Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

KAD BI SVI...

Kad bi svi radili svoj posao, a u to spada i odbrana integriteta svoje profesije, Vučić bi pao za nedelju dana. Protestne šetnje vikendom nisu način za rušenje ovog režima i zato jenjavaju, posebno kad opozicija pokušava da ih iskoristi kako bi se prečicom vratila na vlast. Sistem se mora menjati sistemski i sistematskim radom. Kad bi svi, svako u svojoj oblasti otpočeli sa protestima i štrajkovima, padalo bi jedno po jedno Vučićevo utvrđenje, a onda i on jer svi tragovi nezadovoljstva vode ka njemu. Ovako svi konkretni i realni zahtevi se gube u gomili drugih, pa ih nezrela i neiskrena opozicija uopštava i pretvara u opšta mesta. Povratno, u parolama tipa, slobodni izbori i slobodni mediji, ljudi ne prepoznaju sebe, jer šta im garantuje da će kad se to desi, njihovi problemi biti rešeni, da će Srbija postati pravna država u kojoj će institucije služiti građanima a ne vladati njihovim sudbinama, da će živeti bolje, tvrdi Miodrag Mile Isakov, kolumnista Magazina Tabloid , bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i ambasador u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Kako ide ona Arsenova himna za decu "Kad bi svi ljudi na svetu, baš kao sva deca na svetu, odlučili da...." Da budu iskreni kao deca, pa da se pobune protiv svake nepravde, bez obzira da li se događa njima lično ili nekom drugom iz njihove sredine ili struke, jer to ugrožava sve koji tu žive ili rade, pitanje je samo kad će ko doći na red.

Kada bi se, recimo, uskopistili svi doktori nauka i prekinuli sa radom dok se ne utvrdi plagijat disertacije ministra Siniše Malog i on ne podnese ostavku na sve funkcije. Takav sramni doktorat obezvređuje sve njihove naučne radove i titule, ali i sve diplome koje su oni potpisali hiljadama đaka i studenata.

Svi doktori nauka bi morali ustati protiv takve mogućnosti da se stekne akademsko zvanje ili titula, jer to nipodaštava ne samo njihov rad nego i svih naučnih institucija u ovoj zemlji i svih mladih koji se u njima školuju i spremaju za život. U krajnjoj liniji kao intelektualna elita oni imaju i odgovornost za budućnost ove nacije, a bogami mogli bi ostati i bez posla kad studenti shvate da im za diplome uopšte nije potrebno njihovo znanje.

Kad kažem svi, ne mislim baš na sve, jer uvek će i među doktorima biti sebičnih jajara i beskičmenjaka, mislim na onu većinu koja zna da je za obavljanje veličanstvene društvene misije obrazovanja novih generacija, uz znanje neophodan i integritet ličnosti, kao i institucije profesora ili akademika.

Sve to, manje više isto, važi i za nastavnike i profesore u školama, koji takođe imaju konkretan povod u slučaju medicinske škole u Ćupriji, gde je na pravdi boga otpušteno devet profesora, da bi umesto njih bili zaposleni šef poslaničke grupe Naprednjaka Martinović i njegov zamenik Orlić. Svi bi morali u štrajk dok se ta nepravda ne ispravi i ne kazni direktor škole, ali i Martinović i Orlić, ako ne zbog zloupotrebe položaja onda zbog sukoba interesa, na osnovu čega primaju ćetiri-pet plata mesečno, za poslove koje obavljaju jednom nedeljno.

Nije u pitanju samo solidarnost sa kolegama, to je bitka za profesiju, pa i sve njih pojedinačno, jer ako se ne zaustavi takva nakaradna praksa doći će i do njih. A onda će biti kao u onom vicu koji kaže, kad su došli po jevreje, nisam se bunio jer nisam jevrejin, kad su došli po komuniste nisam se bunio jer nisam komunista, kad su došli po mene nije više bilo nikog da stane u moju odbranu.

Slična je situacija i sa sudijama, koji bi morali obustaviti rad dok Maja Gojković ne podnese ostavku zbog linča nad sudijom Majićem zbog drugačijeg mišljenja, koji je u Narodnoj Skupštini organizovala i lično u njemu učestvovala. Morali bi tako postupiti jer je time doveden u pitanje integritet i autoritet svih njih i celokupnog pravosuđa. Svi su sumnjivi i ugroženi dok se taj slučaj ne razreši. Dok se ne utvrdi odgovornost sudije apelacionog suda, Majića, ako je ima, ili Skupštine koja je sebi dozvolila da mu javno sudi bez suda i prava na odbranu. Čak i kada bi Majić bio za nešto kriv, to može da utvrdi samo sud.

Visoki savet sudstva i Udruženje sudija, stali su u odbranu prava sudije Majića, tako da je potpuno nejasno zašto sve kolege sudije ništa ne preduzimaju. Zahtevajući odgovornost predsednice Skupštine, sudije ne bi branile sudiju Majića, nego sudstvo u celini, odnosno Ustav i zakone kojima je utvrđena samostalnost i nezavisnost pravosuđa na osnovu podele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Time bi branili i pravo svih građana na fer i pošteno suđenje, a sve to zajedno odlučujuće bi doprinelo promeni sistema u kojem onda ovaj režim ne bi mogao opstati.

Kada bi, dakle, na osnovu ova dva školska primera neophodne odbrane integriteta i dostojanstva tako važnih zanimanja i iinstitucija, stali svi Univerziteti i sudovi, režim bi bio suočen sa izborom ili da se oslobodi tih svojih nekoliko istaknuta funkcionera, ili da dozvoli da ga oni povuku sa sobom u provaliju.

Svako odbijanje da se uvaže tako argumentovani zahtevi, samo bi uvećavalo broj onih koji bi se priključivali protestima. Pre svih svojim profesorima pridružili bi se studenti, a pobunjenim sudijama podršku bi dali i svi građani koji su inače nezadovoljni nepravednim i neefikasnim pravosuđem. Nema tog režima koji bi mogao da izdrži takav talas nezadovoljstva.

Sa druge strane, Vučić dobro zna da će ako pusti niz vodu nekoliko svojih vernih slugu, to biti početak urušavanja čitave njegove piramide vlasti. Na kraju i on bi došao na udar zbog toga što ih je tako visoko pozicionirao i branio sve vreme, mada je bilo jasno da to ne zaslužuju i da im je, naprotiv, mnogo ranije trebalo suditi za brojna kriminalna dela, od Savamale u Beogradu, do autobuske stanice u Novom Sadu.

Zato ih, predpostavljam, ne bi smenjivao, nego samo sklonio sa tih na neka druga mesta, kao što je uradio sa Sinišom Malim, vazduplohovom Babićem ili nedavno onom borbenom policajkom Dijanom Hrkalović, ali time bi samo sebi kopao dublju jamu u koju će na kraju svakako upasti.

Ohrabreni tim primerom sutra bi se pojavili i svi drugi nezadovoljni sa svojim zahtevima, a takvih je svakim danom sve više.

Zamislite samo kako bi bilo kad bi svi oficiri vojske Srbije ustali protiv poniženja koje im je servirano već time što moraju da salutiraju i podnose raport jednom dezerteru u liku i nedelu vojnog ministra Vulina. A mogli bi lako, mislim čak i morali da se pobune povodom tragične sudbine penzionisanih oficira bez krova nad glavom, sa čijim se egzistencijalno ugroženim životima dotično ministarstvo sprda na način nedoličan uniforme koju svi sem ministra nose. To je uvreda i pretnja za sve oficire srpske vojske, kojoj se moraju usprotiviti da bi sačuvali čast profesije, a time i svoju.

Da ne pričamo o tome da se ugrožavanjem njihovog dostojanstva i egzistenicije, ugrožava i bezbednost zemlje. Kakav motiv za odbranu države mogu imati ako pred očima imaju sudbinu visokih oficira i podoficira koji su časno to radeći zaslužili da trideset godina čekaju na obećane stanove, u zapuštenom hotelu u kojem im se u sred zime isključuje grejanje, a sad i struja. Kakva je perspektiva narodne armije i svih vojnih lica ako nisu u stanju da se izbore za dostojanstvo svojih starijih kolega, a time i činova koje nose. Kako će se sutra suprotstaviti eventualnom neprijatelju kad nemaju petlju da se suprotstave režimu koji na takav način omalovažava vojsku koja tradicionalno uživa najveće poverenje naroda.

A, tek penzioneri, koji istina ne mogu da štrajkuju, osim glađu što već čine voljom režima koji ih je opljačkao, ali mogu da podsete sve da će svi jednog dana doći u tu situaciju ako se ne promeni sistem. Oni možda više nemaju posebnih motiva da se bore za sebe, ali snagu im daje briga za svoju decu i unuke, kojima preti opasnost da ostanu bez ikakve penzije kad do toga dođu.

Ako se ne sankcioniše praksa da vlast može sa penzijama da radi šta joj se ćefne, niko pametan više neće hteti da uplaćuje doprinose u penzione fondove, a to znači sve više rada na crno ili u sivoj zoni. I sve manje para ne samo u PIO fondu, nego i u budžetu, jer se onda neće plaćati ni porezi. Na takav zaključak direktno navodi i čin umanjenja samo onih većih penzija, a ne i onih manjih koje su kod mnogih takve zato što su na prevaru prerano otišli u invalidsku penziju ili lažno prijavljivali manje plate da bi plaćali manje poreze i manje doprinose za socijalno i penziono osiguranje.

Lekari i medicinsko osoblje, ne smeju da štrajkuju jer bi time ugrozili zdravlje nacije, ali svakako imaju mnogo razloga da podrže one koji se odluče na takvu vrstu protesta. I nemaju šta da izgube, osim posla koji ih uveliko čeka svuda po Evropi u mnogo boljim uslovima i sa mnogo većim platama.

Vučić nije uzrok, on je samo posledica nakaradnog sistema koji ne poštuje podelu vlasti i vladavinu prava. Kad zavlada pravo vlast se svodi na uslužni servis građanima, a to nije ideja vodilja ni jednog političara, ni jedne političke stranke. Zato se ne može verovati ni opoziciji ni njenim metodama borbe za promene. Njihov jedini cilj je promena vlasti a ne i promena sistema.

Zbog svega toga građani moraju preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke, a to se ne postiže protestnim šetnjama ulicama Beograda i drugih gradova. To je samo način da se iskaže njihovo nezadovoljstvo i spremnost da se angažuju. A onda treba svi, svako u svojoj struci, da preduzmu konkretne poteze kojima će blokirati sistem, kao što su, mada malobrojni, opozicioni poslanici blokirali i ozbiljno uzdrmali Parlament bojkotom. Kad nema opozicije u njoj, nema ni Skupštine, ma koliko fingirala postojanje, a kad nema Skupštine, nema ni države, pa ni predsednika.

Ne treba,dakle, njega direktno rušiti jer to je najteže. Treba rušiti sistem koji ga čini moćnim i nedodirljivim. On je okružen kamarilom podguznih muva koje treba najpre razjuriti. Ima i za njega dovoljno materijala ali štite ga upravo takvi koji za njega obavljaju prljave poslove, pa je za njih i više dokaza o bezbroj veoma konkretnih prekršaja i nezakonitih radnji.

Kad se iznudi njihova odgovornost, biće to dokaz i njegove, a onda sve je samo stvar tehnike

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane