Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Batina uvek ima dva kraja

Jedan specijalac, koji je nekad i mene obezbeđivao, ispričao mi je kako su Vučićevog brata batinali i žandari koji obožavaju premijera i oni koji ga ne vole. Jedni su ga mlatili zato što su pomislili da se lažno predstavlja i sprda sa tim prezimenom, a oni drugi baš zato što je Vučić. Dakle, i oni koji su za njega, rade protiv njega, jednako kao i oni koji su protiv. Kao, uostalom, i on sam. Tako se batinanje, koje je sam najavio, Aleksandru Vučiću vratilo kao bumerang.

Naime, govoreći sa neskrivenim prezirom o paradi i kako njemu ne pada na pamet da tome prisustvuje, naglasio je da će se ipak lično postarati da niko ne sme da bije ljude na ulici. Svima koji tako nešto pukušaju najoštrije je zapretio silom. Činjenica da je bratu tog dana dodelio deo svog ličnog obezbeđenja, potvrđuje da je mislio ozbiljno. I šta se onda čudi, pita se Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve vlade, a potom ambasador Srbije u Izraelu.

Piše: Mile Isakov

Kad god ti se dogodi nešto ružno, neka nepravda, učio me je moj deda, dobro razmisli koliko si i sam tome doprineo. I zaista, to je živa istina. I kad sam radio najpoštenije i najbolje što umem, za sve nevolje koje su me pri tom snalazile bio sam najčešće i sam kriv. Bilo je tu i najpodlijih podmetanja i zavera ali, kad bolje razmislim, i tome sam najčešće i sam kumovao, neznanjem, naivnošću, arogancijom, nepažnjom...

Ako čovek zaista želi da nešto nauči, da napreduje i učini nešto dobro, uvek treba da pođe od sebe, od svojih propusta i grešaka. Tako i Aleksandar Vučić, umesto što kuka nad novom zaverom protiv njega, bolje da razmisli čime je on to doprineo da za vreme gej parade bude batinanja, pa i da jedna od žrtava bude njegov rođeni brat. A jeste doprineo stvaranju atmosfere linča, kao i time što je svom bratu tog dana dodelio čak trojicu svojih gorila, koji su samo dodatno isprovocirali žandare, arogancijom kojoj su se pored njega naučili. Prema tome, glupo bi i pakosno bilo tvrditi da je sam kriv za taj incident, ali još gluplje i pokvarenije zanemariti njegovu ulogu i odgovornost i u tom slučaju.

Za besprizorno batinanje Vučićevog brata, naravno da su najkrivlji žandari koji su to divljački učinili i zbog toga treba da budu primerno kažnjeni. Bez obzira da li im je on ili neko iz njegovog obezbeđenja dao nekakvog povoda, za to nema opravdanja. Prosto to ne smeju da rade nikad i nikome. Ali, deo krivice, svakako je i na ministru Stefanoviću, koji bi morao podneti ostavku bez obzira koga su i zašto njegovi službenici tako divljački pendrečili. Mada nije jasno šta su oni tu radili, značajna krivica je i na onim profesionalcima koje je Vučić zadužio da čuvaju njegovog brata, a koji su svojim nadmenim ponašanjem samo dolili ulje na vatru.

Sećam se, tim povodom, poučnog slučaja kada je ministar Dragan Veselinov morao da podnese ostavku zato što je njegov vozač, bahatom vožnjom u njegovom prisustvu, službenim džipom prošao kroz crveno i usmrtio jednu studentkinju. Nije on bio direktno kriv, ali je bio odgovoran jer je svojim ponašanjem, pa ne retko i rečima, kod svog vozača podsticao bahatost. Ko zna koliko je puta i pred njime ponovio svoju omiljenu rečenicu " ko ih jebe, valjda smo mi vlast", što je kod ovog sasvim izvesno razvilo osećaj da mu se sve može.

Dakle, sasvim sigurno, postoji odgovornost ministra policije, ali i Aleksandra Vučića, koji je i odabrao takvog ministra i takve čuvare, i koji je od žandara tražio da po svaku cenu brane nešto čega se i sam gadi. Njegova posebna odgovornost je svakako i nezdrava atmosfera u državi, generalno, a naročito tog dana, kada je u Beogradu faktički uvedeno vanredno stanje, a on pobegao iz njega da bi imao alibi ako se nešto jako ružno desi. Znao je da je to moguće, pa i očekivao, čim je bratu dodelio vojne specijalce za bebi-sitere. Obrni okreni, dolazimo do prvog predsednika vlade, a kako i ne bi kad se sve u ovoj zemlji vrti oko njega.

Međutim, sve opcije su u opticaju, i teorija zavere po kojoj je to bila sačekuša za brata, kao poruka premijeru, i ona druga da je on kriv jer nije hteo da se legitimiše, a jedan magarac je na društvenim mrežama čak zaključio da ih je trebalo ubiti a ne tući. O svemu se priča i raspravlja, samo niko ne postavlja ključna pitanja uloge i doprinosa prvog čoveka u državi, od koga sve počinje i zavisi. Jer od glave riba smrdi.

Idemo redom. Nisu džandari roboti, mada izgledaju kao robokap, pa da svi (ne)misle isto, a opet nisu ni psiholozi da bi razlučili iskrene i propagandne poruke premijera. Kad im se naredi da udaraju oni udaraju, a kad im se kaže da nema zaštićenih, onda znaju da nema ograničenja. Ali i oni su ljudi, pa se na nekog razljute, a na nekog sažale. Tako je bilo i ovaj put, neki su se posebno nadrndali zbog drskosti da se neko poziva na premijera, smatrajući to provokacijom, a neki su opleli po bratu baš zato što je rod predsednika vlade, koja ih tera da se biju sa istomišljenicima zbog pedera, i to na svetu nedelju, dok njihove kolege štrajkuju zbog neisplaćenih zarada.

Sam Vučić, kad je pod pritiskom EU odlučio da ovog puta parade mora biti i da tu nema milosti, nije mogao ni sanjati da će se i njegov brat naći na udaru, najpre zato što nosi njegovo prezime, a onda i zato što mu je dao i obezbeđenje. Ali, opijen moći koju ima, verovatno nije birao reči kad je izdavao naredbu ministru policije, zaboravljajući da će ovaj sve to preneti naniže, bukvalno, od reči do reči. Da im majku i sve po spisku, kako to već biva.

Sa druge strane, opijen podrškom koju uživa u narodu, mislio je da ga i svi žandarmi obožavaju, pa nije ni pretpostavio da će među njima biti i onih koji će mu se svetiti, ako im se ukaže prilika.

I sad, kako da traži kažnjavanje batinaša, kad ne zna koji su koji. Koji su tukli iz ljubavi prema njemu, a koji iz besa i zbog pedera i zbog privilegovanih kolega iz Kobri, i zbog malih plata, koje odlukom premijera treba još da se smanje, i ko zna zbog čega sve još.

Zgrožen ovim nemilim događajem, kao da je pao s marsa, a uplašen za svoju fotelju, ministar policije je promrmljao nešto o nekakvoj istrazi zbog prekomerne upotrebe sile, ali nije bio preterano ubedljiv. Kako sad da kažnjava one od kojih je sam tražio da budu nemilosrdni prema svakom ko pokuša da uđe u zatvorski krug u koji su izvedeni gejevi da se slobodno prošetaju. I šta to znači prekomerna upotreba sile, ako si mu dao pendrek u ruke, koji zna se čemu služi? E sad, sa kojom strašću i koliko puta će biti upotrebljen po glavi stanovnika, o tome ne postoji propis, to ne piše čak ni u uputstvu za upotrebu pendreka. Sigurno je samo, da pendrek koji se pojavi na ulici, mora i opaliti po nekim bubrezima, kao ono puška na pozorišnoj sceni. Nevolja je samo u tome što je fasovao brat glavnog reditelja ove predstave. Da su to bili huliganski bubrežnjaci, sve bi bilo po pe-esu.

Ako baš bude snimljeno, najpredaniji robokap bi dobio par slobodnih dana da se smiri, ali, poruka svim neposlušnima bila bi poslata. Ovo je neprijatno jer je poruka otišla na pogrešnu, pardon, na neželjenu adresu. Sad je pitanje, šta sa tom porukom?

Logično bi bilo izvući pouke i pre svega videti šta nije u redu sa sistemom u kojem je moguće da se dogodi tako nešto. Ali nema ništa od toga, jer premijer i njegova medijska kamarila već imaju odgovor da je sve to zato što ga mnogi mrze. Međutim, dok on zapomaže nad sudbinom, sistem mu se raspada, toliko da već počinje da zaudara. Dok on, navodno, gradi pravnu državu i brani ljudska prava i slobode, sudovi i škole ne rade zbog štrajka advokata i profesora, novinari i javnost se bune zbog sve veće kontrole medija, a u štrajku su i policajci. Sve zbog njegovih propisa kojima se povećavaju nameti uz istovremeno smanjivanje primanja takozvanoj srednjoj klasi na kojoj počiva svaka sređena država.

Penzioneri ne mogu da štrajkuju, osim glađu, ali za to će se postarati Vučić, koji je tako i došao na vlast. Zato se sindikat penzionera, nezainteresovanih za mesto predsednika države, sprema da tuži tu istu državu. I dobiće taj spor, ako ne na ovdašnjim sudovima, onda sigurno u Strazburu, jer je smanjenje penzija apsolutno nezakonita rabota. I dobiće nazad sav novac koji im se oduzme, sa kamatama. Koliko će sve to da košta državu, koja time navodno hoće da uštedi?

Sistem se raspada jer sve se radi naopako. Ne brane se ljudska prava tako što se od dela grada napravi konclogor, da bi se obeleženi robijaši po njemu tobož slobodno prošetali, kao po zatvorskom krugu. Ne štite se manjine tako što će biti uhapšene. Ne šire se slobode tako što se zabranjuje TV emisija koja postavlja pitanja, a mediji dele na podobne i nepoželjne. Ne razvija se demokratija tako što se ućutkuju i blate opozicioni poslanici u Skupštini. Ne gradi se zemlja na maketama i ne pokreće privreda obećanjima.

Mada je strašno to što se dogodilo mlađem Vučiću, to je najmanji problem. Mnogo je veći problem to što su džandari pomislili da to tako treba i može. Odakle im to? Koliko je vanredno stanje doprinelo njihovom uverenju da to podrazumeva vanredne mere?

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane