Natrag

Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (3)

Prošlost i sadašnjost, bez budućnosti

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahavljujemo

Prof. dr Svetozar Livada

Verižni indeks pokazuje kretanje broja stanovnika (prirast ili manjak) između dva uzastopna popisa, to jest za svaki popis u odnosu na prethodni popis. Kao što je vidljivo u tab. 1 i 2, ukupno stanovništvo se relativno neznatno povećavalo između dvaju popisa, i to u rasponu od 13,90 % u razdoblju 1880 - 1890., do 3,96 % u periodu 1971?1981. g., ili prosječno za cijelo analizirano razdoblje 7,57%. Iznimke su četiri međupopisna razdoblja kada se stanovništvo smanjivalo, i to u razdoblju 1910 - 1921.g. za 0,50 %, u razdoblju 1931 - 1948. za 0,15 %, u razdoblju 1991 - 2001. za 7,25 % i u razdoblju 2001 - 2011. za 5,40 %, odnosno ukupno za navedena dva posljednja razdoblja za 12,65 %.

Verižni indeksi za hrvatsko stanovništvo pokazuju kontinuirano relativno blago povećanje broja stanovnika u gotovo svim međupopisnim razdobljima (10), i to u rasponu od 4,75% u razdoblju 1948 - 1953. g. do 13,71% u razdoblju 1880 -1889. g. ili prosječno za cijelo analizirano razdoblje 7,87%. Iznimka su tri međupopisna razdoblja kada se hrvatsko stanovništvo blago smanjivalo i to u razdoblju 1890 - 1900. za 5,22%, zatim u razdoblju 1971 ? 1981. za 1,68% i u razdoblju 2001 - 2011. za 2,59%.

Verižni indeksi za srpsku populaciju pokazuju znatno veću, rekli bismo drastičnu fluktuaciju, odnosno nestabilnost, iako se ono povećavalo u većini međupopisnih razdoblja (8). To se povećavanje kretalo u rasponu od minimalnih 0,30% u razdoblju 1961 - 1971. do maksimalnih 35,57% u razdoblju 1910 ? 1921. g., ili prosječno za svih 8 međupopisnih razdoblja za 10,63%. Međutim u drugih 5 međupopisnih razdoblja srpsko stanovništvo bilježi drastično smanjivanje stanovništva, i to u razdoblju 1921 ? 1931. za 17,21%, (?) u razdoblju 1931 ? 1948. za 13,93%, u razdoblju 1971 ? 1981. za 15,20%, u razdoblju 1991 ? 2001. za 65,34%, i u razdoblju 2001 - 2011. za 7,44%. Drastično smanjivanje srpskog stanovništva u navedena dva posljednja međupopisna razdoblja (za 72,78%) posljedica je etničkog čišćenja, odnosno vojno-redarstvenih akcija Hrvatske vojske poznatih pod nazivom „Bljesak" i „Oluja".

Ako se diferencirano pristupi ovdje analiziranoj statistici popisa stanovništva prema državno-pravnim razdobljima, posebno prema onim u kojima je provedeno više popisa stanovništva, kao što je Austrougarska Carevina (četiri popisa tokom 30 godina), i SFRJ (šest popisa - tokom 43 godine), uočava se jedna osobitost. Naime, kretanja su uglavnom uravnotežena, s nikakvim, ili veoma malim odstupanjima od očekivanog, odnosno sporog povećanja broja stanovnika. Drugo što je uočljivo, to su fluktuacije srpskog stanovništva s negativnim predznakom u međupopisnim razdobljima 1961 -1971. i 1971 - 1981 u okviru državno-pravnog razdoblja SFRJ. Posebno su drastično izražene te fluktuacije u međupopisnim razdobljima 1991 - 2001. i 2001 - 2011. u okviru državno-pravnog razdoblja Republike Hrvatske. Za šira i detaljnija objašnjenja evolucije stanovništva Hrvatske u posljednjih sto i više godina bilo bi potrebno provesti daljnja demografska i historiografska istraživanja i to ciljane naravi, a za mnoge temate i interdisciplinarne istraživačke projekte u kojima bi sudjelovali stručnjaci i znanstvenici različitih struka i profila. Međutim, kako svega toga nemamo, preostaje nam da na osnovu historiografske građe i literature sažeto iznesemo neke činjenice i saznanja relevantne za bolje razumijevanje naprijed prezentiranih statističkih podataka o kretanju stanovništva Hrvatske u analiziranom periodu.

Postoje neki opći faktori koji su utjecali na evoluciju ukupnog stanovništva u Hrvatskoj, odnosno na njen demografski korpus. To su, prije svega, opće prilike i uvjeti života i rada stanovništva, koji su bili veoma loši i daleko ispod razine standarda većine tadašnjih evropskih zemalja.

Naime, naše je stanovništvo tokom manje?više cijelog ovog analiziranog perioda bilo izloženo brojnim surovim životnim nevoljama, svekolikom siromaštvu i oskudici na granicama gladi, učestalim epidemijama i boleštinama (harala je učestalo, npr. difterija, u narodu zvana „daviteljica djece", koja je uništavala porode a nerijetko i rodilje); zatim, u poljoprivredi kao izvoru hrane stanovništva, raznim biljnim zarazama i štetočinama (npr. filoksera u priobalju i drugdje); stanovništvo je prebivalo u skromnim, nehigijenskim i nedovoljno sigurnim i zaštićenim stambenim kućama i nastambama, i dr. Poljoprivreda je bila inokosna i naturalna, i jedina i isključiva grana pivređivanja, ali na veoma niskom i tehnološki zaostalom nivou, sa volovskom, kravljom i rjeđe konjskom zapregom, sa niskim prinosima i gospodarstvima koja su samo iznimno uspijevala „sastavljati sjetvu sa žetvom". Kroničari bilježe, kako u većini naših krajeva u to vrijeme: „svaka treća godina bijaše ili sušna ili poplavna" (u narodu zvane "nerodne, gladne").

Može se slobodno reći, da su cijele generacije bile izložene prirodnim procesima, odnosno biološkoj selekciji. One su preživljavale, jer kako reče naš poznati ekonomista i agrarac prof. Mijo Mirković „nitko ne umije da od tako malo da preživi kao seljak..."

Pored ovih općih, rekli bismo primarno ekonomskih i životnih faktora, na evoluciju stanovništva Hrvatske u analiziranom razdoblju, veliki utjecaj su imali nazovimo ih uvjetno „ratni, odnosno vojni faktori". Naime, kroz cijeli taj period vođeni su brojni ratovi, pa su ratne prilike postale gotovo svakodnevica, smjenjivale su se jedne za drugom u kontinuitetu, naročito za vrijeme najezde turskih osvajača. Taj je rat bio koban, posebno za srpsko stanovništvo u militariziranim pograničnim zonama s „Turskom vojnom krajinom". Njihove žrtve nikada nisu izbrojane i valorizirane, a njihovi su potomci u novoj samostalnoj hrvatskoj državi protjerani i ostali bez posjeda koji su s mukom i krvlju stečeni. Osim navedenih dugotrajnih turskih ratova, kao i njihovih recidiva, na ovim prostorima su se u analiziranom periodu dogodila još četiri velika i iscrpljujuća rata: Prvi svjetski rat (1914 - 1918), Drugi svjetski rat (1941 - 1945), i dva građanska rata na teritoriji bivše jugoslavenske države: 1941 - 1945. i 1991 - 1995. godine. Osim toga, iza Prvog svjetskog rata harala je pandemija španjolske groznice, a u Drugom svjetskom ratu pandemija tifusa. Ovi su ratovi i pandemije nanijeli ogromne direktne i indirektne posljedice (zadržani natalitet) i ljudske gubitke, koji nikada nisu do kraja istraženi.

Ginulo se na sve strane, jer u građanskim ratovima uvijek postoji više suprotstavljenih strana, i snosile su se ratne posljedice u svim mogućim oblicima. Žrtve nikada nisu izbrojene, nego se njima licitiralo, pa je „niska kultura broja" u pravilu „izazivala nove žtrve". Naime, zaboravlja se da iza brojeva stoje stvari, odnosno činjenice, a u ovom slučaju, tj. demografiji, ljudski životi.

Pravih demografskih istraživanja ovog perioda razvoja našeg stanovništva, posebno njegove reprodukcije, gotovo da i nema. Na primjer, od ranije je poznato da su se natalitetne stope stanovništva na ovim prostorima kretale oko fiziološkog maksimuma, a da je istovremeno prirodni priraštaj bio iznimno nizak, zbog zaostale naturalne poljoprivredne proizvodnje i slabe ishrane, loših općih higijenskih uvjeta življenja, slabe medicinske zaštite, velike oskudice i siromaštva, skromnog stambenog smještaja i raznih drugih životnih nedaća. Ovo potvrđuje i Silvije Vuletić, koji je 60-ih godina prošloga stoljeća istraživao natalitet stanovništva u regijama Hrvatske, i zaključio da su natalitetne stope dosizale fiziološki maksimum od preko 300 promila a da su priraštajne stope bile iznimno niske. Osim toga, mehaničko zadiranje u ljudski korpus, pogotovo kada su njime pogođeni sve kategorije i uzrasti stanovnika, što se kontinuirano dešavalo u analiziranom periodu, dovodi u pravilu do trenda degresije demografskog korpusa u cjelini i u dijelovima, i to se upravo kod nas događalo i događa - naglo starenje, negativni prirast, uvećanje mortalitetnih stopa, i dr. Ovome treba dodati, da Hrvatska ima stoljetne otvorene kanale emigracije u evropske i prekomorske zemlje, i sekularni trend niskog regionalnog nataliteta (npr. u Slavoniji, na otocima), što je malo ili nikako istraženo (starosna polno-dobna piramida).

Kao što smo naprijed naglasili, žrtve naših ratova nitko nije izbrojio niti je to pitanje temeljito znanstveno istraženo (izuzev nekoliko demografskih projekcija nekih naših demografa), nego se njima licitiralo, pa i nama ne preostaje ništa drugo negoli da na osnovu postojećih demografskih podataka sa manjom ili većom sigurnošću (ali ipak smatramo većom), pretpostavimo koliko je srpskog stanovništva iseljeno, najvećim dijelom prisilno, odnosno prognano izvan svoje domovine tokom proteklog građanskog rata u bivšoj zajedničkoj državi.

Ako je prema popisima stanovništva 1991. godine u Hrvatskoj živjelo 581.663 stanovnika srpske nacionalnosti, a 2011. 186.633, onda proizlazi da ih je manje 395.030, što čini egzaktno 68,91%. Prema popisu 2001. taj postotak je bio nešto manji (65,33%), što znači da se iseljavanje srpskog stanovništva nastavilo i u mirnodopskim uvjetima poslije 2001. godine, kada se iselilo daljnjih 15.030 stanovnika. U mirnodopskim uvjetima ovakva bilansa (+/-) stanovništva između dva popisa izvodila bi se na osnovu, prije svega, niza demografskih pokazatelja o fertilitetu, natalitetu i mortalitetu, emigraciji i imigraciji, itd. S obzirom da se u našem slučaju radi o ratnim uvjetima, veoma specifičnim kada se radi o građanskom ratu, sasvim je realno pretpostaviti da su na ovakav veliki manjak srpskog stanovništva utjecali u prvom redu iseljavanje, odnosno etničko čišćenje srpskog stanovništva, i broj poginulih i nestalih srpskih stanovnika.

Prema evidenciji Dokumentaciono-informacionog centra Veritas (dosada jedine organizacije koja se sistematski i metodološki koncizno i cjelovito bavi ovim pitanjem), ukupan broj ubijenih i nestalih Srba u Hrvatskoj u razdoblju 1990 ? 1998. godine iznosi 7.134 osoba, od čega su 2.650 civilne žrtve. Sa ovom korekcijom, odnosno redukcijom, proizlazi da broj prisilno iseljenih Srba iz Hrvatske iznosi 387.896 osoba ili 66,69%.

Međutim, treba istaći, da se točan broj prisilno iseljenih Srba ne može iskazati bez analize cenzusnih kategorija: neopredijeljeni, „regionalci" i Jugoslaveni, te posebno kategorija: poginulih i nestalih osoba. Međutim, točan broj „nestalih" srpskih stanovnika iz Hrvatske u razmatranom periodu vjerojatno nikada neće biti utvrđen, zbog mnogobrojnih i različitih slučajeva i pojava, koje neki istraživači podvode pod pojam „mimikrije" ili „kamuflaže".

Primjera radi, navodimo ovdje samo neke, jer nedostaju ciljana istraživanja ovog fenomena: promjena imena, često i prezimena; izjašnjavanje nacionalne pripadnosti u popisu i osobnim dokumentima kao hrvatsko ili neopredijeljen (bivši Jugoslaveni); prijava novorođenčadi u matičnom uredu kao hrvatske pripadnosti, prenominacija nacionaliteta u školskim dnevnicima, te razni drugi oblici prenominacije nacionaliteta, o čemu su se svojevremeno u javnosti iznosile i određene brojke. Na sve ove pojave su uveliko utjecale veoma raširena ksenofobija, odnosno brutalni stavovi prema drugom i drugačijem, kako bi se smanjila multietničnost, odnosno ostvarila što čistija hrvatska država. Sličnu sudbinu doživjele su i ostale nehrvatske etničke skupine (Česi, Slovaci, Nijemci, Talijani i dr.) Ukupan broj pripadnika ovih etničkih skupina 1991. iznosio je 466.246 (9,75%) dok ih je 2001. bilo 207.588 manje ili za 44,52%, sa udjelom u ukupnom stanovništvu od 5,83%. Prema popisu 2011. vratilo ih se 34.723 ili 14,33% tako da ih je ostalo 242.311 ili 5,23% od ukupnog stanovništva Hrvatske.

Prema evidenciji Dokumentaciono-informacionog centra Veritas (dosada jedine organizacije koja se sistematski i metodološki koncizno i cjelovito bavi ovim pitanjem), ukupan broj ubijenih i nestalih Srba u Hrvatskoj u razdoblju 1990 ? 1998. godine iznosi 7.134 osoba, od čega su 2.650 civilne žrtve. Sa ovom korekcijom, odnosno redukcijom, proizlazi da broj prisilno iseljenih Srba iz Hrvatske iznosi 387.896 osoba ili 66,69%. Međutim, treba istaći, da se točan broj prisilno iseljenih Srba ne može iskazati bez analize cenzusnih kategorija: neopredijeljeni, „regionalci" i Jugoslaveni, te posebno kategorija: poginulih i nestalih osoba. Međutim, točan broj „nestalih" srpskih stanovnika iz Hrvatske u razmatranom periodu vjerojatno nikada neće biti utvrđen, zbog mnogobrojnih i različitih slučajeva i pojava, koje neki istraživači podvode pod pojam „mimikrije" ili „kamuflaže".

Primjera radi, navodimo ovdje samo neke, jer nedostaju ciljana istraživanja ovog fenomena: promjena imena, često i prezimena; izjašnjavanje nacionalne pripadnosti u popisu i osobnim dokumentima kao hrvatsko ili neopredijeljen (bivši Jugoslaveni); prijava novorođenčadi u matičnom uredu kao hrvatske pripadnosti, prenominacija nacionaliteta u školskim dnevnicima, te razni drugi oblici prenominacije nacionaliteta, o čemu su se svojevremeno u javnosti iznosile i određene brojke. Na sve ove pojave su uveliko utjecale veoma raširena ksenofobija, odnosno brutalni stavovi prema drugom i drugačijem, kako bi se smanjila multietničnost, odnosno ostvarila što čistija hrvatska država. Sličnu sudbinu doživjele su i ostale nehrvatske etničke skupine (Česi, Slovaci, Nijemci, Talijani i dr.)

Ukupan broj pripadnika ovih etničkih skupina 1991. iznosio je 466.246 (9,75%) dok ih je 2001. bilo 207.588 manje ili za 44,52%, sa udjelom u ukupnom stanovništvu od 5,83%. Prema popisu 2011. vratilo ih se 34.723 ili 14,33% tako da ih je ostalo 242.311 ili 5,23% od ukupnog stanovništva Hrvatske.

Iznijeti podaci o srpskom stanovništvu i pripadnicima ostalih nehrvatskih etničkih skupina, govore o tome, da je cilj tada vladajuće političke strukture na čelu sa HDZ bio stvaranje čiste etničke države. Na kraju ove analize, citirat ćemo komentar i mišljenje o podacima u prethodnim tabelama jednog demografa mlađe generacije:

„...U periodu od 131 godine na prostoru Hrvatske izvršeno je 14 popisa stanovništva i oni ukazuju na značajne fluktuacije nehrvatskog stanovništva. Skoro sve do kraja XIX veka na prostoru Hrvatske živeli su isključivo Hrvati i Srbi, jer ostalih nacionalnosti nije bilo više od dva procenta...Popisi iz 1900. i 1910. beleže skoro udesetostručenje „ostalih" nacionalnosti, osetno smanjenje broja i udela Hrvata (sa preko 80 na ispod 70 procenata, što je i najmanji zabeleženi udeo Hrvata u Hrvatskoj u svih 14 popisa), dok je udeo Srba ostao na stabilnih 16 - 17 procenata. Prvi popis nakon i svetskog rata beleži maksimalnih 22,2% Srba, a njihov udeo neprekidno opada od 1961, da bi u popisima 2001. i 2011. iznosio samo petinu udela iz 1921. Slično se desilo i „ostalim" nacionalnostima, jer je njihov udeo u popisu 2011. samo trećina onoga iz 1991, mada je u međuvremenu bilo i osetnijih padova udela. Prvi put u istoriji popisa Hrvati su 2011. činili preko 90 % ukupnog stanovništva Hrvatske..."

Navedeni opći demografski trendovi ukupnog, te hrvatskog i srpskog stanovništva, dolaze još više do izražaja posebno u užim administrativno-teritorijalnim zajednicama - županijama općinama, kao i u lokalnim sredinama - naseljima, što je predmet narednih poglavlja ovog izvještaja.

(Nastavak u sledećem broju)

A 1. Neovisnošću do nestanka

Prostor današnje Republike Hrvatske povijesno je regionaliziran. Još u vrijeme rimskih provincija spominju se Dalmacija, Slavonija i središnji dio Hrvatske. Po toj regionalnoj logici su „vajane" dijeceze i svjetovna podjela prostora. Orografska obilježja, odnosno reljef, našeg prostora, determinirao je cjelokupnu strategiju razvoja naselja, putne mreže i drugih orografskih činilaca: konfiguraciju odnosno reljefni izgled prostora, nastajanje gravitacionih sj(r)edišta, tipove i raspored naselja, arabilne i pošumljene zemljišne površine, nagib i bonitet zemljišta, slivove rijeka, vodni režim i klimatska obilježja, kao osnovnih pretpostavki života ljudi u prostoru.

Za čuvenog antropologa Dvornikovića, one su bile presudne i za određivanje tipova i antropoloških obilježja, morfološkog izgleda i karaktera stanovnika u pojedinim našim regijama. Svaka epoha društvenih odnosa, odnosno državno-pravnog režima u kojem se nalazila Hrvatska, mijenjala je njenu teritorijalno-političku podjelu, ne imajući ni u čemu kontinuiteta, pa smo stalno bili u nekoj vrsti prapočetka.

Za Austrije, to su bila strateška vojna područja, raspored regimenata; za Kraljevinu Jugoslaviju to su najprije bili vojni/upravni okruzi i kotarevi, a u predvečerje Drugog svjetskog rata pojavile su se i banovine; početkom SFRJ imali smo okruge i kotareve, kasnije slijedom upravne logike u Hrvatskoj je bilo 102 općine. U samostalnoj državi, Republici Hrvatskoj, nova podjela prostora na 516 općina i 21 županiju, sa metropolom kao izdvojenom gradskom cjelinom u statusu županije, razlikuje se od svih dosadašnjih rasporeda stanovništva u našem prostoru. U Hrvatskoj je tako došlo do nove administrativno-političke pregrupacije stanovništva u prostoru, koju karakterizira velika neujednačenost rasporeda stanovništva po županijama.

Ilustracije radi, izuzimajući grad Zagreb kao metropolu, koja ima status županije, u samo tri najveće županije koncentrirano je preko 30%, ili u pet najvećih županija preko 45% ukupnog stanovništva svih dvadeset županija; a zajedno sa metropolom preko 55% ukupnog stanovništva.

Razlika u broju stanovnika između najveće i najmanje županije je devet puta, a u odnosu na metropolu, više od 15 puta. Podaci o zemljišnoj površini i gustoći naseljenosti županija još više ističu ovu neujednačenost rasporeda stanovništva po županijama. Implikacije ovakve administrativno-političke podjele teritorija države po ekonomski i društveni razvoj, posebno demografski, su mnogobrojne, u što ovdje nije moguće ulaziti, osim naglasiti da su one uglavnom negativne naravi. Primjera radi, navodimo da mnoge lokalne zajednice nisu saobražene sa svojim prirodnim i tradcionalnim gravitacionim središtima.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane