Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Agrar

Teror režimskih kriminalaca nad srpskom argoekonomijom (2)

Zatiranje zadruga

Srbija je jedinstvena u svetu po tome što u sektoru zadrugarstva, izuzimajući članske udele zadrugara, u zadrugama praktično nema imovine koja je imovina zadruga ili zadrugara! Sa druge strane, ni na vidiku nije novi Zakon o zadrugama (stari je donet 29. decembra 2015. godine) ili neke nove odredbe postojećeg zakona o povraćaju zadružne imovine zadrugama i zadružnim savezima sprovesti u delo. Kakva je dalja sudbina srpske agroekonomije u okolnostima zakonodavnog haosa i sve veće kriminalizacije ove oblasti.

Arpad Nađ

Mnoga poljoprivredna preduzeća u Srbiji privatizovana su bez prethodno rešenog pitanja svojine nad zemljištem, navedeno je u jednom saopštenju povodom izveštaja o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije koji je Savet za borbu protov korupcije, još davnog 6. novembra 2012. godine dostavio Vladi Srbije u kojoj je tada prvi potpredsednik bio Aleksandar Vučić!

U izveštaju je tada istaknuto da je propusta bilo u samom procesu privatizacije, zato što je promet zemljišta sprovodila Agencija za privatizaciju iako za to nije bila nadležna jer je, u skladu s važećim zakonima, poljoprivredno zemljište u javnoj svojini van prometa.

S tim u vezi, Uprava Ministarstva poljoprivrede za poljoprivredno zemljište bila je dužna da pribavi podatke o promenama katastarskog stanja na zemljištu nakon privatizacije, o promenama vlasnika na državnoj i zadružnoj svojini, kao i da utvrdi da li su rađene uknjižbe prava svojine na kupce društvenog kapitala na osnovu ugovora o privatizaciji.

Agencija za privatizaciju bila je dužna da pruži dokaz o tome na osnovu kojih ovlašćenja je otuđila državno i zadružno zemljište! To se nije desilo. A, kreator tadašnje privatizacije u Srbiji je bio Aleksandar Vlahović, koji je kasnije bio i ministar u Vladi Srbije, ali nikada nije odgovarao za ogromnu štetu naneut državi i građanima, pa čak nikada nije ni obična skupštonska Anketna komisija zasedala. Umesto toga, postao jedan od ekonomskih "gurua" nove vlasti i novog Vođe.

Očigledno, neophodno je da se isprave greške koje su na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala učinjene promenom vlasništva na državnoj i zadružnoj svojini, odnosno da se te nepokretnosti vrate titularima javne i zadružne svojine, zaključeno je u izveštaju.

Mnogi će reći da je bolje da se neko oglasi nekada nego nikada, ali je problem u tome što je sada u suštini prekasno. Poljoprivredna preduzeća po Vojvodini su rasprodata, mnoga upropašćena i opljačkana, a na to kakav će rezultat biti i kakve su mućke moguće upozoravano je čim je privatizacija počela i za to nije trebalo biti vidovit i veliki ekspert. Naime, u Zakonu o privatizaciji potpuno neshvatljivo i apsurdno piše da preduzeće pre privatizacije uopšte ne mora da ima razgraničeno koliko tačno ima društvenih, državnih i zadružnih oranica i da to razgraničenje može i treba da se uradi posle sklapanja ugovora o prodaji! Kako je pisalo tako se i radilo pa je ogromna većina poljoprivrednih kombinata prodata na neviđeno.

Zašto je to razganičenje važno, evo i odgovara: zato što onaj ko kupi kombinat kupuje i društvene oranice, dok državne i zadružne nisu na prodaju i njima bi trebalo da upravljaju i gazduju država i zadruge. Za državne treba da se plaća arenda i da idu na licitaciju, a zadružne bi trebalo vratiti zadrugama. Kao posledicu svega, imali smo dve vrste mućki. Prva je bila da se državne ili zadružne njive posle prodaje kombinata uračunaju u društvene i da se, naravno, kupi ono što se kupiti ne sme te da gazde imaju ekstrazaradu. Druga je bila da se „promeni lokacija parcele" i da se njive na boljem mestu, to jest u blizini grada ili autoputa, proglase za društvene, a one lošije i jeftinije za državne... Zadružne njive su problem koji tek čeka rešenje.

Bivši ministar finansija i privrede Mlađan Dinkić izjavio je za javnost, dok je obavljao te odgovorne funkcije, da će biti formiran međuresorni tim, koji će se sastojati od predstavnika Tužilaštva, policije, ministarstava poljoprivrede i finansija, da ispita „bezakonje koje vlada" u slučajevima propalih privatizacija poljoprivrednih kombinata i poljoprivrednog zemljišta insistirajući "...da se kriminalu u raspolaganju poljoprivrednim zemljištem mora stati na put", da treba ispitati da li stečajni upravnici u raznim slučajevima u Vojvodini i Srbiji rade u interesu države, poljoprivrednika ili u interesu nekog krupnog kapitala koji je zapravo izazvao te loše privatizacije, zbog čega su te firme otišle u stečaj. Ali, kao u najcrnjoj ironiji, i Dinkić se sprdao sa državom i narodom, jer je upravo on, bio saučesnik u rasturanju agroekonomskog potencijala Srbije. I takođe dobio statu zaštićenog čoveka u režimu koji je kasnije došao do vlasti.

Poništene privatizacije i polupismeni biznismeni

Privatizacijom šest poljoprivrednih preduzeća u Vojvodini kupci su se domogli zemljišta koje su ili preveli na svoje ime ili ga koriste i državi ne plaćaju zakup iako je reč o državnom vlasništvu. Reč jeo preduzećima ,,Miletić'', ,,Zmajevo'', ,,Maglić'', ,,Feketić'', '' Vojvodina'' i ''Gakovo'', a s obzirom na to da godišnji zakup po hektaru košta od 100 do 500 evra, te da su ova preduzeća sa 9.000 hektara državnog zemljišta privatizovana pre deceniju i po, država je zakinuta za oko 35 miliona dinara.

Međutim, po istom modelu po kojem je Borislav Lilić iz Odžaka kupio ,,Ratkovo'', otišla su i ostala preduzeća - novi vlasnik je po isplati poslednje rate, državno ili zadružno zemljište tog poljoprivrednog dobra preveo na svoje ime, da bi ga potom preprodao! Druga varijanta je da novi vlasnik koristi zemlju, a državi ne plaća zakup. Tako je samo u slučaju ,,Gakova'', novi vlasnik od 6.000 hektara u državnom vlasništvu prisvojio je više od pola. Većina kupaca u Vojvodini ne plaća zakup državi za preduzeća uz koja su dobili zemlju na korišćenje - tvrdi Nenad Ilić iz Udruženja za borbu protiv korupcije ,,Obruč'' iz Odžaka. On kaže da je Lilić pored ,,Ratkova'' koje je prodao ,,Žito Osijeku'', prodao irskom fondu i poljoprivredna dobra ,,Miletić'' iz Srpskog Miletića i ,,Maglić'' iz Bačkog Maglića, koja imaju oko 3.300 hektara državne zemlje. Dobar deo privatizacija u Vojvodini koje su poništene obavio je polupismeni "biznismen" Mile Jerković, koji se kasnije dogovorio sa vlastima, bio zaštićeni svedok, a sad se nalazi u nekoj od država SAD, navodno na lečenju! Njegove privatizacije su ostale upamćene i po tome što su se one obavljale u zgradi Privredne komore nekadašnje Jugoslavije. Podsetimo, kada je u jednom slučaju doživeo otpor od državne administracije jer nisu hteli privatizaciju da urade kako je on hteo, Jerković je odmah zapretio da će izvršiti samoubistvo i da će skočiti na ulicu!

Državna zemlja u privatnom vlasništvu

Da kupci državnu zemlju prevode na svoje ime ustanovio je i Savet za borbu protiv korupcije. Oni se pozivaju na dopis Ministarstva poljoprivrede u kojem se navodi da je oko 2.000 hektara zemljišta u okviru preduzeća ,,Ratkovo'' moglo samo da se koristi, ali ne i da se u katastru prevede u privatnu svojinu. Ministarstvo poljoprivrede nije odgovorilo na pitanje kakav je imovinsko - pravni status ovih preduzeća, da li su novi vlasnici preveli zemljište na sebe i da li plaćaju zakup. Agencija za privatizaciju, tada je saopštila, da je pri prodaji poljoprivrednih dobara i dalje u državnom vlasništvu ostalo zemljište koje su ta dobra koristila. Reagujući na izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, Agencija navodi da nije nadležna da učestvuje u utvrđivanju poljoprivrednog zemljišta u privatizaciji, niti da izuzima delove imovine iz kapitala preduzeća prilikom prodaje. Šta će dalje biti, može se samo pretpostavljati. Jer, ni do danas nije rešeno mnogo toga u pljačkašmim privatizacijama.

Pljačke po zakonu!

Od preko 200 privatizovanih poljoprivrednih preduzeća u Vojvodini svaka treća privatizacija je poništena, a u 15 agrokombinata Privredni sud je uveo stečaj. Bez posla je tada ostalo više od 100.000 radnika. Šteta nastala zbog loših privatizacija verovatno nikada neće biti izračunata, a malo je verovatno da će iko odgovarati jer je u ogromnom broju slučajeva pljačka urađena po ,,zakonu''.

Uz preduzeće i zemlja

Petar Matijević, jedan od najvećih zemljoposednika u Srbiji sa više od 30.000 hektara u vlasništvu, kaže da je u preduzećima koja je on kupovao kroz privatizaciju bilo jasno razgraničeno društveno i državno vlasništvo. Obmanjivao je Matijević javnost govoreći: "...Poljoprivredna dobra koja smo kupovali imala su u svom vlasništvu poljoprivredno zemljište. Za ono koje se vodi kao državno, mi licitiramo i dobijamo ga na korišćenje na jednu do tri godine ako ponudimo veću cenu. U zavisnosti od opštine, cene zakupa na godinu dana su od 100 do 500 evra po hektaru...". Ali, uprkos svim javno izgovorenim lažima, Matijevićeve kriminalne privatizacije su se proširile i na pogranični deo Hrvatske sa Srbijom...

Poklon, državna imovina

Stranac ne može biti vlasnik Prema Članu 3 Zakona o privatizaciji, iz privatizacije se izuzima nacionalno bogatstvo, odnosno zemljište, a i Zakon o zemljištu zabranjuje prodaju zemljišta strancima, jer se ono tretira kao teritorija. Stranci, međutim, kažu da oni nisu vlasnici zemljišta nego preduzeća i na osnovu toga obrađuju zemlju.

Pokret "Dosta je bilo" 10. jula 2014. je upozorio da se sklapanjem "štetnog tajnog ugovora" sa firmom El Ravafed (Al Rawafed) iz Ujedinjenih Arapskih Emirata o prodaji poljoprivrednih preduzeća u Srbiji nastavlja "pljačkaška politika vlade Aleksandra Vučića", javila je tada agencija Beta.

"Odlučeno je da 3.700 hektara poljoprivrednog zemljišta u Bačkoj, sa sedam silosa, upravnim zgradama i skladištima koja su u vlasništvu četiri društvena poljoprivredna preduzeća u restrukturiranju, bude prodato za 22 miliona evra, što je daleko niži iznos od njihove tržišne cene", ističe se u saopštenju Pokreta "Dosta je bilo". Kako je navedeno, samo objekti tih preduzeća (Bačka iz Sivca, Jadran iz Nove Gajdobre, ,,Mladi Borac'' iz Sonte i Agrobačka iz Bača) imaju tržišnu vrednost od 4,5 miliona evra, a biće prodati po ceni koja je 20 odsto niža od procenjene. "Cena zemljišta, koje do sada nije bila na prodaju i za koje bi jaka preduzeća u opštini Kula platila i do 10.000 evra po hektaru, iznosiće manje od 6.000 evra po hektaru", ocenio je Pokret "Dosta je bilo".

Al Ravafed, Al Dahra i Tenis u Srbiji?

Al Rafved i nemački Tenis u Srbiji su „otimači zemljišta", piše Vojvođanski istraživačko-analitički centar (VOICE), pozivajući se na izveštaj referentne međunarodne nevladine organizacije GRAIN za 2016. godinu. Pojam „otimanje zemljišta" označava kupovinu ili dugoročni najam velikih površina plodnog zemljišta u zemljama u razvoju ali sve češće i u razvijenim zemljama, a suština je u koncentraciji poljoprivrednog zemljišta koju u drugim zemljama sprovode velike korporacije, individualni investitori ali i vlade.

U Srbiji, prema analizi organizacije GRAIN, postoje tri takve kompanije: nemački Tenis i arapske Al Dahra i Al Rafaved, navodi VOICE. Klemens Tenis, vlasnik nemačke klanične industrije Tenis, pominje se kao investitor koji namerava u stočarstvo u Srbiji da uloži 462,7 miliona američkih dolara, a pripašće mu i 15.000 hektara zemljišta. Ali za sada od toga nema ništa. Jer, vlasnika Tenisa su prevarile vlasti u Srbiji. On je nameravao da u Srbiji tovi i u Rusiju godišnje izvozi oko četiri miliona tovljenika. Nije znao da se u Srbiji svinje vakcinišu protiv bolesti kuge i nije moguć izvoz, osim termički obrađenog mesa na temperaturi od preko 70 stepeni. Kada je uvideo da nije moguć transport vakcinisanih svinja preko zemalja EU, on je za sada odustao od dodeljene mu zemlje u Srbiji, gradnje farmi u Vojvodini...

GRAIN navodi da Al Dahra u Srbiji ima 9.000 hektara, a investicije te kompanije iznose 400 miliona dolara, dok Al Rafaved ima investicije vredne 156,9 miliona dolara i Vlada Srbije daje domaće poljoprivredno zemljište u zakup na 99 godina.

Na pitanja koja je VOICE poslao Vladi Srbije, a tiču se ugovora i poslovanja kompanija Al Dahra, odnosno Al Rafaved, nije odgovoreno u zakonskom roku, navodi taj novinarski istraživački centar.

Problem „otimanja zemljišta" je naizraženiji u afričkim zemljama, ali Odbor za privredu i socijalna pitanja Evropskog parlamenta navodi da je ukupnog poljoprivrednog zemljišta u Evropi sve manje, a sve je više zemlje u rukama određenih velikih preduzeća pa tako jedan posto poljoprivrednih gazdinstava kontroliše 20 odsto poljoprivrednog zemljišta u EU, a tri posto poljoprivrednih gazdinstava kontroliše 50 odsto poljoprivrednog zemljišta, govori jedna vest iz oktobra 2016. godine.

Stečajevi, likvidacije i druge otimačine

Neophodno je dovršiti na pravičan način i pitanje restitucije zadružne imovine, koje predstavlja tabu temu u društveno-ekonomskom i političkom sistemu Srbije. Ne vidi se razlog zašto pravo na povraćaj imovine ne bi imale i zadruge, "kad ga po Zakonu o restituciji imaju sve verske ustanove i naslednici svih fizičkih lica". Prema gruboj proceni, zadružni sektor je oštećen za više od dve milijarde evra po osnovu oduzetih zemljišnih površina i imovine širom Srbije. Pred zadružnim sektorom Srbije stoji više neregulisanih pitanja koja zahtevaju urgentno rešavanje i neophodno je što pre preduzeti značajne reformske procese. Najveći problem odnosi se na "protivustavno egzistiranje društvene svojine u zadrugama, imajući u vidu da od Ustava 2006. godine ne postoji društvena svojina". Ta svojina je de fakto nastala kao zadružna, radom i poslovanjem zadrugara i zadruga, ali se iz političkih i pravnih razloga vodila kao društvena svojina.

Mi smo jedinstveni u svetu po tome što u sektoru zadrugarstva, izuzimajući članske udele zadrugara, u zadrugama praktično nema imovine koja je imovina zadruga ili zadrugara. Dakle, neophodno je što pre izmeniti postojeći, najnoviji Zakon o zadrugama (donet 29. decembra 2015. godine) ili odredbe postojećeg zakona o povraćaju zadružne imovine zadrugama i zadružnim savezima sprovesti u delo, jer nije tačno da ne mogu da se sprovedu, već se radi o koliziji ovog i drugih, kasnije donetih zakona, kao što je Zakon o stečaju. Inače, u Srbiji se donošenje poslednjeg zakona o zadrugama čekalo od 1996. godine. U vremenu čekanja pripremljeno je bilo 11 nacrta. Svaka vlast je obećavala donošenje, ali za to ni danas nema političke volje. Donet je u vreme kada je ministar privrede bio Željko Sertić, pa je to ministarstvo i uradilo postojeći Zakon o zadrugama. Njegova najveća mana je što ne postoje štedno kreditne službe. A, na tome počiva i svetsko zadrugarstvo. Tu klauzulu nije dozvolila guvernerka NBS Jorgovanka Tabaković jer se plašila da će zadruge da uzmu posao NBS. A, tvorca tog takvog zadrugarstva koje danas postoji svuda u svetu je Mihailo Avramović. Sad ćemo obeležiti i godišnjicu tog zadrugarstva.

Bivši državni sekretar u ministarstvu poljoprivrede dr Zoran Rajić ističe da je u toku do usvajanja Zakona o zadrugama bilo u opticaju čak 11 nacrta zakona o zadrugama, obećavajući da će on konačno stići pred poslanike parlamenta Srbije u oktobru 2015. godine. Obećanja identična mnogima davali su i mnogi funkcioneri protekle dve decenije! Nije stigao oktobra, ali jeste 29. decembra 2015. godine. Kada danas govorimo o zadrugarstvu krajem 2011. bilo je 2.088 zadruga različitih vrsta, od toga treba odbiti oko 200 zadruga koje su po Zakonu o ubrzanom stečaju likvidirane, pri čemu poljoprivredne zadruge čine dve trećine zadruga, slede omladinske i studentske, stambene i drugi oblici. Svake godine prve subote u julu obeležava se Međunarodni dan zadrugarstva, od 1923. u okviru Međunarodnog zadružnog saveza, a od 1995. i kao Svetski dan zadrugarstva po odluci Ujedinjenih nacija. "...Pre sedam godina to je bilo posebno značajno, jer se taj dan obeležavao u 2012. godini koja je bila proglašena Međunarodnom godinom zadruga". Srbija inače jedina zemlja u svetu koja je donela poseban zakon samo za jednu zadrugu, i to Zakon o srpskoj književnoj zadruzi 1997. godine u znak zahvalnosti za to što je značajno doprinela očuvanju i razvoju srpske nacionalne kulture, ali i drugih naroda i nacionalnih manjina koji žive na teritoriji Srbije.

Zadružna preduzeća

U Srbiji je sredinom 2017. godine napravljen pokušaj vraćanja duha zadrugarstva i to kao ideja ministra za regionalni razvoj Milana Krkobabića. On je zajedno sa Akademijskim odborom za selo Srpske akademija nauka i umetnosti krenuo u navodnu obnovu srpskog zadrugarstva, kao ideju ujednačavanje regionalnog razvoja Srbije. Jer, Srbije je zemlja u kojoj nestaje svako četvrto selo! Sa selima nestaje i država. Zapostavljen je ceo njen ruralni razvoj i za protekle tri decenije razvoj poljoprivrede je bio samo 0,45 odsto! Srbija je bila zemlja u kojoj se svake godine gasilo po 100 zadruga. Sredinom 2017. godine u njoj je bilo nešto više od 1.500 zadruga. Da bi se zaustavilo nestajanje sela (u 86 odsto njih opada broj stanovnika), ministar za regionalni razvoj je prepoznao akcije Akademijskog odbora za selo SANU i njihove preporuke o akcijama za zaustavljanje nestajanja sela, i prihvatio da je to jedino moguće kroz ruralni razvoj. Pomenuti Milan Krkobabić, ministar za regionalni razvoj, krenuo je u zadrugarsku kampanju, ali mu sa pravom niko nije verovao da može nešto da se postigne. Jer, vlast nije verovala u zadrugarstvo. Činjenice govore za sebe: dok se u Srbiji zadrugarstvo proterivalo, u svetu se razvijalo zadrugarstvo.

U svetu danas postoji milijarda zadrugara organizovanih u 800.000 zadruga. Svaki treći žitelj planete Zemlje nešto radi preko zadruga. Prvi put posle sedam decenija 2017. godine vlast u Srbiji je počela novčano da pomaže zadrugarstvo. Za 22 zadruge (od toga su četiri bile iz Vojvodine) dodeljeno je 197 miliona dinara bespovratnih sredstava. Vlada je videla da se toj akciji ne protivi opozicija i odmah počinje da daje rezultate, jer se vraća vera u zadruge i udruživanje, pa je za 2018. godinu opredelila 804 miliona dinara u te svrhe. Taj novac je dobilo 73 zadruge, a od toga je 19 iz Vojvodine. Tako je zahvaljujući dobroj proceni za neki projekat koji nudi nauka, i za ulaganje od milijardu dinara vraćen barem mali deo nekadašnjeg duha zadrugarstva u Srbiji. Jer, sa tim novcem biće otvoreno 95 malih zadružnih fabrika, odnosno prerađivača sirovina. Prednost u dobijanju novca imaju najnerazvijeniji delovi Srbije, a to je pet okruga u okolini Niša. Tamo su sela i najpraznija, pa se očekuje da će se kroz razvoj zadrugarstva u ta sela vratiti i život, zaustaviti odlazak mladih...

Očekuje se nastavak akcije ,,500 zadruga u 500 sela'', i da će uskoro biti i osnovano 500 novih zadruga u Srbiji. Jer, prema podacima Zadružnog saveza Srbije do kraja 2018. godine osnovano je 330 novih zadruga. Među njima su i tri složene zadruge, koje treba da liče na nekadašnje velike kombinate. Dve su već dobile bespovratna sredstva koje se daju za pomoć razvoju zadrugarstva. Jedna je u Arilju, a druga u Starom Slankamenu. Sad je preostalo da se razgovara i kada će se vratiti neopravdano oduzete njive i drugi objekti. Neopravdano zbog toga što je zadružna imovina uvek imala titulara, dakle po zakonima nije mogla da se obavlja privatizacija. Jer, to je bila neotuđiva privatna imovina. Razlika današnjeg i zadrugarstva posle Drugog svetskog rata je ogromna: onda su ljudi u zadruge unosili celokupnu svoju imovinu, kuće, njive i mehanizaciju ko je imao...To im je posle toga krou pljačkašku privatizaciju oduzeto i nije još vraćeno. Danas udruživanjem u zadruge unose samo svoj proizvod, kako bi ga prodali i naplatili. Udružuju se zbog toga da bi zajednički više i lakše proizvodili i prodavali.

Glosa

Kompanija iz Emirata, Al Rawafed za korišćenje 3.500 hektara državnih oranica u Srbiji uplatila je 109.000 evra za 2015. i 216.000 evra za 2016. godinu. Prema svim relevantnim istraživanjima, to znači da je nakon sklapanja poslovno tehničke saradnje sa Al Rawafedom budžetski prihod od tog zemljišta, na godišnjem nivou, manji i do šest puta! Naime, pre dolaska ovih "investitora" država je od obrađivanja tih parcela zarađivala više od 700.000 evra godišnje. To su rezultati Vučićevog bratimljenja sa Arapima. Njegov veleizdajnički cilj je i ovde postignut: još jedan deo najplodnijih srpskih oranica otet je narodu i državi.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane