Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kosovo i Metohija

Život na filmu ili: film o životu i smrti u pradomovini srpske državnosti

''Sporazum''

Mada su scene iz realnog života Srba na Kosovu i Metohiji u prošlom i početkom ovog veka prevazišle svaku umetničku maštu, to nije razlog da se umetnici ovom tematikom ne bave. Do sada su snimljena samo dva filma na temu albanskog terora nad kosovsko metohijskim Srbima ("Enklave" i "Sporazum"), a ovaj poslednji je bio razlog za kritički osvrt Ivana Maksimovića, dopisnika Magazina Tabloid iz Kosovske Mitrovice

Ivan Maksimović

Dramatični događaji na prostoru Kosova i Metohije, koji čini nacionalnu, državnu, duhovnu i svaku drugu suštinu srpskog identiteta, a koji su se odigrali poslednjih decenija (posebno s kraja prošlog i početka ovog veka), morali su da nađu više mesta i u srpskoj kinematogrofiji, možda i da pokrenu novi talas, ali se ništa od toga nije desilo. U narodu svakako postoji veliko očekivanje ali ne samo da ostaje neostvareno. Usled toga svaki film koji iole bude na tu temu, a za sada ih je svega dva, biva prosto prihvaćen bez ikakvog kritičkog pogleda na samo delo. Sećanja na ove događaje su toliko živa da se ne mogu nazvati tek sećanjima a posledice i konstantno ponavljanje nasilja nad Srbima ukazuju na jednostavno sagledivu realnost koja je još uvek živa svakodnevnica a ne uspomena. Svega toga ima i u filmu "Sporazum" koji je posle "Enklave"tek drugi koji se bavi sudbinom Kosova i Metohije. Prvi utisak, odnosno početak samog filma, ispunjava očekivanja i zasniva priču na realnim događajima što ga čini jedinstvenim. Ipak, na kraju filma, neupitno ostaje blagi osećaj praznine.

„Sporazum", koji potpisuje kao scenarista i reditelj Užičanin Predrag Radonjić, koji je proveo više godina kao novinar čiji je posao vezan za KiM,se ne može posmatrati kao kao filmsko delo i ništa više jer svaka slika i zvuk koji sa Kosova i Metohije budu poslati u svet, bez presedana utiču na izgradnju svesti, stavova ili predrasuda koje jačaju ili slabe poziciju onoga o kome je reč. Taj aspekt ovog filma je i najvažniji u aktuelnom trenutku, za 30 godina to verovatno neće biti tako ali sada jeste.

Novinarka „Politike" pisala je kako je film istorijski važan za srpsku kinematografiju jer je prvi sniman na Kosovu i Metohiji posle rata 1999. godine. Autor i producenti filma uzeli su to čak i kao propratni slogan u marketinške svrhe. Međutim, po meni je to čak uvredljivo. Ako je samo u tome značaj ovog filma onda je ona samo na fin način htela da kaže da film u stvari nije dobar. Njena tvrdnja ne samo što nije pozitivna već je i netačna.

Prvi srpski igrani film posle 1999. godine u potpunosti sniman na Kosovu i Metohiji je film „Nesporazum"... Scenarista i reditelj tog filma je Nenad Todorović, direktor izmeštenog prištinskog Narodnog pozorišta. Producent tog filma jeste Predrag Radonjić pa (za sada) pretpostavljam da je ovo „činjenica" o prvenstvu snimanja zapravo dogovor njih dvojice kojisu u filmu „Sporazum" zamenili uloge a i u tome što ćemo „Nesporazum" videti tek sledeće godine iako je u potpunosti završeno snimanje a on još pre dve godine od Filmskog centra Srbije dobio samo na ime troškova postprodukcije više od deset (ako se dobro sećam negde oko 13 hiljada evra) što predstavlja gotovo polovinu novca u odnosu na ono koliko je ukupno koštao „Sporazum" kako njegov autor tvrdi. Zašto je to tako za sada je nepoznanica.

Istorijski značaj "Sporazuma", ako o prvenstvu u nečemu govorimo kao o značaju, jeste to što su u njemu po prvi put u srpskom filmu prikazani konkretni zločini protiv Srba od strane Albanaca. Taj zločini posledice koje su proizašle iz njega predstavljaju i okosnicu ove filmske priče.

Sam početak je izuzetno upečatljiv, prvi minuti filma su mučni jer predstavljaju ogoljenu realnost koja za raseljene Srbe traje do danas. Tu je najpribližniji filmu „kuća pored pruge" koji se takođe na duboko emotivan način bavi upravo sudbinom prognanih Srba još 80-tih godina koji su, kao i junaci ovog filma, svoj zaklon pronašli u Kraljevu. Neupućenog gledaoca prve scene mogu da navedu na zaključak da se radi pre svega o povratku raseljenih Srba u svoje domove. To ipak nije ključni momenat filma već samo jedan od elemenata naracije da se na kontrolisani način prikažu ne uzroci većposledice sukoba dva naroda, različitih polaznih pozicija Šiptara i Srba na način kakav već vlada u srpskom društvu kao predrasuda a koji bitno onemogućava pravilno razumevanje suštine samog prolema. U tom segmentu sukoba teško je prikazati nešto novo s obzirom da svako razbijanje uvreženih stavova bitno utiče na savremeni politički kurs koji ni malo nijenaklonjen srpskim interesima a koga se mediji striktno drže.

Sa druge strane probiranjem i isticanjem jednih a zapostavljanjem drugih motiva stvara se poluistinita priča koja će prikazati stvarnost kakvu autor doživljava ili želi da je mi vidimo. Problem bi bio upola manji da promotivne nastupe autora i učesnike filma u medijima ne prati fraza da je film inspirisan istinitim događajima. Najpreciznije u ovom slučaju bilo bi reći da je film upotrebio određene životne, dakle istinite ali ekstremo retke i javnosti nepoznate situacije, i da se njima poslužio kako bi utvrdio predrasudu o raseljenim Srbima, a u krajnjoj liniji, i uopšte o Srbima sa Kosova i Metohije koja se u životu već duže vreme manifestuje čak i kao neprijateljsko raspoloženje prema njima od strane sunarodnika iz ostatka Srbije.

O posledicama sukoba

Zamislite film sniman na Kosovu i Metohiji, a da nije „po istinitim događajima"? O čemu bi taj film uopšte mogao da bude? Ako bi on i bio sniman tako onda činjenica da je tu sniman bila bi najnepoželjniji podatak o tom filmu jer bi ga potpuno nepotrebno "opteretio" izvesnim očekivanjima. Kosovo i Metohija u sebi nose istoriju, sudbinu, dramu...Vezani su za svaku oblast života zastupljenu u životu bilo kog čoveka ma gde on živeo na planeti ali njihov zbir će uvek i uvek značiti - sukob i nepravdu, iz kog god ugla gledali na njega. Dakle, nemoguće je snimati film na KiM a da nije u manjoj ili većoj meri sniman po istinitim događajima ali manipulacijom tih događaja jeste moguće ispričati priču koja se nikada nije odigrala.

U ovom filmu će naivne povratnike, izmaltretirane od strane svih koji su ih usput sreli, i njihovih i „naših", sačekati zaseda Albanaca koji po njima otvaraju vatru i nasilno ih zaustvaljaju. To je scena koja zbog svoje autentičnosti može i zaslužuje da kao prvenac da uđe u istoriju srpskog filma. Međutim, ona ujedno predstavlja i prekretnicu sa očekivanog kursa. Od tada će filmpominjati ali neće prikazivati „težak život i nevolje povratnika i Srba na Kosovu i Metohiji sa kojima se svakodnevno susreću". Od tog momenta počinje konstantno opadanje dinamike i akcije koju film nagoveštava na početku. Dramatika, pridodata isključivo filma radi a lišena najavljenog realističnog odlikavanja teške srpske svakodnevnice na KiM, ni izbliza ne ispunjava očekivanje koje početak filma najavljuje.

Kao i svi dokumentarni pa i onaj jedini srpski igrani film o Kosovu i Metohiji pre ovoga, „Enklava", i ovaj se bavi posledicama sukoba bez uzimanja u obzir okolnosti koje su do njega dovele a koje se razvijaju barem vek unazad prepoznatljive kao orkestrirani istupi Šiptara, javno prikazivani kaoprotesti zbog kršenja albanskih ljudskih prava a ispod površine isključivo sa ciljem otimanja Kosova i Metohije. Kao takvi uvek su usmereni protiv Srba koji za sve to vreme od njih trpe strahovite zločine i pritiske ne bi li napustili svoja imanja ili ih prodali budzašto. Ubistva Srba i silovanja najčešći su oblik pritiska tokom minulih decenija a kulminirali su tokom rata na Kosovu i Metohiji u forme kakve Evropa nije videla od logora i krematorijuma nacističke Nemačke. Ništa od toga nećete videti za sada ni u jednom srpskom, pa ni u ovom filmu.

Nakon pomenute, prelomne scene napada, gotovo sve dozavršne špice nadamo se da će glavni junak izdržati pritisak zbog nametnute dileme. Rasplet, odnosno rešenje,ipak je pronađenona prividno „neutralnom" terenu u dramaturškom smislu ali se sasvim neupitno može zaključiti da je reč o izdaji „iz ljubavi". Izdaji ljudskih vrednosti sa kojom koje svaka ličnost može da se sretne. Ako gledaoci mahom odbijaju da se identifikuju sa glavnim junakom a autor tvrdi da je priča istinita, pitanje je koga onda sam autor oslikava?

Napuštena mesta, delovi naselja, porušena groblja, straže pred manastirima jesu srpska svakodnevnica ali i nešto što u ovom filmu vidimo.Opet, poput načina kako su prikazani u filmu „Enklava", ni ovde ne znamo čak ni zašto nešto izgleda uništeno, ni ko je uništio i kada? Da li su groblja zapuštena jer su Srbi "otišli" nekuda, ili ih je neko porušio a mi ne čujemo i ne vidimo ko...Da li je straža na prilazu manastirima redovna patrola ili je trenutak „poseban", zašto su uopšte tu?... Da li su naselja napuštena zbog masovnog odlaska u gradove? Jedino što vidimo je kako glavni junak prolazi kroz krhotine prošlosti a mi nemamo predstavu zašto je to tako. Sve su to detalji koje mi, naravno, prepoznajemo samo zato što znamo za stradanja Srba na Kosovu i Metohiji ali neko ko u svetu nedovoljno poznaje situaciju u velikoj je meri izložen riziku da ne shvati ilisasvim pogrešno protumači prikazane slike. U sličnoj poziciji biće i Srbi koji će film gledati za 20, 30 godina. Gledajući film stičemo utisak da je nešto zaista prikazano i budući informisani o događajima dozvoljavamo da nas polovičan način predstave obmane kao da je nešto dobro urađeno. A, nije.

"...Zašto smo onda ratovali"

Kao igrani filmski prvenac ostavlja utisak da se autor čvrsto držao scenarija, zbog čega glumci u završnicama scena ostaju „blokirani" u tumačenju emocija i stoje pomalo „prazni" čekajući „rez" zbog čega film izgleda pomalo „tvrdo". Ipak, u poređenju sa filmovima prvencima domaćih reditelja koji danas predstavljju značajna imena srpske kinematografije, u ovom filmu je to čak mnogo manje prisutno.

Scene u kojima se prikazuje odnos Srba jednih prema drugima, Srba i Albanaca kao i ovih drugih međusobno, vrlo su autentične pa je velika šteta što je autor dozvolio da dramaturgiju ponesu ili fiktivne ili prerađene scene zbog čega film veoma trpi.

Zanimljivo je da Američkih okupacionih vojnika ima u filmu ali oni nisu prikazani ni u kakvom negativom svetlu iako su upravo najodgovorniji za trenutno stanje.

Albanci su prikazani u svetlu svoje netrpeljivosti prema Srbima. Zaseda srpskim povratnicima je pripremljena, kako jedan od napadača kaže „ako se oni vrate, vratiće se i ostali. Zašto smo onda ratovali?". To jeste vrlo smeo i otvoren pristup metodi kojom se film koristi da bi prikazao dramu, u tome je jedna od njegovih vrednosti, ali su svi negativni likovi Albanaca prikazani vrlo uopšteno izuzev jednog delimično „otkrivenog". Sa druge strane, Srbi su u okviru opštih situacija prikazani kao personalizovani i duboko lični likovi koji kao takvi predstavljaju Srbe sa Kosova i Metohije u opštem svetlu. Tako da sa jedne strane imamo nešto što svakako nismo mogli da sakrijemo, albansko neprijateljstvo prema Srbima, i sa druge nešto što ipak ne poznajemo dovoljno, sudbinu srpskih povratnike i njihove živote nakon progona o čemu nećemo saznati više čak ni nakon filma.

Šta je još bitno da se o ovom filmu zna a što je uticalo na njegov konačni izgled. Predrag Radonjić je iz Užica, nije sa Kosova i Metohije. On je ovde došao tokom 90-tih zbog studija književnosti a "ostao"zbog posla, kako bi zarađivao za život na preporuku prijatelja, Živojina Rakočevića koji ga je upoznao na studijama u Prištini u godinama pre rata na Kosovu (njegov boravak na KiM svodi se na povremene posete i lobiranje za svoju firmu u Beogradu).

Gotovo od samih početaka i osnivanja KIM radija, na predlog i inicijativu vladike Artemija odnosno Eparhije raško - prizrenske a što je sprovedeno aktivnostima Srpskog nacionalnog veća KiM i donacijama stranih organizacija. Uprava radio stanicom poverena je protosinđelu Nektariju (Vorgučiću). Do Pogroma marta 2004. godine radio stanica je funkcionisala u tom formatu da bi se tada srpski medijski predstavnici uverili kako je neophodno imati na terenu i TV ekipe jer događaji se razvijaju munjevitom brzinom i u uslovima nebezbednosti nikako nije moguće novinarskim ekipama iz centralne Srbije da na vreme stignu i bilo šta zabeleže. Tada nastaje TV produkcija Glas Juga uz tehničku podršku Nacionalnog Dnevnika TV Pink (pomoć u opremi za snimanje i prosleđivanje materijala). Urednik KIM radija i kasnije Glasa juga bio je Živojin Rakočević, iz Morače u Crnoj Gori, sve dok nije postao član RRA. Montažer i osoba odgovorna za tehničko funkcionisanje radija je Goran Avramović iz Kragujevca. Dakle niko od ključnih ljudi ovog, u jednom momentu izuzetno važnog medija, ni jednog trenutka nije bio sa Kosova i Metohije. Radonjić je uspeo da lobiranjem od jedne privatne klinike iz Beograda dobije sredstva za pokretanje TV stanice "Centar" koja je i producentska kuća koja je tehnički iznela ovaj film.

Otrov iz Nektarijevih usta

Na sve ovo se ne može prećutati činjenica da je glavni producent filma „Sporazum", nekadašnji dečanski monah koji je napredovao čak do čina protosinđela, Nektarije, a posle 16 godina monaškog života odlučio da (2007.) samovoljno napusti monaštvo, skine mantiju, oženi se. Iskoristio je činjenicu da je zbog monaškog poslušanja KIM radio iz administrativnih razloga bio registrovan na njegovo ime te je tako samo „nastavio" da bude direktor istog radija kojiod tada obezbeđuje prihode za život porodici čoveka rođenog u Bosni, gde njegova majka živi (barem do pre neku godinu), koji je išao u srednju školu u Sloveniji a kasnije živeo u Nišu.

Na sajtu KIM radija, u delu „O nama", navodi se da su glavni donatori, sponzori i partneri ovog radija „...vlade Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Kanade i Nemačke. Osim navedenih stranih kancelarija, koje su do sada ostale naši glavni donatori, podršku radiju su pružali i Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED), Balkanski trust za demokratiju (BTD), Kosovski fond za otvoreno društvo (KFOS), ambasade Norveške, Finske i Švajcarske u Prištini, IREKS, UNDP, UNFPA i mnogi drugi".

Raskinute su sve dotadašnje veze sa Eparhijom raškom prizrenskom i SNV KiM ali su očuvane odlične veze sa dečancima, pre svih Savom Janjićem i Teodosijem Šibalićem, kasnije prvacima crkvenog puča i nezakonitog uzurpiranja u kome i danas obitava Eparhija raško-prizrenska sa sedištem u Gračanici.

Nektarija, (svetovno ime Isaka) Vorgučića albanski mediji u intervjuu iz 2006. godine nazivaju „Ocem nezavisnosti", a on u istom još kaže da su Srbi trebali „1999. godine, po povlačenju vojske i policije, da shvate svoju političku sudbinu" tačnije da prihvate okupaciju i nametnutu albansku upravu.

Autor tog intervjua je Petrit Seljimi, danas "ministar"u tzv. vladi albanskih separatista pre svega poznat po ekumenističkom, tj., međuverskom dijalogu u čemu svoje učešće naročito ističe Nektarije (Isak) Vorgučić i to još od ranih poratnih godina na KiM. Tome se izrazito, kao jedom od načina otimanja srpskog verskog nasleđa i stvaranja nove "kosovske pravoslavne crkve" kao prilogu šiptarskoj državi, protivio episkop Artemije što je bio jedan od dva razloga da bude prognan. Drugi je bio njegov čvrst stav i protivljenje otimanja KiM i aktivnosti u tom smeru. Sa uzurpacijom Crkve i medija na KiM, srpski narod u potpunosti gubi orijentir u daljoj borbi za svoju državu i opstanak.

Isakaktivno učestvuje u promociji „demokratije" na KiM i unapređujući separatističku „nezavisnost" u sve očiglednijem obliku zauzvrat ne dobijajući ništa od njih, i dalje su glavni finansijeri ove politike Amerikanci. Ipak, odlično očuvani odnosi sa pristalicama izvršenog crkvenog puča 2010. godine na KiM, već pomenutim Savom Janjićem ali i igumanom Ilarionom (nekadašnjim glumcem iz Beograda, Rastkom) Lupulovićem, pomogli su realizaciju ovog filma, kako se to kaže a njima se autor u odjavnom titlu na kraju filma posebno zahvaljuje.

Crkva, dakle, nije izostavljena ni u ovom filmu. U jedinoj, ali ključnoj sceni za donošenje teške odluke o problemu sa kojim se glavni junak sreće, on ohrabrenje traži u manastiru i upravo tu je Crkva prikazana kao institucija u kojoj Boga najmanje ima a „iz ljubavi prema bližnjima" nije loše materijalno se okoristiti, preporučiće u ovom manastiru nakon izuzetno hladnog dočeka iguman uredno podšišavane brade (što je inače nedozvoljeno, bez izuzetka).

Zbunjujuće da je to moglo da dobije pristanak onih koji trenutno kontrolišu rad manastira i ko se tu u stvari pita? Ili možda nije zbunjujuće jer znamo da su baš dečanci bili ti koji su prednjačili u saradnji sa separatistima sa KiM. Od primanja Sejdiua kao predsednika albanskih separatista za Vaskrs u manastir, oglušujući se o blagoslov nadležnog episkopa, preko Bajdena i Agima Čekua pa do pribavljanja ličnih dokumenata takozvane „republike Kosovo" za ondašnje monaštvo i ko zna čega još između? U toj sceni čak statira jedan od dečanskih monaha, Marko. Da napomenem i da je Sava Janjić bio na zvaničnom otvaranju TV "Centar" u vlasištvu Isaka Vorgučića, odbeglog dečanskog monaha.

Dobro prikazane slike iz života Srba sa KiM sa početka filma, sve ostalo zamagljuju iščekivanjem čije bi ispunjenje opravdalo propuste ali - to se ne dešava.

Da li je film ispričao priču...

Ostaje dilema i potreba da se razgraniči šta se u filmu htelo a šta smelo da prikaže, jer ipak ga producira medijska kuća koja delatnost obavlja sa dozvolom šiptarskih kvazi-institucija koja bi svoj opstanak dovela u pitanje realno prikazanim stanjem. Međutim, kako uopšte sakriti da ni 16 godina od progona nema povratka Srba, kako sakriti da Srbi nisu bezbedni kad ne prođe ni mesec a da ne bude nekog ozbiljnijeg napada na njih, kako sakriti da su groblja uništena kad više gotovo ni jednog nema u sredinama iz kojih su Srbi proterani? Da li je onda trik u uopštenom prikazivanju albanske strane a personalizovanju Srba koji na Kosovu i Metohiji žive ili su prognani? Likovi, dakle, Srbi koje usput srećemo, od Kraljeva do Gračanice, redom su lakomi na novac, brzi na psovke, zajedljivi, puni prezira i međusobne mržnje, mešavine konzervatizma i razvratnog života. „Patrijarhalni ženomrsci" koji razvijaju poslove sa Albancima i dobro im ide. Ljudi koji će prodati i „mrtvu majku" zarad nešto para. Prećutno ali očigledno sami krivi za sve što ih je snašlo...Da, i te kako i na žalost sve više takvih Srba ima.

Ali su to ipak usamljeni slučajevi a njihov broj se povećavao sa pritiscima Albanaca čija je repriza masovnog nasilja marta 2004.godine u prisustvu NATO snaga i odsustvo bilo kakve državne reakcije srpskih vlasti, nagnala najveći broj Srba da počnu prodaju svojih imanja. To je dodatno pospešeno samoproglašenjem „nezavisnosti" 2008. godine i ponovnog odsustva svake reakcije novih srpskih vlasti. Život posle toga u sredinama južno od Ibra postao je nepodnošljiv i bez izbora hoćete li ili ne da prihvatite (jedinu) albanskih vlast ukoliko iole želite da funkcionišete. Sa Briselskim sporazumom 2013. godine i nasilno organizovanim šiptarskim izborima na severu Kosova i Metohije, kao i agresivnom politikom Aleksandra Vučića da od srpskog naroda na KiM napravi dodatak novonastalom "kosovarskom" narodu, ugasila se skoro svaka nada da će moći dalje da se opstane kao Srbin.Vlast se pobrinula da sve to „podeblja" instaliranjem granice, carine i stroge kontrole po međunarodnim propisima na prelazima ka centralnoj Srbiji.

Mladi, uplašeni roditeljskim savetima, obuzeti radom raznih NVO i uskraćenih mogućnosti da rade i bilo šta urade počinju da razmišljaju drugačije, sve veći broj njih se „integriše" za malo novca i beskorisne prilike. I među takvima, bukvalno kao "slamke među vihorove" opstaju oni koji se odlučuju za pseći život i srpski identitet i državu. Ništa ni od toga ni u ovom filmu nećete videti. Ostaje samo gorak ukus da među Srbima preovladava interes, nesuglasice i kako doći do novca. Na prodaju je izgleda sve, posebno onih koji na KiM ništa svoje nemaju.

Iz svog ugla, kao Srbin sa Kosova i Metohije pogođen ovim filmom, imam prava da postavim pitanje onako javno, bez da očekujem odgovor, kao što ni mene o ovom filmu niko nije pitao, da li je film ispričao priču kroz prizmu samog autora i producenta koji su ovde da bi zaradili (ne)što više novca opstruirajući svojim medijskim radom borbu za opstanak Srba, njihovo stradanje, patnju i žrtve radi lične koristi i karijere? Ja sam stekao takav utisak.

A, kako ga ne steći ako pred sobom imate delo koje potpisuje neko ko upravo zarađuje na nesreći srpskog naroda selektivno plasirajući vesti o događajima na KiM a ko je odlučio da priču o Srbima ispriča na "prijemčiviji način" kako reče producent ovog filma Isak Vorgučić koji za RTV PULS iz Šilova"posebno ističe pomoć tzv., "ministarstva za povratak i zajednice" pri " vladi" albanskih separatista kao i njihove "opštine Gračanica" kao i Kancelarije za KiM putem koje se, u skladu sa neustavnim i kriminalnim Briselskim sporazumom, ukidaju srpske institucije na Kosovu i Metohiji.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane