Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranje

Zbog čega nikome nije u interesu da Petrovaradinska tvrđava u Novom Sadu, poznata i kao Gibraltar na Dunavu, bude adekvatno zaštićena?

Odbrana i poslednji dani

Kako je totalno nekompetentna novosadska komisija za planove presudila Petrovaradinskoj tvrđavi, ko su navodni vrhunski stručnjaci koji su sedeli u njoj, kome je bušenje tunela kroz brdo važnije od integriteta spomenika kulture, kako su skupo plaćene neupotrebljive katastarske karte? Kako su ponovo pribavljani već jednom pribavljeni planovi tvrđave iz Beča, čemu danas služe nekadašnji umetnički ateljei, kako se završio čuvenu slučaj Bedem, zbog čega je srušeno 200 metara zida, ko je to prijavio a ko je na kraju uhapšen, ko celu deceniju muze gradsku kasu za priređivanje drogoš festa i orgijanje? Na ova i druga pitanja, odgovore je potražio Stanislav Živkov, Tabloidov istraživač.

Stanislav Živkov

Petrovaradinska tvrđava svakako je najvažniji i najočuvaniji barokni kompleks utvrđenja, ne samo u Srbiji, već možda čak i na čitavom nekadašnjem području Austrougarske. Prema dosadašnjim saznanjima, na Petrovaradinskoj tvrđavi prvo ljudsko naselje postojalo je još 4500. godina pre nove ere ali nakon najnovijih arheoloških istraživanja trajanje naseobina na ovom prostoru pomereno je na period 19.000-15.000 godina pre nove ere.

Zahvaljujući tome znamo da čovek u kontinuitetu nastanjuje prostor Petrovaradinske stene od preistorije do danas, pa čak i u paleolitu kada su se ljudska staništa uglavnom nalazila u pećinama. Štaviše ispod sadašnje tvrđave ispod nje pronađeni su ostaci naselja iz mlađeg bronzanog doba ima pojačanim koljem i palisadama što samo potvrđuje da je još u doba vučedolske kulture postojalo utvrđeno naselje. Tvrđava stoji na serpentinsko-dioritskoj steni koja ima dominantan geografski i strateški položaj, te su se zbog toga za nju kroz vekove otimali mnogi narodi.

Ovde ima tragova naseljavanja još iz starijeg kamenog doba, a kasnije su se smenjivali Kelti, Rimljani, Huni, Avari, Vizantijci, Mađari, Srbi i Turci koje su 1687. godine isterali Austrijanci, i pet godina kasnije započeli gradnju sadašnje tvrđave. Današnja Tvrđava se sastojala iz dva dela - spoljašnjeg i unutrašnjeg. Petrovaradinska tvrđava, odnosno Gibraltar na Dunavu nalazi se na desnoj obali Dunava kod Novog Sada. Izgradnja je trajala od 1692. do 1780. godine, po metodologiji proslavljenog graditelja markiza Sebastijana Vobana tokom gradnje Austro-Ugarskom vladali su Leopold I, Josif I, Karlo VI, Marija Terezija i Josif II. Na Petrovaradinskoj tvrđavi od 1702. godine bio je smešten kapetan Podunavske vojne granice.

Za gradnju Tvrđave veoma je zaslužan italijanski grof Alojzije Ferdinando Luiđi Marsili (1659-1730), rodom iz Bolonje, inžinjerski pukovnik austrijske vojske. Tvrđava je počela da se gradi po Vobanovom sistemu, čija je osnova imala više naglašenih delova (Gornja tvrđava, Donja tvrđava, Hornverk, Mala tvrđava na ostrvu i Mostobran).

Na Gornjoj tvrđavi bio je najpre oblikovan jugozapadni istureni ugao, takozvani Leopoldov bastion. Do tridesetih godina 18. veka završeni su pored Leopoldovog i bastioni: Inoćenti, Josif, Ludvig i Terezije sa pratećim objektima, kao i Mostobran - Bruckenschantze na levoj obali Dunava, i malo ostrvsko utvrđenje - Inselschantze.

Sredinom 18. veka započela je i poslednja faza izgradnje objekata u kompleksu Tvrđave. U okviru Gornje tvrđave zidaju se glavne zgrade: Duga kasarna, Jednostavna kasarna, Topovnjača (Arsenal, kasnije nazvan Mamula), izgrađen je vodovod, a na bastionu Ludvig i kula sa velikim satom. poznat po tome što na satu velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute Ovo je učinjeno kako bi ljudi, a pogotovo lađari mogli da vide sa velike daljine koliko je sati. Sat pokreće originalni mehanizam koji se svakodnevno navija

Topovnjača, Arsenal ili Mamula je najmonumentalnija jednospratna zgrada na Gornjoj - Petrovaradinskoj tvrđavi. U ovoj baroknoj građevini pravougaone osnove se danas nalazi Muzej Grada Novog Sada.

Duga kasarna čini prepoznatljivu siluetu Petrovaradinske tvrđave. Ona je bila ključni objekat u garnizonskom kompleksu, jer je služila za smeštaj oficira i vojnika, a sadržala je i niz radionica, intendantskih službi, konjušnica i slično. Danas se u njoj nalazi hotel, dok su u podrumskim prostorijama smešteni brojni ateljei Likovnog kruga.

Bez vizije o budućnosti

Od 1768. do 1776. godine građeno je podzemlje tvrđave - lagumi, galerije i hodnici kroz četiri sprata. Dužina ovih komunikacija i podzemnih prostorija iznosi nešto više od 16 kilometara. Ovaj jedinstveni sistem imao je predviđene instalacije minskih polja, kao i određene prostorije za smeštaj vojske i oružja, kao i nizove puškarnica kojih je bilo oko 10.000. Takođe, u ovom periodu je izgrađen bunar Josifa II, i dovršen je i natkriven veliki Ratni rezervni bunar prečnika 3,50 metara i dubine 60 metara. Ovaj izvanredno zanimljiv objekat, ispod kružne prostorije, pod kupolastim svodom, imao je značaj kao glavna rezerva vode za snabdevanje posade.

Današnja tvrđava jedno je od najboljih ostvarenja evropske vojne arhitekture 18. veka. Veoma je dobro očuvana i važi za drugu po veličini tvrđavu u Evropi. Izuzetno uspešno odigravši svoju odbrambenu ulogu u prošlosti, Petrovaradinska tvrđava je danas kulturno-istorijski spomenik od prvorazrednog značaja i svojevrsna turistička atrakcija.

Danas je stanje tvrđave alarmantno i to iz više razloga. Pre svega zbog totalnog urbanističkog haosa, intenzivnog saobraćaja, neadekvatno rešene komunalne infrastukture, nemara, neodržavanja, sistematskog vandalizma, nedefinisanog načina korišćenja, i bez ikakve suvisle vizije tvrđave u budućnosti. Kao glavni rezultat ovakvog haotičnog stanja tvrđava iz dana u dan sve više propada, doduše ne može da se kao celina naprasno sruši ali se zato gotovo svuda manje ili više raspada o čemu se široj javnosti već godinama šuška!

Iako novosadske vlasti godinama obećavaju zaštitu Petrovaradinske tvrđave, ona još uvek nije stavljena na državnu listu spomenika od izuzetnog značaja, a usvajanjem Plana o detaljnoj regulaciji Petrovaradinske tvrđave još dalje je od stavljanja na UNESC-ovu listu zaštićenih dobara. Ukoliko bi je UNESC-o zaštitio, Tvrđava i sam Grad Novi Sad imali bi višestruke koristi.

Najpre bi njen originalni izgled bio očuvan i održavan po najvišim svetskim standardima, našla bi se na gotovo svim svetskim turističkim mapama, što bi moglo da dovede do razvoja turizma i značajne finansijske dobiti za Novi Sad. Grad bi morao da uloži novac u vraćanje prvobitnog izgleda Tvrđave, ali bi mogao i da konkuriše kod međunarodnih organizacija, raznim projektima.

O tome da političari najčešće podsećaju na neurohirurga koji sam sebi operiše mozak, najbolje govori činjenica da je gradskoj vlasti najvažnije da se po svaku cenu sagradi novi most, iako postoji mogućnost da Tvrđava onda nikada ne bude na UNESC-o listi.

O tome da je gradskoj vlasti do tvrđave i njene revitalizacije stalo kao do lanjskog snega, najbolje govori svojevremena izjava gradonačelnika Novog Sada, Igora Pavličića koji se proslavio tvrdnjom da su pri izradi Generalnog plana Grada Novog Sada do 2021. godine konsultovani vrhunski stručnjaci u svim oblastima a kao glavni razlog u korist gradnje novog mosta navodi kako u Tvrđavu i ovako godinama nije ulagano dovoljno da bi ona bila na listi UNESC-o!

Primedbe na Plan regulacije, odbačene

O tome da je Petrovaradinskoj tvrđavi definitivno odzvonilo, najbolje govori činjenica da su gotovo sve primedbe koje su građani i nevladine organizacije podnele na Plan o detaljnoj regulaciji Petrovaradinske tvrđave odbačene te da je Skupština Grada Novog Sada usvojila taj dokument 29. decembra 2010. godine.

Skandaloznim planom je između ostalog predviđena i izgradnja mosta preko Dunava sa četiri saobraćajne trake, na stubovima nekadašnjeg mosta Franca Jozefa, koja podrazumeva i dodatno bušenje i proširivanje tunela ispod same Tvrđave. Takođe, i uvođenje šinskog saobraćaja na samoj Tvrđavi.

Zapravo se pokazalo da gradskoj upravi Novog Sada ni najmanje nije odgovaralo sticanje statusa spomenika kulture izi objašnjenje Komisije za planove koje je primedbe arhitekata konzervatora iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture Novog Sada, kojima je upozoreno da bi gradnja mosta automatski značila i diskvalifikaciju za sticanje statusa kulturnog dobra na listi UNESC-o, jer se to desilo i Drezdenu sa dolinom reke Elbe, koji je zbog izgradnje mosta izuzet sa liste zaštićenih kulturno-prirodnih spomenika naprosto odbacila!

Ta primedba, formalno je odbijena konstatacijom da proces prekategorizacije u kulturno dobro od izuzetnog značaja još uvek nije završen, i to piše u Izveštaju Komisije o obavljenom javnom uvidu u Nacrt plana detaljne regulacije Petrovaradinske tvrđave. Nikome ni najmanje nije zasmetalo upozorenje da bi izgradnja mosta dovela do mogućih oštećenja i zagađenja koja će ugroziti zaštitu kulturnog dobra, nadzemnih i podzemnih objekata, te narušiti autentičnost sklopa kao ni činjenica kako će zbog bušenja tunela biti srušen deo petrovaradinske stene, što će ugroziti najatraktivnije šetalište kod bastiona Marije Terezije, koji je ujedno i najstariji bastion Gornje tvrđave.

U nizu sličnih primedbi navodi se veliki broj oštećenja koja bi mogla nastati ukoliko se sprovedu neke odluke iz Plana o regulaciji. Nikome ni najmanje nije zasmetala ni činjenica da bi projektovani profil tunelskih cevi opasno ugrozio objekat Ratnog bunara sagrađen u 18. veku, te da se u većem delu trase saobraćajnice na izlazu iz tunela nalaze ostaci antičkog groblja iz 3. i 4. veka, te vojno groblje s kraja 17. veka sa procenjenim brojem od nekoliko desetina hiljada grobova. Komisija je na sve te primedbe odgovorila da nije u mogućnosti da utvrdi da li su iznete tvrdnje i konstatacije tačne, te da je upravo Zavod za zaštitu spomenika kulture, kao nadležna institucija, dao mišljenje na predmetni Plan.

Slične primedbe na Plan imale su i brojne nevladine organizacije iz Srbije, ali i okolnih zemalja: Udruženje „Suburbium" iz Petrovaradina, „Expeditio" iz Kotora, „Zelena mreža Vojvodine" iz Novog Sada, „Cultural Heritage Without Borders" iz Bosne i Hercegovine, „Evropa Nostra Srbija" i delovi mreže „East European Heritage".

Svi njihovi predlozi i zamerke na Plan su odbačene. Inače javna je tajna da su Komisiju za planove Grada Novog Sada činili totalno nekompetentni likovi poput predsednice mr Milice Kostreš sa Fakulteta tehničkih nauka, Živka Maraša, Leonida Nešića, Miodraga Krnajskog, redom sve same arhitekte, i pravnik Zlatibor Paunov, načelnik Gradske uprave za urbanizam Grada Novog Sada koji svi đuture sa zaštitom spomenika kulture imaju veze kao dupe i milihbrot.

Inače, sasvim je jasno da je postupak proglašenja Petrovaradinske tvrđave za kulturno dobro od izuzetnog značaja, bio sistematski opstruisan od same gradske uprave koja je na svaki način ometala prikupljanje neophodne dokumentacije i izradu elaborata o Tvrđavi, pa je tako bilo nemoguće dobiti aktuelno katastarsko stanje, čime je stvoren problem određivanje granica kulturnog dobra na zastarelim kartama placeva iz katastra, koje je, uzgred budi rečeno, Zavod morao da plati preko pola miliona dinara, da bi se ispostavilo da su one zbog zastarelosti gotovo potpuno neupotrebljive i zahtevaju ažuriranje, a za taj posao u Zavodu nije bilo novca.

Takođe se pokazalo da se važna dokumentacija krije od stručnjaka Zavoda pa su zato katastarske i druge mape, naručene iz Ratnog arhiva u Beču i naravno plaćene, iako su sve karte iz doba Austrijske vlasti za područje nekadašnje SFRJ još krajem pedesetih godina presnimljene za potrebe nekadašnjeg Jugoslovenskog instituta za zaštitu spomenika kulture i sada bi trebalo da se nalaze u Republičkom Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, što

nikome, naravno, nije palo na pamet da proveri!

Inače, mape iz Austrije i mape koje postoje u nekim mađarskim arhivima, trebalo bi da pokažu gde su nekada bile granice Tvrđave, koji su objekti postojali, a više ih nema i kako su oni koji su očuvani izgledali kada su sagrađeni.

Da je ovakva opstrukcija zapravo bila veoma poželjna svojevremeno je potvrdio i tadašnji predsednik Skupštine Grada Novog Sada, Aleksandar Jovanović, izjavom da će ti dokumenti doprineti stručnjacima u zaštiti, konzervira nju i restauraciji objekata na Tvrđavi, a sve to treba da dovede do krajnjeg cilja - da Pe trovaradinska tvrđava od države najpre dobije status spomenika od izu zetnog značaja, a potom bude zaštićena i od UNESC-o. Kao godina konačne prekategorizacije Petrovaradinske tvrđave u kulturno-istorijski spomenik od izuzetnog nacionalnog značaja, u političkim krugovima često se navodila upravo 2011. godina.

Međutim, sredstva koja su ulagana u održavanje Tvrđave, smanjivana su iz godine u godinu pa je tako nakon nešto više od dva miliona dinara koliko je bilo utrošeno u 2010. godini, za 2011. bilo predviđeno 1,1 milion dinara i to samo za održavanje rasvete, drvenih mostića, bedema, staza i mobilijara, dok je Tvrđava izbrisana iz programa finansiranja komunalnih delatnosti u gradu, što je značilo da javna preduzeća čiji je to zadatak neće kontinuirano održavati prostor na Tvrđavi (zelene površine, puteve, rasvetu, vodovod itd.) već će probleme rešavati po vanrednim nalozima.

"Nepoznati počinilac" podneo prijavu protiv samog sebe

U Planu detaljne regulacije Petrovaradinske tvrđave stoji i procena da je iz javnog sektora potrebno uložiti milijardu dinara u sređivanje saobraćajnih površina, hidrotehnike, energetike i ozelenjavanje slobodnih površina pri čemu nikome nije bilo jasno ni bitno odakle će se pronaći toliki novac!

Posebna je priča sa totalnim haosom prouzrokovanim nerešenom i nerešivom situacijom sa čak 77 slikarskih ateljea, koji su dodeljivani umetnicima sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, uz njihovu obavezu da umesto novčane naknade Gradu ostavljaju jedan deo svojih radova. Pošto su prvobitno bili planirani kao prostori za umetnike i dodeljivani na doživotno korišćenje, a neki su u međuvremenu postali prostor za organizovanje žurki, ili su postali kafići, a neretko su i svadbe organizovane u njima, gradske vlasti su formirale komisiju za ispitivanje kriterijuma dodele i utvrđivanje činjenica o tome ko sada koristi te prostore.

Komisija je sa radom počela 1. septembra 2009. godine i nakon godinu dana rada utvrđen je ukupan broj ateljea, kao i da postoje ateljei koji su u nadzemnim objektima i oni u lagumima Tvrđave.

Ateljei "u objektima" se nalaze u gornjem delu Tvrđave i u boljem su stanju, priključeni na kanalizacionu i električnu mrežu, dok su ateljei "u lagumima" u veoma lošem stanju i nemaju priključke na infrastrukturu. Komisija je utvrdila i niz nepravilnosti u korišćenju ateljea. Korisnici su ih sami preuređivali, bez konsultacija sa nadležnim institucijama službe zaštite.

Probijali su zidove, postavljali galerije kako bi proširili prostor, uvodili instalacije na svoju ruku, zauzimali javne površine ispred ateljea, a u nekim slučajevima, kako se navodi u Izveštaju Komisije potpuno narušili originalni izgled spomenika kulture. Takođe, utvrđeno je da postoje i različiti osnovi za korišćenje ateljea, kao i da od ukupno 77 ateljea, samo dva imaju validne ugovore sklopljene sa JP „Poslovni prostor", Komisija je predložila dva načina za rešenje tog stanja.

Jedan je raskid ugovora sa svim korisnicima što bi, kako se navodi u Izveštaju, bio dugotrajan proces praćen sudskim sporovima. Drugi je legalizacija postojećeg stanja i sklapanje novih ugovora sa svim korisnicima. U Zaključku o radu Komisije, koji je usvojilo Gradsko veće Novog Sada 25. decembra 2010. godine, zaduženo je JP „Poslovni prostor" da sklopi ugovore sa postojećim korisnicima na period ne duži od godinu dana, pri čemu bi korisnici morali da po prvi put plaćaju naknadu gradu za korišćenje, a u međuvremenu bi trebalo da bude usvojen akt na nivou grada koji bi regulisao kriterijume za dodelu ateljea.

Gradska uprava za urbanizam je zadužena da u roku od tri meseca pripremi nacrt tog akta čime je trebao da počne proces sređivanja haosa koji je tolerisan više od 30 godina. JP "Poslovni prostor" predložio je da cena zakupa iznosi 100 dinara po kvadratnom metru, što znači da će umetnici plaćati od dve do dvadeset hiljada dinara mesečno, u zavisnosti od kvadrature. Umetnici su predložili da zakup ponovo plate svojim delima. U preduzeću Poslovni prostor rečeno nam je da to više neće biti moguće. Ateljei su samo jedan primer nebrige prema Petrovaradinskoj tvrđavi, ali i činjenice da Grad Novi Sad svoje kapacitete na Tvrđavi ne kontroliše, ne koristi, pa čak ni ne zarađuje novac na njima.

Tridesetog avgusta 2006. godine, preduzeću HTUP „Park" koje je pre toga kupilo novosadski „Hotel Park", a čiji je vlasnik bio sada pokojni Ratko Butorović, poznatiji kao Bata Kan-Kan, izdat je u zakup na 30 godina tadašnji hotel „Varadin" sa 5.405 kvadratnih metara korisnog prostora. Ugovor o zakupu na 30 godina potpisali su tadašnja gradonačelnica Maja Gojković i Kosta Kliska, koji je naveden kao direktor preduzeća HTUP „Park".

Ugovorom je predviđeno da je zakupac oslobođen plaćanja zakupa u prvih pet godina i da je u obavezi da u tom periodu u renoviranje hotela uloži šest miliona evra, a da nakon isteka roka od pet godina plaća zakup u iznosu od 3,80 evra po kvadratu, odnosno gotovo 21 hiljadu evra mesečno. Krajem 2009. godine, potpisan je još jedan ugovor između grada i Javnog preduzeća Poslovni prostor, koji su potpisali gradonačelnik Igor Pavličić i direktor Poslovnog prostora Marko Cvijan, kojim se prethodno potpisan Ugovor prenosi na to javno preduzeće, što znači da prihod od izdavanja hotela, u međuvremenu nazvanog „Leopold Prvi", ide preduzeću Poslovni prostor.

Inače, 15. novembra 2007. godine, na prostoru Gornje tvrđave srušeno je 200 metara zaštitnog bedema, što je dovelo do izbijanja afere „Bedem" i situacije u kojoj su se predstavnici nekoliko javnih preduzeća i hotela „Leopold Prvi" prepucavali i prebacivali odgovornost jedni na druge. Do danas je ostalo nepoznato ko je naredio rušenje bedema, a uhapšen je Stjepan R. iz naselja Bukovac jer je utvrđeno da je rovokopačem porušio zid. Nikada nije razjašnjena pozadina tog čina. Bedem je ponovo sazidan nekoliko meseci nakon rušenja.

Inače, čitava afera je dobila groteskan završetak, pošto su pritvoreni tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika Đorđe Srbulović i njegov pomoćnik Miodrag Mišljenović, zbog navodnog krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja i falsifikovanja, a niti su rušili, niti su izdali bilo kome nalog za rušenje bedema na Tvrđavi!

Naime, Zavod za zaštitu spomenika kulture nema pravo da izdaje rešenje o izvršavanju radova, već samo iznosi mišljenje. Tako da su, kada im je hotel uputio zahtev za hitno pravljenje i postavljanje zaštitne metalne ograde, Srbulović i Mišljenović izneli svoje mišljenje, odnosno objasnili koji sve uslovi treba da se ispune da bi se tako nešto uradilo.

Srbulović je, dva dana posle rušenja bedema, podneo krivičnu prijavu protiv nepoznatih počinioca. Ali, prema mišljenju tužilaštva, ispalo je da je on podneo prijavu protiv samog sebe! Naravno, na kraju od svega nije bilo ništa, a gradska uprava Novog Sada i dalje prilježno radi na ometanju zaštite Petrovaradinske tvrđave, koja će očito status kulturnog dobra izuzetnog značaja dobiti sutra-lane, kad svane!

A 1. Narkomansko gnezdo na Petrovaradinu

Još jedan od "korisnika" prostora Petrovaradinske tvrđave jeste i muzički festival „Exit". Od 2001. godine, festival se organizuje na prostoru Tvrđave, a tokom 10 godina posećivalo ga je prosečno 100 hiljada posetilaca godišnje. Grad od organizacije „Exit" ne dobija nadoknadu za korišćenje prostora, dok je festival postao jedan od vodećih muzičkih događaja u ovom delu Evrope i jedan od "najprepoznatljivijih brendova" Srbije. Samo prethodni festival, u 2010. godini, prema podacima organizatora posetilo je preko 20 hiljada stranaca.

Ono što je zastrašujuće svakako je činjenica da je grad Novi Sad godinama finansijski pomagao festival i to sa gotovo polovinom sredstava koje se godišnje izdvajaju iz budžeta za kulturu.

I pored toga, predstavnici festivala su godinama izbegavali objavljivanje zvaničnih finansijskih izveštaja o poslovanju. Prvi put su 2010. godine gradskim odbornicima predstavili prezentaciju finansijskog izveštaja koji je između ostalog sadržao podatke o posećenosti festivala i računicu o dobiti koju Grad ima od njega, ali na njemu nije bilo nikakvih pečata i potpisa nadležnih organa.

Pošto je ovaj udruženi zločinački poduhvat ovaploćen u takozvani festival EXIT, to su do guše upleteni svi od reda. Nikome do danas ni najmanje nije bilo u interesu da se spreči devastacija, zagađenje i uništenje Petrovaradinske tvrđave, koja se tokom nekoliko dana orgijanja doslovce pretvara u najordinarniju ludnicu, u kojoj uz nesnosnu i razornu buhu hiljade pijanih i izdrogiranih posetilaca, nekoliko dana divlja po kulturnom spomeniku svetskog značaja!

Naravno nikome nikada na pamet nije palo najobičnije pitanje kakav je uticaj skakanja hiljada drogeraša i pijanaca uz razorno ozvučenje i stravične vibracije!

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane