Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nestajanje

Građani Srbije izumiru od bede i gladi

Ministar otima od usta

Država Srbija se energično zalaže da izgladni sopstveni narod ili da ga natera da se iseli. Socijalna davanja za najsiromašnije su sve manja i sve je teže doći do njih, a gladnih je sve više. Ako se nastavi postojeće raslojavanje stanovništva uskoro ćemo imati istu situaciju kao u najbednijim zemljama sveta: pet odsto neće znati gde sa parama, a ostali već umiru od gladi.

Igor Milanović

Društvo u Srbiji je duboko podeljeno na one ekstremno bogate i one ekstremno siromašne. Sredine gotovo da više ni nema.

onim najbogatijima gotovo da nema nikakvih podataka, kao ni o onim najsiromašnijima, odnosno podaci zavise od potreba trenutne politike. Tako je, primera radi, poslednje istraživanje "Eurostat"-a i Republičkog zavoda za statistiku. čiji su rezultati objavljeni pre mesec i po dana, pokazalo da oko 600.000 građana Srbije prima neki oblik socijalne pomoći.

Sa druge strane, Radio Televizija Srbije je u oktobru prošle godine objavila podatke nekog svog istraživanja, koje je trebalo da potvrdi tezu Aleksandra Vučića da živimo u „zlatnom dobu", po kome socijalnu pomoć u Srbiji prima samo 8.200 porodica, odnosno 20.852 osobe.

U isto to vreme dr Nada Novaković, naučni saradnik Instituta društvenih nauka, je objavila svoja saznanja, po kojima je 267.949 ljudi dobijalo osnovnu socijalnu pomoć, a njih 446 hiljada posebnu mesečnu naknadu.Najverovatnije je ovaj poslednji izveštaj i najtačniji, budući da se dr Novakovićka pozivala na isplate iz budžeta.

Ni rezultati „Eurostat"-a i Republičkog zavoda za statistiku nisu daleko od istine, budući da oni prikazuju broj osoba kojima je socijalna pomoć neophodna, jer žive ispod granice siromaštva, bez obzira da li oni tu pomoć realno primaju ili ne.

Istina je, kao i uvek, još surovija, jer po rezultatima nekih drugih istraživanja, samo u ruralnim sredinama ima oko 900.000 osoba ugroženih siromaštvom ili siromašnih, a koje statistika ne prepoznaje, jer imaju više od dozvoljenog zemljišnog maksimuma.

Statistički posmatrano, prag siromaštva je postavljen na 15.600 dinara mesečno za jednočlano domaćinstvo. Ovo je samo birokratska akrobacija, jer onaj ko ima ovako niske mesečne prihode nije „na pragu siromaštva", on je već siromašan i na korak od izgladnjivanja. Po istoj toj statistici, apsolutno siromašan je onaj ko ima 12.045 dinara ili manje mesečno na raspolaganju. Za dečiji dodatak je cenzus još rigorozniji i iznosi 8.051 dinar po članu porodice, odnosno ko mesečno ima više prihode nije dovoljno bedan da ostvari dodatnu pomoć u visini od 2.593 dinara mesečno po detetu.

Iako su već ove sume daleko ispod minimuma neophodnog za život, država smatra kako ni to nije dovoljno malo, odnosno da su i osobe koje mesečno zarađuju 8.500 dovoljno bogate da mogu da se prehrane, kupe higijenska sredstva, odeću, obuću, pa da im još preostane i za plaćanje svih mesečnih dažbina i to sve bez državne pomoći!Naime, Zakon o socijalnoj zaštiti predviđa da pravo na mesečnu novčanu pomoć imaju samo osobe kojima na raspolaganju stoji manje para od iznosa te pomoći.

Prema odredbama Rešenja o nominalnim iznosima novčane socijalne pomoći taj iznos je trenutno limitiran na 8.283 dinara mesečno za jednočlano domaćinstvo. Samo onaj ko prihoduje maje od tog iznosa ima pravo na materijalnu mesečnu pomoć, ali najviše do tog iznosa i to samo devet meseci godišnje?!?

Naime, kako Zakon predviđa, kod radno sposobnih primalaca materijalne pomoći revizija (provera) se vrši na svakih devet meseci i ona nekim čudom uvek traje maksimalno propisana tri meseca, tokom kojih socijalno ugroženi nema prava ni na kakvu pomoć?!?

Tromesečni prekid davanja pomoći, dakle, nije nikakva zakonom propisana nužnost, već čista zloupotreba zakona.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prošle godine je minimalna potrošačka korpa vredela 36.813,41 dinara, a ove godine bi trebalo da je poskupela za oko pet odsto, koliko su povećane cene u maloprodaji najosnovnijih životnih potrepština. Potrošačke korpe se izračunavaju za tročlano domaćinstvo: dva odrasla člana i maloletno dete. Istovremeno, mesečna socijalna pomoć po Rešenju o nominalnim iznosima novčane socijalne pomoći za istu takvu porodicu trenutno iznosi 14.910 dinara. Da li je potrebno još neko objašnjenje da bi se videlo kako država planski izgladnjuje sopstveno stanovništvo?

I pored toga što se za socijalno najugroženije izdvaja daleko manje nego za nabavku novih vozila za članove vlade i zaposlene u ministarstvima, država i tu gleda da maksimalno uštedi, pa postavja sve više administrativne barijere.

U pojedinim mestima, kao što je na primer Vranje, socijalne službe odbijaju zahteve za dodelu socijalne pomoći pozivajući se na takozvanu propuštenu dobit. Propuštena dobit je ona dobit koja je mogla da bude ostvarena da je podnosilac zahteva za socijalnu pomoć bio radno angažovan. Dakle, smatraju „mudraci" u Vranju, ako neko ima priliku da zaradi 20.000 dinara, a to ne učini, odnosno svojom krivicom ne ostvari taj prihod (na primer jer se nije prijavljivao na sve konkurse za radna mesta, ili nije dovoljno revnosno okopavao svoju baštu i tako stekao zaradu), on nije socijalni slučaj?!? Tako posmatrano ni jedan radno sposoban građanin ne bi mogao da dobija socijlnu pomoć.

Onaj koga Centar za socijalni rad odbije, ima pravo da se na to rešenje žali Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Drugostepeni postupak u proseku traje i do tri godine, a u slučaju da žalilac preživi svo to vreme on nema pravo na retroaktivnu naplatu pomoći od dana podnošenja zahteva.

Dešavalo se da radnici Centra odbiju da prime zahtev za dodelu socijalne pomoći uz usmeno obrazloženje da je neosnovan. Ovo je protvzakonito, ali se samo njih 53 odlučilo da podnese pritužbu Zaštitniku građana. Ovo su podaci iz 2017. godine, za prošlu i ovu godinu Zaštitnik nije dao nikakve izveštaje, verovatno da ne bi narušio mit o „zlatnom dobu" i „vladavini prava".

Ako se i desi da neko dobije pravo na materijalnu pomoć, on je istovremeno i radni obveznik tog istog Centra za socijalni rad. Ova radna obaveza počiva na jednoj uredbi koju je doneo još Aleksandar Vulin dok je bio resorni ministar, a ne na zakonu. Novi predlog Zakona o socijalnoj zaštiti predviđa obavezu svakog primaoca materijalne pomoći da istu odradi kroz besplatan društveno-koristan rad. Već godinama pred Ustavnim sudom na razmatranje čeka nekoliko inicijativa za ocenu ustavnosti pomenute Vulinove uredbe.

Činjenica je, međutim, da niko, pa ni država, shodno članu 26. Ustava Republike Srbije i nekoliko međunarodnih konvencija, nema pravo da bilo koga primorava, odnosno uslovi (bilo čime) da obavlja bilo koji posao koji ne želi. U Konvenciji o prinudnom radu Međunarodne organizacije rada, na čije se primenjivanje Srbija obavezala, piše da "prinudni ili obavezni rad označava svaki rad ili uslugu koji se zahteva od jednog lica pod pretnjom ma koje kazne i za koji se to lice nije ponudilo dobrovoljno".

Kritičari ove uredbe koja bi tokom prve polovine ove godine, kako je najavljeno, bila pretočena u Zakon, ističu kako je isti efekat moguće ostvariti kada bi se nezaposlenima i primacima socijalne pomoći ponudila neka nadoknada za obavljeni rad. To ne mora da bude zakonom propisana minimalna cena rada, može da bude i manje, ako se uračuna i materijalna pomoć koju osoba dobija od države. Osim toga, ističu kritičari, čak ni osuđenici na izdržavanju zatvorskih kazni po zakonu ne mogu da budu prisiljeni na rad bez naknade.

U godišnjim izveštajima Evropske komisije o napretku Srbije u EU integracijama uvek se preporučuje povećanje obuhvata korisnika socijalnih davanja. Sa druge strane, u obrazloženju nacrta koje je Ministarstvo sastavilo postoji potpuno jasna namera da se uštedi. Naime, pisci predloga procenjuju da bi se primenom odredbi zakona koje omogućavaju prisilnu aktivaciju radno sposobnih korisnika umanjili postojeći budžetski rashodi za ovu oblast i to između tri i četiri procenta, što ukupno oznosi od 390 do 520 miliona dinara na godišnjem nivou, odnosno maksimalno samo do četiri i po miliona evra.

Resorno ministarstvo je više puta najavljivalo kako će iz predloga nacrta Zakona izbaciti sporne odredbe, ali su se one na neki volšeban način održale do danas.

Glad i beda stanovništva su problem za običan narod, dok su za one izabrane prilika za dodatnu zaradu.

Grad Beograd u svojim javnim oglasima u kojima traži snabdevača narodnih kuhinja cenu jednog obroka procenjuje na 1,28 evra, odnosno na oko 150 dinara. Koliko stvarno vredi porcija iz kazana teško je proceniti, ali je lako videti koliko se preliva u nečiji džep na primeru lanč paketa koji se dele za vikend i praznike. Tako, primera radi, na beogradskoj opštini Vračar, u jednom lanč paketu se nalaze: pileća pašteta (maloprodajna cena oko 30 dinara), jedno bareno jaje (maloprodajna cena 12 dinara), jogurt (15 dinara), hleb (četvrt vekne je oko 12 dinara) i voće (jedna jabuka, oko 15 dinara). Sve zajedno, jedva nešto preko polovine sume koju je grad isplatio dobavljaču i to računajći po maloprodajnim cenama, dok su cene u veletrgovinama (gde dobavljač kupuje) još niže.

U Vranju je godinana jedini snabdevač narodnih kuhinja (i to bez učestvovanja na tenderima, kojih nije ni bilo) preduzeće u vlasništvu Nenada Milojevića, predsednika Saveta SNS za socijalna pitanja. Ista situacija je i u većini drugih mesta, odnosno kako narod kaže „članska karta SNS-a vredi tri careva grada".

U Srbiji ima samo oko 35.300 korisnika narodnih kuhinja (ne računajući Beograd koji, iz nekog razloga ne saopštava broj korisnika narodnih kuhinja koje on snabdeva, a ne Crveni krst), odnosno tek svaki sedmi primalac socijalne pomoći dobija i jedan besplatan obrok dnevno. Razlog za ovo je dodatna šuma propisa koja jednog primaoca socijalne pomoći razdvaja od kazana sa besplatnim jelom.

Istovremeno kada su objavljeni rezultati istraživanja „Eurostat"-a o broju siromašnih u Srbiji, pojavili su se u rezultati jednog drugog istraživanja, koji detaljnije navode na šta prosečan stanovnik Srbije troši novac.

Prosečna statistička porodica u Srbiji troši mesečno 15.946 dinara na hranu i piće. Ovo se odnosi na proizvode i količinu takozvane "minimalne potrošačke korpe" koja sadrži samo ono najnužnije za preživljavanje. Da ponovimo kako ista ta prosečna statistička porodica mesečno na ime socijalne pomoći dobija 14.910 dinara, ali samo devet meseci godišnje - preostala tri meseca ne dobija ništa.

Sa preživljavanjem nemaju problema samo primaoci socijalne pomoći, već i radnici i penzioneri. Radnik sa minimalnom mesečnom zaradom jedva da ima dovoljno para da se najskromnije prehrani i da plati sve račune. "Eurostat" tvrdi kako oko 70 odsto zaposlenih u Srbiji ima primanja niža od proseka, a ni oni koji su na proseku ili nešto iznad njega nisu bogataši. Na protiv.

Prosečni mesečni prihodi, kao i cena potrošačkih korpi (kako one prosečne, tako isto i one minimalne) variraju od grada do grada, ali nigde prosečni prihod nije dovoljan za prosečnu potrošačku korpu. Primera radi: u Beogradu su najveći prosečni mesečni prihodi (61.511 dinara), ali ta prosečna porodica bi za prosečnu potrošačku korpu morala da izdvoji 74.164 dinara, odnosno oko 14.000 više nego što zarađuje. Za minimalnu potrošačku korpu od 43.832 dinara bi, međutim, ta zarada bila dovoljna.

U siromašnim opštinama situacija je još gora. U Leskovcu, na primer, prosečni prihod tročlane porodice iznosi 40.149 dinara mesečo, ali bi ona za prosečnu potrošačku korpu tamo morala da izdvoji 61.216 dinara, odnosno 50 odsto više nego što zaradi?!?

Kako tvrdi Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja prosečna penzija u Srbiji iznosi 26.320 dinara mesečno, što pokazuje kako su penzioneri i dalje najvažniji izvori prihoda jedne porodice. „Eurostat", međutim, ukazuje na drugu stranu te medalje, odnosno na činjenicu da oko polovine najstarijih građana Srbije, uprkos penziji, nema dovoljno za život. Manje od 40 odsto penzionera može da se pohvali prosečnom ili višom penzijom, dok čak četvrtina njih nema za jelo celog meseca. Među najugroženijim penzionerima su ratni vojni veterani, posebno invalidi, čiji položaj ni do danas nije na zadovoljavajući način rešen.

Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da je broj pripadnika srednje klase u Srbiji manji od broja gladnih. Ista takva je situacijia i u najsiromašnijim zemljama sveta. Statistički posmatrano, onih koji su po zvaničnim procenama siromašni ima 25,7 odsto. Dodatnih 45 odsto imaju prihode manje od proseka, ali iznad praga siromaštva, 10 odsto su oni koji su bogati (manje od tri odsto je izuzetno bogato), što sve zajedno čini 80 odsto stanovništva. Pomenutih 10 odsto bogatih i ekstremno bogatih raspoalaže sa više novca od 70 odsto onih koji imaju prosečna ili niža primanja.Preostalih 20 odsto je srednja klasa koja je u svakom društvu glavni nosilac konzuma, pa samim tim i pokretač privrede.

Primer koji ovo objašnjava je veoma jednostavan: bolje je imati milion ljudi koji raspolažu sa 1.000 evra, nego jednog čoveka koji ima milijardu evra. Taj jedan, bogataš, troši više za hranu, piće i odelo od običnog čoveka koji raspolaže sa 1.000 evra, ali ni približno onoliko koliko u zbiru potroši njih milion.

Ako srpsko društvo nastavi sa ovako dubokim podelama u kojima nestaje srednja klasa, privreda će u jednom trenutku potpuno zamreti i svesti se na nivo najsiromašnijih zemalja na svetu. Već sada više od polovine afričkih zemalja ima standard viši od onoga u Srbiji.

A.1:

Kad ministar propisuje

„Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja donosi REŠENJE o nominalnim iznosima novčane socijalne pomoći ('Službeni glasnik RS', broj 31 od 27. aprila 2018.)

Polazeći od osnovice za utvrđivanje visine novčane socijalne pomoći, koja usklađena sa indeksom potrošačkih cena u prethodnih šest meseci od 1. aprila 2018. godine iznosi 8.283,00 dinara, nominalni iznosi novčane socijalne pomoći utvrđuju se:

za pojedinca, odnosno nosioca prava u porodici u visini 1 od osnovice ili 8.283,00 dinara;

za svaku narednu odraslu osobu u porodici u visini 0,5 od osnovice ili 4.142,00 dinara;

za dete do 18 godina u visini 0,3 od osnovice ili 2.485,00 dinara;

Ovo rešenje se primenjuje počev od utvrđivanja prava na novčanu socijalnu pomoć za april 2018. godine.

Ovo rešenje objaviti u 'Službenom glasniku Republike Srbije'.

Broj 338-00-002/3/2018-09

U Beogradu, 20. aprila 2018. godine

Ministar,

Zoran Đorđević, s.r

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane