Natrag

Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011 (16)

Zločin i šutnja

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Budući da sam sva ratna bezumlja, masakre, razaranja, tribalne odmazde i dr. detaljnije opisao u svoje četiri knjige*, gdje sam empirijski spoznao, kao ruralni sociolog i istraživač, da na području Vojno-redarstvene akcije „Oluja" nisam našao srpskog sela gdje netko nije ubijen ili nestao, ti su me zločini toliko sablaznili da sam jedva sačuvao čovjeka u sebi. Jer sveopća sotonizacija Srba dovela je do njihove potpune negacije kao ljudi. Zbog toga sam odlučio da to ilustriram jednim megazločinom, koji je u našoj javnosti potpuno prešućen, rekao bih ignoriran, iako je objavljen u jednom našem uglednom glasilu, nažalost danas ugašenom. Taj zločin nadmašuje sve do sada masovne zločine građanske strane rata u Hrvatskoj. Otkrili su ga dva gore navedena novinara, autori članka u časopisu Identitet, u arhivskoj građi haškog tribunala, koji su intervjuirali T. M., zaštićenog svjedoka Haškog suda. Evo te najmorbidnije ispovijesti koju sam ikad pročitao. (integralni tekst članka iz časopisa Identitet, str. 28-29).

„...Gospodin T. M. je svjedok koji bi se uskoro trebao pojaviti pred jednim od sudova što se bave prostorom bivše Jugoslavije. Prethodni dogovor sa zvaničnim posrednicima u ovom razgovoru obavezuje nas da, zasad, ne navodimo o kojem je sudu riječ, da ni po koju cijenu ne otkrivamo identitet svjedoka, da ne iznosimo detalje koji bi ga mogli učiniti prepoznatljivim eventualnim progoniteljima ili osvetnicima za ubojstva nedužnih žrtava... U takvim okolnostima, autorima ovih redaka nametnula se temeljna dilema: da li uopće pristati pisati pod ovakvim rigoroznim uvjetima? Da li prihvatiti nečiju cenzuru? Da li je novinarski korektno prešutjeti dio podataka koji će nam biti dostupni, ne objaviti detaljne skice mjesta događaja, autentične fotografije koje se mogu vještačiti, pospremiti pod tepih neke od dokaza, precizne podatke o drugim učesnicima, časnički čin i zvanje zaštićenog svjedoka, broj njegove vojne pošte, ime jedinica u kojima je službovao, njegov identifikacijski broj...? Na kraju je, ipak, prevagnula novinarska radoznalost. Pristali smo.

Sastali smo se u stražnjoj sobi jednog starinskog secesijskog ureda čiji su zidovi bili prekriveni umjetničkim slikama s kraja prošlog stoljeća. Kad je nakon nesigurnog kucanja T. M. ukoračio u sobu bili smo iznenađeni: izgledao je znatno mlađi u odnosu na svoju dob. U nelagodnoj tišini sjeo je, krzmajući se, nasuprot nas. Za svaki slučaj, zamolili smo ga da se identificira. Nevoljko je iz unutrašnjeg džepa izvadio sve svoje osobne dokumente i dao nam da ih pregledamo. Na naše pitanje da li se slaže da razgovor magnetofonski snimimo, šutke je slegnuo ramenima i promrmljao: "...Ma, radite sve što mislite da treba. Meni je svejedno. To više nije moja stvar. Uostalom, mogu me ubiti samo jednom." Tokom jednosatnog razgovora T. M. bio je vidno uzbuđen. Prsti su mu podrhtavali, glas treperio, nervozno je ispod stola tresao nogama. Kad se malo oslobodio treme, progovorio je metalnim, monotonim glasom skladištara što glasno nabraja robu u inventuri. Tekst, koji slijedi, u cijelosti je njegova ispovijest.

"Tiha srbizacija" brigade

Rođen sam u Zagrebu sredinom 60-ih godina. Po nacionalnosti sam Hrvat. Odmah na početku Domovinskog rata aktivno sam se uključio u obranu Hrvatske, pa sam ubrzo promaknut u časnički čin. U ratu sam učestvovao do konca 1995. godine. Početkom 1994. godine premješten sam u 2. gardijsku brigadu "Gromovi" koja je bila stacionirana u vojarni Petruševac. Da biste shvatili kontekst događaja o kojima ću vam govoriti, moram se vratiti godinu dana unatrag, kako bih vam objasnio atmosferu u brigadi. Tijekom 9. mjeseca 1994. godine satnik SIS-a Vinko Zadro počeo je otvoreno govoriti o procesu "tihe srbizacije" naše gardijske brigade. Krenuo je istraživati personalne dosjee pripadnika brigade, i tražiti po krsnim listovima vojnika i časnika one, koji među precima imaju ponekog Srbina.

Kako isprva nije našao ni jednog Srbina u brigadi, osim Milorada Kečena iz Siska, on je zajedno sa svojim zapovjednikom SIS-a u brigadi, Slavkom Galićem, počeo "dubinsko" istraživanje. Sve dosjee pripadnika "Gromova" razvrstavali su po općinama, pa su preko matičara i matičnih knjiga prekopavali etničko porijeklo svojih vojnika - ima li netko kakvog djeda, ili babu, koji su srpske nacionalnosti. Na taj su način dobili oko 500 pripadnika brigade čije je etničko porijeklo bilo "sumnjivo". Među njima sam se našao i ja. S tim su upoznali i stožernog brigadira Božu Kožula iz "Tigrova". Za detalje o ovim njihovim "istragama" se ubrzo pročulo, pa se među vojnicima i časnicima proširio paničan strah. Znate kako je: kad ti dovedu u pitanje nacionalnu podobnost, kada te zbog nje počnu politički sumnjičiti, a ti si vojnik u ratu - koža ti jako malo vrijedi.

Cijela je brigada bila prožeta strahom, paranojom, međusobnim sumnjičenjima. U takvoj atmosferi krenuli smo u "Oluju". Kad je ta vojno-redarstvena akcija otpočela, naša je brigada dobila zadatke pokrivanja pravaca: Slana - Pecka (1. bojna), Sunja - Petrinja (2. bojna), i Slana - Marinovići (3. bojna). Odmah na početku uočio sam da je najveći dio od petstotinjak etnički sumnjivih pripadnika brigade koncentriran u 2. bojni. Kasnije smo saznali da je od dvjestotinjak u "Oluji" nestalih "Gromova" najveći broj bio upravo iz ove "nacionalno sumnjive" grupacije...

Kako je netko mogao "nestati" kad brigada prilikom nadiranja nije nailazila gotovo ni na kakav otpor? Ali, to je sad druga priča. Bio sam stacioniran u 3. bojni. Na samom početku "Oluje" pozvao me moj zapovjednik Franc Slako, i rekao da je formirao jednu specijalnu grupu od 15 ljudi izvan svih formacija, jer nema povjerenja u pripadnike minobacačke bitnice u svojoj jedinici. Dao nam je četiri minobacača da artiljerijski podržavamo njegovu bojnu tijekom napredovanja. Dao nam je i dvije neispravne motorole. Uočio sam, da je većina pripadnika ove naše "specijalne grupe" sastavljena od ljudi koji su prethodno apostrofirani kao "nacionalno nepouzdani": zapovjednik Zlatko Dujmić, Srbin Stipica Puškarić koji je 1991. godine promijenio ime i prezime, Dragan Matić, Darko Rukalo, Dražen Pikanac kojem je majka Srpkinja...Kad smo izlazili iz vojarne uočili smo da je u našoj motoriziranoj koloni išlo i 35 do 40 kamiona-hladnjača. Tada nam je to bilo čudno, ali se kasnije objasnilo čemu su ove hladnjače služile.

Tko je naredio: "Pucaj?!"

"Oluja" je počela paljbom našeg dalekometnog i kratkometnog topništva po Petrinji. Vrlo brzo sam ustanovio da mi ni jedna veza ne radi. Dobili smo usmeno naređenje da bez ikakvog navođenja tučemo u pravcu groblja u Marinovićima. Ispalili smo 15-ak granata kalibra 82 mm. Oko 14 sati sam otišao kamionom u zapovjedništvo, kako bih uspostavio vezu. Na izlasku iz Slane, 100-200 metara, susreo sam vojno-putničko vozilo "Defender" na kojem je bio relej koji je nama pravio radio-smetnje. Kako tu nije bilo nikakve neprijateljske vojske, shvatio sam da prave radio-smetnje rasutim grupama "nacionalno nepouzdanih Gromova", kako ne bismo čuli što se dešava prilikom probijanja neprijateljskih linija.

Prve noći "Oluje" prenoćili smo u Graberju, a drugog dana krenuli prema Donjoj Bačugi. Neprijateljska vojska je već bila razbijena. Ono što je od nje ostalo povuklo se i koncentriralo na Zrin gori. Tijekom prijepodneva prošli smo Bačugu, i krenuli prema prijevoju Vratnik. Kada smo prošli Januze, da bismo zauzeli glavne pravce, kolona se uputila prema Dvoru na Uni. Neposredno nakon izlaska iz Januza, oko 12 sati, naišli smo na veliku grupu srpskih civila koji su nam zašli iza leđa. Bili su na 150 - 200 metara od nas, i lagano se kretali prema nama. U grupi je bilo najmanje 500 ljudi. Vjerojatno ih je bilo više, ali u svakom slučaju nije ih bilo manje od 500. Među njima je bilo dosta žena, a mogli smo jasno vidjeti starce i djecu. Naša je kolona malo usporila, ali nas je u taj čas sustigao žuti kamiončić, i zaustavio cijelu kolonu. Iz njega je izašao meni nepoznati časnik u odori Hrvatske vojske, i izbacio na cestu mrtvo tijelo satnika Hrge iz 1. bojne, koji je također bio među onim "nacionalno nepouzdanim Gromovima". Počeo je nad njegovim tijelom vikati kako su "Hrgu prije par minuta ubili ovi isti srpski civili u blizini", te da je "konačno došlo vrijeme da im se možemo osvetiti i za satnika Hrgu, ali i za sve one koje smo izgubili tijekom rata".

Kad sam prišao bliže, vidio sam da je Hrgino tijelo već ukočeno, da mu je koža posivjela i da je gotovo crna, iz čega mi je bilo sasvim jasno kako je mrtav već duže vrijeme, vjerojatno od prethodnog dana, te da je riječ o vještoj inscenaciji. Civili su nam se počeli približavati. Naime, u međuvremenu su iza tih civila naišla još neka vojna vozila, pa pretpostavljam da su ih oni natjerali u našem pravcu. Vjerujte, bilo mi ih je strašno gledati. Vidio sam da im se sprema likvidacija, a nisam mogao ništa učiniti.

Između 1. i 3. bojne "Gromova" bio je razmak par stotina metara, a civili su u nedoumici stajali na livadi pokraj ceste, 100 do 150 metara udaljeni od nas. Netko je jakim glasom naredio "Pucaj!" Tada su obje bojne otvorile unakrsnu vatru iz svih raspoloživih oružja po okupljenoj grupi civila. Ne znam tko je izdao naređenje. Vojnici su se bojali ne pucati jer bi i u tom slučaju i oni pali pod sumnju, ali vjerujem da je veliki dio njih pucao u zrak ili mimo njih. Vidio sam da su pucala sva četiri tenka 1. i sva četiri tenka 3. bojne, pucalo se iz pušaka, otvorena je rafalna paljba iz puškomitraljeza...

Moja grupa nije stigla pucati, jer sam se upravo u tom trenutku vraćao do Dujmića, da pripremim elemente za gađanje. Kad sam stigao do svoje bitnice, sve je već bilo gotovo. Leševi civila bili su razbacani po polju, neki su se micali, drugi jaukali. Nekoliko je njih uspjelo pobjeći u obližnju šumu, pa su se za njima sjurili vojnici. Ne znam, da li je na kraju netko od te grupe uspio pobjeći i preživjeti. Cijela ova stravična scena trajala je dvadesetak minuta. U meni se kasnije probudio strah, jer sam saznao da je u dosjeu SIS-a upisano kako je po ovim civilima pucala moja grupa, pa ako bi kada došlo do kakvog suđenja mogli bi kazati: "Zločin nad Srbima su učinili srpski pripadnici Gromova."

Gdje su nestali leševi?

Predvečer tog dana, između 19 i 20 sati, pozvali su me da sa svojom grupom dođem u zapovjedništvo. Brigada je već prošla Radanoviće i kretala se prema šumi Maji. kad smo naišli cestom do mjesta masakra, vidjeli smo na cesti poredano oko devedesetak leševa civila. Posebno me je potreslo kad sam među pobijenima uočio četvero - petero djece. Ostalo su, uglavnom, bile žene i starci. Pokraj leševa je stajao zapovjednik satnije Josip Jančić. On nam je "objašnjavao" kako su to naše, hrvatske civilne žrtve. Valjda nije znao da smo sve to gledali, da smo prisustvovali pokolju? Međutim, svi ostali leševi, a bilo ih je najmanje pet stotina, nestali su. Naprosto, nigdje ih nije bilo. U širokom krugu 100 - 150 metara oko mjesta likvidacije, pa do ceste, sve je bilo prepuno krvi. Trava je bila krvava. Urezala mi se ta scena duboko u svijest. Ali, gdje su nestali ostali leševi?

Poslije smo došli do zaključka da su ih morali odvesti kamioni-hladnjače, koji su dan ranije izašli s nama u koloni iz vojarne. Siguran sam, da vozači tih hladnjača znaju gdje su leševi ostalih civila. Među bojovnicima se spekuliralo, kako su ih odvezli negdje daleko od bilo kakve zone vojnog djelovanja, vjerojatno u Zagorje Ali, to su spekulacije. Čuli smo i za još jednu masovnu likvidaciju kod Žirovca, no ja tome nisam prisustvovao i nemam nikakvih konkretnih dokaza. Ali, gdje je nestalo više od 400 leševa iz Januza?

Nisam sa tim sjećanjima mogao nastaviti mirno živjeti. Bojao sam se za život. Znao sam što su sve ti ljudi u stanju napraviti. Otišao sam u inozemstvo, i posjetio nekoliko zapadnih konzulata. Rekao sam im: "Vi imate satelite, razne službe, znate sve o nama. Kako možete tvrditi da tijekom "Oluje" nije bilo masovnih ubojstava, kad smo mi na jednom mjestu prisustvovali likvidaciji više stotina srpskih civila, i kad to možemo dokazati? Nema tog političkog interesa u ime kojeg bi se tako nešto smjelo zataškati."

Ništa mi nisu odgovorili. Šutjeli su, slijegali ramenima.

Monotoni glas T. M. je utihnuo, ugasio se. U starinsku secesijsku sobu prodirali su izvana zvukovi velegrada. Minutu, dvije, gledali smo tupo pred sebe. Šutjeli smo."

Pogovor

Kontekstualnim pristupom analizi razvoja stanovništva Hrvatske pokušali smo ukazati na uzročnoposljedičnu povezanost historijskih događanja i okolnosti na razvoj stanovništva, u našem slučaju pretežito samo na promjene u broju stanovnika, kako ukupnog tako i broja stanovnika po etnicitetima, s naglaskom na srpskom etnicitetu. Ovu ograničenost je uvjetovao fundus statističkih podataka izvornika kojega smo koristili u našoj analizi, koji je, kako smo uvodno naglasili, bio dostatan za zadani cilj ove analize.

Ovakav pristup primjenjivan je s različitim intenzitetom na pojedina razdoblja unutar 131-godišnjeg perioda obuhvata naše analize, u ovisnosti o raspoloživosti i istraženosti kontekstualne građe. U tom pogledu se izdvaja najnovije razdoblje, u kome su se dogodile demografske promjene bez presedana u analiziranom periodu, a rekli bismo, i uopće u povijesti naroda na ovom prostoru. Kao svjedoci i suvremenici ovog razdoblja nastojali smo kontekstualizirati analizu, ne samo koristeći osobne izvore, odnosno činjenice i događaje koje smo osobno sabrali, zabilježili i doživjeli, nego i druge različite izvore, koje smo ugradili u tekst ove analize, ili obradili i prikazali u specijalnim prilozima na kraju našeg teksta.

Među kontekstualnim faktorima i okolnostima koji su u ovom najnovijem razdoblju bitno utjecali na razvoj stanovništva Hrvatske, svakako je politika ultranacionalističke stranke HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom, bivšim generalom bivše vojske bivše zajedničke države. Netom po osvajanju vlasti na parlamentarnim izborima devedesetih godina prošlog stoljeća, HDZ je pokazao svojim prvim „potezima" da je „stranka opasnih namjera", jer je nova vlast na djelu različitim represivnim mjerama protiv pripadnika srpskog naroda izazvala insurekciju, odnosno pobunu Srba, kako se izrazio u Saboru sabornik dr. Nikola Visković. Među prvim represivnim mjerama bila je lustracija Srba svuda tamo gdje su bili zaposleni, prije svega u javnim i državnim službama.

Zatim, organizirani su i različiti psihološki pritisci putem grafita, pismenih opomena, telefonskih prijetnji Srbima da se sele i napuste Hrvatsku; masovno se počelo i s težim i po život opasnim represivnim mjerama, kao što su otimanje stanova, miniranje kuća, ubistva i dr. Prvo masovno progonstvo srpskog stanovništva dogodilo se 1991. u jednoj slavonskoj mikroregiji s 26 sela naseljenih isključivo ili pretežito sa srpskim življem, uz značajne ljudske gubitke, što je, kako smo u analizi toga događaja naveli, zapravo bio probni model za kasnija mnogo veća progonstva srpskog stanovništva („Bljesak" i „Oluja"). Dakle, varijeteti represije i njihov dijapazon su veoma široki, kontinuirani i sistematski, često međusobno sinhronizirani, s posrednim i neposrednim učinkom na demografsko stanje srpskog stanovništva, od „dragovoljne" asimilacije, do prisilnog napuštanja „svoje hrvatske domovine", kako se jednom prilikom izrazio slavni Srbin iz Like Nikola Tesla.

O tome smo dosta primjera iznijeli u tekstu prethodne analize.

Iza etničkog čišćenja ljudi u UNPA zonama Sjever i Jug, odmah je slijedila destrukcija, odnosno uništavanje njihovih staništa - pljačka i palež kuća te gospodarskih objekata s cjelokupnom opremom u njima, zatim otimanje i masakr stočnog fonda, devastacija i uništavanje naseljske infrastrukture, riječju, napadnuta je toponomastika, onomastika i katastar srpske etničke zajednice u cjelini, odnosno provodila se zapravo određena vrsta ruralocida, uključujući i kulturocid. Ovo se događalo kako na mikrorazini, tj. skupinama naselja sa potpunom ili pretežitom naseljenošću Srbima (primjer 26 slavonskih sela, ili tzv. medački džep u Lici), tako i na makro razini - primjer nelegalno napadnutih područja u, od UN zaštićenim, UNPA zonama Jug i Sjever, u kojima je živjelo 297.486 srpskih stanovnika (cenzus 1991). Bio je to posljednji i najveći smrtonosni udarac na srpski demografski korpus, u kojemu je za nekoliko sedmica prognan i masakriran jedan stoljetni i višegeneracijski narod u Hrvatskoj. Da sarkastično zamijetim, to je vjerojatno najbizarniji ali ujedno i najtragičniji svjetski brzinski rekord u etničkom čišćenju stanovništva.

Da je ovakvo etničko čišćenje, s različitim vrstama represije prema Srbima, bila planirana i dirigirana iz jednog centra (HDZ), govori njena sistematičnost i teritorijalna rasprostranjenost po cijeloj državi, kao i njena kontinuiranost, tokom ratnih godina i poslije rata, sve do današnjih dana, naravno s različitim intenzitetom i različitim oblicima. Ovaj fakat potvrđuje posebno naša analiza po županijama, koja je pokazala da su se represije etničkog čišćenja provodile svuda, naravno s različitim intenzitetom, varijacijama i rezultatima. Sve su etničke skupine svedene na jednu trećinu, a srpski demografski korpus masakriran, čime je reducirana multietičnost hrvatske države.

Kada se cjelovito i sintetički razmotre svi navedeni (i ostali) oblici i varijante etničkog čišćenja srpskog stanovništva koji su prakticirani u nas (npr. otpuštanje s posla, miniranje srpskih kuća i otimanje stanova u urbanim sredinama), onda se on može definirati kao jedan specifičan hrvatski sindrom etničkog čišćenja ljudi i destrukcije njihovih staništa. Osim toga on sadrži i više drugih metoda i varijanti. Sve su one usmjerene jednom cilju, a to je trajno odstraniti srpski etnikum iz Hrvatske, ili ga svesti na najniži, zanemarujući udio u ukupnom stanovništvu.

Ovaj sindrom etničkog čišćenja je bio na djelu, odnosno provodio se tokom cijelog perioda nove demokratske vlasti, sve do danas, a i danas se u nekim vidovima i dalje provodi. Međutim, on nije dovoljno istražen i do kraja osvijetljen, kao ni njegov krajnji učinak na demografsko stanje srpskog stanovništva, mada smo ovo posljednje u ovoj analizi barem djelomično pokazali. Našu kontekstualnu analizu razvoja stanovništva Hrvatske, posebno srpskog, smo potkrijepili i s pet specijalnih priloga.

U prvom prilogu je istraživanje našeg poznatog sociologa i kriminologa Vladimira Obradovića, koji je sustavno i potkrijepljeno dokumentacijom određenog broja njemu dostupnih županijskih policijskih uprava analizirao i obradio počinjene zločine tokom rata u Hrvatskoj. Po tome je to jedinstveno istraživanje, nažalost i jedino te vrste u nas.

Zločine su počinile obje zaraćene strane, tj. i legalna hrvatska država i nelegalna srpska paradržava. Najtežih zločina sa obilježjem terorizma bilo je relativno najviše, preko 50% (892). Više od dvije trećine počinitelja su bili hrvatski državljani, a žrtve su bile i hrvatske (488) i srpske narodnosti (153). Ovo u potpunosti demantira tvrdnju da u obrambenom ratu strana koja se brani ne može počiniti zločin, a također potvrđuje da je rat primarno bio građanski, što ne isključuje i njegovo kasnije preobraćanje u obrambeno-domovinski rat.

Sudski epilozi, odnosno sudski procesi vođeni za analizirana počinjena kaznena djela su poražavajuća, jer je relativno veliki broj neotkrivenih počinitelja (41%), a u PU Karlovačke županije čak 82%. Otvaranje svih dosijea, odnosno ratnih arhiva, bi smanjio, ako ne potpuno, onda uvelike djelomično, ovaj broj neotkrivenih počinitelja ratnih zločina i tako značajno doprinio spoznaji o pravoj, rekli bismo dezideologiziranoj istini o ratnim događajima u Hrvatskoj.

Ovaj istraživač s pravom je okarakterizirao počinjene zločine kao etnocidne i pljačkaške, koji su imali cilj da prisile domicilno stanovništvo na odlazak i preseljenje.

U drugom specijalnom prilogu dan je kompendij navoda dr. Franje Tuđmana te njegovih sljedbenika i suradnika, koji živo ilustriraju proces demonizacije svih drugih i drugačijih u Hrvatskoj, a u cilju lakše mobilizacije javnog mnijenja za huškačke potrebe pokretanja i vođenja rata, kao i u svrhu homogenizacije hrvatske nacije naspram onih koji od strane ideologa hadezeovskog pokreta nisu smatrani integralnim dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa.

Tuđman je sve svoje zločine ozakonio. Najveći ozakonjeni zločin prema Srbima bio je oduzimanje stanarskog prava (90% vlasništva). Time su Srbi bili lišeni elite u gradovima i selima. Drugi je zločin zakon o kolonizaciji oko 200.000 Hrvata, žrtava iste matrice rata, te njihovo useljavanje u srpske stanove, a da Srbe nisu deposedirali ili obeštetili. Time su onemogućili povratak Srba, ili ga odgodili do demoliranja objekata, odnosno dramatičnih sučeljavanja vlasnika i kolonista. Treće, nekažnjivo pojedinačno ili masovno ubijanje Srba, sve do megazločina.

Nesankcionirana otpuštanja s posla, naročito u sudstvu, policiji, prosvjeti i drugim segmentima državne uprave i javnog života. Zatim Zakon o ubrzanim rastavama mješovitih brakova, kojima su razbijane primarne zajednice. Masovno, nekažnjivo spaljivanje nadgradnje, stambenih i gospodarskih te infrastukturnih objekata u selima i miniranje srpskih kuća u gradovima. Nadalje, uništavanje velikih sistema strujnih krugova, trafo stanica, vodovoda, skladišta, zadružnih domova itd. I danas ima 83 srpska sela bez struje i na stotine bez vode. Uostalom, nisu ni groblja i spomenička, bazična baština pošteđeni. Osim toga, oduzimanje stečenih prava Srbima, redukcija plaća, invalidnina i mirovina. Oko 70 povratnika je ubijeno nekažnjeno kao opomena što povratnike čeka. Ukratko, što zakonima, podzakonima i uredbama, što napucima, pisanim i usmenim direktivama, što nekažnjavanjem - na primjer spaljivanja knjžnih fondova - država je davala do znanja da želi društvo bez drugih i drugačijih i zbog toga je prognala oko 700.000 pripadnika svojih etniciteta, a srpski korpus svela na umiruće generacije s razorenom podlogom pretpostavke života. Podvrgnula ih je tako državotvornoj eutanaziji, bez ijedne institucije, osim otužnih sprovoda.

Dakle, nova država razvila je pandemičnu mržnju prema drugima i drugačijima do unedogled. Svela ih selektivnim povratkom na simboliku starijih, riskirala demografski slom. Pljačkala je vlasničku i zajedničku svojinu za namirivanje hetmana i šoguna i kontarevolucionarnim mjerama uništavala pretvorbom treći stalež, industrijske pogone poklanjala budućim kapitalistima, nazvavši ih poduzetnicima. Zadužila je i praunuke. Najproduktivnije generacije koje su prevele seljačko u industrijsko društvo dovela je napadom na minuli rad i tekućim haračima do stanja da umiru tri i pol godine ranije. Digla je građanski rat iznad rada, fetišizirala državu, a veterane pretvorila u skupe pretorijace koji u sve penetriraju kao arbitri.

Posebno podvlačimo da je u društvu provedena reustašizacija. Ozakonjena je bonifikacija penzija bivših domobrana i ustaša, po znatno višem faktoru od penzija antifašističkih boraca.

(nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane