Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Zaduživanje

Strane bankarske institucije beže iz Srbije, a domaći mešetari preuzimaju posao

Ti meni kredit, ja tebi tender

Srbija je izgubila poslednjih šest godina u svakom smislu, jer se u tom periodu njen bruto društveni proizvod nije realno povećao, već je tapkao u mestu. Za isto vreme zaduženost je porasla za deset milijardi evra, pri čemu je vidno povlačenje stranih kreditora, pa se budžet popunjava isključivo ucenjivanjem domaće privrede da otkupljuje državne obveznice. Čak ni to ovom režimu ne polazi za rukom, jer je za pola godine prodato tek oko četvrtine obveznica koje su ponuđene na slobodnom tržištu.

Milan Malenović

U svim svojim nastupima Aleksandar Vučić i ostali na vlasti ističu kako su uspeli da smanje javni dug. Kada je 2012. ova koalicija preuzela vlast javni dug je bio 14 milijardi evra, a na dan 30. juna 2018. iznosio je 24.359.324.484 evra. Javni dug je uvećan za deset milijardi evra. Ipak, ovo je samo delić ukupnog problema...

Javni dug se sastoji od duga koji ima republički nivo vlasti (računajući i garancije koje daje za dugove lokalnog nivoa ili pojedinih javnih preduzeća) i lokalni nivo. Na dan 30. juna 2018. republički nivo je ukupno dugovao 24.038.380.459 evra, a lokalni 320.944.024 evra. Skoro sav javni dug je, dakle, u rukama republičke vlasti. Na ovaj način se i vlast koncentriše na tom nivou, pa tako i o lokalnim problemima odlučuje republička vlast, jer ako ona ne da novac za neki projekat lokalna vlast isti ne može ni da sprovede.

Pri tome, lokalna vlast dodatno gubi moć, jer je sve manje sposobna da se zadužuje, a to sve više umesto nje čini republička vlast. Na dan 31. decembra 2017. republička vlast je dugovala ukupno 23.550.953.473 evra, a lokalni nivo 329.433.985 evra.

Za prvih šest meseci ove godine lokalne vlasti su smanjile svoja dugovanja (istina za samo oko 8,5 miliona evra), dok je republička vlast povećala svoju zaduženost za preko pola milijarde evra. Vlast istovremeno tvrdi i da je smanjen nivo zaduženosti prema bruto domaćem proizvodu. Pitanje je, samo, da li je to smanjenje realno ili samo nominalno. Da bi se to izračunalo, potreban je jedan stabilan orijentir, nešto slično nepokretnoj tački na horizontu kako bi se izračunalo kretanje.

Za ovo se uobičajeno uzima prosek bruto domaćeg proizvoda Evropske Unije i zemalja kandidata za članstvo. U 2012. godini, kada je sadašnja koalicija preuzela vlast u Republici Srbiji, domaći BDP je iznosio 37 odsto pomenutog proseka, a na kraju 2017. godine bio je, takođe, 37 odsto. Za šest godina ove vlasti, Srbija uopšte nije napredovala u tom smislu, već je samo pratila rast bruto domaćeg proizvoda zemalja EU i kandidata za članstvo.

Od Srbije je u Jugoistočnoj Evropi na ovoj listi gora je samo Albanija, čiji je BDP opao za jedan odsto u pomenutom periodu. Najviše je napredovala Crna Gora, čiji je BDP 2012. iznosio 39 odsto proseka (Srbija je imala 37 odsto), a 2017. je dosegao 46 odsto (Srbija je ostala na 37 odsto) uz ukupni rast od 17,9 odsto.

U Istočnoj Evropi najbliža proseku je Češka, koja je 2017. dostigla 89 odsto uz rast od 2012. za 8,5 odsto, a na drugom mestu je Slovenija sa 85 odsto od proseka, uz rast od ukupno 3,7 odsto. Brže od srpskog rastao je i bruto domaći proizvod Bosne i Hercegovine (6,7 odsto) i Makedonije (8,8 odsto), koja je u 2017. stigla Srbiju i sada ostvaruje takođe 37 odsto od proseka svih BDP-a članica EU i zemalja kandidata.

Smanjenje procentualnog učešća ukupnog javnog duga u BDP je u Srbiji, zato, samo nominalno, a ne i realno, jer u odnosu na pomenuti prosek naša zemlja tapka u mestu i za poslednjih šest godina uopšte nije napredovala.

Kada pogledamo strukturu poverilaca, postaje nam jasnije ne samo kako dolazi do toga da republička vlast uspeva da se nametne kao posrednik između lokalnih vlasti i kreditora, već i u koliko dubokoj krizi se država nalazi. Na dan 30. juna 2018. domaći poverioci su potraživali 9,743,172,786 evra, a strani 12,653,861,158 evra. Po detaljnom izveštaju Narodne banke nedostaje oko dve milijarde evra u odnosu na opšti izveštaj NBS-a o ukupnom zaduženju Srbije. Jedan od ova dva izveštaja je, očigledno, "friziran".

U svakom slučaju, vidljivo je kako domaći poverioci potražuju sve više para od Srbije, dok se strani polako povlače. Poređenja radi, na dan 31. decembra 2015. unutrašnji dug je iznosio 9,050,982,005 evra, a strani dug je bio 13,370,456,187 evra (zvanični izveštaj Narodne banke Srbije).

U nekoj državi sa stabilnom demokratijom i uređenim tržištem bila bi dobra vest da se država sve više zadužuje kod domaćih poverilaca. U slučaju Srbije, međutim, ovo je loša vest, jer pokazuje kako stranci imaju sve manje poverenja u sadašnju vlast i privrednu situaciju, pa se novac nabavlja od ovdašnje privrede po sistemu "ti meni kredit, a ja tebi prvo mesto na tenderu". Na ovaj način se budžet dodatno opterećuje, jer ne samo što na tenderima plaćamo više nego što on realno vredi (jer poverilac želi da što pre dođe do svojih para uloženih u državne obveznice) već smo i dalje u obavezi da preuzeti kredit jednog dana vratimo. Naš narod bi rekao: "skuplja dara, nego mera".

Pošto velike sisteme, ali i najvažnije tendere, kontroliše centralni, odnosno republički nivo vlasti, ona na ovaj način uspeva da se zaduži na slobodnom monetarnom tržištu, a lokalni nivo je daleko manje interesantan za ovu vrstu investitora, tako da on preživljava zadužujući se kod same države, čime lokalna samouprava sve više postaje zavisna od republičke vlasti. Da ekonomska situacija uopšte nije dobra i da strani poverioci sa pravom izbegavaju Srbiju, vidi se i iz stanja na monetarnom tržištu.

Od početka 2018. godine, pa do 19.jula narodna banka Srbije je ukupno kupila na međubankarskom tržištu 1,49 milijardi evra, a prodala samo 180 miliona evra, kako bi se sačuvala stabilnost dinara. Pošto je plasirano 8,3 puta više deviza nego što je otkupljeno, vidno je da kapital napušta Srbiju.

Po stopi realizacije ponuđenih državnih obveznica vidi se da država ne pokušava manje da se zaduži, već joj za rukom ne polazi prodaja svih obveznica. Tako je, na primer, 17. jula 2018. ponovo ponuđena emisija obveznica od 23. januara u ukupnoj vrednosti od 110 milijardi dinara. Tog dana je prodato samo 3,8 odsto tih hartija od vrednosti, a ukupno je za pola godine iz ove serije prodato obveznica u ukupnoj vrednosti od 27.008.510.000 dinara.

Iz ovoga se vidi da se država manje zadužuje zato što su investitori sve manje zainteresovani da u nju ulažu, jer se ne smanjuje obim ponude, već obim potražnje njenih obveznica. Zbog toga će vlast morati da proda i poslednje javno preduzeće i to u bescenje, kako bi došla do para da popuni budžet. Sve ovo ukazuje na to kako su investitori, posebno oni strani, procenili da se ne isplati kupovati srpske obveznice, jer država nije dovoljno stabilna da bi bili sigurni da će moći da povrate svoj novac. Jedna država je stabilna, ako joj je privreda stabilna, a to znači da domaći proizvođači mogu da izdrže tržišnu utakmicu i konkurenciju stranaca.

Ako se izuzme IT sektor (na koji je ovaj režim takođe krenuo kao na najgoreg neprijatelja!), Srbija je pretežno agrarna zemlja. Od kako je postojeća koalicija došla na vlast 2012. godine subvencije po jednom hektaru su iznosile 14.000 dinara, a krajem juna 2018. samo 4.000 dinara. Istovremeno je i nafta poskupela, pa je litar nekada koštao 95 dinara, a danas 165 dinara.

Uz sve to, pale su na svetskom tržištu i cene osnovnih agrarnih proizvoda, što je (uz postojeći monopol nakupaca) dovelo do vratolomnog pada i na domaćem tržištu. Za poslednjih šest godina je malina sa 235 dinara po kilogramu dospela na samo 80 dinara, a kukuruz sa 24 dinara po kilogramu na 16,7. Kilogram pšenice je pre sadašnje koalicije na vlasti koštao 28 dinara, a ove godine je 17,7 dinara, tako da u vodu pada i argument Vučića kako jedemo jeftin hleb, jer se njegova cena nije spuštala u skladu sa cenom pšenice, već su se samo smanjivale budžetske subvencije.

Domaća privreda, u najvećoj meri orijentisana na agrar, sve manje zarađuje, poljoprivredna proizvodnja zamire, što nužno dovodi i do poremećaju na tržištu, kao i do odliva deviza (jer se uvozi više kako bi se pokrio manjak). Sve to negativno utiče na one koji su spremni da kupe naše državne obveznice.

Veliki kreditori, kao što su Međunarodni monetarni fond i Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD, koja se u Srbiji pojavljuje i u ulozi kreditora i investitora) napuštaju Srbiju, a njihovo mesto sve više zauzimaju privatni kreditori, među kojima je sve više domaćih pravnih i fizičkih lica.

Tako pribavljeni krediti su uvek skuplji od onih koje daju međunarodne organizacije, što će u budućnosti, kada na naplatu dospeju današnja zaduženja, predstavljati dodatno opterećenje za budžet. Da bi se ovo promenilo potrebno je realno povećanje bruto domaćeg proizvoda čime bi se ohrabrili strani investitori koji sada u Srbiju dolaze samo zato što je ovde radna snaga jeftinija nego u Africi i što od države dobijaju subvencije.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane