vremena okretanjem pedala vi ih otšrafite i one vam u vožnji otpadnu...

Od svih evropskih zemalja, samo u Srbiji i Makedoniji se dešava da na originalnim telefonima marke "Nokia" i "Samsung"posle par meseci "crkne" litijumska baterija i da kupca prodavac potom optuži za loše rukovanje telefonom!

Postoje agencije ovlašćene od strane države da proveravaju standard i kvalitet robe koja se proizvodi u Srbiji i koja se uvozi. Svaki uvoznik je dužan da pribavi certifikat za robu koju uveze da je ista bezbedna i kvalitetna. Ipak zahvaljujući "sposobnim" špediterima i carinskoj mafiji tržište je preplavljeno robom koja ne zadovoljava propisane standarde.

Najbolji pokazatelj da uvozni lobi može da uveze sve, a ostali ne mogu ništa, pokazuje primer klima-uređaja uvezenih sa Bliskog istoka u kojima je umesto freona bila smeša koja se stavlja u WC šolje kao osveživač! Klime su rasprodate, na "akciji", a firma koja ih je pustila u lanac supermarketa je zatvorena i za drugu priliku biće otvorena nova. Istovremeno, građani koji su pokušali da uvezu američke automobile se proteklih meseci suočavaju sa šikaniranjima od strane Automoto saveza, Mašinskog fakulteta ili Instituta u Vinči, koji ovih dana procenjuju da kola koja ispunjavaju američke standarde ne ispunjavaju i srpske i ne izdaju certifikate za njihov uvoz!

A 1.

Srozavanje standarda i trovanje nacije

U bivšoj SFRJ važio je standard koji je označavan skraćenicom JUS, raspadom SFRJ jedna po jedna nova država je prihvatala novi evropski standard koji se označava sa ISO. U Srbiji je uvođenje ISO standarda išlo uporedo sa liberalizacijom tržišta i ukidanjem službi kontrole. Treba pošteno reći da ni u vreme Tita i Jugoslavije, naše fabrike često nisu uspevale da ispune domaći JUS- standard. Najbolji primer za to je bila "Zastava" iz Kragujevca, koja je pun standard na svojim vozilima ispunjavala samo za modele koji su izvoženi u Ameriku, dok je na domaćem tržištu bilo normalno da u prodaju puste automobil bez pojaseva na prednjim sedištima.

Sa druge strane po pitanju uvoza robe u Jugoslaviju, ali i izvoza domaćih proizvoda, postojala je zavidna kontrola kakve danas nema. Ondašnji Sovjetski Savez nije dao mogućnost Titovoj Jugoslaviji da ima bescarinski izvoz poljoprivrednih proizvoda, kakav Srbija danas ima sa Ruskom federacijom. Ipak do raspada SFRJ nije se desilo da roba izvezena u SSSR bude vraćena, kako je nedavno vraćeno meso iz Ruske Federacije.

Noževi koji su proizvodile firme "Imapa" iz Zemuna i "Famipa" iz Prizrena ispunjavali su JUS standarde i mesari i domaćice sa njima su mogle da rade. Danas je u Srbiji nemoguće kupiti dobar kuhinjski nož, na sve strane se prodaju kopije uvoznih "Solingenovih" noževa koje ne zadovoljavaju ni ISO niti raniji JUS. Najveća prevara standardizaciji hrane u Srbiji je urađena uvođenjem agencija za dodelu HASSAP certifikata.

Ministarstvo poljoprivrede licenciralo je agencije da proizvođačima hrane i restoranima dodele certifikate HASSAP. Većina agencija koje su certifikat dodeljivale sada su ugašene, iz jednostavnog razloga što na tržištu više nema kome da prodaju ovaj certifikat. Sada soni kojima je HASSAP dodeljen mogu mirno da rade i da truju, jer su agencije koje su im ga dodelile ugašene, a sam certifikat im dozvoljava pravo na samokontrolu po osnovu koje ih ne može kontrolisati inspekcija uprave za veterinu.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane