Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Razaranja

Kako se završila epopeja u Etnografskom muzeju

Pranje i tuširanje Mirjane Menković

Kako se u Etnografskom muzeju potvrdila narodna izreka "oteto-prokleto". Kako je svojevremenim nestankom prstena od belog zlata započeta serija kraduckanja u Etnografskom Muzeju. Kakvo je, nakon 25 godina izgledalo veliko finale kraduckanja i ko je i zbog čega završio u zatvoru. Ko su sve bili protagonisti pljačke, kakva je međusobna veza nevidljive gondole i dve zgrade u Uzun Mirkovoj ulici. Ko je i zbog čega tom gondolom svaki čas preletao, a ko je svojim potpisom davao legitimitet muljažama, na ova pitanja odgovara istraživač Magazina Tabloid Stanislav Živkov

Stanislav Živkov

Jedna narodna poslovica lepo kaže "Oteto-prokleto" samo što se nikada ne zna kada će nakon otimanja, doći i do proklinjanja odnosno prokletstva. Pokazalo se da je u nekim slučajevima taj međurazmak između otimanja i proklinjanja trajao i po više decenija, dok prokletstvo nije došlo po svoje!

Elem, davno je Mirjana Menković, kustos Etnografskog muzeja u Beogradu, ukrala prsten od belog zlata i nešto novca spremačici Natki Kostovoj, dok je Natka radila na objektu. Ima tome više od dve i po decenije. Usled tog nemilog događaja, došla je Policija i ispitivala Mirjanu Menković, zato što ju je neko video kako se zavlači u sobičak za presvlačenje spremačica. Svi su bili u čudu! Pitali su se, kako je uopšte moguće, da jedan kustos, koji ima troduplo veću platu, opljačka jednu spremačicu?!

Da će Natkin prsten imati neverovatnu moć, Mirjana Menković nije ni slutila. Naime, taj prsten je doprineo da ona kao pljačkašica sitnog kalibra, dospe do funkcije direktora Muzeja, ali ujedno, doprineo je i tome, da svaka njena sledeća pljačka postane providna, odnosno jasno vidljiva ljudima koji imaju oči, ali je na kraju i nagovestio sam svečani zalazak Mirjane Menković koja je pravo iz Muzeja odvedena u zatvor! Sve u svemu, korupcija i nepotizam su glavni elementi koji su zastupljeni, ne samo u Etnografskom muzeju u Beogradu, već u svim institucijama tzv. kulture. Ovi elementi su u poslednjih desetak godina postali navika, u tolikoj meri da se može reći čak, da su to glavni običaji sa početka XXI veka. Kao i kod svih primitivnih zajednica, običaji imaju naročito veliku moć. Ovi običaji koje u kulturnim institucijama sprovodi Ministarstvo kulture i informisanja, obuhvataju i regulišu celokupni život i sav rad u kulturi. Može se reći da se "po običaju" rade "projektne dokumentacije". Kad se koje ljudsko društvo prilagodi svojim običajima, ono ih se uporno drži, i ne napušta ih bez velike nevolje. Zato je značajna kovanica: "Bolje je da nestane sela nego adeta!" Takođe, "po običaju" se zapošljavaju rodjaci. Zahvaljujući ovakvim običajima, kolektivne zajednice više ne postoje, već postoje samo horde, čija struktura je sazdana uglavnom od ćerki, sinova, snajki, zaova, sestrića, jetrva... Glavni ulov su budžetska sredstva! Usled toga, postoje i teške borbe među hordama. Te borbe primoravaju svaku hordu da čvrsto organizuje sve svoje članove radi uspeha u borbi.

Ali ni običaji nisu ništa večito i nepromenljivo. U Etnografskom muzeju u Beogradu se takva nevolja dogodila. Nakon tri decenije pljačkanja, konačno je podignuta optužnica protiv Mirjane Menković. Poznata je po mnogobrojnim skandalima koje je tokom svog tridesetogodišnjeg staža priređivala, kako u Etnografskom muzeju u Beogradu tako i u Muzeju u Prištini što mu dođe na isto, jer su u istoj zgradi. Imala je punih dvadeset godina i privatnu firmu u samom Muzeju, koja joj je isključivo služila za ekonomski običaj - pljačkanje državnih institucija, što je Menkovićeva iz etnologije najbolje razumela. Skandali koje je priređivala su najvećim delom bili pohlepnog tipa, ali nisu izostajali ni skandali nagonskog tipa. Činila je sve ono što jedno ljudsko biće čini nerazumnim. Obično su se u kolektivu čuli komentari: „Pa, ova stvarno nema mozga!" Da mozga zaista nema, neće učiniti nevidljivim ni zvanje muzejskog savetnika, ni funkcija direktora, kao ni doktorat, koji je stekla podmićivanjem pojedinih profesora na Odeljenju za etnologiju, Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Pohlepa Mirjane Menković je dostigla vrhunac dolaskom na funkciju direktora Etnografskog muzeja. Na ovu funkciju ju je imenovala Vlada RS na urgenciju njene najbolje drugarice Aleksandre Fulgosi, pomoćnice ministra u Ministarstvu kulture i informisanja. Ivan Tasovac i Aleksandra Fulgosi su 2014. godine postavili Mirjanu Menković na mesto v.d. direktora Etnografskog muzeja u Beogradu, uprkos regularno održanom konkursu za mesto direktora, što je zahtevalo samo Ministarstvo kulture, na koji se Menkovićeva nije ni javila.

Menkovićeva je sa Fulgosi pljačkaški mehanizam razvila još u Koordinacionom odboru za Kosovo i Metohiju, u ruralnom delu Srbije, gde su ljudi po svojoj prirodi takvi, da ne bi ni pomislili da dve „naučnice" koje dolaze iz Beograda, mogu da se bave isključivo pljačkom. Niko ih nije prijavio punih dvadeset godina. Ostavljene tako same sebi, sa mogućnošću da pljačkaju, počele su se vraćati u takvu vrstu primitivizama, odnosno, socijalno stanje, koje jedino liči na orgije kanibala.

Brutalna pljačka budžetskih sredstava otpočela je odmah! U paketu sa Menkovićevom, Ministarstvo kulture i informisanja je poslalo i tim zlostavljača - kanibala.

Glavni zlostavljači su advokati Dragan Mijailović i propali političar Miloš Aligrudić. Oni u Etnografskom muzeju figuriraju kao maskote za slučaj da se nađu uzbunjivači, kojima će ovi po kratkom postupku napisati otkaz, što u Etnografskom muzeju nikada nije bio običaj.

Uobičajen postupak koji Ministarstvo kulture sprovodi u institucijama, u kojima se „kultura" tvori teškom mukom je prekinut u Etnografskom muzeju, zahvaljujući uzbunjivačima. I ovde, nažalost, takvih radnika ima samo nekoliko, dok se ceo kolektiv pravio da ništa ne vidi i da je opšta histerija u koju su upali sami zlostavljači, zbog toga što svesno pljačkaju, sasvim normalna radna, svakodnevna, atmosfera. Pretpostavka je da svi znaju šta su zlostavljači, ali za one koji ne znaju šta su uzbunjivači, definicija glasi: Uzbunjivač je neko ko koristi slobodu govora da se suprotstavi zloupotrebi vlasti koja je izgubila poverenje javnosti. Uzbunjivači kod onih kojima se suprotstavljaju izazivaju osnovni životinjski instinkt. Kada životinje osete pretnju, žele da unište uzbunjivača.

Glavna stvar kod uzbunjivača jeste da osigura da istina izadje u javnost. Cilj uzbunjivača je da uspostave adekvatan, efikasan i efektivan sistem upravljanja prijavama lica koji ukazuju na nepravilnosti, korupciju i organizovani kriminal. S obzirom da je u takvim situacijama, poslovna komunikacija nemoguća, kao što je nemoguća i osnovna ljudska komunikacija, uzbunjivač je primoran da upotrebi takav način sporazumevanja koji najviše liči na obraćanje divljoj životinji. Arbitrarnost je ono što ljudski prirodni jezik, za razliku od životinjskog, i njegova značenja, čine posebnim.

Vokabular uzbunjivača mora biti grub i često prost, jer zlostavljači samo takav vokabular razumeju. Ne kaže se slučajno „Klin se klinom izbija". Nežne i fine reči ne znače ništa u situcaiji brutalne pljačke, niti su one moguće. Jezik izražava misli i ono što jezik govori, deo je „zdravog razuma". Zdrav razum je najbolje sagledati kao narodno mišljenje. Indikativne rečenice, koje se koriste za izricanje tvrdnji, reprezentuju situaciju koja je čini istinitom. To znači: rečenica je istinita ako i samo ako je prisutna određena situacija, a nije istinita ako situacija nije prisutna. Zato, rečenica „Mirjana Menković jeste lopov" jeste indikativna, istinita rečenica jer je određena situacija slučaj. Značenje rečenice jeste u njenim uslovima istinitosti.

Dakle, određena rečenica se s punim pravom može izjaviti ako i samo ako je određena situacija slučaj. Ova indikativna rečenica jeste postulat. Jezička kompetencija je mentalno stanje govornika. Govornik, naprosto zato što ima to mentalno stanje, može otkriti činjenice. To bi bile činjenice o značenju iskaza za koji je govornik kompetentan. Problem objašnjenja značenja povezan je s problemom objašnjenja jezičke kompetencije i razumevanja. Nije tačno ono što ljudi govore, da hiljadu puta izgovorena laž, jednom postaje istina. Evo, na primer, možemo hiljadu puta izgovoriti da „Mirjana Menković nije lopov" i to nikada neće postati istina u bilo kom mogućem svetu. Laž je laž, a istina je istina! Neke su rečenice istinite, a neke lažne, i nikada nisu istovremeno i jedno i drugo. U suprotnom, razum ne bi postojao.

Sam ministar kulture Vladan Vukosavljević ni najmanje se nije začudio što mu stižu razna obaveštenja iz Etnografskog muzeja, napisana neuobičajenim jezikom o aktuelnoj situaciji, već je, uprkos tome, davao izjave da je „autsorsovanje" privatnih kancelarija koje pružaju pravnu pomoć, sasvim normalna stvar. Da to nije tačno, potvrdiće Državna revizorska institucija svojim nalazom: "Muzej je izvršio plaćanje za pravne usluge u ukupnom iznosu od 898.000,00 dinara bez pravnog osnova, iako poslove pravobranilaštva za zaštitu imovinskih prava interesa Republike Srbije obavlja Državno pravobranilaštvo i iako Muzej ima sistematizovano radno mesto "Sekretar Muzeja", što nije u skladu sa članom 2. stav 2. Zakona o pravobranilaštvu i članom 56. stav 4. Zakona o budžetskom sistemu.

Ovlašćenje je izdala Mirjana Menković a predmet ugovora su poslovi zastrašivanja uzbunjivača i vodjenje sudskih procesa protiv dugogodišnjih radnika Etnografskog muzeja, koji će ukazivati na organizovani kriminal." Pored svih nepravilnosti, isplaćivala im se i nagrada na osnovu Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, a na osnovu fakture advokata koja je bez potpisa i pečata.

Sledeća nagrada im se isplaćivala za pružanje drugih usluga u iznosu od 40.000,00 mesečno za svakog advokata. Naravno, Muzej nije prilikom nabavke pravnih usluga obezbedio konkurenciju, već su ovi poslati po patriotsko kosovarsko partijskoj liniji DSS-a. Uprkos članu 5. Statuta Muzeja, kojim je određeno da je Muzej pravno lice koje obavlja delatnost od opšteg interesa i da je, kao javna služba, organizovan i posluje kao ustanova čiji je osnivač Republika Srbija. Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova, koji su uradili isti advokati, u Odeljenju za zajedničke poslove, obrazovana je Pravno administrativna služba, u kojoj je sistematizovano radno mesto Sekretar Muzeja, u Odeljenju za zajedničke poslove. Na pitanje uzbunjivača da se Ministarstvo izjasni po pitanju svih nepravilnosti, Igor Jovičić, sekretar Ministarstva kulture i informisanja, dao je objašnjenje da su funkcioneri u tom Ministarstvu samo „sezonski berači jagoda", zbog toga što oni ugovore dobijaju na po tri meseca i da ne mogu da se mešaju u sopstveni posao. Međutim, ovim beračima je sezona nešto nepredviđeno potrajala.

Protivzakonito "autsorsovanje" privatnih advokatskih kancelarija nije jedino što je Ministarstvo kulture i informisanja priredilo ovom Muzeju. Iz upućenog kadrovskog "paketa" , poput pajaca iz kutije iskočila je i Dragana Radojičić, direktor Etnografskog instituta SANU. Ova osoba iz Herceg Novog, gde uglavnom boravi u toku godine, putem elektronskog potpisa, protivzakonito raspoređuje budzetska sredstva u Srbiji. Tako valjda radi i u samoj SANU.

Da bi cela priča poprimila odlike pravog meteža, došlo je do izražaja kada su iz firme preko puta - Jugoslovenske kinoteke, nevidljivom gondolom počele da preleću Ljubinka Terzić, finansijski direktor i Miljana Dedović, dipl. pravnica. Bez ikakvog dokumenta da su u Etnografskom muzeju angažovane na bilo koji način i po bilo kom osnovu, Ljubinka Terzić, koja odaje utisak jeftine blagajnice i Miljana Dedović, oblajhana plavuša, su sve vreme bile u Komisijama za javne nabavke Etnografskog muzeja, gde je jasno šta su radile. Miljana je u pomoć pozvala i strinu Ranku Dedović, da im pomogne da što pre urnišu Etnografski muzej. Nije bitno to što je Ranka Dedović slučajno Šapićeva ujna, već je bitno to što je Miljanina strina. Dakle, u ovom slučaju sve je išlo po očevoj liniji. Pljačkaški mehanizam koji su one primenjivale je vrlo prepoznatiljiv. Obično se izvodi jeftinim manipulacijama. Svodi se uglavnom na potpuno neznanje i lupetanje. Ističe se njihovo nepoznavanje osnovnih stvari, koje su za trideset godina radnog staža morale imati, toliko, da su trebale makar naučiti kako se pljačka. Pljačke su se odvijale uglavnom na isti način. Mnogo primera ide tome u prilog. Predstavićemo nekoliko.

Ljubinka Terzić i Miljana Dedović prelete nevidljivom gondolom iz Kinoteke u Etnografski, da odobre isplatu na osnovu protivzakonito donete Odluke Dragane Radojičić, tada, predsednice Upravnog odbora Etnografskog muzeja, da se Mirjani Menković isplati nagrada za "izuzetne rezultate rada u Muzeju", u vidu jednokratne novčane nadoknade u visini ostvarene tromesečne zarade na mestu v.d. direktora. A naravno da je neposredno pre toga Menkovićeva sama sebi povećala platu i to toliko da je koeficijent koji je samoj sebi dodelila nepostojeći na nivou kulture. Ta nagrada je iznosila 632.720,00 dinara. Ljubinka i Miljana to izvode pomoću tri fakture dobavljača Zanatske radnje "Hom art", vlasnika Željka Markovića, preduzetnika, koga niko u Muzeju nije video. Njegova nesreća je u tome što ima Ljubinku. Pa se tako,po jednoj fakturi, iznos od 143.220,00 dinara uplaćuje za dizajn kataloga za izložbu "Veliki rat mali čovek"; Naredni iznos od 160.600,00 sadrži opis prikupljanje dokumentacije, fotografisanje, prevod za katalog "Nadgrobni spomenici", koji se nikada nije pojavio; a tu je i iznos od 328.900,00, za prevod i dizajn za XXIII međunarodni festival etnografskog filma.

Ove dve radnice Jugoslovenske kinoteke, na lageru imaju plejadu firmi preko kojih pljačkaju na napred opisan način. Nije tu samo "Hom art" u pitanju, tu su i Gaudeus, TerKo PR (akronim od Terzić), Đenerali, Ornament inženjering... Najinteresantnije od svega je što im je Ministarstvo kulture i informisanja dodelilo ulogu i u Komisiji za uvođenje platnih razreda na nivou kulture. Iz tih razloga se platni razredi nikada neće ni uvesti u Republici Srbiji. Da naglasimo, Etnografski muzej inače ima svoje Računovodstvo i radnice u istom, pa se postavlja pitanje šta su one radile dok su im se Ljubinkica i Miljanica mešale u posao?

Najveći iznosi u kulturi se ostvaruju putem "projektnih dokumentacija", koje na kraju nikada ne budu urađene. Dakle, takva dokumentacija ne postoji! Ista manipulacija nije izostala ni u Etnografskom muzeju. Nakon lažnih "projektnih dokumentacija" idu lažne rekonstrukcije. One se obično svedu na krečenje i šminkanje. Inače, takva dokumentacija bi morala da sadrži analizu postojeće funkcionalne organizacije prostora, novoprojektovanu namenu površina i analizu potrebnih arhitektonsko građevinskih intervencija. Menkovićeva je celu ovu priču započela sa firmom "Šiping", kojoj je za početak uplatila 2.858.400,00, a da za uzvrat, Muzej nikada nije dobio ovakvu dokumetnaciju.

Međutim, Ljubinka Terzić je smišljala i tendersku dokumentaciju, te administrativnu dokumentaciju koja je bila toliko bitna i važna tako da je administrativna dokumentacija Muzej u 2014. godini koštala sitnicu od 434.500,00 din. Za smišljanje imaginarnih dokumentacija, Ljubinka Terzić je od Menkovićeve dobila 1.000.000,00 dinara, bez ikakvog ugovora. Svakodnevno je Ljubinka preletala u Muzej i iznosila gomile papira.

Leteli su papiri na sve strane. Kad je Policija došla, Ljubinka i Menkovićeva su se pravile da se ne poznaju. Tvrdile su da se nikada nisu videle a viđali su ih zajedno svi redom osim njih samih!? Odeljenje za budzetsku kontrolu, Ministarstva finansija, navodi da u postupku kontrole, nisu pruženi dokazi da je Etnografski muzej, u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama, sproveo postupak javne nabavke, što znači da su Ljubinkica i Miljanica četiri godine glumile da znaju da rade javne nabavke.

Gluma na filmu je u Kinoteci predmet muzejske zaštite ali u Etnografskom muzeju svakako nije. Navešćemo još jedan primer iz 2014. godine , koji liči na prethodni, a koji je Menkovićka podmetnula Državnoj reviziji kao za 2017. godinu ali sada sa iznosom od 4.739.111,50: 174.900,70 din, sa opisom priprema i obrada fotografija za štampanje skaredne monografije od 5 kg Mirjane Marić, Moda i dizajn (štampano 130 kom x 5 kg = 650 kg obojene hartije, pare dao prethodni direktor Tasić), izvršeno plaćanje sa budzeta firmi koja nije u sistemu PDV-a, sa opisom centralno grejanje. To su Ljubinka i Menkovićeva smislile dok su pile toplu čokoladu u kafiću. Izložba Mirjana Marić nije muzejski projekat, već je projekat njene private firme tj udruženja građana Mnemozine ugašenog 28.12.2018 , koja postoji upravo zbog ovakvih stvari. Kako Budzetska navodi, ne zna se, ko je, kada, i u kom obimu izvršio ove usluge koje su fakturisane, a koje je Etnografski muzej platio zanatskoj radnji "Hom art": 104.830,00 din, sa opisom - dodatni poslovi na organizaciji i pripremi Međunarodnog festivala etnološkog filma, što je projekat Etnografskog muzeja koji ima svoje radnike na neodređeno vreme i koji se bave organizacijom i pripremom ovog Festivala, pa nije jasno zašto je uplaćeno opet "Hom artu", samo sada nije u pitanju centralno grejanje, već su usluge kulture;

235.400,00 din je uplaćeno ponovo istoj firmi, sa opisom, priprema i obrada materijala za štampu, unos teksta i korekturu za realizaciju tematskih izložbi (?);205.700,00 din sa opisom - povećani obim posla na izložbi Veliki rat mali čovek;143.220,00 din sa opisom - dizajn kataloga za izložbu Veliki rat mali čovek;328.900,00 din sa opisom - prevodi i dizajn za XXIII festival etnološkog filma;179.960,00 din sa opisom - povećan obim posla;248.600,00 din sa opisom - prevod za Glasnik Etnografskog muzeja.

Ni uz jedan od napred navedenih pobrojanih računa koji su slučajno odabrani od strane Budžetske, primenom metode slučajnog uzorka, nema nikakvog priloga, izveštaja o obavljenom poslu, zapisnika, radnog naloga, imena angažovanih lica i broja sati, datuma kada su i koji poslovi izvršeni, ničeg specifičnog u vezi sa uslugama koje su fakturisane, a usled čega bi se moglo zaključiti da su izvršene. Takođe, izvršen je rashod u iznosu od 735.000,00 din omladinskoj zadruzi "Gaudeamus", za vršenje usluga čišćenja i spremanja depoa van postupka javne nabavke - ne postoje izveštaji o izvršenim uslugama a opisano je kod konta - usluge kulture. Zatim je Muzej izvršio plaćanje dobavljaču „Krol Housekeeping" d.o.o. u iznosu od 3.608.000,00 dinara na osnovu dostavljenih računa, sa nepotpisanim evidencijama o radu zaposlenih kod dobavljača, zbog čega se ne može utvrditi da su usluge zaista izvršene što nije u skladu sa članom 58. Zakona o budžetskom sistemu. Sve ukazuje isključivo na pravu kaubojsku pljačku. Iznos od 4.739.111,50 dinara je završio u džepovima Ljubinke Terzić i Mirjane Menković i njihovih sinova i snajki. Ponešto su dobili i uvlakači koji rade u Muzeju i koji se za sitan novac mogu kupiti. Dok su se plate revidirale za 10% radnicima, Menkovićeva je delila novac i šakom i kapom, kome je ona htela. Sitnim novcem je potplaćivala spremačice, Miroslava Mitrovića, kustosa, "doživotnog muzej pandura Žilovića" I još nekolicinu radnika Muzeja i prodatih duša, koji su bili spremni sve da urade ne bi li se domogli još neke kintice "preko plate". Sva budzetska sredstva su se arčila na isti način. Najveći iznos koji je u jednom dahu uplaćen nekoj firmi bio je iznos od 18.500.000,00 din Ornament inženjeringu za rušenje Manakove kuće. Takođe, iznos od 10.560.000,00 uplaćen je Mašinoprojektu a da se pritom ne zna zbog čega. Verovatno je opet u pitanju nepostojeća projektna dokumentacija. Ostali su dva miliona, tri miliona, million...

Odeljenje za budžetsku inspekciju Ministarstva finansija je za ove brutalne pljačke podnela samo prekršajne prijave i to protiv Mirjane Menković i Miroslava Tasića, koji je u prvoj polovini 2014. godine bio direktor Muzeja i koji je upao u budzetski zapisnik i kriv i dužan.

Na Prekršajnom sudu su za ukupnu cifru, bez obzira koliko ona iznosi, dobili kazne po 50.000,00 din. Menkovićeva je ovu kaznu, naravno, platila od budzetskih sredstava namenjenih za sledeću godinu, a Tasić se po čaršiji hvalio kako je za sve pare koje je opljačkao "prošao samo sa opomenicom". Menkovićeva se svojom Izjavom pravdala Odeljenju budzetske inspekcije "da nije bila svesna da je metodologija isplate, na način kako je sve isplaćeno, imajući u vidu Ljubinkicu i Miljanicu, nepravilna, već je toga postala svesna tek u trenutku razgovora sa Budzetskom inspekcijom." Medjutim, kasnije, nakon odlaska ove inspekcije, kada je postala svesna, nastavila je istom metodologijom isplate istim licima, naravno bez dokumentacije.

Ovako se završio prvi deo epopeje u Etnografskom muzeju.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane