Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Rijaliti naše budućnosti

Rijaliti programi nisu samo ogledalo stvarnosti, to je sve više projekcija naše budućnosti, pokazna vežba i obuka, priprema celog društva za život u uslovima koji se promovišu i propagiraju u rijalitiju. Tamo učesnici glasaju ali to ništa ne odlučuje, glasa i narod, ali te glasove broji i rezultate zna samo Veliki gazda. On, koji progovara iz drveta mudrosti, može da uvaži glasanje a i ne mora, može da kažnjava, ali i da pomiluje, da nekog izbaci iz kuće, ali i da ga vrati bez obrazloženja. Najbolji učesnici su oni najluđi, najgluplji, najnemoraliniji, najprimitivniji i najvulgarniji, tračeri, lažovi, siledžije, prevrtljivci, kurve, muške i ženske, i naravno najposlušniji i najspremniji da od sebe prave budale veće nego što jesu. Njihov život je važan samo ako je skandalozan ili tragičan. Oni su roblje, moderni gladijatori, služe samo za zamajavanje naroda, koji to gleda da bi se utešio činjenicom da ima i gorih i bednijih ljudi i sudbina, piše kolumnista Magazina Tabloid Miodrag Mile Isakov, podpredsednik u Đinđićevoj vladi i ambasador Srbije u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Obratiti pažnju na rijaliti programe, koje su misleći ljudi skloni da sa prezirom podcenjuju! Najlakše je reći da je naša država, da je naš život jedan veliki rijaliti. Možda je to tačno, možda mi živimo rijaliti ali u TV rijalitiju nema realnog života. Sve je imaginarijum, izmišljeno i izrežirano, sve je lažno i korumpirano, sve smišljeno sa određenim ciljem sluđivanja naroda. Nije ni malo slučajno što se rijaliti programi celodnevno emitiju baš na režimu najodanijim televizijama, Pinku i Hepiju, ali pri tome treba imati u vidu da to osmišljavaju i vode Željko Mitrović i Milomir Marić, koji nisu ni malo naivni. Naprotiv, šurovali su oni sa svim vlastima, ali su svesrdno radeći sa njima i za njih, uredno pripremali i svoju odstupnicu, potajno kopajući im jamu u koju će na kraju upasti, što će njih preporučiti novim vlastodršcima. Tako da nije isključenoda i sa ovim rijaliti programima, koji nesumnjivo služe svrsi ovog režima, možda nenamerno a možda vrlo svesno, potkopavaju temelje na kojima režim gradi svoju kulu ni na nebu ni na zemlji, svoj imaginarijum.

Nekada se, iz neznanja, verovalo da u radiju žive mali ljudi, danas mali ljudi zaista žive u televizoru, a neznanje čini da svi veruju da je u pitanju rijaliti program. Međutim, ono što se može gledati svaki bogovetni dan, čitave godine, nema nikakve veze sa rijalitijem. Rijaliti znači nešto realno, dakle trebalo bi da se vidi kako normalni ljudi reaguju na normalne životne situacije, a ne kako mali ljude žive u imaginirajumu, u izmišljenoj sredini i zajednici formiranoj od idiota i besprizornih osoba, koji glume normalne ljude i normalan život. I to loše. A sve po vrlo preciznom scenariju izuzetno sposobnih medijskih manipulatora, koji se na njima iživljavaju, eksperimetišući sa ljudskom trpeljivošću za potrebe režima.

Te polupismene spodobe, samo su zamorčići jednog jednog društvenog eksperimenta sa ciljem da se utvrdi koliko se podanici daju ponižavati i gaziti a da se ne pobune. To nije rijaliti jer ništa nije realno, niti su realni uslovi u kojima se živi, niti su realne ličnosti koje tu glume život. To nisu ljudi koji bi mogli da predstavljaju nekakv prosek našeg sveta. To je ljudski otpad sveden na životinjske instikte u borbi za za opstanak, u ovom slučaju na televiziji, što je za njih ceo život. Postoje u ovoj zemlji mnogo bolje i dostojanstvenije zanatlije čak i među robijašima, prostitutkama, vašarskim pevaljkama i pevačima, među starletama i žestokim momcima, žigolima i šibicarima, čak i među budalama, od onih koji su po tom uzorku odabrani kao kunići za ovaj pokus.

Inače, rijaliti nije nikakav novi izum, samo što ih je tehnološka revolucija učinila javnim dobrom, odnosno zlom. I komunisti su za (pre)vaspitavanje omladine, tog budućeg naroda, imali svoje rijalitije u formi radnih akcija, gde se zaista živelo u izolacij i posebnim uslovima, gde se sazrevalo uz rad i druženje, gde su se učesnici takmičili u udarništvu, u osvajanju novih znanja i zanata, u organizovanju kulturno zabavnih događaja. I vojska je bila svojevrsni rijaliti. Ovi danas u rijalitiju ne rade ništa, samo baljezgaju, a takmiče se u gluposti, prostačenju, nadlajavanju i međusobnom opljuvavanju, ali ciljevi su isti, da se učesnici, a sada i gledaoci, pripreme za život u skladu sa sistemom koji režim nastoji da utemelji i razvija.

Treba, dakle, pažljivije proučiti šta se događa sa obožavanim i omraženim rijaliti programima, jer u pitanju je mnogo ozbiljniji problem od vulgarnog primitivizma, nasilja i seksa u njima.

Rijaliti, koji je izvorno trebalo da na zabavan način posluži sticanju određenih saznanja, a na tuđem iskustvu, o prikrivenoj ljudskoj prirodi koja se razotkriva u vanrednim okolnostima, evoluirao je u monstruozni eksperiment pranja mozga na ruke, učesnika i još više gledalaca, sa sve očiglednijom namerom da se, kad se metode i sredstva usavrše, primeni i na društvo u celini.

Uostalom, nije malo onih koji već ukazuju na brojne sličnosti naše stvarnosti sa rijalitijem nazivajući to Vučićevim imaginarijumom. Zaista, brojne su sličnosti između onoga kako produkcija, koja se u "Zadruzi" otvoreno naziva Veliki gazda, manipuliše sa svojim podanicima, u televizoru i ispred njega, i onoga kako to Vučić čini sa svojim, odnosno sa narodom. Već sama promena u nazivu rijalitija, od Velikog brata u Velikog gazdu, mnogo toga otkriva. Veliki brat je onaj koji vas budno prati i posmatra, dok vam Veliki gazda bezpogovorno gazduje. Prema tome treba i njega na posmatranje.

I sam sam pripadao onoj grupi čistunaca koji sa prezirom i gađenjem brzo pretrčavaju preko tih kanala, kad na njih nalete tražeći nešto drugo, ali su mi u nekolikim prilikama događaji koje sam zatekao zadržali pažnju, pa sad malo češće, baš sa namerom, svraćam na te programe jer sam u njima prepoznao taj eksperiment na zamorčićima plitkih umova, naslućujući nameru da se uz podršku gledalačke mase koja na to naseda, kasnije primeni i na sve nas ostale. Opasno je pred time tobož superiorno okretati glavu, jer to je zapravo zabijanje glave u pesak, pošto je to što se u rijalitiju sad isprobava samo vruća proba za pranje svih mozgova, bez obzira na broj vijuga i čvrstinu moždane kore.

Hajmo redom. Zašto uopšte milioni ljudi gleda rijaliti programe više od svega? Zato što vole da vide da na ovome svetu ima i većih bednika i budala od njih samih i da čak i takvi, eto, mogu da uspeju u životu. Da dospeju na televiziju, da se za njih glasa, pa i da postanu zvezde i zarade velike pare. Tako se milioni marginalaca pored televizora, ne osećaju beznadežno već naprotiv, po prvi put u životu, superiorno jer očigledno bolji,časniji, pametniji i pošteniji od tih mizerija koje žive u televizoru.

A, zašto građanski uštogljena i na svašta gadljiva manjina u Srbiji, ne gleda rijaliti programe? Zato što ne želi da vidi kakva će i sama postati ako ništa ne preduzme, kako će, ako ne bude spremna i da se žrtvuje, biti žrtvovana.

I konačno, zašto rijaliti programe prave baš Pink i Hepy, dve najodanije televizije Velikom vođi i zašto ti programi traju sve duže, i u satima na dan i u danima u godini? Zato što to gledaju milioni koje treba potpuno preparirati i odvojiti od stvarnosti, koji treba da se naviknu na pravila u rijalitiju kao jedina koja se i u realnom životu moraju poštovati.

Nije to više igra, niti imitacija života, kao što se počelo sa Velikim bratom u svetu, pa i kod nas. Na taj rijaliti su mnogi pristajali i po cenu bruke i poniženja, da bi zaradili za neki svoj život o kojem su maštali. Ovi sad tu u televizoru žive, godinama. Bukvalno su se preselili u televiziju, odu na kratko, pa se vrate, jer ne uspevaju u realnom životu u kojem baš ima svega i svačega, ali nigde kao tu oni nisu zanimljivi i važni. Svuda ima primitivizma i prostakluka, tračeraja, zavera, svađa, tuča i jebačine, ali se ljudi sa time nose kako znaju i umeju jer to su njihovi životi. Samo u televizoru sve to se ne događa zbog onih koji tu žive, nego zbog onih koji to gledaju. I naročito zbog onih koji ne gledaju, a kojima se to priprema.

Navešću samo nekoliko konkretnih primera. Pođimo od "demokratskog" glasanja za to ko treba da ispadne iz igre i ko na kraju treba da pobedi. Nikad niko nije video rezultate navodnog glasanja gledalaca. Najpre, nije nikakva tajna da učesnici od novca koji tu zarade plaćaju svoje takozvane fanove da organizuju glasanje za njih, ali ni to koliko su tako glasova dobili nikad se ne saopštava.

U jednom od ovih programa redovno se, kao privid transparentnosti, rezultati glasanja prikazuju u procentima, kao Mika je dobio 32%, Pera 24%, a Mica 13%, a koliko je to, nekoliko desetina glasova, nekoliko stotina ili nekoliko hiljada, ne zna se. A ne zna se ni da li je baš tako, ko je to izbrojao, a ko proverio. Dakle, demokratski treba da verujemo na reč Velikom gazdi, koji očigledno može da namešta rezultate kako god hoće. Ali o tome se ne sme govoriti, za te rezultate niko ne sme ni da pita, jer biće kažnjen čim pomene produkciju, novčano, trpanjem u zatvor ili možda izbačen. Bez suda i prava da se brani, naravno.

Drugi, veoma zanimljiv fenomen naših rijaliti programa je činjenica da je u njima sve dozvoljeno, osim politike. Može biti seksa, tuča, silovanja, alkohola i lakih droga, mahanja pištoljem, najvulgarnijih vređanja, o svemu se može govoriti i blejati, samo o politici ne sme biti ni reči. To je najstrožije zabranjeno učesnicima, čak i Šešelju koji im je čest gost, tobož kao sudija ili filozof. Zašto? Zato što je sve što se tu događa politika, pa da se vlasi ne dosete. I zato što bi bili ukinuti kada bi se čulo i drugačije mišljenje od zvaničnog.

Realno, zar to nije naša realnost.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane