Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (1)

Doba besramnih laži

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat:"

Prof. dr Svetozar Livada

Pozvali me moji dugogodišnji radni drugovi, odnedavno gospoda, da kao jedan od osnivača časopisa „Sociologije sela" koncelebriram njeno skoro polustoljetno izlaženje, a on se već davno prenominacijom ugasio. Po logici stvarnosti. ja nemam razloga da slavim nego da kondoliram, jer niti su sela izumrla niti je nestala potreba za znanstvenim interesom za život sela i poljoprivrede. Pa ipak postavlja se pitanje: pridružiti se, slaviti, koncelebrirati ili odustati i intimno kondolirati do bola? Pa mene su ti moji radni drugovi, da ponovim, odnedavno gospoda, katapultirali „frljnuli" iz redakcije dok je časopis još bio živahan. Ali ne samo mene nego čak i „poslodavca" i druge... Do mene je čak došao glas da su glasali da se ne smijem pojaviti više u Institutu, a ja sam već bio prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre. Ne znam čija je to ideja, ali pouzdano znam da se tome nitko nije suprotstavio.

Bila su to olovna vremena, nacionalne kontrarevolucije „Tko nije s nama mi smo protiv njega!" Ja sam se doista razlikovao od njih po obrazovanju (filozofija i povijest). Bio sam stariji, iskusniji...Već sam prošao kroz pakao odmazde, budući kovač rata izbacio me s posla, umiješao mi se u život da sam morao promjeniti zanimanje. On je postao Otac domovine, a naši izbacivači njegovi sinovi, kod prirodnih, vlastitih otaca. Zanijela ih fra Bakovićeva duhovna obnova.

Ja sam iz nagona preživljavanja postao partizan, antifašist, izgubio veći dio porodice i zavičaj, postavši nasljedno bezemljaš, zbog nasilja novog poretka. Dakle, postao sam sin revolucije iz nužde. Sve sam nacionalne i rasne teorije savladao kroz vlastite vene, primajući transfuzije svih rasa i naroda.

Jedan vispreni šeret me zvao „pobjegulja", jer sam nekim povodom napisao da sam u trinaestoj godini, iz nužde preživljavanja, pobjegao u rat. Oni su mene više trebali i koristili nego što sam ja njih. No, oni su ipak čini se, povjerovali, da je važnije dići novonastajuću državu iznad društva i ljudske sudbine, a ja sam bio dio njihovog društva, znanstvenog tima i tome smo se bez konflikta istinski radovali. Dakle, oni su mene, etnički a poslodavca ideološki počistili. I ja sada čak živim kao corpus serparatum. Sa mnom se vlada i upravlja po posebnom Ustavnom zakonu. Rekoh, nemam zavičaja, doslovno isčupan sam iz korijena, ali moj kraj s područjem gdje bijah rođen, da cinizam bude veći, spada pod područje od posebne državne skrbi. Avaj jada! Izgleda kao Mjesečeva povšina. Ni groblja nisu pošteđena. Dakle, i oni su pristali da politiku stave ispred, iznad i protiv ljudi, a time i mene. Kao politički Hrvat manje sam čovjek, jer ja dolazim iz „remetilačkog faktora", a kao antifašista postao sam okupatotor svetog hrvatskog tla. Po najnovijem rezonu suvišni „gost". Dakle, doveden sam u dilemu Buradinova junaka. Slaviti ili kondolirati ili s njima više ni u čemu ne sudjelovati. Međutim, „etos moga druga Isusa", što bi moj učeni kolega Kangra rekao, nalaže mi da je korisno o našem vremenu svjedočiti. Jer smo bili za to zajedničko stvaralaštvo osposobljeni, školovani, plaćeni i to je bio naš vlastiti izbor.

Rat je sve razorio, pa je i sudbinu tog časopisa odredio, a on je bio naš prozor u svijet u domeni ruralne sociologije kao primjenjene znanstvene discipline. Mi smo svojski svjedočili i sve raspoložive činjenice koristili da društvene promjene pratimo u toku. S današnje točke motrišta, čini mi se to kao znanstveni pothvat iza kojega stoje golema svjedočanstva u pisanom obliku, a govori se" samo zapisano ostaje!". A sada nešto o demografiji i našem dobu. Prije više od četrdeset godina, nas trojica predavali smo demografiju na Filozofskom fakultetu (Vijeko Mikecin, Ico Završki i ja). Oni su predavali fizičku demografiju, a ja socijalnu. Oni su ispitivali testovima, a ja na klasičan način. U toku nekoliko godina, došlo je do većeg pregrupiranja studenata na moja predavanja. Dvorane su bile malene. Nije bilo mjesta. Nastao je problem i formirana je komisija da se ispita zbog čega se to događa. U komisiji su bili učeni demografi I. Serdar i Ivo Klauser koji su nekad nama predavali kao kursistima demografiju u Agrarnom institutu.

Nakon saslušanog predavanja bili su više nego zadovoljni i počeli me ispitivati odakle dolazim do građe i po kojem udžbeniku predajem. Rekoh: „Sam građu stvaram."

U to vrijeme pripremao sam građu za pisanje socijalne historije seljaštva, koju su mi Tuđmanovi talibani odnijeli. Do tog vremena, već sam bio izvršio preračune starenja stanovništva Hrvatske po svim popisnim krugovima, a u ostalim republikama po općinama. Zatim sam izvršio projekciju smanjenja poljoprivrednog stanovništva u ukupnom do kraja stoljeća po svim republikama. Osim toga, osnovao sam Gerontološko društvo u Hrvatskoj, sazvao kongres gerontologa na koji mi neki činovnici socijalne politike nisu dali da prisustvujem. Jer ja sam bio „vanpartijska masa" kako je cinično običavao za mene govoriti Stipe Šuvar.

Najzad, pokrenuo sam s drugim upućenima osnivanje postdiplomskog interdisciplinarnog studija iz gerontologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Najviše mi je pomogla činjenica što sam prihvatio 'gorku pilulu' da upoznam kvartalni i kvintalni sektor, da vodim interdisciplinarnu studentsku praksu geodeta, medicinara, arhitekata i pripadnika društvenih znanosti. Tom sam prilikom, bilo da smo trasirali buduće pogone i tvornice, bilo da smo mjerili zemljište, bilo da smo ispitivali stavove stanovništva prema raznim fenomenima života u selu, vezano uz inovacije i urbane (ruralne) tokove florografirali stanovništvo radi preventive i slično. Tada sam imao priliku gledati uživo kako raste tercijalni, kvartalni i kvintalni sektor jer su promjene bile goleme.

Ranije sam imao učešća na razne načine u oko sedam istraživanja na području grada Zagreba, a on je držao 11% industrijskog potencijala Jugoslavije. Prema tome, bilo je dosta osnove da se studentima predstavi ukupni proces socijalnih i društvenih promjena, koje smo mi do detalja statistički istraživali. To je ovu dvojicu pripadnika komisije više nego zadovoljilo i zahtjevali su od mene da pripremim jedan inauguralni uvod za izabrane demografe s zadaćom da se pokrene demografski časopis i u Hrvatskoj. Jer u to vrijeme je bio samo jedan demografski časopis Stanovništvo, koji je izlazio u Beogradu. Nevoljko sam pristao. Ali mi je bilo stalo da zaista imamo časopis preko koga bi se istraživali svi fenomeni promjena, znanstveno, istovremeno propagirali demografiju i ukazalo na sve tokove koji su bili moj mali prilog o iznimnom životnom profilu.

Tom prilikom sam pripremio i održao slijedeće tematsko izlaganje kojem je bio posvećen 56. tematski broj Sociologije sela, od kojih treba početi sa socijalnom demografijom. Dobro sam znao da mi svoju povjest ne poznajemo, osim mitova, a povjest susjeda još manje. Zbog toga sam se odlučio za naš da ga tako nazovem „kulturni krug" da najprije opišem socio-historijski kontekst života, razvoja i rasta našega stanovništva kako slijedi. Evo toga opisa izloženog u časopisa Sociologija sela, od lipnja 1986. godine. Slijedi umetak iz 1986. godine.

Hrvatska je imala goleme direktne i indirektne gubitke stanovništva u Drugom svjetskom ratu, nikada temeljito istražene. Imala je cijele zone sekularne trendove u Posavlju niskog nataliteta, također nikada istražene. Jedino što je temeljito istraženo to je takozvano konsangvinalni problemi na otoku Susku. Zatim je imala goleme otvorene kanale emigracionih tokova, naročito sa otoka i priobalja jer je iz tih prostora imala porodične otvorene kanale sa sekularnim trendovima emigracije. Osim toga, u Hrvatskoj su procesi starenja uzimali takvog maha da, poznavajući šta to znači, skoro sam se specijalizirao za praćenja starenja stanovništva i u tu svrhu napisao cijelu seriju članaka o starenju čovjeka, starenju naroda i starenju našeg cijelog stanovništva.

Pošto sam bio član Ad hoc radne grupe za ruralnu sociologiju pri FAO (The Food and Agriculture Organization of the United Nations). Imao sam uvid u tokove nestajanja, dakle kraja seljaštva u Zapadnim zemljama i posljedice koje se iza toga javljaju u odnosu na iskorištavanje arabilnih površina. Taj proces je kod nas uzeo takvog maha da nam se počeo javljati golem broj naselja u kojima je dominiralo staračka domaćinstva sa raširenim tzv. socijalnim ugarom - zemlju posjeduju, a nitko je ne obradjuje. To me prisililo da inzistiram na uvođenju zdravstvenog i mirovinskog osiguranja poljoprivrednika. No, mogućnosti su mi daljnjeg učestvovanja bile smanjene jer sam već 1972. godine prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre u 42 godini života. Dakle, izgubio sam kredibilitet istraživača. Ono što valja istaći, procesi našeg raseljačenja išli su brže nego što je bilo moguće i potrebno. Razvijali smo industriju bez industrijalizma i plaćali golem danak, s preko dva milijuna i četristotine tisuća invalida rada.

Drugo, stavili smo pod urbane procese, zloupotrebom skoro pet posto arabilnih površina, a u istom vremenu, Zapadna Europa koja je imala bolje i izvornije urbane tokove, svega 0,5%. Kritikom takvih hazardnih ponašanja, navukao sam na sebe nevolje sve do sudbenog procesa. Tokovi društvenih promjena bili su pod pritiskom dvije agrarne reforme sa ogromnom kolonizacijom, etničkim čišćenjem Talijana, Turaka i tzv. Folksdojčera, što je uvelike treslo seizmiku demografskih struktura. Pa, učestale reforme gradova, sveukupno 17 reformi gradova. Pod kraj osamdestih upali smo u veliku društvenu krizu. I našao sam se u tzv. Kraigerovoj komisiji vidio sam, kao na dlanu da se društvo raspada, jer se republički etatizam pretvara u nacionalizam do rasizma. Nije bilo snage ni autoriteta pojedinca ni institucija da taj procesa zaustavi bilo kakvim drugim rješenjem nego je ispalo da je ratna opcija optimalno rješenje zbog neodgovorne elite vlasti.

Avaj, sve su novonastale države dovele neodgovornom elitom vlasti etničko konfesionalnim građanskim ratom do demografskog sloma stanovništva. Bilo je drugih rješenja. I to je Hrvatska praksom isprobala, tzv. Mirnom reintegracijom Istočne Slavonije. Našao sam se u tom paklu i jedva sačuvao zdravu pamet i čovjeka u sebi. O pripremi rata sve sam znao. Najprije, od predsjednika Akademije kojeg sam nekad, kao povjerenik pokreta čuvao, Ivana Supeka. Na nagovor njegova brata Rudija, pitao sam ga šta mu je ponuđeno oko razgovora o tzv. Norvalskom programu. Rekao mi je ono što nitko razborit nije mogao prihvatiti, Luburićevu teoriju izmirenja, a on je bio sljedbenik Pagvaške grupe, Russelovog suda, antifašista. Zatim dosta prije početka rata, a ističem: nitko ne zna kad je kod nas rat započeo, a još manje kada će završiti. Naglašavam, na Balkanu se nerijetko zna u kojoj vjeri i naciji ćeš biti rođen, a još manje u kojoj ćeš umrijeti. Doznao sam od drugog ratnog druga s kojim sam doživotno drugovao, Ede Murtića, jer sam kao arhivista opsluživao 40 umjetnika koji su komemorirali antifašizmu. Sva su im djela još za života ratom uništena. To talibanstvo me zaprepastilo.

Međutim, Tuđman kaže, kao kovač rata: „...A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću." Predsjednik dr. Franjo Tuđman u izjavi za medije tijekom rata. Kao da je uopće moguće raskinuti sa svojom povjesti!? A što se tiče rata koji nas je demografiju strašno pogodio Tuđman ističe: „...Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila! Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske!" (Dr. Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića 24.5.1995. godine).

To je flagrantni falsifikat za obranu bratoubilaštva i građansku stranu rata. Priroda rata me posebno zanimala, o čemu sam četiri knjige napisao kao učesnik, arbitara. Rat su civili počeli, bili i žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili. On je bio dogovoren, građanski, bratoubilački, niskog intenziteta a užasavajućeg brutaliteta sa sekularnim posljedicama, što ne isključuje flagrantnu agresiju. O čemu svjedoče urbanocidi Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i drugih. Međutim, ono što mi je Murtić saopćio, kako kovač rata, Tuđman, zamišlja prirodu, rata nije me zaprepastilo, jer sam znao njegovu opciju i dogovor s fratrima u Norvalu, nego me iznenadilo da je hrvatski narod na to pristao. A evo toga sadržaja o koncepciji rata kojeg mi je Murtić saopćio kada mu je Tuđman rekao da to bez rata ne može i da nije ništa žrtvovati deset, dvadeset, trideset pa i sto hiljada za državu.

Suština je bila, treba lustrirati Srbe, a poštediti komuniste, na što su ovi jadnici, komunisti, pristali, vladom nacionalnog jedinstva. Pogledajte ovaj morbidni koncept Zoro-osvetnika: Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. „Da će hrvatski narod krvlju morati dobiti svoju državu, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!"

Rekao mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus „Viva la muerte" kao odgovor Tuđmanu na njegov stravičan cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti „sretne i presretne" što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku! (Identitet br. 61, 2003. godine, str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem) Drugi i drugačiji je postao za Hrvate pakao. Sve su nacionalne manjine svedene na jednu trećinu, a srpski korpus je masakriran. Kad uporedim Merčepov minuli rat i svoj minuli rad, nalazimo se u omjeru, jedan prema pet u korist Merčepa, i još mu plaćam iz dohotka, kao šefu eskadrona smrti, obranu. Hrvatska slavi kulturu smrti, ne znajući što može iz toga da izađe. Jer nisu se mrzili toliko etniciteti koliko su se voljela njihova oteta dobra. Neki imadoše sve, kao i ostali, a sad nemaju ništa, ni doma ni zavičaja. Znam pouzdano, duže će se spominjati što su Hrvati napravili Srbima, nego što su Srbi napravili Hrvatima. Odmazdom Srbima sveli ih na jednu trećinu uništenjem biološke obnove njihove nadgradnje, institucija, kulturnih dobara. Nastade nova prijeteća socijalna kategorija - izbjeglice- prognanici. Iz te mase prijeti svekolika patologija, uključujući i terorizam.

Demografsko stablo hrvatskog korpusa je uništeno mehaničkim slomom, ratom. Prosječna starost je preko 40 godina, a populacije Srba u ruralnim krajevima 58,5 godina, a ukupno srpsko stanovništvo ima prosjek 53,1 godina. To je više nego demografski slom, jer povratnici žive u prostorima bez održivog razvoja, bez ikakvih institucija, s nepovoljnom polno dobnom strukturom, a zadržavaju jednu trećinu katastra. Tu ne postoji mogućnost obnove života, jer su u većini ostarjeli. Na sto umrlih rodi se samo jedno dijete. Urbani Srbi su ostali bez elite oduzimanjem stanarskog prava u gradovima.

Njihov se broj radikalno smanjuje prolongiranom mržnjom i svakojakim stigmatizacijama. Ostalo stanovništvo, tzv. pretvorbom, pljačkom stoljeća, dovedeno je do takvog biološkog slabljenja da najproduktivnije generacije po tzv. degresivnoj skali mortaliteta umiru tri i pol godine ranije. Doživjeli smo deindustrijalizaciju, nestanak trećeg staleža, destrukciju institucija, bijeg mozgova. Samo da izbjegne rat, zemlju je napustilo preko 150.000 'tatinih sinova', a nismo u stanju bili ni da državni projekat, popis stanovništva, cenzus 2011., valjano završimo.

Kažu neki da stručnjaci u tome nisu imali nikakvo učešće. Osim lamenta nad hrvatskim bićem, ništa se ne istražuje što tragično zvuči, a ogleda se u praznom domoljublju dignutom iznad svakog rodoljublja. Da bi se pristupilo složenoj i kompleksnoj obnovi demografskih struktura, nužno je obilje pretpostavki na državnom, društvenom, demografskom pa i kulturno-antropološkom polju. O tome sam ponešto ranije istakao. Pokušat ću samo taksativno naznačiti neke elementarne pretpostavke o kojima sam ranije govorio kao nužnom tematu istraživanja: Prije svega treba urediti teritorijalno-političku podijelu jer ona nije saobražena s ljudskim faktorom i resursima i tako je razuđena da je kontraproduktivno djeluje. Državu razara centralizacija, a ona se svela na Zagreb. Naša je provincija bliža refeudalizaciji nego modernizaciji države.

Nikada u povijesti ovih prostora oni na dnu nisu se tako razlikovali od onih na vrhu. Mi nemamo ni proste podijele prostora na urbani i ruralni, na poljoprivreni i privredni, na rekreativno balneološki i onaj upotrebni. U nacionalnim parkovima bez kontrole gradimo, ozakonjujemo divlju gradnju, otimamo prostor od narednih generacija. Sve je konzumirala neodgovorna elita političke uzurpacije vlasti. Imamo organizrani ozakonjeni klijentilizam. Betoniramo obalu. Mnoga urbana naselja, mnogi gravitacioni centri, nisu okruženi svojom prirodnom ruralnom okolinom. I sela su destruirana. Industrijske zone veće su od avio poligona. Mega trgovine veće su od urbanih četvrti. Imamo golem broj nezaposlenih. Neshvatljivo broj onih koji rade, a ne primaju dohadak. Stanovništvo ubrzano stari. Brakovi odgađaju ili se raspadaju. Stan je mislena imenica. Mlađi naraštaji vire preko granice. I ni ljepše zemlje ni unesrećenijih ljudi, a slavimo kulturu smrti, građanski rat. Ratu tepamo, da je čist kao suza". Avaj, nitko pametan ne može poreći agresiju, urbanocid Vukovara, Sarajeva ili drugih, ali oni nisu osnovni uzrok drugim povijesnim zločinima i pandemiji mržnje, koja traje u nedogled. Bratoubilačka borba bez problematizirane građanske strane rata, konclogori, pandemična mržnja, nemaju nikakve veze sa agresijom. Na primjer, Zadarskom kristalnom noći, Kuline Lorom u Splitu, Gospićem, Kerestincem, Siskom, Osijekom, Zagrebom, izgonom Srba iz Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka, Zagreba i drugih, razaranjem zapadne Slavonije - odjednom 26 sela je naredbom spaljeno, ratom krvi i tla. Uništenje preko četiri milijuna knjiga po naputku, nekažnjeno Blajburški mit, nekažnjeno. Sve što je uništeno to je bila hrvatska nadgranja i baština. Sad je najveći problem ćirilica, 'gosti', iako je pola hrvatske povijesti napisano ćirilicom i bosančicom, a Srbi su tu stoljećima, a nalazimo se pred ulaskom u Europu. Ne držimo se Andrićeve: „Ne mrzim nikoga osim one koji mrze druge ljude."

Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogati. O tome 280 milionerskih porodica najbolje svjedoči. Kad treba, u uniforme se oblačimo i državi prijetimo. Crkva u laičkoj državi odstupa od misije, zaziva ustanak, protiv regularno izabrane vlasti, a parazitira sa 360 milijuna budžetskih dotacija. Negiramo NDH, a isplaćujemo njene pripadnike represivnih organa pod vidom, pazite sad, „domovinska vojska" sa 350 milijuna kuna iz budžeta, imamo svoje okupacione zone u svijetu, koje koštaju godišnje po milijun po vojniku. Negiramo vlastitu povijest, antifašizam kao civilizirano priključenje naprednom svijetu na čijim se osnovama objedinjava Europa. Izjednačavamo totalitarizme. Razbojnike herojima nazivamo.

Dakle, sada, kada je vidljivo, nakon više od dvije dekade poslje rata da ni jedan projekat novo nastalih državica nije uspio jer su sve pred bankrotom, onda je poraz najvidljiviji preko sudbine socijalnih kohorti demografskog sloma. I to bez refleksije društva i njenih znanstvenika. A ubrzali smo starenje, poremetili sudbinu braka, suzili radni kontingent, starije generacije brojnije su od mlađih, izokretanjem piramide života. Isušujemo mozgove, betoniramo obalu, širi se uzurpativno pravo, gase se toponimi, degradira se zemljište, uvećali smo skupinu invalida i brojnih socio-patogenih skupina.

Nigdje znanje i nauka nisu same sebi sudija. A i dalje ustrajavam na mitovima, falcifikatima nedovršenog izmirenja. Razvijamo pandemije mržnje na iracionalnom, talibanstvu, privatizacijom povijesti, svaki svoje žrtve oplakuje, druge negira. Dovoljno je pogledati portale, napose Wikepediju i pobjedonosne memoare kao trijumfa kulture smrti. Ratovima se tepa domovinski, otadžbinski i oslobodilački. U poraću, prosto u beznađu, pogibamo i propadamo od velikih riječi i ideologizacije, mitomanije, trijumfalizma, falangizma, kao zavađeni narod, više nego u ratu. Avaj! Na što smo spali plemenskim rezonima!

(Nastaviće se)