Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Rusija

Eksperti nastavljaju da komentarišu godišnje obraćanje predsednika V. Putina Federalnoj skupštini

Rusija u globalnoj ekonomiji

Godišnje obraćanje V. Putina ove godine je značajno po tome što sadrži niz novih smernica u ekonomskoj politici. Najvažnije je što je predsednik jasno postavio maksimalno konkretan zadatak prelaska Rusije na brz ekonomski rast, sa naznakama tempa i rokova. „Ne kasnije od maja iduće godine razradićemo plan akcije koji se odnosi na period do 2025. godine, a čija realizacija će već krajem 2019. i početkom 2020. godine dozvoliti da ekonomski rast bude iznad svetskog proseka, što će ojačati poziciju Rusije u globalnoj ekonomiji." Šta se očekuje od ruske ekonomije piše Viktor Piroženko, politički komentator "Izvestije"

Viktor Piroženko

Samo će rast BDP-a, na račun realnog sektora privrede, dozvoliti da se reše svi ostali socijalni problemi, da se ispune zadaci složenog državnog i društvenog razvoja. Oni su u obraćanju i pobrojani: demografija, medicina, obrazovanje, odnosno oblasti koje obezbeđuju kvalitet života.

Ruska privreda treba da proizvodi sve što je potrebno za ekonomsku nezavisnost i tehničko-tehnološki razvoj i to u dovoljnim količinama. Nije potreban samo jednostavan rast BDP-a, njega je moguće obezbediti i na račun daljeg razvoja primarne industrije (industrije sirovina) i poljoprivrede, već rast kojim bi se povećala proizvodnja sa visokom dodatom vrednosti, ona koja je zasnovana na znanju i koja je visokotehnološka. Rusiji je za ovaj zadatak potrebna snaga, za njegovo ostvarenje su potrebni tehnička baza, kadrovi, tehnologija.

Naravno, za ispunjavanje zadatka ubrzanog rasta privrede, s jedne strane su sazreli neophodni unutrašnji preduslovi, a sa druge, ka tome sve upornije guraju poznati spoljašnji rizici i pretnje, kako na ekonomskom, tako i na vojno-političkom planu.

Posebno rastu troškovi za zaštitu nacionalne bezbednosti Rusije na dalekim pristupima, kao na primer u Siriji. Ta, najefikasnija strategija obezbeđivanja nacionalne bezbednosti i šire, nacionalnih interesa Rusije, traži posebno velike troškove. Na kraju krajeva, izazov za Rusiju predstavlja i činjenica o povećanju jaza između domaćeg BDP-a i BDP-a suseda - Kine i Indije. Da bismo bili poštovan partner i saveznik za naše prijatelje, moramo biti jaki.

Bez visokog i stabilnog rasta BDP-a svake godine, a za račun realnog sektora i posebno za račun visokotehnoloških sektora, ništa od pomenutog neće biti moguće ispuniti. I to će samo po sebi da predstavlja pretnju za nacionalnu bezbednost. Kako je istakao predsednik, sama po sebi, stabilnost privrede neće automatski dovesti do rasta BDP-a; „...Ako mi ne rešimo osnovne probleme ruske privrede, ne pokrenemo u potpunosti nove faktore rasta, sledećih godina možemo pasti blizu nule, što bi značilo da bismo morali stalno da smanjujemo, štedimo, odlažemo svoj razvoj. To sebi ne možemo da dozvolimo...".

Politika stabilizacije očigledno je usporena i počinje da stvara zamku stagflacije o kojoj detaljno i argumentovano govore svi nepristrasni stručnjaci - ekonomisti.

Realizacija zadatka rasta BDP-a traži da se razjasni pitanje o odgovarajućim instrumentima i merama za njegovo obezbeđivanje. Radi se, pre svega, o ciljanom stimulisanju grana realnog sektora privrede, koje mogu da postanu lokomotive rasta, a takođe i odgovarajućoj novčano-kreditnoj politici.

Predsednik je, što je veoma važno, potvrdio glavni prioritet privrede - ubrzani razvoj nesirovinskih grana industrije. Među njima, lokomotiva je već postao vojno-industrijski kompleks (VIK) o čemu svedoče pokazatelji njegovog razvoja koje je istakao V. Putin. Modernizacija proizvodnje dovela je do stabilnog i značajnog povećanja proizvodnje i rasta produktivnosti u vojno-industrijskom kompleksu. Kako je saopštio predsednik, „2016. godine očekivani tempo rasta proizvodnje VIK iznosi 10,1%, a očekivani tempo rasta produktivnosti - 9,8%.

Sudeći po vrstama naoružanja koje je proizveo VIK, oni su uspeli da ostvare sve ono što nedostaje ruskoj ekonomiji u celini - visok stepen inovacija, kontinuitet naučno-istraživačkog rada, komercijalizaciju inovacionih rešenja, progresivan rast izvoza.

Ako to bude obezbeđeno u celom realnom sektoru privrede, onda će biti sasvim moguće dostići rast BDP-a od 8% godišnje, što pokazuju utemeljene računice kompetentnih ekonomista.

U vezi sa tim je očigledan zadatak - preneti sva ova dostignuća na ostale grane industrije i civilnu proizvodnju, to jest uraditi ono što, zbog poznatih razloga, nije uspelo u SSSR-u. Logično je da predsednik postavlja takav zadatak: „...Neophodno je da se industrija fokusira na proizvodnju savremene konkurentne civilne proizvodnje za medicinu, energetiku, avijaciju, brodogradnju, svemirsku i druge visokotehnološke grane industrije. U narednoj deceniji njen udeo treba da bude najmanje jedna trećina od ukupnog obima proizvodnje u vojno-industrijskom kompleksu."

Dinamika o kojoj je govorio V. Putin, je sledeća - „2016. godine VIK će u civilnoj proizvodnji proizvoditi oko 16,1%, 2020. se planira mali rast... U 2025. treba da bude već 30%, 2030. najmanje 50% građanske proizvodnje".

Osim toga, ostale grane industrije, određene kao lokomotive rasta, takođe se odnose na proizvodnju proizvoda sa visokom dodatom vrednošču, auto i avio industrija, poljoprivreda, železnička industrija. „Razvoj ovih grana priovrede može da stimuliše ceo lanac povezanih industrija - teške, lake, transportne", što će pokrenuti rast ruske privrede u celini. Za širenje tržišta potreban je izlazak na spoljna tržišta, što će značiti stabilan rast ovih i srodnih industrijskih grana, zato, kako je rekao predsednik „već na kraju sledeće, 2017. godine, treba da imamo delotvoran, efikasan sistem podrške izvoza nesirovinske robe...".

Ovo logično rađa pitanje o ruskim bankama, kao osnovnim izvorima kreditiranja privrede. Oslanjanje, isključivo ili uglavnom, na inostrane investicije (tzv. spoljne investicije), nerazumno je u uslovima antiruskih sankcija. Ipak, ovde su se pojavili određeni problemi. Predsednik je priznao da „u okvirima antikrizne podrške 2015-2016. godine, mi smo pojačali kapital bankarskog sistema za 827 milijardi rubalja", što je omogućilo bankama da značajno povećaju kreditiranje realnog sektora. Ipak „obim ovih kredita nije povećan ove godine, čak je malo i pao... čak i kada se uzmu u obzir kursne razlike". Osim toga, postoji opšti problem nedovoljne monetizacije ruske privrede.

Zbog visokih kamatnih stopa Centralne banke za kredite, proizvođači, da bi podigli rentabilnost do tržišne kamatne stope, moraju ili da podignu cene, ili da vrate kredite smanjujući obrtni kapital i investicije. Rezultat - pad obima i tehnička degradacija proizvodnje, rast troškova i rast cena, snižavanje kupovne moći novca, devalvacija nacionalne valute koja izaziva inflatorni talas. To i jeste zamka stagflacije u koju je, očigledno, upala Rusija.

Pre ili kasnije, zadatak intenzivnog ekonomskog rasta visokotehnoloških sektora postaviće pitanje o promeni načina borbe protiv inflacije. Držanje inflacije u prihvatljivim okvirima treba da bude potčinjeno ekonomskom rastu kao glavnom cilju ekonomske politike i ne može biti samo sebi cilj. Videćemo kako će se zadatak ekonomskog rasta koji je zadao predsednik rešavati u uslovima kada Centralna banka nastavlja umereno strogu novčano-kreditnu politiku, o čemu je nedavno govorila šefica Centralne banke, E. Nabulina.

Sledeća, 2017. godina je godina obeležavanja sto godina od Ruske revolucije. Ovaj događaj koji je odredio tok istorije 20. veka i imao različite posledice, bio je izazvan složenim stanjem koje se sudbinski objedinilo na jednom mestu u isto vreme. Bilo koji drugi potresi u Rusiji, slični Revoluciji iz 1917. godine, dovešće do još težih posledica, jer će biti otežani naporima Zapada da oslabi Rusiju kao geopolitičkog konkurenta.

U toj situaciji zadatak koji je postavio predsednik V. Putin ima složen karakter. Ekonomski rast u tako postavljenim okvirima nije sam sebi cilj. On je neophodan za povećanje kvaliteta života Rusa i uklanjanje različitih socijalnih disproporcija, jer su nagomilani problemi u ovoj oblasti predstavljali jedan od razloga te revolucije.

Uvažavajući i istorijske lekcije (lekcije Ruske revolucije), predsednik je govorio o glavnom cilju rada ruske države - „očuvanje ljudstva, povećanje ljudskog kapitala, kao glavnog bogatstva Rusije".

A1. EU ponovo pokušava da iskomplikuje isporuku ruskog gasa

Evrokomesari diktiraju

Pokušaj usaglašavanja uslova isporuke ruskog gasa u Ukrajinu na pregovorima između Rusije, EU i Ukrajine, ponovo je bio neuspešan. A neposredno pre sledeće runde pregovora, Evropska komisija je objavila da je spremna da učini korak koji je apsolutno bez presedana: evrokomesari su ozbiljno namereni da obavežu nacionalne vlade da sa EK unapred usklade sporazume o nafti i gasu koje sklapaju sa trećim stranama. Komisija je već donela takvo rešenje, sada ono treba da bude odobreno u Evropskom parlamentu i Savetu EU, piše Viktor Mališev, ekonomski ekspert, stručnjak Nezavisnog kluba za naftu i gas

Viktor Mališev

Briselske birokrate ulažu zaista neverovatan napor kako bi nekako „izgradili" nezavisni evropski biznis. Nije ni čudno kad je borba protiv raznih vrsta monopola evropski fetiš, svojevrsna biznis-filozofija EU. A sada se ona tako neočekivano transformiše u pokušaj stvaranja faktički potpunog birokratskog monopola u određenom sektoru biznisa. I to u jednom od najosetljivijih sektora za Evropu.

Jasno je da je pre svega reč o dogovorima sa Rusijom. Jasno je da bi idealan finalni zaključak za EU bili maksimalni popusti od Gasproma, dugoročni ugovori pod povoljnim uslovima i neprekidno napajanje starog kontinenta „plavim gorivom", bez zavisnosti od eventualnog sticaja okolnosti. Za četvrt veka međusobnih odnosa u „gasnom sektoru" ruski monopolista nije davao povoda za sumnju ni u sopstvenu lojalnost, niti u perspektivu neprekidnog napajanja gasom.

Da, Gasprom je trgovao, gotovo uvek odlučno, posebno kada je bila reč o tranzitu. Da, vremenom se došlo do toga da su „diktirali cene", a za globalne projekte su partnere uzimali samo pod posebnim uslovima. Ipak, Evropi nikada nije davan povod za sumnju u adekvatnost biznis strategije Gasproma.

Danas, neke evropske strukture direktno izjavljuju da su spremne da se preobrate u nešto poput nadnacionalne kontinentalne vlade, koja će, kao neka moćna birokratska mašina, diktirati određenim državama ne samo jedinstvena pravila igre. Čak i Nemačkoj, lideru EU, sudeći po svemu, u Briselu predstoji da traži dozvolu za Severni tok 2. Uzgred, nemački partneri su umeli da cene napore Gasproma u rešavanju neočekivanih problema (u vezi sa Severnim tokom 2) sa poljskim revizorima. Ruska kompanija je uspela da operativno nađe druge puteve realizacije projekta, tako da izgleda da i protiv „briselskog otpada" mogu da se nađu načini delovanja. U Turskoj, posle odluke Evropske komisije, mnogi će se radovati što nisu uspostavili bliskije odnose sa EU.

Sumnjiva je, u svojoj adekvatnosti, odluka Brisela, kao da je usmerena na takođe sumjivu adekvatnost mnogih članica Evropskog parlamenta za koji nije ništa novo da otvoreno pokazuje antiruski stav.

Ali, ako je do sada bilo reči o političkim koracima, sada je direktno pogođena sfera biznisa. Čak se ni ozloglašene sankcije ne mogu porediti sa odlukom o nafti i gasu.

Rusija već ima veoma tužno iskustvo lokalnih pregovora sa pojedinačnim državama koje dobijaju gas preko Južnog toka. I Turski tok takođe nam nije pao s neba. Svaka ozbiljna birokratska barijera dovodi do gubitka, i vremena i prihoda.

Ilustrativno je da želja da se pobegne od ruske „gasne igle" nimalo nije smetala potpredsedniku Evropske komisije za energetsku uniju Marošu Šefčoviču da radosno izjavi prošle nedelje da je EU ove godine zaključila šesti, rekordni, ugovor sa Rusijom o isporukama gasa. Evrokomesari dobro shvataju da bez ruskog gasa ne mogu dugo.

Igranje na ukrajinsku kartu se ne isplati - Kijev je spreman da plaća više za zaobilaznu isporuku, opet ruskog gasa, ali novcem EU, dobijenim na kredit koji možda neće moći da vrate. Alternativna isporuka „plavog goriva" u Evropu nije naročito realna: kada je Katar objavio „svoju" cenu, Evropljani su uzdahnuli od šoka. Da li se treba čuditi da su iz Evropske komisije već umekšali svoj stav: sada se radi samo o tome da Evropska komisija želi da bude bolje informisana.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane