Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

O posledicama ''Brionskog plenuma'' (5)

Čistim računima protiv nečistih sila

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma", na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića

Milentije Pešaković

"...Svu vlast u državi ima Kardelj. A Kardelj je ...".

Penezić nije kazao, ali sam njegovo prekidanje misli shvatio kao da je hteo reći: "...Kardelj je protiv Jugoslavije". Bilo je tada komentara: "...Kardelj stalno neke decentralizacije, vlast sve niže spušta, ali je nikako iz svojih ruku ne ispušta!"

Na ove ocene Penezićevo o Kardelju, kazao sam mu: "...Pa i Ranković ima mnogo vlasti u svojim rukama: potpredsednik je republike, lider CK SKJ, pod njegovom su šapom: unutrašnji poslovi, tužilaštvo, sudovi, boračka organizacija...Krcun je manuo desnom rukom i kazao mi: "...Nije to ništa! Marko samo sprovodi, ukoliko i to radi, propise, on ništa od sistemskih zakona i slično ne kreira. Sve je to u rukama Kardeljevim...".

Penezić je više puta u mojoj kancelariji, u razgovoru sa mnom, iznosio dosta kritičkoga na račun dr. Vladimira Bakarića, tada sekretara CK SK Hrvatske i člana Izvršnoga komiteta CK SKJ. Penezić je Bakarića u razgovoru sa mnom "krstio", nazivao: "...Taj Buda!" Nisam dešifrovao zašto "Buda" - propovednik religije u nekim azijskim zemljama. Bio je jednom ljut i meni u lice: "...Taj Buda, drži nama lekcije o solidarnosti, ravnopravnosti...a on svakoga dana pojede kilogram mesa o državnome trošku. U državnoj vili na Hvaru ništa ne plaća, liftom se spušta do nivoa mora, iz lifta skače u more, iz mora ga uvlače u lift i tako odlazi u svoj apartman".

Penezić je na plenumi CK SKJ marta 1964. diskutovao i oštro zamerio "više nekim ličnostima, nego nekim listovima". Tih meseci NIN je doneo duži intervju sa Vidom Tomšič, u sledećem broju sa Bakarićem o reorganizaciji federacije, prekomponovanju Jugoslavije, posebno ako je reč o nadležnostima federacije u finansiranju investicija. Nisam tada "ukopčao" na koga Penezić nišani. To mi je dešifrovao Radoš Jovanović-Selja, tada pomoćnik Koče Popovića u ministarstvu inostranih poslova, prilikom dolaska na "čašicu razgovora" kod moga šefa Jovana Veselinova. Bio sam Seljin miljenik u Prokuplju: on je bio sekretar Okružnog komiteta Partije a ja najmlađi član Okružnoga komiteta SKOJ-a. Oh mladosti, najmilije doba!

U tome razgovoru u mojoj kancelariji o Bakariću-Budi, Penezić je meni vrlo ozbiljnim glasom: "...U Hrvatskoj danas (bio je to april 1964.) ima više katoličkih popova nego pre Drugog svetskog rata. A, šta su ti popovi radili prema Srbima za vreme rata!? O čemu ti popovi danas pričaju, šta rade, šta pripremaju? To Buda ne vidi ili se pravi da ne vidi, ali očigledno tamo se nešto debelo valja iza brda! Pešak, poklaćemo se! Nama u Jugoslaviji predstoji klanje!"

Govorio mi je to aprila-maja1964. Par meseci pre njegove pogibije, ili kako sam ja u prvi mah protumačio: njegovog samoubistva! Zašto samoubistva, o tome na sledećim stranicama...

Sa Bakarićem sam nekoliko puta razgovarao u Zagrebu i u Beogradu. Slobodno i o delikatnim temama. Uvek je bio otvoren, spreman na razgovor i odgovore na moja pitanja, istina ponekada sa simpatičnom dozom blagoga cinizma. Bejaše za predsednika CK SK Hrvatske izabrana dr. Savka Dapčević-Kučar, kasnije Milka Planinc i Bakarić je kao član predsedništva SKJ i predsedništva SFRJ, došao u Beograd. Stanovao je u vili u Užičkoj ulici br.16, a kancelarija mu je bila u zgradi CK SKJ, na Novom Beogradu.

Bio je to kabinet Titov ali Tito je samo jednom bio u toj zgradi, ubrzo posle useljenja CK SK Srbije i CK SK Jugoslavije u tu zgradu. Bejaše sednica Predsedništva SKJ, kojoj sam i ja prisustvovao krajem novembra 1970. godine. Nije mu godila ventilacija u zgradi i boravio je i dalje samo u prostorijama svoje vile na Dedinju (Užička br.15) ili u Palati federacije na Novom Beogradu.

Bakarić je tada bio predsednik a ja sekretar tzv. Trećeg tematskog područja: Pravci daljeg razvoja sistema o proširenoj reprodukciji, tema za Drugi kongres samoupravljanja Jugoslavije koji je kasnije održan u Sarajevu.

Jednog dana Bakarić je stigao oko 10 časova u svoju kancelariju, ja sam ga već čekao. Ubrzo došla je konobarica iz bifea da pita šta ćemo poručiti od pića. Ja sam kazao: "Crnu kafu i čašu vode". A Bakarić: "...A meni donesite jedan veći hladan špricer".

Onda se obraća meni: "...Upravo sam za doručak pojeo dve veće pečene krmenadle". Tada sam se setio Krcunove priče o kilogram mesa svakoga dana, o državnom trošku!

Bakarić je 1965. U Beogradu, u političkoj školi, držao predavanje na temu: Savez komunista danas. Govorio je direktno u mikrofone bez papira u ruci, stojeći. Tada je pored ostaloga kazao: "...Mi u Hrvatskoj nikada nismo bili za kotar i federaciju, mi smo uvijek bili za općinu, komunu i republiku".

Kasnije sam ga podsetio na kontradikciju: 1959. za "Borbu" je izjavio: "...Republike još imaju ulogu u nas, ali njihovo ukidanje-tu je naša tendenca!"

Na to on mi je odgovorio : "...Nemojte trošiti vreme i loviti kontradikcije u mojim govorima. Ima tu jako mnogo protivurečnosti. Znate : moj najveći neprijatelj meni je moje neznanje!" Time mi je zatvorio mogućnost da razgovaram s njim o organizaciji i reorganizaciji države. U Hrvatskoj su već bili ukinuti kotari, srezovi, u Srbiji još dugo ne!

Niško savetovanje ekonomista Srbije aprila 1964.

Poznato Niško savetovanje ekonomista trajalo je tri dana i zbog tema o kojima se raspravljalo, ali i zbog većeg broja vrhovnih srpskih političara koji su učestvovali i prisustvovali savetovanju, savetovanje je izazvalo veliku pažnju u javnosti, posebno van Srbije. Osnovna tema : br.1 na savetovanju bila je analiza koju je , samoinicijativno, ali istina: po pretežno prećutnom zahtevu RIV Srbije, uradio Ekonomski institut Srbije, na čelu sa svojim direktorom dr. Kostom Mihajlovićem. Mihajlović i mnogi drugi tzv. "...srpski ekonomisti"-lansiran je taj termin zbog njihovog stava o ekonomskom sistemu u Jugoslaviji, a koji je od političara u Sloveniji i Hrvatskoj označavan kao izrazito centralistički, pa u koje čemu i u suprotnosti sa razvojem samoupravljanja, što će reći i etatističkim nabojem.

Ta je analiza Ekonomskog instituta pokazivala, delimično aproksimativnim, delimično preciznim ciframa, koliko je u posleratnom periodu, odlukama saveznih organa, preliveno dohotka iz Srbije u druge krajeve Jugoslavije i to po osnovu: a) Obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda i nekih sirovina za industrijsku preradu, koji su bili vrlo rigorozni i obimni upravo u Srbiji, posebno u Vojvodini; b) dvadesetogodišnjim neparitetnim cenama poljoprivrednih proizvoda prema cenama proizvoda prerađivačke industrije, što će reći iz Srbije u druge krajeve Jugoslavije, a sve sa željom da poljoprivredni proizvodi budu što jeftiniji ("neparitetni"), kako bi se gradsko stanovništvo, dakle pretežno radnička klasa, što lakše prehranilo; c) preseljenjem nekoliko fabrika, industrijskih pogona sa područja Srbije u druge krajeve, pre svega Sloveniju, Hrvatsku, delom i Bosnu i Hercegovinu, zbog moguće invazije istočno evropskih zemalja na Jugoslaviju, u ovom slučaju isključivo Srbiju, bilo da napadi budu iz pravca Mađarske ili Rumunije ili Bugarske ;itd ) finansiranjem iz sredstava federacije (saveznog budžeta i Opšteg investicionog fonda, pretežno delatnosti, investicija itd. U područjima van Srbije a Srbija je u tim sredstvima učestvovala većim postotkom, koji bi bio srazmeran njenom učešću u ukupnom dohotku i ukupnom broju stanovnika u Jugoslaviji.

Osim toga, sada je red da federacija i nepovratnim investicijama i kreditima finansira nekoliko krupnijih objekata na području Srbije a i radi ravnoteže u stepenu razvijenosti među republikama.

Ovi zahtevi, predlozi izazvali su pravu "uzbunu" u drugim krajevima Jugoslavije, pre svega Sloveniji i Hrvatskoj. Posebno i zbog toga što je Savetovanje na početku pozdravio Slobodan Penezić, predsednik srpske vlade, a na savetovanju je sva tri dana aktivno učestvovao Mihajlo Švabić, potpredsednik srpske vlade (RIV-a) i što je za svo vreme savetovanju prisustvovao Milojko Drulović, član Izvršnog komiteta CK SK Srbije. Protumačeno je da iza predloga, zahteva ekonomista, stoje vrhunski političari Srbije, a to je već izrazito političko pitanje, svom snagom zadire u međurepubličke odnose, itd.

Zaključak savetovanja je bio: prvo, da federacija prestane da putem neparitetnih cena između poljoprivrednih i industrijskih proizvoda preliva dohodak iz privrede i stanovništva Srbije u druge krajeve; drugo, da se Srbiji kompenzira preliveni dohodak iz nje u druge krajeve zemlje; i treće da federacija finansira kapitalne objekte u Srbiji u narodnom periodu, pod istim uslovima pod kojim je finansirala (a to znači i dohotkom prelivenim iz Srbije na ranije opisani način) izgradnju kapitalnih objekata u drugim republikama. Prisustvovao sam tome savetovanju po službenoj dužnosti, kao savetnik druga Veselinova. Kad sam se vratio u Beograd, odmah sam, po običaju, napisao adekvatnu informaciju i svoje zapažanje i ostavio Veselinovu na njegov radni sto.

Veselinov je tih dana (i još tri- četiri dana kasnije) bio na čelu delegacije naše Savezne skupštine u poseti Mađarskoj. Sledeća dva - tri dana po završetku savetovanja ekonomista u Nišu, neprestano je zvonio Veselinovljev specijalni telefon u zgradi CK SK Srbije. Podizao sam slušalicu: nekoliko osoba iz Slovenije (Vida Tomšič, Ivan Maček i drugi) i iz Hrvatske (Anka Berus, Mika Špiljak i drugi) i iz Bosne i Hercegovine jedan glas-uzbuđeno su pitali: Kakvo je Lalino (tako su stariji komunisti zvali Veselinova) mišljenje o svemu ovome i sl. Odgovarao sam da ne mogu da odgovaram u ime Veselinova ali siguran sam: Veselinov nikada nije za zaoštravanje međurepubličkih odnosa, verujem da će i u ovom slučaju znati da se tako postavi ali i da zaštiti interese Srbije, ako misli da su oni pogođeni.

Veselinov je došao u svoju kancelariju i za njega uobičajeno vreme, pročitao je moju zabelešku o savetovanju, kasnije mi je kazao da je ponešto čuo i ono veče kad se vratio iz Mađarske, u nekim nevezanim razgovorima u Klubu saveznih poslanika, na Dedinju, Tolstojeva 2a. Zamolio me da napišem obimniju informaciju, sa više detalja...To sam istoga dana uradio i pred kraj radnog vremena (uistinu: on, pa ni ja pored njega, i sekretarica Jelena Zečević i nismo se pridržavali satnice-kad Veselinov ode-odlazimo i nas dvoje) novu, obimniju informaciju i predao je Veselinovu. Pročitao ju jei pozvao me: stojeći mi je tada kazao: "...Ova naša braća, ne razumeju oni nas Srbe. Kad smo mi i kome podnosili račune (to se odnosilo na neke zaključke ekonomskoga savetovanja), pa mi Srbi i ne znamo da podnosimo račune! Evo, Jugoslavija je po mirovnom ugovoru sa Bugarskom trebalo da dobije od Bugarske na ime ratne štete, reparacije 50 miliona dolara u zlatu. Taj novac je pre svega trebalo da pripadne Srbiji, pre svega tvojoj (mojoj) Toplici, Pustoj reci, Jablanici i Crnoj travi, gde su Bugari za vreme okupacije žarili i palili, ubijali nedužne taoce, stanovnike. A šta se desilo? Drug Stari (Tito) je sve to poklonio Dimitrovu, Bugarskoj za vreme tzv. Bledskog sporazuma 1946. godine. Nagradio je Dimitrova što ga je 1939. postavio u ime Kominterne na mesto generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije. Drug Tito ne samo da nas Srbe nije o tome prethodno konsultovao nego nije ni obavestio šta namerava da učini. Mi smo taj poklon saznali iz novina, kad je sporazum bio potpisan. Niko mu od nas reč nije rekao. Samo se onaj general Brka, iz Crne trave, bunio: "...Pa ne može to tako, taj novac je trebalo da se da nama sa Juga Srbije, jer mi smo podnosili zulume Bugara za vreme rata, kad su naše krajeve, po nalogu Nemaca, okupirali..."

I nastavlja Veselinov: "...Mi smo, Vlada Srbije, iz budžetske rezerve republičkoga budžeta uzeli 130.000 dinara i u Narodnoj radinosti, u Knez Mihajlovoj, kupili i dali na poklon drugarici Nini, Hruščevljovoj supruzi, jedan komplet narodne nošnje. Iz federacije su digli glas protiv nas: "...Probijate finansijske bilanse, kako ste mogli da potrošite taj novac bez pitanja i našega odobrenja!?"

Nikada ranije nisam video toliko uzbuđenoga Veselinova! Sutradan je utorak, u 10. sati, po običaju, ulazi Slobodan Penezić u moju kancelariju: cigareta, kafa, suvi đevrek i ćaskanje. Pričam mu za reakciju Veselinova u vezi zaključaka Niškoga savetovanja ekonomista Srbije i reakcije iz Ljubljane, Zagreba i Sarajeva. Veoma je zadovoljan kako je Veselinov sve to primio i komentarisao. I nastavlja Penezić: "...Ta naša braća, da im milu mamicu, znaju oni da mi nikada nećemo zvanično tražiti kompenzacije za preliveni dohodak iz Srbije u druge krajeve zbog odnosa među cenama, otkupa, seljenja fabrika iz Srbije u druge krajeve. Oni dobro znaju da i kad bismo to tražili-ne bi nam bilo dato! Nije problem u tome. Problem je što mi sada prvi put javno pokazali zube, a nama je to zabranjeno!"

Kad mi je Krcun pomenuo "javno pokazivanje zuba" i da je to "Srbiji zabranjeno" dešifrovao sam dilemu koju sam stekao čitajući zapisnike CK SK Srbije i Izvršnoga komiteta SK Srbije od 1944. Do 1948. godine. Na svakoj sednici ta dva tela, često bez ikakvoga povoda, upozoravano je na budnost, pažnju da srpski nacionalizam ne digne glas i sve u tome tonu i tome domenu. Zaključio sam, ni danas ne znam da li sam u pravu, ali to sada prvi put javno saopštavam: Srbima je neko, na nekom internom skupu, jer o tome nema nikakvih tragova da je zapisano, usmeno saopštio njihovu obavezu: Srbi i Srbija moraju uvek i naglašeno biti budni da srpski nacionalizam ne digne glavu-a šta se pod tim izrazom "nacionalizam" podrazumevalo-e, o tome će neko iz vrhova SKJ kazati i omeđiti. Sve to zbog Kraljevine Jugoslavije, u kojoj je, po tome shvatanju, Srbija bila stožer, pa i ugnjetač drugih naroda. Teza o Kraljevini Jugoslaviji kao "tamnici naroda", itd. Taj neko sa vrha YU mogao je da bude samo Josip Broz Tito, sa legitimacijom generalnoga sekretara KPJ! Možda u društvu Kardelja, Đilasa, pa i Rakovića, članova Politbiroa CK SKJ!

Ni danas ne znam pouzdan odgovor na ovu moju dilemu, razmišljanje, ali ono stoji bar kao plauzabilna pretpostavka! Bio bih zahvalan svakome ko bi mi pomogao u odgovoru na ovu dilemu, pretpostavku, tvrdnju!

Zapisnici sa sednica CK KPJ za Srbiju, kasnije sa sednica CK SK Srbije i sednica Izvršnoga komiteta CK SK Srbije, nude još mnogo zasad nepoznatih i nerazjašnjenih tema i dilema. Ti se zapisnici, nadam se, još nalaze u Arhivu Srbije, tzv. Partijskom odeljenju. Izazov za istraživače, još kakav!

Izgradnja stadiona "Marakana" i kritike Slobodana Penezića

Jednog jesenjeg popodneva, oko 17. sati, završena je sednica Republičkog izvršnog veća u prostorijama u Nemanjinoj 11. U Beogradu. Penezić kao predsednik Veća i predsedavajući zamolio je tada zapisničare, stenografe, novinare, foto-reportere...Da napuste salu, neka ostanu samo članovi Veća. Ta njegova molba nije se odnosila na mene, jer sam imao privilegiju, a da bi "vrhovnoga" u Srbiji (Jovana Veselinova) mogao iz "prve" da informišem ako ga nešto zanima. Penezić je odmah upitao Branka Vukajlovića, "Čikicu", ministra finansija, koliko para ima u budžetskoj rezervi republičkoga budžeta i da li bi smo mogli "bez potresa" da izdvojimo 100 miliona dinara kao pomoć "Crvenoj zvezdi" da nastavi započetu rekonstrukciju, tačnije izgradnju stadiona, kasnije nazvanoga "Marakana", danas se zove imenom Rajka Mitića.

Ministar Čikica odgovorio je potvrdno i svi članovi Veća su glasali "Za". Odluka je doneta i kasnije novac uplaćen "Zvezdi". Već sutradan brujao je Beograd i u komentarima mahom je napadana ta odluka! Radnici nemaju stanove (po prilici za 100 miliona dinara, ako se dobro sećam, moglo je tada da se sagradi 20 dvosobnih stanova), a članovi Veća daju pare za stadion. Bilo je sastanaka po mesnim zajednicama, pre svega u Beogradu, za kojima je ta odluka kritikovana, bilo je slučajeva da su neki simpatizeri "Partizana" bili organizatori nekih skupova, na kojima je osuđivana odluka Vlada Srbije. Bilo je protestnih pisama i Veselinovu, koja su sva prolazila kroz moje ruke...Dakle, bilo je što bi se reklo "povuci-potegni", nije se Peneziću lepo pisalo.

On je bio pomalo nervozan zbog svega toga, možda malo i uplašen, ali mi je više puta smireno govorio: "...Savest mi je potpuno čista. Taj stadion biće najrentabilnija naša investicija u Beogradu..."

Mnogim firmama odobravali smo kredite, finansirali bespovratne neke objekte...a mnogi od njih su stalno u gubicima, koje moramo pokrivati iz budžeta. I dalje: "...Beograd će krajem ovoga veka, a to je takoreći sutra, imati dva miliona stanovnika. Gradu sa dva miliona stanovnika pod sadašnjim okolnostima potrebne su bar dva veća stadiona. Ne može potrebe da zadovolji samo stadion JNA..." ("Partizanov")."

Nije to kazao, ali tako je ispadalo: pa kad je JNA, a to znači savezni budžet mogao da finansira "Partizanov" stadion, po istoj logici može i budžet Srbije da pomogne izgradnju "Zvezdinog" stadiona. Pitao je mene, kao "Hajdukovog" navijača šta mislim? Bio je iznenađen i obradovan kad sam mu kazao da sam u svakoj prilici za sport, fudbal i da sam 5. marta 1945. godine bio na Osnivačkoj skupštini "Crvene zvezde" u prostorijama DIF-a.

Tada sam razgovarao sa Predragom Đajićem, što je za mene bila poslastica. Đajić je pre rata igrao u "Jugoslaviji" halfa ili krilo, a ja sam tada navijao za "Jugoslaviju". Počeo sam da navijam za "Hajduk" iz Splita, jer je taj tim kompletan otišao u partizane, a ja sam tada bio mladi partizan. I onda sam mu citirao one stihove:

"...Partizan sam, tim se dičim, to ne može biti svak', umrijeti za slobodu može samo div junak!"

Bilo mu je drago da je sve ovo o meni i od mene čuo i sve je prokomentarisao rečima: "...Kuče jedno, verno..."

Veselinov je takođe bio "veliki" zvezdaš, nije ni branio ni osuđivao odluku da se iz budžeta Srbije uplati 100 miliona dinara. Zvezdi za rekonstrukciju stadiona, kasnije nazvanog "Marakanom". Kad sam jednom, kasnije, ispričao generalu Ljubodragu Đuriću, Krcunovom Užičaninu, komandantu Druge proleterske brigade, on mi je kazao: "...Jasno mi je zašto su svi članovi RIV odmah prihvatili Krcunov predlog. Svi se oni plaše Krcuna, on je bio načelnik OZNE, pa UDB-e Srbije, i znao je svaki detalj iz njihove biografije ...".

Poplava u Zagrebu i Hrvatskoj

Zagreb i Hrvatska bejaše zadesila velika poplava, mislim 1961. godine. I Izvršno veće Srbije bilo je donelo odluku da Hrvatskoj uputi pomoć nekoliko miliona dinara. O tome je pisala sva štampa u YU. Međutim, Penezić, kao predsednik RIV-a od marta 1962. nikada nije izdao niti potpisao nalog da se ta pomoć uplati na račun Hrvatske. Novac je uplaćen i to jeobjavljeno tek posle Penezićeve pogibije, kada su neki drugari "raščišćavali" neke Krcunove "repove".

Penezić je voleo je da čuje moje mišljenje i moje komentare na njegovo mišljenje, sa nervoznim, povišenim glasom govorio:

"...U Jugoslaviji, više niko nikome ništa ne veruje!". I to ilustrovao nekim sastancima republičkih funkcionera u razgovorima u federaciji, kada su se okupljali na poziv Saveznog izvršnog veća. I te izjave završavao je zaključkom: "...Gotovo je s nama u Jugoslaviji, poklaćemo se. Nama predstoji klanje u Jugoslaviji..."

Ne jednom govorio mi je (verujem i mnogima drugima!): "...Pera (Petar Stambolić), Plavi (Mijalko Todorović), Milentije

(Milentije Popović) i Koča (Konstantin Koča Popović) sede gore (u saveznim organima) i nikada ništa ne rade za svoju republiku. I Krajger i Kardelj, još kako se bore za interese Slovenije".

Ja sam mu u tim razgovorima primetio da ne pominje druga Marka (Aleksandra Rankovića) posebno kada mi je više puta rezignirano govorio: "...Svu vlast u državi ima Kardelj". On bi manuo desnom rukom i kazao: "...Nije Marko u situaciji Kardeljevoj".

Ja sam pominjao Rankovićevo "kontrolisanje": unutrašnjih poslova, tužilaštva, sudova, kadrovsku politiku i drugo, a on je ponavljao: "...Nije to ništa. Ranković samo sprovodi propise, on ne utiče na njihovo donošenje, njihovu sadržinu, sve to drži drug Bevc u svojim rukama. Svakako ne bez Titovoga znanja i povlađivanja" .

Stambolić, Todorović, Popović, Milentije Popović i Koča znali su za ove Penezićeve ocene, komentare. Da li su se oni tako ponašali što su mislili da su mahom sva Penezićeva raspoloženja u koaliciji sa daljim razvojem samoupravljanja ili su se plašili etikete o velikomsrpskom ponašanju, srpskom hegemonizmu-teško mi je da govorim. Biće da je bilo i jednoga i drugoga!

Moj generalni zaključak, ili, ako je bolje, ukupno razmišljanje o svim napred pomenutim tačakama (a ima još toga!): Penezić je bio godinama načelnik OZNE, onda UDB-e, pa ministar unutrašnjih poslova, pa potpredsednik RIV-a pod čijom je podrškom bila celokupna unutrašnja politika...Na tim položajima, odlučivao je o hapšenjima, zatvorima, slanju na Goli otok, pa i smrtnim presudama (ubistvima bez suda i suđenja) a bilo je u tome i mnogo naivnih stradalnika. Možda je vremenom nastupila griža savesti zbog nekih odluka (reče Njegoš: Krv je ljudska, rana naopaka!)

Posebno u momentu kad je postao predsednik RIV a marta 1962. i kada se upoznao sa problematikom na drugim sektorima: pre svega privrednom sistemu i "eksploataciji" Srbije u prvim godinama po oslobođenju, o čemu sam ukratko pisao u ovome tekstu, a povodom Niškog savetovanja ekonomista Srbije. Možda je njegovo, uslovno da kažem, "naglašeno srbovanje" poslednjih godina, neka vrsta uspostavljanja ravnoteže u njegovom psihičkom životu ili tako nešto! Voleo bih da mi neko pomogne u dešifrovanju ove, za mene, enigme. Međutim, osećam da u daljem razmišljanju dolazim u protivurečnost sam sa sobom, tačnije sa činjenicom od značaja pre svega za Slobodana Penezića.

Naime, Slobodan Penezić-Krcun bio je komesar legendarne Druge proleterske brigade. Ta je brigade bila sastavljena isključivo od boraca Srba, Srba iz okoline Čačka i Užica. Borci i starešine te brigade čitavo vreme rata nosili su na glavama kape: čuvenu srpsku šajkaču! Nikada i nikako i niko nije nosio kapu zvanu "Titovka". Nije li to znak nekog naglašenog uvažavanja, poštovanja srpskih oficira i vojnika!? Koliko puta sam slušao Krcunove želje: "...Meni da podignete jedan krajputaš tamo gde je Mišić jurio Poćoreka!" Krv nije voda, rekli bi naši stari!

Podvlačim: ne znam odgovor koji bi me zadovoljio, a pitanje me kopka često!

(Nastavak u sledećem broju)

A 1. Tito - Stepinac - Penezić (Krcun )

Teza da je Stepinac uhapšen i da mu je suđeno zbog njegovog učešća u Pavelićevim zločinima, a posebno zbog nasilnog prevođenja Srba u katoličanstvo-nema solidno utemeljenje u logici i činjenicama. Da je ovo (ili samo ovo) u pitanju Stepinac bi bio uhapšen i suđeno mu odmah po oslobođenju, 1945. Međutim, uhapšen je i suđeno mu je u drugoj polovini 1946. I to zbog delovanja posle rata: poziv zapadnim silama da sruše Tita a dovedu Mačeka, itd. (čuvena biskupska poslanica, usvojena pod Stepinčevim delovanjem) i zbog ilegalnog prelaska ustaša u zemlju, koje su pod okriljem Kaptola živeli, čuvani, vršili diverzije...

Tito je na mitingu u Zagrebu, 31. oktobra 1946. obelodanio da je prethodno nudio Vatikanu da odvedu Stepinca (razgovori sa izaslanikom Vatikana, Harlejem) i da stvar „legne„. Vatikan ni posle četiri meseca nije odgovorio. I Stepinac je uhapšen i osuđen na 16. godina zatvora. Zbog rovarenja i diverzija posle oslobođenja. Ovo svakako govori da Tito nije bio blagonaklon prema Katoličkoj crkvi. Činjenica je, međutim, da je zbog pritiska Amerike i Engleske, Stepinac pušten posle dve godine. I zatim bio u nekoj vrsti kućnog pritvora u svome selu Krašćićima, gde je i umro, prirodnom smrću.

Titu je zamerano što nije napao Jasenovac i oslobodio zatvorenike 1943. Kompetentni svedoče da je to bilo prosto neizvodljivo, vrlo rizično. Ali, Tito nije nikada javno osudio Jasenovac posećujući to stratište. Izgovor je bio : Ne povređujmo rane, jačajmo bratstvo i jedinstvo. Šio mi ga Đura!

Neki drugi momenti bili su predmet velike kritike, posebno u Srbiji, i naročito od strane Slobodana Penezića-Krcuna. Ratni protivnici Srbi: Mihajlović, Nedić, Ljotić, nisu umrli prirodnom smrću. Mihajlović streljan, Nedić skočio ili gurnut sa trećeg sprata u zatvoru, samoubistvo ili ubojstvo. Ljotić je poginuo u saobraćajki u Sloveniji 1945. Na drugoj strani: Pavelić, Stepinac, kasnije i Artuković-umrli su na slobodi, prirodnom smrću. Zbog mnogih stvari, pa i zbog ovih, Penezić se osećao kao prevaren: bio je neraspoložen, kritički nastrojen. Navešću samo deo onoga što mi je govorio: „...Danas u Hrvatskoj ima više katoličkih popova nego pre rata. Šta oni rade? Bruse noževe, seju otrove. Na našim prostorima svakih dvadeset godina bili su ustanci, bune, ratovi...To je ostavilo traga u našoj krvi. Prošlo je dvadeset godina-rata nema, a nema ga ni na pomolu. Mi ćemo se međusobno poklati. Više niko nikome ništa ne veruje. Svršeno je s Jugoslavijom. Tito uvažava nas Srbe pre svega samo za to što dajemo mnogo vojnika. Hrvati i Slovenci, a i drugi-ne odazivaju se ni vojnoj obavezi, niko neće u Armiju. A, Tito ne može sebe da zamisli bez jake Armije. Danas Srbe okuplja i 'drže im moral' - ne Žarkov CK , Šanetova Skupština , Švabin Soc. Savez, moje Izvršno veće, sve to ja nabijem na k...Srbe okupljaju srpska patrijaršija, Srpska Akademija nauka, "Politika" i 'Crvena zvezda'. U Kninu 'Zvezda' ima više navijača nego tvoj-naš 'Hajduk'. To niko da mi ne dira, te čvrste nogare na srpskoj stolici!..."

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane