U vezi djela akademika, prof. dr Kaplana Burovića

Krik raspetog

Aleksa Muzaka

Godine 2002, u Ulcinju, pukovnik JNA Dževdet Resulbegović objavio je knjigu "Akademik Burović na raspeću", gdje detaljno piše o životu i stvaranju akademika, prof. dr Kaplana Burovića, ističući njegove posebne zasluge za jugoslovensku disidentsku publicistiku i jugoslovensku disidentsku književnost i nauku. Kako se sada dobro zna, Akademik Burović ima izuzetne zasluge i u borbi jugoslovenskih naroda za slobodu i demokratiju. I ne samo jugoslovenskih, već i svih naroda Balkana, pa i Evrope i cijelog svijeta. Činjenice su neosporne da je on disident broj jedan, ne samo Jugoslavije, već i Balkana, Evrope i svijeta.

Akademik Burović se naročito istakao u borbi za istinu o Kosmetu i za odbranu ove srpske pokrajine od njenih novih okupatora. Do danas niko nije branio Kosovo kao on i niko nije žrtvovao kao i koliko on. Njegov doprinos i samopožrtvovanje za ovu svetu pokrajinu srpskog naroda su tako veliki i tako nedostižni, da ga je i SPC odlikovala svojim najvišim odlikovanjem, zlatnim likom Petra Drugog Petrovića Njegoša, iako Akademik, po vjerskoj pripadnosti njegovih roditelja, pa i kao konstruktivan građanin ovoga svijeta, ne pripada njoj.

Ističemo i ovo: do danas niko nije branio čast i dostojanstvo Jugoslovena kao ovaj Akademik. U zloglasnom zatvoru Albanije Bureli, kažnjen na 43 godine zatvora, gdje je (da izvinete !) srao krv i umirao od gladi, kad su ga pozvali da, uz nagradu parčem hljeba, radi na dogradnji i proširenju tog zatvora, Akademik Burović je to odlučno i odmah odbio sa riječima: "...Nisam došao iz Jugoslavije da gradim zatvore po Albaniji. Dajte mi kramp, pa ću vam ih sve do jednog porušiti i bez naplate!"

Kod je saznao za ovu istinu jugoslovenski ambasador u Ženevi dr Vladimir Pavićević, uskliknuo je: "...Da sam znao ko je Akademik Burović, uhapsio bih u Beogradu albanskog ambasadora i rekao Enveru Hodži: pusti mi Kaplana, da ti pustim ambasadora!"

I pored toga, zbog slijepe borbe, koja se slijepo vodi protiv njega od Titoista i onih koje Titoisti još uvijek vuku za nos, o knjizi pukovnika Resulbegovića niko se nije čuo živ: ni najkraću vijest nisu dali o njoj jugoslovenski i srpski mediji, iako su ih i Akademik i pukovnik tako mnogo zadužili, ne samo svojim neoporecivim zaslugama, već i svojom krvlju, pa i svojim životima. Knjiga je pokrivena šutnjom i tako Akademik Burović ostade na raspeću.

Godinu dana kasnije, 2003, Akademik Burović je objavio svoje djelo "Krik raspetog", štampano u Užicu, privatno, u štampariji "Lapčević ". Na 178 stranica ove knjige, normalnog formata, sitnim slovima, deseticom i osmicom, imate sijaset dokumenata, pisama, poslata na sve strane i adrese o gorućim problemima svih naroda, posebno srpsko-crnogorskog i makedonskog. Ne samo na adresu običnih ljudi, već i na adresu istaknutih ličnosti, profesora, doktora nauka i akademika, na adresu ambasadora i ministara, pa i na adresu predsjednika vlada i republika. I na adresu tadašnjeg predsjednika Zorana Lilića. I na adresu Momira Bulatovića. Pa i na adresu Kire Gligorova.

Ni o ovoj knjizi se jolj niko nije oglasio. Godine su prošle i prolaze, dok svi redom žute i samo žute. Ni najkraću vijest o njenom štampanju nisu dala srpska medija, ne samo ona titoistička, već ni ona koja nam se busaju u prsa za nekakvu slobodu i demokratiju, za antititoizam. Zašto ?!

Pisma ove zbirke (Akademik je prije ove objavio i dvije druge zbirke njegovih pisama, od kojih jednu i na jednom stranom jeziku !) podjeljena su u tri poglavlja, koja nose ove naslove : Krik iz Jugoslavije, Krik iz Albanije i Krik iz Švajcarske.

Svojim Prometejskim krikom, između ostalih on se obratio i ovim ljudima : Mihailu Gazivodi, Milovanu Đilasu, Milenković Draganu, Aleksandru Janinoviću, Blagoji Pavloviću, Nikoli Rackoviću, predsjedniku Slobodanu Milojeviću, predsjedniku Milu Đukanoviću, Hani Ajdarpalšić, Zuvdiji Hodžiću, Vladimiru Dimitrijeviću, ambasadoru Branku Brankoviću, Slavki Daković, Ranku Jovoviću, Marku Rajoviću, Radomiru Uljareviću, Mladenu Micović, Jovanu Stamatović, Mileni Piljevoj, Jovanu Vučuroviću, Zariji Brajoviću, ambasadoru Miloradu Ljepanoviću, ambasadoru Dragoslavu Popoviću, Milanu Vukićević, Vitomiru Dolinski, pa i princu Aleksandru Karađorđeviću i mogim drugima.

U njegovom odgovoru, predsjednik SR Jugoslavije Zoran Lilić mu kaže da je njegova potražnja za priznanje pune nevinosti u vezi osude za neprijateljsku propagandu protiv socijalizma i komunizma prosleretna nadležnim organima i da od njih treba da čeka odgovor. Koliko da se zna : dan-danas mu taj odgovor nije stigao. Akademiku Buroviću, odanom i odanom sinu srpskog naroda! A kad se sa njim ovako postupalo (I postupa dan-danas!), kako li se postupalo i postupa sa ostalima?!

Citiramo dio pisma, koje mu je 1952.godine poslao iz Podgorice u Dubrovnik njegov uičitelj Mihailo Gazivoda, tada književnik i jedan od urednika časopisa STVARANJE :

" U poemi " Bojana " vi ne govorite samo o Albaniji, već i o Jugoslaviji. Raduje me ljto ste shvatili aktuelnu situaciju Albanije, koja je stvarno takva, kako je vi metaforično prikazujete: ona je prekrita svakojakim ljutim ranama, pa je pretvorena i u jednu stvarnu Golgotu. Do ovdje valja poema je ne samo umjetnički, već i ideološki sasvim ispravna.

Ali vi, za rijeku Bojana, koja na jednoj strani pripada Albaniji a na drugoj Jugoslaviji, kažete :

Obale joj s obe strane

Pritisnule ljute rane.

A to znači da nije prekrita ranama samo Albanija, već i naša Jugoslavija. Preko svega, u produžetku, vi nazivate Golgotom (!!!) ne samo Albaniju, već i našu Jugoslaviju.

Ja ne kažem da i mi, u Jugoslaviji, nemamo rana i problema. Iz rata smo jedva izašli, pa se jos uvijek liječimo. A i buržoasko društvo nam je ostavilo u nasljeđe dosta rana. I pored toga, Jugoslavija nije prekrita ranama. Sledstveno - nije ni Golgota. Posebno za vas i vašu porodicu: vaš brat je viši oficir JNA. Jedna od glavnih ulica grada nosi ime vašeg rođaka Ćazima. Vi ćete, pošto završite gimnaziju, sigurno poći na studije, pa ćete se porodici u Ulcinju vratiti moguće kao ljekar, inžinjer, pravnik, ili i kao p j e s n i k. Pred vama su otvoreni svi putevi za jednu ljepšu i srećniju budućnost. Imate sjajnu perspektivu. Zato treba da se oslobodite pesimizma i da u ovoj Jugoslaviji traćite, nađete i opjevate ono što je lijepo, što nam uljijeva nadu, povjerenje i sigurnost, što nas nadahnjuje optimizmom.

Zato vam preporučujem da pregledate poemu još jedanput…"

Akademik Burović nije saslušao savjet svog učitelja, nije pregledao poemu još jedanput, nije je ispravio kako ga to savjetovao njegov uča, već ju je objavio u Dubrovniku, Beogradu i Zagrebu sa ljutim ranama Bojane na obe strane, stigmatizirajući ne samo Albaniju, već i Jugoslaviju kao Golgotu.

Tako, umjesto da se vrati svom Ulcinju kao ljekar i konstruktor titoizma, vratio se kao politiiki osuđenik i kao oktroisani disidentni književnik, pjesnik i romanopisac, borac za stvarnu slobodu i stvarnu demokratiju.

Takav je i dan-danas, buntovni i nepopravljivi revolucionar, antititoista kao niko drugi ni prije ni poslije njega, antistaljinista Br. 1 na svijetu, ali - i komunista Br. 1. Ili se ko afirmirao poslije „propasti" komunizma za većeg komunistu od njega ?! U albanskom zatvoru su ga odrali na živo 10 puta uzastopno, tražeći od njega da se odrekne komunizma: on se pomirio i sa smrću, ali ne i da pristane na to. I članovi Politbiroa komunističkih partija, neodrani ni jedan jedini put, pa i koji nisu vidjeli ni vrata zatvora, odrekli su se komunizma, dok Akademik Burović, koji do dranja nije bio ni najobičniji član koje komunističke partije, nije se odrekao i ne odriče se, iako mu zato melju kosti dan-danas. Vjerujemo da je jedini ovakav primjer na svijetu. Pa recite da nije aktuelno komunista Br. 1!

Eto zašto nadležni organi vlasti, busajući se u prsa za nekakvu demokratizaciju (Do jučer su se busali u prsa za diktaturu proleterijata!), ne čuju krik ovog raspetog komuniste, ne odgovaraju na njegovu potražnju za potpunu nevinost, praveći se gluvi i slijepi. A nisu ni gluvi ni slijepi, već isti oni koji su ga hapsili, optuživali za neprijatelja komunizma, pa ga za to i odrali na živo.

Sada prosudite sami ko je bio stvarni neprijatelj komunizma, a ko je bio za komunizam?! Tako ćete saznati istinu i zašto je "propao" komunizam.

Samo, ako su postojeće vlasti protiv komunizma, nemojte misliti da su za kakav demokratski, buržoaski režim. Ne, ne, ne! Ove su vlasti za ono što su oduvijek bile: ni za komunistički, niti za buroaski režim! One su bile i jesu samo za svoj režim, da samo one budu na vlast, kao što jesu i sanjaju da uvijek budu. Naravno, dok im to bude dozvolila kuka i motika.