Gledišta

Alojzije Stepinac zagrebački nadbiskup a potonji kardinal - balkanski Tomas de Torkemada (1)

Istoriju ne može da promeni ni Bog, ali zagrebački Kaptol hoće!

Publicista Jovan Pejin, ranije direktor Arhiva Srbije, objavio je knjigu o nabdiskupu Alojziju Stepincu, zločincu iz Drugog svetskog rata, koga je katolička crkva u Hrvatskoj "kandidovala" za sveca. Sadašnji papa Franja (Bergoljo) ne dozvoljava da se to dogodi. On je odložio beatifikaciju kardinala Stešpinca, što znači da je zauvek odložio njegovo proglašenje za sveca. Knjiga Jovana Pejina "Alojzije Stepinac, Balkanski Tomas Torkemada", izašla je ove godine u izdanju izdavačke kuće "Lestve" iz Kosovske Mitrovice, a Magazin Tabloid iz nje za svoje čitaoce donosi najzanimljivije delove. Knjiga je prevedna na ruski i engleski jezik

Jovan Pejin

Višegodišnje, tačnije, višedecenijsko najavljivanje starog-novog konfesionalnog i nacionalnog kulta Hrvata i Hrvatske - Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup balkanski Tomas de Torkemada, svetac, dobio je završni oblik 2015. godine najavom "crkve u Hrvata" da će biti kanonizovan. Za zagrebački Kaptol to je završena stvar!

Balkanski Tomas de Torkemada Alojzije Stepinac, bio je mnogo uspešiji u svojoj "apostolskoj misiji" širenja vere ognjem i mačem od originala sa Iberijskog poluostrva koji je samo oko 10.000 ljudi i žena poslao na lomaču. Alojzije Stepinac svojim pastirskim pozivom Hrvatimai ostalim rimokatolicima u Hrvatskoj da podrže Hrvatsku seljačku stranku i ustašepovodom ostvarene "tisućljetne želje" aprila 1941,blagoslovom NDH pomogao je da se milon Srba liše života ne samo na lomačama koje su često bile pravolavne crkve ili manastiri, nego nožem, maljem i "strojico"m ili bacanjem u jame bezdanice.

Stvaranje harizme oko imena i "apostolskog" dela Alojzija Stepinca kao prvog nadbiskupa Zagreba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941-1945. godine i kanonizacije za sveca utvrdila bi se večna vrednost genocidne Hrvatske nastale iza leđa nacističke Nemačke i fašističke Italije.

Svetac Stepinac razrešava prošlost Hrvata. Apostolskim zaboravom svetac prikriva falsifikovanje hrvatskih istoriografa i na nacifašističkoj osnovi postavlja budućnost nove evropske Hrvatske koja je počela terorističko-separatističkom pobunom, NATO agresijom, razbijanjem Jugoslavije 1991-1995. godine i izgonom Srba.

Činom kanonizacije, pozivanje Hrvata na 1300 godina istorije i kulture dobija smisao a Hrvati postaju istorijski narod! Izjednačavaju se sa Mađarima koji imaju Vojteha-Vajka - Sent Ištvana prvog krštenog kralja osnivača Ugarske. Smisao je pojačan činjenicom što nadbiskup a potom kardinal Alojzije Stepinac počiva u Zagrebu u katedrali posvećene Bogorodici koja nosi ime Sent Ištvana prvog ugarskog apostolskog kralja.

Ovo je važno da podvučemo. Hrvatska od 1102. godine nije je bila međunarodno priznata kao država, niti je imala predstavnika kod ugarskog kralja a kamoli da je Ugarskom upravljao apostolski hrvatsko-ugarski kralj. Ovo je trajalo do preuzimanja Ugarske od Habzburga 1527, kada su skromni ostaci neuglednog plemensko-feudalnog staleža ugarske provincije preko titule ugarskog kralja kao kralja Hrvatske uključeni u Habzburšku monarhiju.Ova provincija je pored kralja dobili i cara i tako tavorilido raspada Monarhije 1918. godine.

Sent Ištvan, prvi ugarski kralj priznat od pape kao apostolski, dobio je zadatak da vrši apostolsku misiju među nevernicima. Zadatak je uspešno vršio a njegovi naslednici nastavili da je vrše po Slavonija, kako su stranci zvali prostrane ravnice Karpatskog basena pre dolaska turkijskih plemena u 9. veku, posle kojeg je preimenovan u Tursku. Da ne zapostavimo, ime Slavonija posle stvaranja ugarsko-slovenskog plemenskog saveza severno od reke Drave u 10-om veku zadržalo se na teritoriji u međurečju reka Save i Drave koja je od 1091. ušla u sastav Ugarske a od 1094.godine i u crkvenom pogledu.

Zahvaljujući Stepincu, ustaše su 1941. godine stekle neverovatnu moć među Hrvatima i rimokatolicima srpskog jezika"novim Hrvatima", pošto se u ratnoj javnost NDH pojavio kao čuvar hrvatskih moralnih vrednosti! Ustvari, svojim poslanicama rimokatoličkoj pastvi i pozivima na lojalnost hrvatskim nacistima i njihovom režimu pridružio se apostolskoj misiji ugarskih kraljeva i postao zločinac u ime vere isto kao četiri veka ranije španski borac za veruveliki inkvizitor Tomas de Torkemada.

Balkanski Tomas de Torkemada, zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac u svojoj netrpeljivosti prema pravoslavlju i fanatizmu, blagoslovio je u Zagrebu pristigle ustaške teroriste aprila 1941, još dok je Jugoslovenska vojska pružala otpor agresoru, a potom kao vojni vikar NDH one koji će služeći "apostolsku" misiju to postati, na suđenju u Zagrebu oktobra 1946. godine se branio ćutanjem.

Njegov stav na suđenju po tužbi javnog tužioca Jakova Blaževića da je učestvovao u zločinu genocida je odraz njegovog shvatanja da je međunarodna ličnost i dok je papa Pačeli na čelu Rimske crkve niko ne može da mu sudi. Sebe je gledao kao nadbiskupa Zagreba, što nije bilo sporno, na čelu "crkve u Hrvata" koji samo sprovodio apostolsku politiku pape Pija XII.

Tomas de Torkemada radio je smišljeno sa preumišljajem. Alojzije Stepinac je ćutao pred Pavelićem sa predumišljajem dok su parohijski sveštenici, redovnici i časne sestre učestvovali u masovnom zločinu nad pravoslavnim Srbima u ime onoga koji je dao deset božijih zapovesti od kojih je jedna:"Ne ubij!" Isti motiv ga je naveo da ćuti pred Paveliće i pred Jakovom Blaževićem makar da ova dvojica nisu isto!

Njegovo delo podleže samo Hristovom sudu kao dela Hristovog namesnika na zemlji živog Boga- pape. Ono što je činio u vreme NDH, našlo se pred svetovnim sudom u Zagrebu 1946. godine koji je, nadbiskup, gledao sa prezirom pošto je to, po njemu, bio komunistički i predstavljalo suđenje onome šta je Bog učinio!

Drugim rečima po shvatanju nadbiskupa Alojzija Stepinca, Bog se složio sa ustašama i logorima smrti na:Pagu, u Gospiću, Jasenovcu, sa kraškim jamama po Lici, Dalmaciji, Hercegovini, bunarima u Slavoniji i drugim stratištima na kojima su pravoslavni Srbi ubijani na zverski način, kojima su ustaše priključili i jedan broj Srba muslimana.

Tomas de Torkemada prvi veliki inkvizitor Španije, sinonim verskog fanatizma i zločina, živeo je u 15-om veku i poslao u smrt spaljivanjem oko 10000 ljudi i žena, nije grešnik. Tako po shvatanju elite "crkve u Hrvata", koja predstavlja skup ciničnih duhovnika i praznoglavih, zaslepljenih konfesionalnom i nacionalnom mržnjom, intelektualaca koji se oslanjaju na bezosećajnu masu krvoždenih primitivaca kao naroda koji ih sledi, nije grešnik ni Stepinac.

Alojzije Stepinac nije grešnik, on je samo blagoslovio Hrvatski sabor a potom kao ratni vikar hrvatsku vojsku i na taj način pomogao da se u smrt pošalje od 700. 000 do milion i sto deset hiljada pravoslavnih Srba u Jasenovc - što je bogougodno delo.

Za hrvatske naciste - ustaše značio je više od od onog što je značio kao zagrebački nadbiskup. Dao je moralnu potporu njihovom deluizjavom da su to "dobre duše katoličke"!

Kaptol, zagrebački, i hrvatski mediji ističu da je blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, ratni vikar vojske NDH i kroatonacista ustaša, svojim pastirskim radom 1941-1945, a potom gonjen od vlasti, samim tim i mučen od komunista stekao uslove da bude kanonizovan za sveca.

Pisanje hrvatskih katoličkih listova ne čudi nas, ali pisanje svetovne štampe, koja se često tekstovima ponosi hrvatskim antifašizmom čudi! Pazite hrvatski antifašizam 1941-1945!?

Hrvati serviraju nebuloze o hrvatskom antifašizmu! Jedini narod u Evropi, Hrvati, njihova elita i narod proglasili su ulazak Vermahta i vojske Italije u Hrvatsku za oslobođenje!Generali Vermahta bili su iznenađeni toplinom dočeka u Zagrebu 9. aprila 1941. godine i drugim hrvatskim gradovima. Veličanjem Alojzija Stepinca savremena hrvatska duhovna i svetovna elita praktično se zajednozalažu za nacizam i kleronacizam!

Hrvatsku su sile Osovine ,posle iskustva sa hrvatskim narodom aprila 1941, smatrale savezničkom zemljom, prizanale su joj suverenitet i prepustile državnu upravu organima nastalim u vreme formiranja Banovine Hrvatske posle avgusta 1939. godine. Hrvatska seljačka stranka zajedno sa pristiglim ustašama su ovu organizaciju sprovele u delo.

Činovnici i policajci Hrvati ostali su na svojim mestim dok su Srbi isterani s posla a kojisu imali sreće proterani za Srbiju dok je ostatak pobijen.

Oficiri Jugoslovenske vojske Hrvati masovno su stupili u hrvatsko domobranstvo kojeg su organizovali ponovo aktivirani domobranski oficiri iz vremena Austro-Ugarske.

Nadbiskup a potom za zasluge u borbi za veru i pretrpljene patnje od komunista, kardinal Alojzije Stepinac je ličnost "crkve u Hrvata" najodgovornija za učešće rimokatoličkog sveštenstva, redovništva i verujućeg naroda, ako su ubice uopšte verujuće, u zločinu genocida nad Srbima 1941-1945.

Ovaj stav postao je simbol odnosa rimokatolika Hrvata kao naroda prema Srbima, te Stepinac zagrebački nadbiskup, potonji kardinal i dalje privlači pažnju srpske javnosti.

Osuđeni ratni zločinac treba da bude kanonizovan za sveca zbog pretrpljenog stradanja od komunista!

Da li s komunisti krivi što je Stepinac bio antikomunista? Nisu!

Kao duhovnik s visokim činom "crkve u Hrvata"Stepinac je imao to pravo na osnovu svog vaspitanja, školovanja i pogled na svet u duhovnom i svetovnom smislu te munije suđeno zbogantikomunizma nego zbog podrške genocida nad pravoslavnim Srbima u NDH koji je ćutanjem lično podržao i pomaganja ustaških terorista koji su delovali u zemlji posle 1945. godine.Terorizam bilo da je u "apostolskoj" misiji ili ne kažnjiv je u svakoj zemlji pa i u bivšoj Jugoslaviji bez obzira što su je vodili komunisti!

"Crkva u Hrvata" nikako da se suoči sa prošlošću, svojom i svoje pastve. Nikako da postavi pitanje sama sebi o učešću u zločinu njenih sveštenika, redovnika i redovnica, ubistvima i preveravanjem pravoslavnih Srba kao i izgonom iz zavičaja. Nikako da se suoče sa svojim sveštenstvom i redovnicima koji su umesto krsta kao apostolske utvare nosili noževe, "samokrese" i "strojice", a često je bilo dovoljno da klimnu glavom pa da masa Srba bude ubijena.

Zagrebački Kaptol smatra da je apostolski rad na povećanju "stada" dužnost, a nadbiskup Stepinac je tu dužnost vršio revnosno. Sa zadovoljstvom obavestio je papu Pija HII 1942. godine da se stado povećalo! Stado se povećalo a groblja nisu! Zločincima nisu bila potrebna!

Ubijeni ljudi,žene, deca, staro i mlado bacani su u reke, more ili kraške jame bezdanice. U ovim poslednjim počivaju i danas!Kongregaciji za proglašenje svetih u Vatikanu predlog "crkve u Hrvata" je na stolu. Odluku Kongregacije o beatifikaciji Alojzija Stepinca uzvisiće genocid nad Srbima kao bogougodno delo Hrvata, kao verujućeg i neverujućeg naroda koji nakon počinjenih zločina likuje! Likovanje izaziva zgražavanje pravoslavnih Srba a zatim i gnev! Ovaj gnev pokreće sećanje ne samo na genocid nego i na agresivni režim SKJ i SKH koji je sprečio da se utvrdi motiv i domet genocida proglašenjem istraživanja genocida u velikosrpsku politiku koja narušava solidne odnose Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti!

Pokret "crkve u Hrvata" iz zagrebačkog Kaptola, usmeren je na Srbe koji su pretrpeli genocid od Hrvata koji je ušao u svetske anale po svom obimu i svireposti.Srbi zadržavaju pravo da mirno i bez strasti govore o Alojziju Stepincu na osnovu njegovih reči i dela kako bi utvrdili njegovu stvarnu ulogu u državi koja je navodno hiljadu godina bila san Hrvata - NDH!

Srbi ovo hoće i žele da urade kao državotvorni istorijski narod koji je svojom državom, vojskom i diplomatijom stvorio prvu državu južnih Slovena a koji suovu državu kao antfašisti branili a silom ratnih prilika i u samoj osovinskoj tvorevini NDH od Hrvata koji su, kao što smo rekli, ovu državu dočekali sa oduševljenjem i odmah uključili u Hitlerov "novi svetski poredak" sa hrvatskim rasnim i drugim nacističkim zakonima!

Srpski antifašisti u samoj Hrvatskoji na okupiranim srpskim teritorijama od NDH branili su državu Jugoslaviju i fizički opstanak srpskog naroda od kroatonacista, ustaša i mačekovaca kao i od ustašoidne seljačke rulje vođene rimokatoličkim sveštenicima, redovicima ioficirima redovne hrvatske vojske - domobrana, njihovih zaštitnika nemačkog Vermahta i italijanske vojske.

Zbog ove borbe, Srbi, koji su se našli na teritorijama koje je okupirala NDH iza leđa vojski Osovine - Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, Sremu i Dubrovniku su antifašisti ratne i savremene Hrvatske pred svetom a ove antifašiste i njihovepotomke savremena neonacistička Hrvatska, tamo odakle je mogla proteralaje 1995. godine.

Hrvatska antifašiste praktično nije imala. Komunistička partija Hrvatske koju je stvorio Broz 1937, godine 1941, vodila je pregovore da se legalizuje i uključi u politički život ustaške NDH!

Andrija Hebrang, gensek KPH 1942-1944, posle jedne tuče u zatvorurekao je ustašama robijašima, parafraziraćemo poruku: mi se borimo za isto, misleći na rušenje Jugoslavije samo što ste vi fašisti a mi komunisti! Njegov politički stav izražen posle tuče objašnjava zašto je sa partijskim pajtašem Vladimirom Bakarićem ostvario vezu posle proglašenja NDH sa Milanom Budakom, ustaškim ideologom i tvorca ideje "trećine" - "Trećinu Srba pobiti,trećinu proterati, trećinu pokatoličiti!"

Treća trećina je najvažnija! Zbog ove trećine koliko treba Srba pokatoličiti balkanski Tomas de Torkemada je kandidat za hrvatskog svetitelja! Prva trećina za balkanskog Torkemadu je samo sredstvo da se treća trećina lakše izvede!

Tomas de Torkemada je spalio oko 10.000 ljudi i žena širom Španije dok je balkanski Torkemada odradio svoj apostolski prosvetiteljski posao mnogo temeljnije i uspešnije!

Pozivom pastvi 1941, da prihvati NDH kao izraz "povjesne težnje hrvatskog naroda", što je mnogo kasnije ponovio kao "đavolov šegrt" general JNA Franjo Tuđman, pozvao je hrvatski narod i druge katolike na pogrom i genocid.Ubijeno je samo u logoru Jasenovac oko 700.000 Srba kojima treba pridružiti Jevreje Aškenaze iz Hrvatske i Slavonije a potom Sefarde iz Bosne i Hercegovine i Dubrovnika. Cigane nisu ni brojali kada bi stigli u Jasenovac ali se računa na 80 hiljada duša.

Pomenućemo izjavu Ivana Potrča koji je u listu "Borba" od 8. maja 1945, objavio da je u Jasenovcu na zverski način pobijeno 800. 000 lica a Vladimir Bakarić kao predsednik vlade Narodne republike Hrvatske je izjavio, neposredno posle rata, da je do kraja ustaške vladavine broj ubijenih Srba ukupno narastao na 810.000!

Šta je sa kraškim jamama? Samo u Šaranovoj jami izmeren je stub kostiju deblji od 5 metara. Šta je sa Jadovnom, šta je sa klanjem ljudi na ostrvu Pagu od čije krvi je more bilo crveno?

Vrlo je neozbiljno od prelata da "crkva u Hrvata" uzurpira pravo i nameće svoj sud o počinjenim zločinima u NDH od strane hrvatskog naroda kao naroda, ili dela naroda, sve jedno, sveštenstva rimokatoličke crkve, ustaša i domobrana a sve činjeno posle poziva nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca da prihvate NDH i da se uključe u njenu izgradnju i bezbednost!

Ovaj akt, poziv, koji je prvi učinio nadbiskup mimo ustaške i partijske aktivnosti Hrvatske seljačke stranke, nije samo politička glupost kako bi neko rekao, to je prozelitska manija u skladu sa učenjem rimokatoličke crkve da je "jedinospasavajuća hrišćanska crkva"a sve ostale su van zakona!

Savremena duhovna elita u Zagrebu sa filijalama stvorenim posle 1878. godine u Bosni i Hercegovini trudi se da "poboljša" prošlost Hrvata i "novih Hrvata", Srba rimokatolika "Latina", bosanskih i Slavonskih "Šokaca" i ličkih Bunjevaca, "Škutora"ili "Grkaća" zapadne Hercegovine kao i Dubrovčana.

Međutim, Hrvatima treba pridodati i druge "nove Hrvate" kroatizovane Nemce, Čehe, Slovake, Rusine unijate, Poljake, Italijane, Arbanase katolike i Mađare i sav drugi naseljeni kaundkaovski naseljenički sloj u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji ali i bivšem kondominionu Beča i Pešte Bosni i Hercegovini.

"Poboljšanje" prošlosti Hrvata kao naroda, odnosi se i na ličnost "blaženog" zagrebačkog nadbiskupa, potonjegkardinala,iz inata Vatikana, tobož komunizmu, ustvari pravoslavnima u bivšoj Jugoslaviji. Pravoslavni Srbi su demonstrativno odbili konkordat 1937, apostolsku aktivnost i primat rimokatoličke crkve u odnosu na pravoslavnu.

Pokolj pravoslavnih Srba koji je izvršen od rimokatoličkih vernika vođenih sveštenstvom je apostolska misija, bogougodno delo u skladu sa ciljevima krstaških ratova ugarskih apostolskih kraljeva od Sent Ištvana do Mohačke bitke u 1526, a u skladu sa misijom franjevaca i novovekovnom crkvenom politikom "apostola Jugoslovenstva" Josipa Juraja Štrosmajera prvog "novog Hrvata" poreklom iz Salcburga koji je odredio: pravoslavni su Srbi, a rimokatolici srpskog jezika su Hrvati. Sveti Jeronim je od Ilira preimenovan u Hrvata, Primas srpski i Srbije iz Bara više nije Srbin a muslimani srpskog jezika svakako moraju postati rimokatolici!

Muslimani su imenovani za "cvijeće hrvatskog naroda" i kao takvi poslati na Istočni front da ih bude što manje a u slavu hrvatstva! Njihova omladina slata je i na Srbe u Bosni i Hercegovini sa istim ciljem da ih što manje ostane.

Kada izvršimo analizu delatnosti nadbiskupa zagrebačkog, a potonjeg kardinala "stradalog za veru" od komunista, zaslužnog za širenje vere prema sopstvenom nenamernom priznanju upućenom papi Pačeliju, vidimo da je oko 240 hiljada Srba u okruženju onih koji su mahali noževima slobodnom voljom prihvatili "jedino spasavajuću veru" 1941-1942. godine.Da bi lakše shvatili "slobodnu volju"koju navodi u ovom nehotičnom priznanju zločina nadbiskup Stepinac napomenućemo primer Gornjokarlovačke dijaceze Srpske pravoslavne crkve.

Gornjokalovačka dijaceza SPC pre ulaska Jugoslavije u odbambeni rat protiv sila Osovine imala je pod svojom duhovnom jurisdikcijom oko 460. 000 pravoslavnih Srba. Ustaše, tačnije Hrvati su ubile oko 260. 000, oko 50.000 Srba je uspelo da se skloni u zbegove po okolnim planinama dok je oko 50. 000 prooterano u Srbiju a oko 80. 000 je prisilno pokatoličeno.

Kada na osnovu ovog malog detalja razmislimo o stradalništvu nadbiskupa, potonjeg kardinala, Alojzija Stepinca, duhovnika "crkve u Hrvata" čija pastva se disciplinovano postarala da fizički uništi preko milion Srba doćićemo do zaključka da su komunisti 1946. godine preterali! Svaki pravoslavni Srbin je mogao slobodnom voljom da prihvati rimokatoličanstvo. To je i učinilo "dabrovoljno " pod senkom noža i Jasenovca 240 hiljada duša.

Zagrebački Kapitol iz petinih žila nastoji da ospori genocid nad Srbima u NDH 1941-1945. godine, koji je, podvlačimo još jednom, zabeležen u svetskim analima po svojoj svireposti. Jedino su nacisti Rajha uspeli da nadmaše po broju žrtava kroatonaciste svojim sistemom logora i "industrijom smrti" dušegupkama i krematorijima. Pored Srba u NDH, jedino su Rusi u Rajhu živi spaljivani.

Za Srbe Hrvati su imali jame, bunare, more i reke Savu, Drinu, Vrbas i neke manje. Grobalja nema, nadri hrišćani rimokatolički prelati zagrebačkog Kaptola zato smatraju da genocida nije bilo! "Samo" oko 80 hiljada Židova, Cigana i Srba je stradalo u sistemu logora Jasenovac. Isti stav ima"đavolji šegrt" vrhovnik Franjo Tuđman, general JNA i kroatokomunista koji se vratio veri otaca i kao takav ugostio papu Vojtilu u Zagrebu 1994. godine.

Ovo je istina o Jasenovcu zagrebačkog Kaptola, generala Franje Tuđmana i novih kroatonacista, elite savremene Hrvatske. Međutim, logoraš iz Jasenovca, Jovan Živković, rodom iz Vinkovaca koji je video preko 100 hiljada ubistava u ovom logoru, i bio svedok na procesu u Zagrebu 1986. godine ministru unutrašnjih poslova NDH Andriji Artukoviću, prilikom posete Arhvu Srbije objasnio je autoru ovih redova kako je beležen broj logoraša. Obična crna tabla, nalik na školsku bila je postavljena na jednom zidu na kojoj je kredom upisivano stanje, znači broj pridošlih, na broju i koliko je u "rashodu" logoraša. Kada se stanje promeni, brojevi su brisani mokrom krpom. Nema imena logoraša, nema godine rođenja niti datum dolaska i odlaska ili smrti a nema ni groblja nego su kopane krečne grobne jame, ili, reka Sava.

Zato poklanjamo puno poverenje podacima Franje Tuđmana, oficira JNA, ili častnika sa puno časti i gospodina pokojnog Franje Kuharića koji se držao 10 božijih zapovesti kao predstavnika elite "Crkve u Hrvata".

(Nastaviće se)

Narudžbenica

Knjiga Jovana Pejina, "Alojzije Stepinac, Balkanski Tomas Torkemada",

može se naručiti u knjižari "Tranziciona knjiga",

Beograd, Krušedolska 1/b

Telefon 011-344-07-79