Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Dosije Tabloida

Kuda nas vodi "Beograd na vodi"?

Nebeski čardaci Muhameda neimara

Premijer Srbije Aleksandar Vučić položio je, zajedno sa Muhamedom Al Abarom, 27. septembra kamen temeljac za izgradnju prvih objekta u okviru projekta "Beograd na vodi'. Rekao je da Srbija ovim činom ''ispisuje nove stranice istorije.'' A reč je o grandioznoj prevari, kojom Srbija neće biti samo opljačkana, već i ponižena, a u narednih 30 godina beslosvetski hohštapler Al Abar moći će da po Beogradu radi šta hoće, jer je sa Vučićem takav ugovor potpisao. Koliko je Vučić stavio sebi u džep, da li na ovaj način plaća šeicima što čuvaju njegovu opljačkanu milijardu evra, pitanja su koja se nameću. Pridružujući se protestu koji je tim povodom organizovan, a predvodili su ga poslanici Demokratske stranke, objavljujemo dokaze o Al Abarovim prevarama po svetu, kao i stručne stavove uglednog arhitekte Branka Bojovića o štetnosti ovog projekta po budućnost Beograda, kao i pravna tumačenja advokata Vladimira Gajića i profesora Momčila Grubača, koja su izneli u emisiji TV N 1, kao i izvode iz Deklaracije Akademije arhitekata o ovom projektu. Da smo pravna država, državni tužilac Srbije izdao bih nalog za hapšenjem Aleksandra Vučića i njegovih saučesnika - ministara u Vladi Srbije, Al Abara i gradonačelnika Siniše Malog

Milan Glamočanin

Lažne građevine Vučićevog "investitora", Muhameda Al Abara, nicale su po svetu kao pečurke - a nijedna nije ni započeta. Zbog njega su mnogi završili u zatvoru, između ostalih i ministar policije Indije. Investitor Muhamed Al Abar, investitor „Beograda na vodi", poznat je celom svetu po svojim prevarama!

Mediji već mesecima prenose grandiozne ideje o ovom projektu i veličaju investitora Muhameda Al Abara.

Tako je premijer Srbije rekao da zemljište na kojem će biti izgrađen Beograd na vodi neće menjati vlasnika, već da će biti dat u zakup na određeni broj godina, a investitor tog projekta Muhamed Al Abar rekao je da će projekat biti realizovan u saradnji sa domaćim arhitektama.

Vučić je rekao da će Beograd uložiti u raščišćavanje prostora Savskog amfiteatra oko 200 miliona evra, a možda i manje. Još je zanimljivije što „investitor" istu ploču vrti svuda. Ovo je najavljivano u Srbiji:Premijer je rekao da će arapski investitor uložiti više od tri milijarde, a možda, čak, i četiri milijarde evra, i da će u skladu sa investicijom biti podeljen i profit. Upitan da prokomentariše pad akcije kompanije Arabtek iz Dubajia za 50 odsto, Vučić je rekao da je vrednost te kompanije, čak, umanjena. On je, naime, objasnio da je njena vrednost i dalje viša od deset konsolidovanih budžeta Srbije.

A gospodin Al Abar istu priču je prodavao u Kurdistanu! Projekat „Erbil", čiji je početak gradnje Muhamed Al Abar najavio za 2013. godinu, pritom obećavši i 35.000 radnih mesta, nikada nije ni započet ni završen!

Ovaj „investitor" je uspeo da prevari i u Pakistanu. Naime, kako piše „Arabianbusiness.com", Muhamed Al Abar, u Karačiju je obećao gradnju projekta „Crescent Bay" za jul 2008. godine, i to je bio samo deo njegovih milionskih „ulaganja" u ovu zemlju. Naime, investitori su prestali da plaćaju rate za svoja zemljišta, pa je Muhamed pokušao da prekine gradnju, u čemu ga je sprečila vlada Pakistana, i tvrdi da nije odustao od gradnje, već je samo odložio projekat zbog finansijske krize, te da će uskoro početi sa izgradnjom.

To opet nije sve - u Indiji je, prema pisanju tamošnjeg „India Times"-a, 2011. godine optužen zbog kriminalnog udruživanja, prevare i falsifikata. Kako piše „track2realty.com" vlada Amarindera Singhua u Indiji je znala da je gradnja „Commonwealth Games" u gradu Mohali (Pandžab) nelegalna i lažna, ali nisu smeli da reaguju jer je Muhamed imao čvrste veze sa svim političkim moćnicima. Na konto toga je i prevario 560 kupaca stanova, a vlasnicima zemlje nije dao ni dinar još od 2006. godine. Ministar unutrašnjih poslova indijske države Andhra Pradesh uhapšen je zbog saradnje sa ovim prevarantom.

Indijski dnevni list „Daily Post India" je krajem 2011. godine pokušao od Emara MGF da dobije objašnjenje za ovaj postupak, ali nije dobio nikakav odgovor.

Projekat „Mohali" je, takođe, bio pokrenut pompezno, uz obilnu medijsku kampanju. Tada je obećano da će na tri povezane lokacije biti izgrađeno ukupno 1.670 vila i drugih luksuznih objekata. Sve je trebalo da bude izgrađeno u roku od tri godine.

Amarindera Singhua je 2008. godine posebni odbor pandžabske skupštine isključio iz redova poslanika zbog jedne druge afere sa transferom zemljišta.

Svoj vrhunac afera „Mohali" je dobila posle pokretanja afere „Sportsko selo" u 2010. godini. Te godine je glavni grad Indije, Nju Delhi, bio domaćin Sportskih igara zemalja Komonvelta. Nekoliko nedelja pre početka igara predsednik „Federacije sportskih igara Komonvelta", Majkl Fenel (Michael Fenell) poslao je pismo indijskom premijeru tražeći preduzimanje hitne akcije, jer je, kako se izrazio, Sportsko selo bilo „ozbiljno kompromitovano". Po Fenelovim rečima prostorije planirane za smeštaj sportista bile su nedovršene i u katastrofalnom stanju. Zbog ovoga su sportski savezi Novog Zelanda, Kanade, Škotske i Severne Irske zahtevali da njihovi sportisti budu smešteni u hotelima.

Izvođač radova u ovom slučaju je bio Emar MGF. U sklopu akcije borbe protiv korupcije indijske vlasti su realizovale bankarsku garanciju koju je Emar MGF morao da priloži pre početka radova.

Prevara neposrednom pogodbom

Emar Propertiz je, zajedno sa Emarom MGF, Emaar Hills Township Pvt Ltd (još jednom ćerkom-firmom) i brojnim političarima, po pisanju dnevnog lista "India Times", 17. avgusta 2011. bio optužen pred sudom u Indiji za krivična dela organizovanog kriminala, zavere, prevare i kršenja poverenja.

‚Zajednički poslovni projekat između Andhra Pradesh Industrial Infrastructure Corporation (APIIC) i Emar Propertiz, Dubai, predviđao je izgradnju terena za golf, klupske kuće, butika, hotela i stambenih objekata u mestu Manikonda kod Hajderabada. APIIC je u ovom projektu imao 26 odsto učešća i isto toliko vlasništva. Osim toga, odmah pored ovog projekta trebalo je da bude izgrađen konferencijski centar i još jedan hotel, a u tom poslu je indijski partner imao 49 odsto učešća.

Emar Propertiz i Emaar Hills, po optužnici, sklopili su sa preduzećem Styles Homes dogovor o prodaji vila na pomenutim lokacijama po unapred određenoj ceni, koja je bila ispod tržišne, i to bez znanja i saglasnosti manjinskog partnera, APIIC-a. Takođe se navodi kako je Emaar Hills bez odobrenja APIIC-a svoja ugovorna prava i obaveze delimično preneo na Emar MGF.

U pakistanskom gradu Karačiju Emar Pakistan (još jedna ćerka Emar Propertiza) u julu 2008. pokrenuo je projekat "Crescent Bay" (nazvan tako po već postojećem elitnom naselju u Kaliforniji), kao deo navodnih investicija od više milijardi dolara u Pakistanu. I ovde je trebalo da nikne multifunkcionalno naselje sa rokom izgradnje do 2013. odnosno 2014. godine.

Prema pisanju portala "Arabian business", do kraja aprila 2013. čak 300 investitora, odnosno kupaca, tužilo je Emar Pakistan tražeći povraćaj svojih para sa sve kamatama i naknadom od deset odsto zbog izgubljene dobiti. Naime, kompanija je pre toga objavila kako radovi nisu ni počeli zbog izbijanja globalne ekonomske krize, koja je posebno pogodila građevinski sektor, usled čega je matična kompanija ostala bez sredstava potrebnih za početak radova.

Ukupni odštetni zahtev prevarnih kupaca iznosio je 15,2 miliona dolara. Ako Emar nema toliko para za projekat u Pakistanu, kako misli da investira četiri milijarde dolara u "Beograd na vodi"?

U glavnom gradu Indonezije, Džakarti, Emar je obećao izgradnju najviše zgrade u tom delu sveta. Od svega je ostalo samo obećanje, jer Emar, navodno, nikako ne može da nađe pogodno mesto za izgradnju.

Po ukupnoj ceni od 600 miliona dolara Emar Propertiz je planirao izgradnju turističkog centra na indonežanskom ostrvu Lombok. Projekat je obuhvatao i izgradnju četiri hotela, od kojih dva sa pet zvezdica. Sve je trebalo da bude gotovo 2015. godine, ali je Emar u januaru 2012. objavio kako se radovi odlažu do daljnjeg. Ni za ovaj projekat Emar nije imao dovoljno novca.

U suštini, Emar Propertiz, u kome je dominantan kapital emira Dubaija Mohamed bin Rašida al Maktuma, nigde ni ne investira sopstveni novac, koga i nema u tolikom obimu koliko je potrebno da se finansira sve ono što Alabar obećava. Najviše novca dolazi od naivnih suinvestitora, odnosno kupaca koji unapred plaćaju.

Kompanija emira od Dubaija, "Emar Propertiz", navodni budući investitor "Beograda na vodi", opljačkala je i izigrala više država i vlada širom sveta

Emar Propertiz (Emaar Properties) iz Dubaija, navodni investitor projekta „Beograda na vodi", uopšte ne pripada Muhamedu Alabaru, kako se često predstavlja u ovdašnjim medijima. Većinski vlasnik akcija je emir od Dubaija, a zvanična pravna forma ove kompanije je „javno akcionarsko društvo". Naime, Muhamed Al Abar je direktor, ali ne i vlasnik kompanije "Emar Propertiz"!

Naravno, ovo nije jedina kontroverza koja prati ovo opskurno privredno društvo sa Bliskog Istoka.

Kompanija Emar je osnovan 1997. sa osnivačkim ulogom od milijardu dirhama, odnosno oko 200.000.000 evra. Od osnivanja, njegovi projekti su bili uspešni uglavnom samo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, verovatno iz straha da bi u slučaju muljanja direktora Al Abara vladar, po starom arapskom običaju, mogao živog da ubaci u vrelo ulje. U inostranstvu te opasnosti nije bilo, zbog čega Emar tamo upada iz jedne u drugu aferu.

Podmićivanje, prevare i laži...

Početkom juna 2006. Emar je za ukupno 1,05 milijardi američkih dolara kupio John Laing Homes, drugu najveću privatnu građevinsku kompaniju u Sjedinjenim Američkim Državama. U skladu sa prenaglašenim optimizmom Mohameda Al Abara kako ovom kupovinom Emar postaje pravi, veliki igrač na globalnoj sceni, emir Dubaija je u John Laing investirao još preko 600 miliona dolara. Izvršni direktor američke kompanije je posle toga izjavio kako očekuje da će do 2011. godišnji prihod da se poveća na 10 milijardi dolara.

Umesto toga, 19. februara 2009. godine, John Laing Homes je nadležnom sudu u saveznoj američkoj državi Delaveru, podneo zahtev za pokretanje postupka sprečavanja bankrota, što je ekvivalent ovdašnjem predstečajnom postupku. U zahtevu se navodi kako je gubitak kompanije dosegao između pola i milijardu američkih dolara.

Nekoliko dana kasnije se oglasio i Emar Propertiz saopštenjem kako će biti učinjeno sve da se spase ova renomirana kompanija. U međuvremenu je John Laing Homes potpuno nestao sa poslovne pozornice. John Laing je u prve finansijske probleme dospeo dosta pre svetske ekonomske krize i sloma tržišta nekretnina u SAD.

Još 2007, dakle samo godinu dana pošto ga je preuzeo Emar, ovaj nekadašnji američki gigant je imao pad prihoda od skoro 50 odsto. Očigledno da Arapi od početka nisu planirali da ozbiljno ulažu u ekspanziju primarne delatnosti John Laing-a, već su ovu kompaniju koristili samo da bi sopstvena preduzeća ugurali na veliko američko tržište i oprali pare.

U oktobru prošle godine Emar Propertiz je objavio početak radova na projektu koji je brat blizanac "Beograda na vodi." U pitanju je "Erbil Downtown" na 541.000 kvadratnih metara blizu centra Erbila, glavnog grada iračkog Kurdistana. Načirvan Barzani, predsednik vlade Kurdistana, prisustvovao je promociji makete projekta u Erbilu.

Tom prilikom je Al Abar izjavio kako će radovi koštati oko tri milijarde dolara. Beogradski projekat, podsetimo, treba navodno da košta četiri milijarde dolara. I u Erbilu je planirana izgradnja poslovnog i stambenog prostora, šoping centra i hotela, kao i neizbežnih nebodera. U slučaju Erbila trebala su da budu dva, a ne samo jedan kao u Beogradu.

Sve što je Erbil do danas dobio od tog projekta je bilbord nasred pustare i sedište projekta koje je, za razliku od sedišta "Beograda na vodi" koje je smešteno u impozantnoj staroj gradskoj palati, u renoviranom nekadašnjem salonu za prodaju automobila.

Jasan je interes lokalnih velmoža, kao što su kurdistanski premijer i predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, da ulaze u ovakve dubiozne projekte. Na ovaj način oni pokušavaju da prevare naivni narod kako se njihove zemlje, navodno, zahvaljujući multinacinalnom kapitalu razvijaju velikom brzinom i kako dolaze moćni strani investitori. Koji je Al Abarov razlog za saučesništvo u ovim farsama?

Emar Propertiz je jedna od kompanija uzdanica berze u Dubaiju. U ovoj kompaniji se nalazi ne samo kapital lokalnog emira, već i njegov ugled u poslovnom svetu. Ako se Emar dobro kotira na berzi, ako vrednost njegovih akcija raste, povećava se i ugled emira Rašida al Maktuma.

Lider berze u Dubaiju i tamošnje građevinske industrije, Arabtek, je pre kratkog vremena doživeo pravi fijasko na berzi, kada je u kratkom vremenu vrednost njegovih akcija opala za 50 odsto. Oko petine akcija Erabteka poseduje Emar, a dve kompanije su poslovno povezane i na druge načine. Tamo gde je Emar, tu je obavezno i Arabtek, i obrnuto.

Da bi privukao investitore i povratio cenu sopstvenih akcija, koje su takođe izgubile na vrednosti padom Arabteka, Emar mora stalno da prikazuje kako ima velike projekte. Zbog toga mu dobro dođu "Beogradi na vodi" i slični čardaci ni na nebu ni na zemlji. Samo projekti u Beogradu i Erbilu zajedno vrede sedam milijardi američkih dolara, a tu su još razni manji projekti u Pakistanu, Indiji, Indoneziji...

Nigde se ništa ne zida, ali špekulantima na berzi je interesantno da ulažu pare u buduće projekte. Na kraju krajeva, ni ti špekulanti ne investiraju svoj, već tuđ novac. Nemački ekonomski portal www. teleboerse.de objavio je 7. jula ove godine članak iz koga nedvosmisleno proizilazi zaključak kako je novi rast cene akcija Emara u suštini mehur od sapunice. Drugim rečima, obična prevara.

Time postaje jasno da Alabar za račun Emara, kome je na čelu, a uz pomoć podmićenih lokalnih političara, zamajava narod po inostranstvu i time pokušava da prevari investitore da ulože svoj novac u njegove sulude građevinske poduhvate (koje redovno ne ostvaruje) ili da bar kupe akcije Emar Propertiza. Belosvetski prevarant je uspeo samo u Beogradu da sklopi ugovor, koji je čvršići, po njega, od čelika, i koji je, praktično, neraskidiv, makar jednog dana Vučić i njegova kamarila i završe u zatvoru.

Srbija se davi u blatu na Savi

(Tekst objavljen u Magazinu tabloid, broj 310)

Piše: arhitekta Branko Bojović

Najnovija inicijativa oko projekta "Beograd na vodi" započela je, za javnost, pre skoro dve godine, u vreme pretprošlih izbora. Taj projekat se i danas nalazi u nekoj vrsti poluilegale - o projektu nema kvalifikovanih stručnih informacija.

S vremena na vreme, pojave se dosta površni novinarski tekstovi sa pohvalama investitorima i panegiricima genijalnom projektantu. Pojavile su se i neke elektronske animacije, kao i slike nekih političara koji sa udivljenjem gledaju ono što ne razumeju. Ali, ono što političari ne razumeju, razumeju profesionalni urbanisti, već na prvi pogled. Nekoliko marginalija koje slede govore o onome što se, na prvi pogled, vidi u ponuđenom projektu Beograd na vodi. Nalazim da su to teme za vrlo ozbiljan stručni razgovor.

1. Kontekst: Savski amfiteatar se prostire od Gospodarske mehane do Kosančićevog venca i obuhvata levu i desnu stranu Save koje treba integrisati. Projektom Beograd na vodi obuhvaćen je mali deo Savskog amfiteatra, koji se tretira autonomno kao fragment ukupnog prostora Amfiteatra, što nije dobro. Iz ponuđenog rešenja vidi se da se zadržava Zarićev (tramvajski) most i da se ne planira most u Nemanjinoj ulici. Predstava okolnog prostora je netačna, jer nije „podignuta" iz geodetske podloge, pa sadrži netačne gabarite, odnosno volumene objekata, što otežava orijentaciju u prostoru.

2. Reka: Sava je međunarodni plovni put kome se mora obezbediti minimalna širina od 120 m između stubova planiranih mostova i najmanje 12 m visine mosta iznad nivoa velike vode. Širina Save u zoni Savskog amfiteatra je oko 200 m. Zbog krivine reke matica je bliža desnoj obali, koja je vekovima izložena bočnoj fluvijalnoj eroziji. Dublji deo korita je bliži desnoj obali reke. Neke od intervencija u okviru projekta Beograd na vodi bitno menjaju karakter toka reke, što će imati značajan uticaj na njeno korišćenje.

3. Mostovi: Planirani pešački most postavljen je nisko iznad vode sa mnogo stubova, odnosno lukova malog raspona. Ovakva koncepcija mosta ukida Savu kao plovni put. Zarićev (tramvajski) most se zadržava, most u produžetku Nemanjine ulice za koji postoji urađena tehnička dokumentacija se ne predviđa. Ovaj most je bio predviđen za motorni saobraćaj.

4. Kula: Planirana kula oko 50 m ulazi u rečno korito Save iz potpuno nejasnih razloga. Jedini razlog za to može biti želja da se ostvari originalnost po svaku cenu. Ovakva pozicija kule izazvaće poremećaj protoka vode - uspor uzvodno od kule i ubrzanje protoka u profilu kule. Pozicija kule će otežati manevar brodova i barži. Pojaviće se veliki problemi fundiranja kule, odbrane od leda i drugo, jer Sava pod Beogradom nije potok u Provansi. Oblik kule je neoriginalan, odnosno on je imitacija londonskog „krastavca" . Kula će apsolutno dominirati slikom i siluetom Beograda, odnosno osporiće dominaciju Hrama svetog Save u slici i silueti grada. Planirana kula će isto kao i crna Beograđanka biti deo običnog poslovnog servisa Beograda, odnosno biće simbol ničega.

5. Razvoj: Planirano je između 1,5 i 2,0 miliona m2 poslovnog prostora. Računajući sa 15 m2 po zaposlenom, to je 100 do 130 hiljada radnih mesta u jednoj smeni, odnosno 200 do 260 hiljada radnih mesta u dve smene. Ako trećina toga broja popune nezaposleni Beograđani, ostalih 130 do 160 hiljada radnih mesta popuniće se imigracijom u Beograd, odnosno redistribucijom stanovništva unutar Srbije. Prosečna porodica u Srbiji ima tri člana, što znači 390 do 480 hiljada novih stanovnika u Beogradu. Beogradu već nedostaje 100 do 120 hiljada stanova, a za imigrante treba izgraditi još oko 150 hiljada stanova. Sve ovo znači dalje pražnjenje Srbije, odnosno stvaranje u Srbiji dva geta - geta Beograd i geta Srbija. Posle realizacije projekta "Beograd na vodi" priča o ravnomernom regionalnom razvoju Srbije može biti namenjena samo maloumnim građanima.

6. Šoping mol: Šoping molovi velikog kapaciteta koji zahtevaju hiljade i desetine hiljada parking mesta najbolje je da se grade na periferijskim lokacijama uz pristupne autoputeve, a ne u centru grada na najskupljem gradskom građevinskom zemljištu.

7. Tehnički parametri: Svaki urbanistički projekat, pa i ovaj projekat, ostvaruje se ne samo finansijskim nego i tehničkim sredstvima. Projekat ove vrste ne može se predstavljati samo kompjuterskim animacijama, nego i tehničkim parametrima koji potpuno nedostaju. Kao relativni stručnjak, koji se urbanizmom bavi preko 40 godina, iz navedenih činjenica izvodim sledeće zaključke:

-Ljudi uključeni u projekat "Beograd na vodi" pokazuju ozbiljan diletantizam, odnosno pokazuju da ne znaju ni gde su ni šta rade.

-Očigledno je da srpski model demokratije podrazumeva da svako radi ono što ne zna.

-Demokratija je po definiciji poštovanje procedura i javnost tih procedura. U slučaju ovog projekta sve odredbe zakona i podzakonskih akata, Generalnog urbanističkog plana (GUP-a) i drugo su poništene ili proizvoljno tumačene.

-Postoji potreba svake nove vlasti u Srbiji da se obeleži i zapiše u urbanu strukturu Beograda nekim stvarnim ili lažnim simbolom, bez obzira na cenu. Primeri su Adski most, želja za izgradnjom žičare između Tvrđave i Ratnog ostrva i slično. Za neuspele urbanističke i druge investicione zahvate u Beogradu i Srbiji treba uvesti lustraciju u političko-pravni sistem. Lustracija za Adski most sprovedena je voljom građana u proteklim izborima.

-Eliminacija domaće pameti i znanja ima cenu. To pokazuje primer mosta kod Beške koji je ugovoren za 36 miliona evra, a izvođač traži skoro 100 miliona evra, to pokazuje i Adski most i niz drugih investicija u Beogradu i Srbiji.

-Eliminacije domaće pameti i znanja pokazuje provincijalni kompleks naše vlasti, koju je precizno definisala narodna poslovica „U tuđeg tatka, slađa patka". Potrebno je proučiti rezultate stavljanja domaće pameti i znanja van upotrebe, tojest: koliko košta uvođenje u razne investicione poslove firmi i ljudi koji ne poznaju ni grad, ni problem, ni prostor, ni političko-pravni sistem.

-Treba sagledati ogromne socijalne posledice te politike. Tako, na primer, sve naše tehničke fakultete treba proglasiti za fakultete za školovanje podizvođača, kao sledeći korak porobljavanja domaće tehničke pameti. Treba na odgovarajući način promeniti nastavni i školski sistem, a studenti zajedno sa diplomom treba da dobiju i pasoš.

-Na kraju, poseban komentar, odnosno predlog da se uvede nova revolucionarna demokratska praksa i da se ta praksa ozakoni novim Zakonom o planiranju i izgradnji. Svaki javni posao podleže primedbama. One mogu biti pametne i glupe, zlobne i prijateljske, umesne i neumesne, argumentovane i neargumentovane.

Tvorci projekta "Beograd na vodi" očekuju samo pohvale. Na mnoge primedbe raznih vrsta i nesmislene i smislene, odgovor je bio samo jedan - imate li vi tri milijarde evra?

Kao star čovek, shvatio sam društvenu suštinu ovog odgovora - ne može svako da ima pravo na mišljenje o ovom projektu, naročito ako nema tri milijarde evra. Duh primedbe je uvođenje ekonomskog cenzusa na pravo na mišljenje. Ja lično imam oko 300 hiljada evra u nekretninama, biblioteci, hemeroteci, fototeci, fonoteci i drugo. To je jedan desetohiljaditi deo od tri milijarde evra. Za toliko sam i primedbovao.''

Iz Deklaracije Akademije arhitekture Srbije o projektu "Beograd na vodi"

„...Projekat (Beograd na vodi) i način njegovog sprovođenja obiluju nizom zakonskih prekršaja,... od zloupotrebe zakonskih odredbi o opcijama kada se i za šta izrađuje PPPPN (prostorni plan područja posebne namene), u koje se centralni prostor prestonice Srbije nikako ne da podvesti... Prostor odavno predviđen za javne namene, u geometrijskom centru vremenom naraslog Beograda, prenamenjen je... za izgradnju stanova i poslovnog prostora kao nepostojeću vrstu javnog interesa a onda je to što je naopako definisano postalo osnov za izradu PPPPN... Iz njega je izbačena najvažnija odrednica za ovu lokaciju, da ovaj centralni deo Savskog amfiteatra, pojas neposredno uz reku u dubini od 300 metara na desnoj obali, može biti izgrađen za pretežno javnu namenu i objektima ograničene spratnosti... Prekršen je član 89 Ustava Republike Srbije, koji jasno govori o kulturnom nasleđu i opštem interesu naroda i države, kao i niz zakona Srbije, niz međunarodnih... pravila i smernica usvojenih od strane Saveta Evrope o pravu na grad, koje je Srbija potpisala i ratifikovala, od „Evropske konvencije o predelu" Saveta Evrope iz 2000, ratifikovane 2011, kada su donete i UNESKO-ove 'Preporuke o istorijskom urbanom pejzažu'...

...Ukupna vrednost barem dvostruko nadilazi maksimalnu moguću sumu investiranja u same građevine, pa se postavlja pitanje ko je omogućio partneru iz Emirata da donosi suverene odluke, pritom zasad investirajući samo u kozmetičke zahvate. Da li je, na primer, neophodni železničko-drumski most preko Dunava, kod Vinče, deo obaveznog ulaganja u Beograd na vodi? Naravno da jeste. Isto važi i za završetak železničke stanice u Prokopu i novu autobusku stanicu, za završetak putne obilaznice i završetak teretne železničke obilaznice oko Beograda, prve etape metro sistema, i još mnogih infrastrukturnih poslova...

Hoće li ikada Beogradu biti potrebni... ogromni kvadrati i totalno neprimereni brojevi spratova na toj lokaciji? Da li se zna kako rešiti problem saobraćaja kada inženjerska računica kaže da bi samo Savska ulica trebalo da se proširi na po šest traka za svaki smer? Da li se zna kako obezbediti 25 miliona kubika vode dnevno, kako 100 megavata nove instalisane snage električne energije? Kako izgraditi 40.000 parking odnosno garažnih mesta u ekstremno visokoj podzemnoj vodi? Da li se zna kako, iz saobraćajnog grotla, uredno odneti 3 miliona kubnih metara iskopa? ...PPPPN koji je donet zapravo legalizuje najveću divlju gradnju na svetu. Plan je bio predmet fingiranog, farsičnog javnog uvida..."

Profesor Momčilo Grubač i advokat Vladimir Gajić u emisiji Presing, TV N1: "Neustavan ugovor o projektu Beograd na vodi"

(22. septembar 2015. godine)

Međudržavni ugovor o projektu "Beograd na vodi" koji je Vlada Srbije potpisala sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, "neustavan je", njime je "potpuno suspendovan pravni poredak Srbije", ocenili su advokat Vladimir Gajić i profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union Momčilo Grubač, gostujući u emisiji Presing televizije N1.

Advokat Vladimir Gajić kaže da je međudržavni ugovor krovni dokument, da je on suštinski neustavan, ali i da je pravni poredak Srbije potpuno suspendovan na osnovu jedne tačke sporazuma.

„Ova odredba je u suprotnosti sa jednim članom Ustava, ne postoji nikakav sporazum koji Srbija može da potpiše, a da je suprotan Ustavu, ovo nije međunarodni sporazum, već ugovor za biznis", smatra on.

Gajić kaže da se radi o sporazumima u kojima je jedna strana uvek slabija, a, kako ističe, "to je uglavnom Srbija".

„To su ugovori koji imaju političku pozadinu, interesi Srbije stavljeni su u drugi plan. Nema govora o javnom interesu".

On smatra da ovakva investicija, odnosno javno-privatno partnerstvo, nije moglo da se zaključi bez tendera.

„Ne samo to, i mogućnost davanja zemljišta bez naknade je bila moguća samo kada je predmet ugovora proizvodna delatnost, ali to ovde nije slučaj. Ovde se krade po zakonu. Politička elita donosi zakon, tek kasnije vidite koja je poenta zakona. Tek posle vidite da je nekoliko zakona suspendovano i onda se stranom partneru da zakup na 99 godina, da se izvrši konverzija", rekao je Gajić u Presingu.

On kaže da argument da će Srbija dobiti 32 odsto vlasništva nije u skladu sa istinom, već samo propaganda.

„Država postaje vlasnik vazduha".

„Na osnovu ugovora, arapski partner koji je i većinski vlasnik ima pravo da svaki izgrađeni objekat, kada pribavi upotrebnu dozvolu da uknjiži i traži konverziju bez naknade. Samo na osnovu ugovora investitor ima pravo da unutar jedne parcele, opsega oko svakog objekta, nema nikakvog ograničenja koliko će pripasti toj zgradi, ima pravo da koristi beneficije i da prodaje taj zakup, ustupajući delove parcele zakupcima", navodi Gajić.

Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union Momčilo Grubač kaže da iz međudržavnog ugovora između Vlade Srbije i UAE proističu mnogi ugovori. Kako kaže, Vlada se na taj način obezbedila da će završiti posao koji je naumila, bez obzira da li je to u skladu sa Ustavom i zakonima Srbije.

„Vlada se poslužila nekom vrstom doskočice, nije imala pravni osnov za zaključenje tog ugovora, jer je tako suspendovan zakonski poredak Srbije, suspendovane su ustavne odredbe koje govore o slobodnom tržištu, konkurenciji, raspisivanju tendera. Taj međudržavni ugovor je suspendovao mnoge važeće zakone", istakao je profesor Grubač.

On kaže da iako u Ustavu postoji odredba koja kaže da su međudržavni ugovori odmah iza Ustava, a ispred zakona, ne može se tako neodgovorno postupati.

„Onaj koji ih zaključuje mora da bude svestan odgovornosti i da poštuje važeće zakone. Ovako je pun nezakonitosti i protivustavnosti", kaže on.

Grubač navodi da je pravni lek u obraćanju Ustavnom sudu, ali da treba dočekati njegovu odluku.

Gajić je naveo i da će srpske firme i radnici dobiti posao samo ako to bude želja partnera, jer nema nikakve obaveze arapske strane.

Što se tiče garanta ugovora, kako navodi, stoji ime firme, a istovremeno i ime šeika, „tako da deluje kao da on lično garantuje za izvršenje obaveze".

„Ovde on garantuje svojim imenom, zna se šta je bankarska garancija kod ovakvih ugovora. Privatni interesi su normalni, radi se o ugovoru s kompanijom koja hoće da izvuče što više".

Gajić navodi da ovakvim ugovorom Srbija kupuje nadu da će nešto da dobije i da su arapski partneri za sebe sklopili izvanredan posao, ali i dodaje da su im već propali projekti u Indiji, Pakistanu, Kazahstanu.

Što se tiče samog projekta, advokat očekuje da će biti napravljena jedna od dve kule,šoping mol i parking. „Srbija ne može da ispituje dokle je investitor stigao sa obavezama. Može, ali tek za 20 godina. Oni ne moraju rupu da iskopaju, Srbija im ne može ništa".

On tvrdi da bi odgovorna vlast raspisala tender i pokušala da dođe do ozbiljnog investitora i novca.

„Ovde nije došlo do toga, kršio se Ustav, prilagođavali su se zakoni", kaže on.

Kako je istakao nije video nijednog urbanistu, arhitektu ili pravnika da je pohvalio ovaj projekat.

„Trenutno Srbija ima samo troškove, potreban je ogorman novac da se uradi infrastruktura, a to je obaveza Srbije da komunalno opremi ovu lokaciju koja nema ništa".

Kaže da je arapski investitor dobio eksteritorijalnost u sred Beograda.

„Suspendovan je pravni poredak Srbije na 20 godina na tom delu zemljišta, oni 20 godina mogu ništa da ne izgrade". Objasnio je da javni tužilac može da ospori ugovor posle istrage, i da može da se raspravlja o ništavosti. Pored toga i Ustavni sud može da kaže da je ugovor neustavan.

„Arapski investitor je zaštićen, oni mogu na arbitraži da obore odluku", rekao je Gajić.

podeli ovaj članak:

Natrag