Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Brionski plenum: okolnosti, uzroci i posledice (43)

Prećutani pomeni i pomenute godišnjice

Najstariji živi novinar u Srbiji, Milentije Pešaković, učesnik Drugog svetskog rata i socijalističke revolucije, a posle rata šef kabineta sekretara CK Srbije Jovana Veselinova Žarka, savetnik u srpskoj vladi i Izvršnom komitetu CK SKJ, piše za Magazin Tabloid o pozadini "Brionskog plenuma" (ali i o dugoročnim posledicama ovog događaja), na kome je Josip Broz Tito smenio svog najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića. Ovo impresivno svedočanstvo jednog od poslednjih protagonista posleratnih zbivanja u vrhu jugoslovenske države, završavamo još jednim osvrtom na sam početak događaja opisanih u prvim nastavcima feljtona, a koji ovom prilikom objavljujemo

Milentije Pešaković

Bilo je pravilo: Sve značajnije svetkovine, koje se organizuju pod pokroviteljstvom države Srbije (tako bilo i u drugim republikama, i federaciji!), organizuje Odbor za proslavu na čijem čelu je predsednik Glavnog odbora Socijalističkog saveza, u slučaju Srbije- predsednik Glavnog odbora, te 1964., je bio Mihajlo Švabić. Švabić je bio, slobodnije govoreći, veliki Srbenda! Bilo je to tako zahvaljujući Mihajlovom ocu, koji je bio istaknuti komandant jedne jedinice u Prvom svetskom ratu. Trupe pod njegovom komandom nosi nekoliko ulica u Ljubljani i drugim gradovima Slovenije. Mihajlov drugar Slobodan Penezić-Krcun, takođe je slovio za velikoga Srbendu! Obojica su bili od malih nogu u komunističkim vodama, zanosni SKOJ-evci...Ali, što bi naši stari rekli: krv nije voda!

Godine 1954. Srbija je na najsvečaniji način obeležila 150 godina Prvog srpskog ustanka. Na svečanoj akademiji u Beogradu referat je imao poznati književnik iz Zagreba Miroslav Krleža. Kakav rečnik, kakav stil, kakva dikcija! Slušao sam preko Radio Beograda prenos te akademije i divio se Krleži, ponavljam: i na probranim rečima, i na izvanrednoj dikciji!

Zbog toga obeležavanje 160 godina Prvog srpskog ustanka obeleženo je 1964. skromnije, da kažem: sa manje bubnjeva i talambasa.

O stogodišnjici smrti Vuka Stefanovića Karadžića treba podsetiti da Tito nije bio voljan da prihvati predlog Jovana Veselinova da on, Tito, bude počasni predsednik Odbora za proslavu 100 godina Vukove smrti. Ali, mesec dana kasnije , „iskupio se" i on i supruga Jovanka prisustvovali su svečanoj akademiji u Narodnom pozorištu, na kojoj je Ivo Andrić imao referat o Vukovom delu i njegovom značaju ne samo za Srbe i srpski jezik. Nešto će se slično desiti i krajem 1964., o čemu malo kasnije i detaljnije...

Razume se, zvanične komunističke vlasti nisu u pozitivnom tonu obeležile godišnjicu ubistva kralja Jugoslavije Aleksandra Karađorđevića 9. oktobra 1934. godine u Marselju. To je u zemlji i u inostranstvu, među iseljenicima i bivšim YU zarobljenicima, koji se 1945/6. nisu vratili u zemlju, organizovala Srpska pravoslavna patrijaršija i rojalistički nastrojene družine.

Malo podrobnije osvrnuću se u ovome tekstu na proslave šezdesete godišnjice izlaska prvoga broja lista „Politika", proslavu -obeležavanje 50 godina od početka Prvog svetskog rata i učešća Srbije u tome ratu, proslavu dvadesete godišnjice oslobođenja Beograda (20.10.1944.), i konačno, pedesetu godišnjicu okončanja, pobedonosnog okončanja, Kolubarske bitke, koja je te godine bila obeležena u Lazarevcu.

„...Takva je politika, politika je kurva jedna"

Bilo je mnogo opravdanih razloga da je „Politika" smatrana nacionalnom srpskom institucijom prvoga reda. To je bio i motiv da se rukovodstvo , političko , ali i ne samo ono, opredeli za što masovniju i svestraniju proslavu šezdesete godišnjice izlaska prvoga broja lista „Politika".

Da navedem samo neke momente: "Politika" je izlazila na ćiriličnom pismu od prvoga broja. Time je, i čistotom, gramatičkom i sintaktičkom, čuvala i razvijala srpski jezik, u zemlji i među Srbima u rasejanju. Od prvoga dana „Politika" je bila izrazito patriotski orijentisana. Za vreme okupacije zemlje i u Prvom i u Drugom svetskom ratu „Politika" nije izlazila-nije želela da njene služe okupatorima.

Vladislav Ribnikar, osnivač „Politike", rezervni kapetan, poginuo je kao vojnik-borac srpske armije 1. septembra 1914. godine. Darko Ribnikar, urednik, takođe rezervni kapetan, poginuo je kao vojnik srpske vojske dan ranije, 31.avgusta 1914. godine. Vladislav Ribnikar, direktor „Politike" i njegova supruga Čehinja Jara, nosioci su Partizanske spomenice 1941.godine! Toliko novinara, urednika, korektora itd. pali su na braniku otadžbine u dva poslednja rata, pali su kao pripadnici srpske, odnosno Jugoslovenske vojske.

Mnogi funkcioneri i komunističke Jugoslavije i Srbije, a istakao bih pre svega one koji su mi lično bili poznati: Slobodan Penezić - Krcun, Jovan Veselinov-Žarko i Mihajlo Švabić, smatrali su „Politiku" prvorazrednom srpskom nacionalnom institucijom, i uvek nastojali da se tome listu pomogne u maksimalno mogućim granicama, i finansijskim sredstvima iz republičkog budžeta i drugih fondova. Tako je bilo i prilikom organizovanja šezdesete jubilarne godišnjice „Politike". Izvršno veće Srbije značajnim finansijskim sredstvima pomoglo je kupovinu novih rotacionih mašina „Politikinoj" štampariji.

Bila su i dva druga krupna politička momenta za, tako da kažem , blagonaklono i naglašeno angažovanje da „Politikin" šezedeseto godišnji jubilej bude što svečanije obeležen.

Prvo, u vili direktora „Politike" Vladislava Ribnikara, na Dedinju (Botićeva ulica br. 5) ilegalno je živeo jedno vreme leta 1941.godine generalni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito, kad je ilegalno pobegao od ustaša u Zagrebu i prešao u Beograd.

U toj vili održana je 4. jula 1941. godine čuvena proširena sednica Politbiroa CK KPJ, na kojoj je doneta odluka o dizanju ustanka protiv okupatora Jugoslavije i za stvaranje države sa novim društveno-političkim sadržajima. Konačno, porodica Ribnikar, posle oslobođenja, poklonila je svoju vilu u Botićevoj br.5 Komunističkoj partiji Jugoslavije , u kojoj je vili zatim: 1952. godine osnovan Muzej "4-tog jula 1941." Na sećanje dana 4. jula 1941. godine kada je u prostorijama te vile održana sednica Politbiroa CK KPJ i doneta odluka o dizanju ustanka protiv okupatora.

Zbog svega napisanoga i podrazumevanoga, bilo je skoro izvesno da će Tito odlikovati „Politiku" visokim odlikovanjem i lično doći na svečanu akademiju, u čast jubileja „Politike" i on uručiti odlikovanje tadašnjem direktoru i glavnom i odgovornom uredniku „Politike" Danilu Puriću.

Skoro na opšte iznenađenje, Tito nije došao na proslavu! Odlikovao je „Politiku" najvišim odlikovanjem za takve prilike, Ordenom narodnog oslobođenja, ali je u „Politiku" poslao Milentija Popovića, tada generalnog sekretara Saveznog odbora socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije i Popović je uručio odlikovanje Danilu Puriću. Razume se, i tom prilikom uputio prikladne pozdrave i lepe želje za dalji uspešan rad Redakciji „Politike".

Bilo je kasnije nekih komentara, obrazloženja, možda više nagađanja-zašto Tito lično nije došao i uručio odlikovanje „Politici". Mene je jednom o tome pitala, tačnije govorila Zorana Purić, Danilova supruga, s kojima sam radio u Univerzitetskom komitetu KPJ /SKJ beogradskog univerziteta, da je lično Abadžija (čitaj A. Ranković) odvratio Tita da poseti „Politiku". Pitala me je da li ja znam ko je Abadžija. Kazao sam da znam da tim imenom zovu Leku Rankovića, jer je on bio abadžija, što će reći krojač odela od grubog sukna, koje se proizvodilo i u tursko vreme. Nije mi govorila na osnovu čega to tvrdi, niti sam se ja kasnije detaljnije interesovao. Mogao sam, jer sam sa svojim šefom Jovanom Veselinovim, a pogotovu sa Penezićem-Krcunom, bio u vrlo prisnim, drugarskim i otvorenim razgovorima i odnosima. Pročitao sam kasnije u Rankovićevoj knjizi-memoarima: „Dnevničke zabeleške" da je on, Ranković, mislio (to je i napisao i objavio) da je taj jubilej „Politike" bio "pogrešno koncipiran", da je tim povodom "došlo i do nekih šovinističkih ispada".

Za svoj groš, ja sam mislio da je u slučaju proslave 60-te godišnjice „Politike" kvantitet prerastao u nov kvalitet. Zapravo, „Politika" je na prvih 16 stranica donela brojne telegrame, pozdrave, komentare, slavoluke, itd. od stotine autora iz zemlje i inostranstva. Mislio sam da je bilo i naručenih pozdrava i telegrama, u svakom slučaju, po mom mišljenju, prešla se granica dobroga ukusa. Ne isključujem i mogućnost da je nekima od tih natpisa kumovala i nečija ruka smišljeno, e da bi time odvratila Tita od posete „Politike" i da joj on lično uruči visoko odlikovanje. Zaista, često sam u dilemi da li su se ponekad neke stvari dešavale spontano, ili smišljeno, tendenciozno, čak i od strane Tita i njegove neposredne obaveštajne službe.

Zaista, poslednjih godina, tako da kažem: "Titove vladavine" bilo je ranije bezrezervno uvažavanje, poštovanje, iskrenost ...zamenjeni su lošim potezima. Ali, vele: „Takva je politika, politika je kurva jedna..."

Prva upravnica toga Muzeja bila je učiteljica iz Prokuplja Đurđa Ilić-Vlahović. Kod nje sam stanovao godinu dana, kao đak prokupačke gimnazije, i sa njom aktivno ilegalno radio na pomoći partizanskom pokretu, pored ostaloga: Đurđa je, kao pralja veša u bugarskoj kasarni, jednostavno rečeno, krala sapun i to je svake subote po učiteljici Nadi, iz jednog podjastrebačkog sela, i ilegalno ga slala partizanskom odredu na Jastrepcu. Ja sam, po Đurđinom nalogu, redovno kupovao indigo papir, koverte i lepljive etikete za koverte, pisama, u knjižari Vidosava Stefanovića, u Prokuplju, i to takođe preko Đurđe i Nade slao jatrebačkom partizanskom odredu -cele 1942. i do polovine 1943. godine. Leta 1944. sreo sam se sa Đurđom u Velikoj plani, u komandi Područja topličkog okruga-ona je bila došla u partizane sa sinom Vladanom i ćerkom Radicom.

Ono malo Hrvata u partizanima...

Zahvaljujući tome i takvome poznanstvu i zajedničkome radu, ja sam sa suprugom Branislavom , sinom Veljkom, i ćerkom Gordanom skoro svake nedelje bio u poseti Đurđi i njenoj deci, u Muzeju „4. jul 1941". U vili je u prizemlju bio prostrani dvosobni stan, sa kuhinjom i nus-prostorijama, u kome je Đurđa sa decom stanovala. Đurđa je istovremeno bila i kustos i čuvar Muzeja. I sada će opisati dva strogo intimna detalja, ali sa dalekosežnijom opštom porukom i poukom.

U velikoj dnevnoj sobi vile, u kojoj je održana sednica politbiroa CK KPJ 4. jula 1941. bio je veliki, dugački sto za kojim su sedeli učesnici sednice. Na zidu iza leđa učesnika bile su velike fotografije učesnika: Tito u sredini, a sa njegove desne strane fotografije Kardelja, Ivana Milutinovića i Lole Ribara, a sa leve Titove strane, fotografije Rankovića, Đilasa i Svetozara Vukmanovića.

Na drugom delu iste strane zida bila je reljefna mapa Jugoslavije , većih dimenzija. Kad se uključi svetlo, male sijalice iz pozadine osvetljavaju sva mesta u Jugoslaviji u kojima je 1941.godine bilo partizanskih borbi, partizanskih jedinica. Šumadija, zapadna Srbija , moja Toplica, Jablanica, Pusta Reka...bile su načičkane mestima koja su osvetljavale te male sijalice. U Hrvatskoj bila su osvetljena samo neka mesta u Lici, Kordunu, Baniji i Slavoniji u kojima je bilo srpskog življa. Slično u Bosni i Hercegovini. U Sloveniji bilo je desetak osvetljenih mesta, u Crnoj Gori takođe. Sećam se, uz Makedoniji samo je Prilep bio obeležen kao mesto u kome je 1941. bilo partizanskih akcija, pod vođstvom KPJ.

Ta je reljefna mapa Jugoslavije posle nekoliko godina bila van upotrebe. Razlog je bio: u toku predratne Jugoslavije KPJ je širila ideje, shvatanja o Srbima , kao hegemonistima, Srbiji kao kraju koji zlostavlja druge nacije, krajeve. Hrvatska je slovila kao prvorazredna komunistički orjentisana republika, kraj: u Zagrebu je bilo sedište CK KPJ, u Zagrebu je bio lociran za područje Jugoslavije Kominternin punkt, Zagreb je bio i centar sovjetske obaveštajne službe, itd.

I sada odjednom-sve kontra: dolaze okupatori, Hrvati masovno beže sa YU frontova, ustaše dejstvuju...Tito beži iz Zagreba u Beograd. U Srbiji masovniji partizanski, u biti pod vođstvom KPJ-pokret. U Hrvatskoj ustanici samo među Srbima, pre svega Lika, Kordun, Banija. Istina, motiv je prvenstveno da se spasi glava od ustaškoga noža...Na prvom zasedanju AVNOJ-a u Bihaću 1942. Bakarić pozdravlja većnike u ime partizana iz Hrvatske, ali naglašava: "...tačnije, partizana, Srba iz Hrvatske, jer Hrvata u partizanima praktički i nema".

Hrvati su masovnije prilazili partizanima posle kapitulacije Italije i poraza Pauersovih, nemačkih jedinica pred Staljingradom, kada je postalo jasnije ko će biti pobednik u Drugom svetskom ratu.

Pomenuta mapa na zidu u Muzeju "4. jul 194" bila je kod svih gledalaca snažan demanti propagande KPJ koju je ona vodila pre rata o Jugoslaviji, posebno o Srbiji i Srbima. Još je žalosnije i delikatnija situacija vremenom nastala sa fotografijama učesnika sednice Politbiroa CK KPJ, koji su doneli odluku o dizanju ustanka u Jugoslaviji.

Ja sa suprugom i ćerkom ne uvek, ali moj petogodišnji sin Veljko uvek je bio pored nane Đurđe kad je ona dugim štapićem objašnjavala posetiocima šta je sve bilo i ko je sve bio na sednici Politbiroa 4. jula 1941.godine. Upijao je nana Đurđina objašnjenja kao sunđerom u svome pamćenju. Da napomenem: moja porodica je znala detalje o druženju, saradnji Đurđe, tepali joj su: "...Naša nana Đurđa!". Bila je neprikosnovani autoritet za sve moje, posebno sina Veljka, koji je u nju i njen štapić gledao kao u svetinju, koja govori samo istinu.

Odjednom, grom iz vedra neba. Sa svojima i sa još desetak mladića i devojaka sedimo na travi pored Muzeja "4.jul 1941.", tu je i znameniti spomenik Stevanu Filipoviću, koji pred vešanje, diže obe pesnice u vis i grmi na fašiste! Odjednom, dolazi Svetozar Vukmanović-Tempo u pratnji desetak mladića i devojaka iz opštinskog omladinskog komiteta beogradske opštine „Savski venac", i svi oni posedaše na travu pored nas. Bilo je to 4.jula 1961. godine, dakle na dvadesetu-godišnjicu čuvene sednice Politbiroa CK KPJ- 4. jula 1941. godine.

Tempo evocira svoje sećanje, i u jednom momentu kaže: "...Koliko se ja sećam sednici Politbiroa CK KPJ 4. jula 1941. nije prisustvovao Edvard Kardelj". Za mene je to bila novost, ali za moga sina bio je mentalni poremećaj. Posle završenoga razgovora, moj sin Veljko prilazi meni, i skoro bolnim tihim glasom mi veli: „...Tata, pa nije valjda da nana Đurđa laže! Vidiš li šta priča ovaj čika, koji je bio na toj sednici-on tvrdi da Kardelj nije bio prisutan! Kako sada njegova fotografija pored Tita, kako se Kardelj ugurao kad nije bio na sednici i nana Đurđa tu laž saopštava svim posetiocima!"

Smene na vrhu, "rotacije" na zidu

Moj sin, bio je tada petogodišnji dečko, ponavljam: u nana Đorđu gledao je kao svetinju, odjednom: razočarenje. I to veliko, sav se dečko trese dok mi saopštava svoje razmišljanja, osećanja, zaključke. Ja mu objašnjavam: Veljko, i za mene je ovo novost što priča drug Tempo. Nana Đurđa objektivno laže, ali subjektivno ona ne laže kad posetiocima pokazuje štapićem na Kardeljevu sliku i govori da je i on bio prisutan na sednici. Nana Đurđa je došla u Muzej kad su već bile poređane sve slike i stvari, i mapa, i ona posetiocima priča ono što su njoj objasnili kad je stupila na dužnost čuvara i kustosa Muzeja. Ne, ostala je neprebolna rana na psihi moga sina Veljka. I danas mi ga je žao, kad se sećam kako je on sve to doživeo. I razmišljam: strašna je stvar kad se detetu sruši slika o nekome i nečemu! Kakav je to potres u njegovom biću , za celi vek rana neprebolna, kako bi to moja majka, Veljkova baka, Stevana kazala! I prekrstila bi se: „...Bože, pomenulo se, ne povratilo se! Bože, izvedi na pravi put moga unuka, i svu decu na svetu, Bože, molim ti se!"

Kasnije, ja sam ustanovio, što bi se reko: „crno na belo", Kardelj nije zaista bio prisutan. Krenuo je iz Slovenije, stigao do Stare Pazove, i dalje nije mogao. Sednici nije bio prisutan ni Ivan Milutinović, čije odsustvo Tempo ne pominje. Milutinović je bio krenuo iz svoga ilegalnoga stana, ali nije pronašao zgradu u kojoj je ilegalno održan sastanak Politbiroa. Istina je i sledeća: sednici Politbiroa prisustvovao je Sretan Žujović, koji je tada imenovan za pomoćnika Titovog, kao vrhovnoga komandanta, ali Žujovićeve slike nije bilo ni kad je Muzej otvoren. I nana Đurđa i ne pominje Žujovića. Žujović je 1948. zbog navodnoga kolebanja oko Rezolucije Infobiroa odstranjen iz rukovodstva KPJ, a time i iz istorije 4. jula 1941. godine.

Pored fotografija Tita i šest drugih za koje se tvrdilo da su bili na sednici Politbiroa, na ulaznim vratima u zgradu, na vertikalnim direcima, bile su manjeg formata fotografije Blagoja Neškovića i Vladimira Dedijera. Njih dvojica sačekivali su u blizini zgrade učesnike sednice i uvodili u zgradu, a za vreme trajanja sednice čuvali stražu na ulici ispred zgrade.

Tako je to bilo do 1954. godine. Kad je Milovan Đilas odstranjen iz CK KPJ/SKJ, onda je skinuta njegova fotografija sa zida. Tada su poskidane fotografije Neškovića i Dedijera sa direka ulaznih vrata, jer je Nešković još na Šestom kongresu SKJ 1952. "mimoiđen" prilikom izbora novog CK SKJ -kolebanje oko Rezolucije IB, a Vladimir Dedijer se solidarisao sa Đilasom, kad je Đido najuren iz CK SKJ, godine 1954.

I tu nije kraj...

Kad je nana Đurđa, po nalogu Petra Stambolića, skinula sa zida fotografiju Milovana Đilasa, ona je, radi koliko-toliko simetrije, morala da malo pomeri Rankovićevu fotografiju u levo, a Tempovu u desno, ali se na zidu između tih dveju fotografija ocrtavala svetlija površina, dakle bilo je i golim okom vidljivo da su fotografije "rotirane". Vrlo tačno, zar ne!? Konačno, 1966. Iz partijskoga rukovodstva Tito je oterao i svoga decenijama najbližeg saradnika Aleksandra Rankovića. Tada je trebalo skinuti i Rankovićevu fotografiju, ali u tom slučaju na levoj strani od Tita ostala bi samo Tempova fotografija. To bi bilo posve nezgodno, i rešenje je nađeno tako što su poskidane fotografije svih osim Titove!

Tada u Muzeju nije radila Đurđa Ilić-Vlahović, ali ja sam povremeno posećivao Muzej. I kad sam primetio da su poskidane sve fotografije osim Titove, a ranije sam pomenuo da je reljefna mapa Jugoslavije sa osvetljenim mestima u kojima je 1941.bilo partizanskih jedinica i borbi, stavljena van upotreba- sve sam to doživeo vrlo, vrlo tužno i bolno. I o tome ispričao svome drugaru Ivanu Laći, s kojim sam više puta pisao referate, podsetnike i za Tita-rekao sam mu: Titova je sudbina, kao roditelja kad nadživi decu! I sve tragove drugih oko sebe. To je prokletstvo, po verovanju i moje majke! Kasnije sam nepobitno saznao: to i mnogo čega drugoga Laća je uvek "prenosio" Titu preko Staneta Dolanca.

I zbog toga, i mnogo čega drugoga, o čemu sam iskreno i otvoreno uvek govorio, i na partijskim sastancima, što je po Statutu SKJ sasvim dozvoljeno - kasnije sam jedva sačuvao glavu na ramenima.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane