Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Životopis

"Portret umetnika u starosti"- ispovedna proza srpskog književnika Ivana Ivanovića (16)

Gori, najgori i cenzori

Od kako je književnosti, vode se rasprave koja je uloga pisca u društvu. Romantičari su smatrali da je pisac isto što i Bog, demijurg, stvaralac sveta. Viktor Igo je isticao da je posao pisca da se približi Bogu, a da je od svih pisaca to najviše pošlo za rukom Šekspiru. Realisti su držali da je pisac istražitelj društva. Posao pisca je pre svega da se kritički odnosi prema društvu. Modernisti su u piscu videli buntovnika ("Pobunjujem se, dakle, postojim!" - Kami), revolucionara koji bi da menja svet. Pisac je javni tužilac društva

Ivan Ivanović

Rekao sam da ne znam kako je došlo do ponovnog štampanja „Crvenog kralja": da li je to bila samoinicijativa Redakcije BIGZ-a (glavni urednik Vidosav Stevanović) ili je mig dat od strane komunističkog vrha Srbije? Baš u to vreme uspostavljeno je novo političko rukovodstvo Srbije, u kojem glavnu reč vodi Ivan Stambolić. Njegov pandan u Beogradu je Dragiša Buca Pavlović, s kojim je Vidosav školski drug iz Kragujevca. U Beogradu se pričalo: Buca i Muca! (Muca je bio nadimak Vidosava Stevanovića, jer je pomalo zamuckivao.)

Na „Crvenom kralju" je radio Tiodor Rosić, koga je Vidosav uvrstio u svoj tim. Bilo je jasno da BIGZ-ovo izdanje mora da bude novo (dopunjeno i prepravljeno), sa nekim izmenama. U čemu su bile te izmene?

Razume se da sam morao da izbacim one dve rečenice koje su bile predmet sudske zabrane i osude. Makao sam još jedno poglavlje, ne što me je Tiodor uslovio, nego što sam i sam mislio da je suviše eksplicitno. Ni danas ne znam da li je to bilo dobro. Umesto njega sam dopisao dva nova poglavlja, u kojima sam istakao ulogu oca četnika u životnom puta junaka romana. Tad mi je to bilo veoma važno, danas je prevaziđeno. Ali to onda nisam mogao da znam...

"...Kako stojiš sa Milisavom?"

Bilo kako bilo, godine 1985. bio sam na putu da dobijem dobru adresu. U BIGZ-u trljaju ruke, obe knjige imaju uspeha, o njima se na sve strane priča, odlično se prodaju. Urednik Jovan Radulović (značajan pisac „Golubnjače") mi je rekao da BIGZ ima sa mnom dobre planove, da sledi drugo izdanje „Arizana" a planira se i džepno, da su dobri izgledi da roman ide na pozornicu i na film itd. Generalni direktor BIGZ-.a Gojko Zečar (sin narodnog heroja sa Kosova Milana Zečara) ispričao mi je da su „Arizani" njegova knjiga, daje je svima na čitanje, dobijam sve same komplimente. (Nikola Koljević: Neverovatno kako je Ivan uspeo da ceo komunizam strpa u jednu vreću!) (Jedino nisam dobro prošao kod Mome Markovića, visokog funkcionera, brata Draže Markovića, koji je rekao da su „Arizani" antikomunistička knjiga.) Zečar mi traži novu knjigu, imam li je? Šta ima da je traži, pa „Jugovac" je u BIGZ-u, još ga je uzeo Vlada Stojšin!

A onda, kvrc! Krivi spoj, kuršlus! Nestala struja, propali svi planovi. Jovan Radulović me ponovo zove da mi kaže da BIGZ nema sa mnom nikakve planove, da „Arizani" ne samo da ne idu u džepnu knjigu, nego neće biti ni ponovo štampani (ne razumem šta mu je trebalo da mi kaže da za tu knjigu ne postoji nikakvo interesovanje!), da je ponovno štampanje „Crvenog kralja" osuđeno od strane Partije, da BIGZ neće prihvatiti „Jugovac"...

Šta se stvarno desilo ja ni danas ne znam. Posle pročitane presude, šta mi je drugo preostalo nego da zatražim prijem kod dvojice čelnika BIGZ-a, Gojka Zečara i Vidosava Stevanovića.

Gojko mi kaže da ima neki zastoj, ali da me se BIGZ ne odriče, ja sam njihov pisac. Zove direktora izdavačke delatnosti, mislim da mu je ime Dobrašin Ralević, takođe moj čovek. Dogovaraju se preda mnom da drugo izdanje „Arizana" odmah ide u štampu. Vidosav se slaže, ali vidim da se nešto iza brda valja.

Od Vidosava još saznajem da BIGZ vodi pregovore sa Prosvetom da „Jugovac..." bude zajedničko izdanje ove dve velike kuće. Tamo je sad urednik Milisav Savić, kako s njim stojiš? Vidosav neće da razgovara s Milisavom, odnosi su im loši još od 68. O Milisavu sve najgore! Nego da ja pregovaram.

Šta ću, odlazim u Prosvetu. KUM (nadimak Milisava Savića, odlično pogođen) me prima kolegijalno ali odbojno. Nije istina da BIGZ nudi zajednički posao, to Vidosav samo da me se otarasi. Milisav o Vidosavu sve najgore, ne trpe se još od 68! Još mi priča kako je izložen pritiscima sa svih strana, kako mora da štampa ovo đubre. Ustaje i donosi jedan rukopis u kutiji od cipela! To đubre - to je bio „Hazarski rečnik" Milorada Pavića, roman koji će steći svetsku slavu! (Kad se to desilo, Milisav je o „Hazarskom rečniku" govoriti samo u superlativima, Pavić je naš Borhes! A Borhes je novi Homer!) Nego, ako Vidosav misli stvarno da se štampa „Jugovac..." neka dođe na pregovore.

O knjigama na partijskom plenumu

Idem opet Vidosavu. S kim da pregovara, s Milisavom? Pa on neće s njim ni da razgovara, nekmoli da pregovara. Podmeće mu nogu gde god stigne! Vadi se na staru svađu, a u stvari je protiv mene, smeta mu uspeh „Arizana", istisnuo sam ga sa pobedničkog trona! Ova ribarska svađa dvojice istaknutih šezdesetosmaša, ma koliko bila rezultat lične sujete, u stvari ima mnogo dublje korene. Kad se sve svede na osnovne elemente, njihov sukob je sukob dve struje u Savezu komunista Srbije, koji se u vreme mog „Jugovca..." tek potpiruje, da bi dve godine kasnije izazvao požar dotle neviđen u komunističkom svetu Srbije. Naime, obojica glavnih pisaca 68. su bili nečiji ljudi, kad to dešifrujemo Vidosav je bio čovek Ivana Stambolića, a Milisav Slobodana Miloševića. Prosvećeni komunisti (izraz Milisava Savića) su se borili za pozicije u književnoj vlasti. Moj „Jugovac..." je tu samo poslužio kao moneta za njihovo potkusurivanje! Tako, dok se bikovi bodu, strada trava!

A šta se iza brda valjalo, saznao sam od pesnika Miroslava Maksimovića, koji je u BIGZ-u bio zadužen za reklamu. BIGZ je dao jedan zapaljivi oglas u Politici (tad su se knjige oglašavale!) o kambeku „Crvenog kralja". Posle toga je Maks pozvan u policiju na informativni razgovor, jedva je izbegao odgovornost. Uskoro je na nekom partijskom plenumu, tada prvi komunista Srbije, Ivan Stambolić, napao neke izdavače što forsiraju zabranjivane knjige i još ih oglašavaju kao pobedničke. Radi se o knjigama slabog kvaliteta, koje ne zaslužuju nikakvu pažnju. Komunisti su činili grešku što su ih napadali, to im je dalo oreol žrtve. Najbolje je takve autore i njihove knjige prećutati, ne pridavati im značaj koji nemaju.

Ne znam da li se ovo odnosili na mene, ali dalo je rezultat, u BIGZ-u sam precrtan sa spiska Bigzovih pisaca! Velika vrata su mi se još jednom zatvorila!

Ne mogu a da ovo ne dovedem u vezu sa pričom koju je zabeležio advokat Dragoljub Todorović u jednom tekstu. Naime, kad sam osuđen na dve godine zatvora, advokat je zatražio od Branka V. Radičevića, sa kim je on bio u veoma dobrim odnosima, da se zauzme za mene. Nekako mu je nabavio knjigu da pročita. Posle toga je Branko, inače u svemu neobična ličnost, pesnik snažnog erotskog i nacionalnog naboja (on je bio pokretač Dragačevske trube!) otišao kod Draže Markovića i zatražio da me ovaj, tada najmoćniji čovek Srbije, uzme u zaštitu. Draža mu je rekao da je i sam protiv progona pisaca, ali da mu je Muharem Pervić rekao da ta knjiga ništa ne valja! Ipak, Draža je pročitao „Crvenog kralja" i usvojio Brankovo mišljenje. Nema sumnje da je odluka o mom oslobađanju bila političke prirode.

Kad sve ovo analiziram, sklon sam da zaključim da je stav prema meni kao piscu formiran u presudi Vrhovnog suda Srbije. Događaji u BIGZ-u imali su da me vrate u okvir te presude.

Nedavno je dramaturg iz Prokuplja Srđan Živković napravio monodramu po mom romanu „Arizani" i nazvao je Arizanska priča. Monodramu je odigrao glumac amater Zoran Radenković dosta dobro. Ovo ću poglavlje da krstim po njima, dakle, arizanska priča.

Videli smo da je BIGZ maknuo u stranu roman koji je proglasio najboljom svojom knjigom za poslednje dve godine, svakako pod pritiskom jačih od sebe. No „Arizani" su pokušali da žive van BIGZ-a kao dete koje se otrglo od roditelja. Pokazaće se kao vagabund.

Da krenem redom...

Ko je nadmudrio nišku Udbu?

Roman "Arizani" sam napisao školske 1971/72. godine, što znači da sam počeo da pišem septembra 1971. a završio juna 1972. godine. "Arizane" sam pisao čekajući objavljivanje "Crvenog kralja". Napred sam opisao kako je došlo do pisanja romana i kako sam sa odlomcima iz njega nenapisanog učestvovao na raznim konkursima. Da kažem još ponešto što ranije nisam rekao.

Zanimljiv je bio konkurs niških Narodnih novina za priču. I za njega sam napisao odlomak, kad Sanda Arizan prodaje tele u Nišu. Među deset nagrađenih i otkupljenih priča nije bilo moje. Ali priča se ipak pojavila u novinama, pod mojim imenom, iako je konkurs bio anoniman. Naime, urednik novina Tihomir Nešić, ujedno i član žirija, je po ranijim odlomcima poznao moj tekst i objavio ga pod naslovom Sanda prodao tele. Pri tom me uopšte nije konsultovao!

Konačno, za konkurs Radio Beograda napisao sam radio-dramu o ta dva brata Arizanovića. Ovoga puta sam dao naslov Arizani. Drama je otkupljena, ali nije izvedena.

Tako, imao sam materijal za roman, likove, jezik, stil, ali nisam imao fabulu. Onda se namestila lopta! (Zoka King) U leto, 1971. godine, betonirali smo podrumske prostorije u našoj kući u Žitnom Potoku. Beton smo pripremali ja i moj ujak (majčin brat od tetke) Stojan Mladenović iz Glasovika, u kraju poznat pod nadimkom Karapandža.

Dok smo mešali beton (nismo imali mešalicu), Karapandža je uzeo da mi ispriča svoju povest o ratu i miru. Bio je izuzetno duhovit čovek, mudrijaš, rođeni pripovedač. Dok je on pričao kako se dovijao i snalazio pod okupacijom i u komunizmu, ja sam pisao roman. "Arizani" su u stvari priča srpskog seljaka o životu i sudbini u vremenu koje mu je istorija dodelila. Taj seljak je iznad svakog zla, samo je on znao da nadmudri svetski komunizam. Planetarno zlo njemu ništa nije moglo, jer je on jači od njega. Pripovedač romana, Sanda Arizan, proistekao iz srpske tradicije, proizvod seljačke civilizacije, egzistencijalno neuništiv, duhovno nadmoćan - bio je rezultat mog poimanja srpske istorije. Moj starac Santjago! Ili, Kola Brenjon!

"Arizane" sam mogao lako da napišem, jer sam ih nosio u sebi iz ranog detinjstva.

Kad sam u Kuršumliji završio roman, prekucao sam ga u dva primerka, jedan poslao Dušanu Puvačiću u Savremenik a drugi zadržao za sebe. Uskoro je stigao odgovor iz Savremenika da će najpoznatiji srpski časopis objaviti moj roman u nastavcima! Posle toliko neuspeha, ulazim u književnost na velika vrata!

Ali, dogodio se "Crveni kralj". Razume se da od štampanja "Arizana" u Savremeniku nije bilo ništa, jer je liberalistička redakcija, na čelu sa Palavestrom, smenjena.

Interesantna je epizoda sa "Arizanima" na pretresu u Kuršumliji. Opisao sam kako je taj pretres tekao, ovde da to dopunim. Za vreme pretresa, svi smo strahovito pušili: oba udbaša, svedok sa gradilišta, predsednik omladinske organizacije Kuršumlije, moja supruga i ja. Pošto nismo imali odgovarajuću pikslu za tolike ispuške, moja supruga je našla nekakav vrč i stavila ga na stočić prekriven ručnim radom moje majke. Pepeo od cigareta je padao po tom miljeu.

Jedan udbaš, onaj što je izigravao intelektualca, valjda da bi pokazao da je lepo vaspitan, skupio je taj milje i ispod vrča postavio fasciklu, prvu koja mu je bila pod rukom. U toj fascikli bili su "Arizani"! Udbaši su punih šest časova preturali po mom stanu, zavirili u svaku moju knjigu i svesku (pisao sam beleške na marginama knjiga koje sam čitao), otvorili svaku kovertu (pretplata na knjige), prepisali svaku adresu iz mog i ženinog imenika, ali "Arizane" nisu dirali! Bili su na isuviše vidnom mestu da bi ih videli! (Kao u jednoj od najlepših priča svetske književnosti, pripoveci Edgara Alana Poa, "Izgubljeno pismo", kad policija traži poverljivo pismo, ali ga ne nalazi jer je ono bilo u poštanskom sandučetu!) Tako su moji "Arizani" nadmudrili nišku Udbu, kao što će Sanda Arizan da nadmudri svetski komunizam!

"...Umesto da se razmećeš kao da su Šekspir, ti si sagnuo glavu!"

Kad sam izbegao u Beograd, krajem 1972. godine, imao sam "Arizane". Razume se da pisac zabranjenog romana nije imao šansu da objavi novi roman. Pošto je posao sa Savremenikom propao, ostao mi je Jež. (Susret sa nekadašnjim kolegom sa prve godine Svetske, Alekom Marjanom sam opisao.) Sa Alekom i Banetom Jovanovićem sam se dogovorio da donosim po odlomak iz "Arizana" za svaki broj, ali da roman ne ide u kontinuitetu, da se vlasi ne sete!

Odmah sam odneo prvi nastavak iz sredine, s nestrpljenjem čekao broj koji je trebalo da pokaže da pisac "Crvenog kralja" nije mrtav. Ali, izlaze brojevi a mog teksta nema! Već sam pomislio da je Udba umešala svoje predugačke prste, što je sistematski svih tih godina činila. Šta mi je drugo preostalo, nego da idem opet u Jež. Alek mi kaže da je on tekst pustio, ali da ga je urednik zaustavio. Odlazim kod Baneta kao osuđenik. Litl Bane (tako su ga u Ježu zvali, inače čovek je, za razliku od Marjana, završio Svetsku književnost i u novinarstvu se visoko kotirao), dočekuje me sa raširenim mojim tekstom, obeleženim crvenom olovkom. - Imaš li ti nešto bolje? Umalo da izgubim svest. - Kud ćeš bolje od "Arizana"?! - Kolega sa Svetske - govori mi Bane - spreman sam da rizikujem, ali moraš da mi daš nešto vrhunsko. Ovo je bledo i neubedljivo! Bane mi pruža moj tekst, ali to je tuđi tekst!

Ne bih ga ni ja objavio! O čemu se radilo? Kad je tekst "Arizana" stigao na urednički sto, urednik ga je i ne gledajući dao lektorki na obradu. Neka nadobudna i prepismena lektorka, inače propala studentkinja, došla u Jež po partijskoj vezi, pomislila je da sam ja neki nepismeni seljak (kakvi su opsedali Jež), pa je "Arizane" sa šopskog dijalekta prevela na normirani književni jezik. Razume se da to nisu bili "Arizani"! Otad mi je Bane Jovanović pustao svaki odlomak iz "Arizana" onako kako sam ga doneo, a lektorki ga nije ni pokazivao. I činio je to iz broja u broj sve do sudske presude iz Prokuplja.

Iz ove priče se nešto i naučit dade! "Arizani" su mogli da budu napisani samo tako kako su napisani i nikako drugačije. Sanda Arizan je veliki pripovedač (kao moj ujak Stojan Karapandža!) samo zato što pripoveda na koloritnom šopskom dijalektu, koji po bogatstvu idioma nadmašuje čak i Vukov jezik. (Ovde bi se dala napisati rasprava o dijalekatskoj književnosti, za koju ja, međutim, tad nisam bio sposoban.)

Odlomak iz "Arizana", pod naslovom "Tatko", objavile su mi Književne novine. Glavni urednik novina, Dragan Jeremić, na jednoj strani je štampao moj tekst, a na drugoj svoj esej o zabranama u evropskoj književnosti. (Palavestra: - Bogati, Ivane, Jeremić te je proglasio evropskim piscem, samo ti ime nije pomenuo!)

U isto vreme i Savremenik je objavio tekst iz "Arizana", celu prvu glavu, pod naslovom "Povratak iz rat". Tako je o "Arizanima" počelo mnogo da se priča, iako knjiga još nije bila štampana. (Miodrag Pavlović: - Prelepo! )

U to vreme se pojavio novi izdavač, Dom omladine Beograda, sa bibliotekom DOB. Ponudio sam "Arizane", uskoro sam pozvan na razgovor. Tročlana redakcija je bila za to da objavi roman, ali uz izmene. (Gojko Đogo da se štampa roman kako je donet, Slavko Lebedinski da se ublaže neki detalji, Nikola Višnjić (glavni urednik) da se promeni sve!) Razume se da na to nisam mogao da pristanem, prošao bih gore nego sa lektorkom u Ježu.

U Savremeniku sam upoznao pisca Svetu Lukića, urednika u Prosveti. Sveta mi je zatražio "Arizane" za najveću izdavačku kuću u zemlji, što sam ja sa oduševljenjem prihvatio. Ali Prosveta mi je odbila rukopis (kao i novele kasnije) sa porukom da da to ne može da bude štampano u komunističkoj državi!

Poslednji pokušaj da štampam "Arizane" bio je u Srpskoj književnoj zadruzi. Posle objavljenih odlomaka, Branko Ćopić se zainteresovao da pročita rukopis. Odneo mu ga je Raša Smiljanić, s kim sam formirao Zapis. Branko me je pozvao da ga posetim i dočekao me kao velikog pisca, kao ranije Slobodan Mašić. (Bogdanka Ćopić: - Branko, ovaj profesor je nadmašio vas pisce!) Ćopić je odneo rukopis u SKZ, ali su ga urednici odbili.

Šta sam drugo mogao do da utamničim "Arizane", odnosno da ih gurnem u fijoku u kojoj će čamiti celu jednu deceniju.

Gotovo da sam bio zaboravio na roman, pomiren s činjenicom da on neće ugledati svetlo dana dok su komunisti na vlasti, što je onda značilo zauvek . Ali desio se jedan događaj koji je, zamalo, preokrenuo moju istoriju. Naime, za glavnog urednika u propali BIGZ došao je pisac Vidosav Stevanović. Tad su njegovi bili na vlasti! (Rastko Zakić) Vidosava sam upoznao još u Književnoj reči, štampao mi je "Garinču".

O Vidosavu se obično govori da je veoma talentovan pisac, ali se prećutkuje da je bio najhrabriji urednik. (U "Dnevniku samoće" napisao je da je uredio preko 1.000 knjiga!) Čim je seo na uredničku stolicu, Vidosav mi je zatražio "Arizane", koje je upoznao još u Prosveti. Za mesec dana "Arizani" su izašli na videlo leta 1982., posle desetogodišnjeg tamnovanja. Tako su "Arizani" odrobijali pet puta duže nego što je meni bilo namenjeno!

Ako se za "Crvenog kralja" može reći da je bio pismeni događaj (na sve strane se o njemu pisalo!), za "Arizane" može da se kaže da su bili usmeni događaj! (na sve strane se o njima pričalo!) Ovde ću da navedem dve usmene pohvale koje su mi mnogo značile. Jedna je došla od Nikole Koljevića a druga od Miodraga Bulatovića.

Nikola Koljević je sa mnom studirao Svetsku književnost i bio je najbolji student. Kasnije je postao čuveni šekspirolog. Još kasnije tragični političar. - Ivane, učinio si nešto što je malo kome pošlo za rukom u srpskoj književnosti! Uspeo si da čitav svoj kraj smestiš u jednu knjigu!

Miodraga Bulatovića sam upoznao u Savremeniku, štampao je u BIGZ-u "Ljude sa četiri prsta".

- Ivane, da nije mene, bio bi najveći srpski pisac! Ovo ti kažem ja, Miodrag Bulatović, a poznato je koliko sam na tuđu prozu degutantan!

Bio sam zbunjen, verovatno sam promrmljao da sam napisao dobar roman. - Šta dobar! Pička ti materina, nikad nećeš da postaneš veliki pisac! Umesto da ideš naokolo i razmećeš se da si Šekspir (što je on radio uvek!), ti saginješ glavu kao da si učinio nešto sramno!

Bulatović je bio u pravu: možda sam ponešto i uradio značajno, ali nikad nisam umeo da to istaknem. Verovatno mi šopski mentalitet ne dozvoljava da se uzdižem.

Javno, o "Arizanima" se puna tri meseca ćutalo: nije bilo nijednog prikaza, nijedne promocije. Kao da se čekalo kako će da reaguju vlasti! Znam da su neke tribine pokušavale da upriliče promociju, ali su im govornici otkazivali! Prikaz je napisao Vita Teofilović i ponudio ga Književnoj reči, ali nije se pojavljivao. Konačno, posle 100 dana (!) objavljen je Vitin prikaz, ali sitnim slovima tako da je bio nečitljiv. Na periferijskoj tribini u Domu kulture "Braća Stamenković", upriličena je promocija (govorili su Čeda Mirković uzdržano i Srba Ignjatović egzaltirano), čime je jasno rečeno da "Arizani" nisu prva liga.

Naročito je "Arizane" osporavala tzv. beogradska čaršija: Ne može biti veliki roman napisan na dijalektu! A, jedan njen eksponent, tada saradnik Instituta za književnost, doveden u Beograd iz Bosne, Milan Radulović, otišao je korak dalje:

- "Arizani" nisu veliki roman jer su narodna književnost!

E sad, budući srpski ultranacionalista i ministar vera, osporava vrednost mom romanu zato što kroz njega govori srpski narod! A, u niškim Narodnim novinama, Blagoje Glozić (moj cenzor iz Prokuplja) je napisao da se radi o bajatom romanu.

Ipak, napisana je jedna velika pohvala romanu u NIN-u iz pera Igora Mandića. Tako me je Hrvat odbranio od Srba, kao što su Hrvati nekad branili Boru Stankovića od difamije koju je ovaj, možda najveći srbijanski prozni pisac, doživljavao u svojoj zemlji.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane