Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

VANREDNO STANJE

Srbija je u vanrednom stanju, a vanredno stanje zahteva vanredne kontra mere, na ljutu ranu ljuta trava. To se, dakle, ne rešava redovnim izborima, jer kao što im samo ime kaže, na njima će biti „stanje redovno", a to znači standardne muljavine autoritarnog režima koje bilo kakvoj opoziciji ne daju nikakve šanse. Čak i ako Vučić pristane na neke promene izbornih uslova, one će biti samo kozmetičke, tako da će se zloupotrebe vlasti nastaviti. Budući da je revolucija kakvu najavljuje Jovo Bakić još daleko, treba učiniti sve da se na vanredno stanje odgovori vanrednim merama, a to znači da se stvori atmosfera kao da su u pitanju vanredni izbori, pa da se na njih tako i izađe, kao na referendum. Bez toga ne vredi, nema smisla i nikakvih šansi da se bilo šta promeni. U protivnom preostaje samo bojkot, koji nije nikakvo rešenje ali jeste nekakav odgovor. I potvrda vanrednog stanja, tvrdi kolumnista Magazina Tabloid Mile Isakov, bivši potpredsednik u Đinđićevoj Vladi i amabasador Srbije u Tel Avivu

Piše: Mile Isakov

Nije to od juče, vanredno stanje traje godinama, samo je sad eskaliralo zbog građanskih protesta i izbora koji se približavaju. Odavno već zakoni nisu nikakva garancija ni za šta. Predugo Narodna Skupština nije Parlament, sudovi nisu nezavisni, mediji, posebno televizije sa nacionalnim frekfencijama, ni nalik na slobodne i objektivne, izbori nisu ni fer ni pošteni, a tako izglasana vlast nije u službi građana, nego je potpuno obrnuto.

Svakodnevno predsednik države saziva hitne sednice Saveta za nacionalnu bezbednost i vanredna obraćanja naciji, čime sluđuje i plaši narod držeći ga u neizvesnosti i strahu. Istovremeno svakodnevno daje izjave, intervjue i drži konferencije za štampu, pri čemu neprestano govori o brojnim spoljnim i unutrašnjim neprijateljima.

Najnoviji hit mu je zvanično obraćanje narodu povodom međunarodne poternice Kosova za Radojičićem, osumnjičenim za ubistvo Olivera Ivanovića, kada je ustvrdio da ovaj nema nikakve veze sa tim streljanjem, a da mi mislimo da znamo ko je ubica.

Na direktno pitanje novinara da li se zna ubica, ponovio je "Mi mislimo da znamo". Znači, ne znamo. A kako onda znamo ko nije kriv?

Sve su to odlike vanrednog stanja, koje toliko dugo traje da smo već skoro zaboravili kako treba da funkcioniše država u kojoj vladaju pravo i demokratija.

Na to su nas podsetili građanski protesti širom Srbije, koji mada nisu uspeli u onome što su najavljivali i što se na osnovu toga od njih očekivalo, jesu dobro prodrmali porodično stablo mafijaške familije na vlasti, tako da su njeni truli plodovi zreli da otpadnu. Ako ništa drugo, protesti su vanredno stanje učinili vidljivijim i naterali i vlast i opoziciju da se zamisle. Šta će izmudrovati tek ćemo videti, ali prvi potezi ne obećavaju.

Prva je, u nameri da se nakači na proteste, reagovala kilava opozicija objedinjavanjem u Savez za Srbiju i okupljanjem otpadnika Demokratske stranke oko matice koju su sami devastirali. To nije dalo značajnije rezultate. Opozicija se doduše povratila iz hibernacije, ali su time protesti izgubili početni građanski entuzijazam i energiju.

Režim je odgovorio kontramitinzima pod nazivom "Budućnost Srbije", ali ni to nije bilo naročito uspešno uprkos, po evropskim standardima štapa i šargarepe, nešto većem broju nateranih ili namamljenih učesnika.

Toliko je to bilo neubedljivo da su im računicu pobrkale već malo jače kiše sa poplavama, kada se čak i veliki broj pristalica vlasti sa periferiji Beograda koja nema ni kanalizaciju, uverio u ogromnu razliku između onog što im se obećava i onog što im se dešava u realnom životu. Neki od njih, počinju da sumnjaju da se na njih ni ne računa u toj budućnosti Srbije, da njihova budućnost dobacuje samo do izbora i tu se završava. Zato razmišljaju da ne glasaju kao do sad, što je vrlo dobro primetila ona žena u Borči, koja je, sva očajna, to saopštila Vučiću, kukajući nad njegovom sudbinom. Mada je bila uplakana, meni je delovalo kao da ga zajebava pitanjem ko će sad da glasa za njega osim nje, koja ga mnogo voli.

Svestan takve opasnosti , Vučić, pred izbore koji slede na proleće, poteže sve raspoložive resurse, ne bi li sa neke druge strane namakao glasače koje će izgubiti među svojim dosadašnjim biračima.

Tako je, u kampanji koja je već uveliko u toku, i Nenad Čanak dobio zadatak. Dao je naručenu izjavu da će svi koji najavljuju bojkot nefer izbora na njima ipak učestvovati. Reče da će on sigurno izaći na izbore, a svi koji kažu da će ih bojkotovati lažu, jer izaći će i oni.

Ne znam da li lažu oni koji najavljuju bojkot, mada se ne bih iznenadio, ali znam da laže Čanak, jer on sasvim sigurno neće izaći na izbore svojim imenom i prezimenom, kao što nikad do sad nije, nego će da se šlepa uz one na vlasti, kao što je to činio uvek do sad, već punih trideset godina. Zato i mora da priča to što priča, kad mu se naredi.

Isto tako, u skladu sa namerom Vučića da prizna Kosovo, Čanak daje i bombastične izjave kako je Kosovo odavno izgubljeno i nikad više neće biti deo Srbije. Ruku na srce, to jeste bio njegov stav i ranije, ali godinama već o tome nije govorio, kao ni o Republici Vojvodini, koja je takođe bila upisana pa izbrisana iz programa njegove Lige.

Gde je bio dosad, dok nije dobio zadatak da izigrava opoziciju terajući vodu na Vučićevu vodenicu.

Ako laže koza ne lažu rogovi koje Čanak već odavno nabija vojvođanima, a sad i svim građanima Srbije. Samo zato ga i pominjem, jer on je najbolji primer, lakmus papir za prepoznavanje planova i pravih namera režima.

Možda nešto i pogodi, možda oni koji prete bojkotom ipak izađu na izbore, ali Čanak sasvim sigurno neće stati na tu crtu. Doduše učestvovaće, pod pokroviteljstvom vladajućeg režima, sa kojima je već u koaliciji u Novom Sadu.

To može biti direktno i otvoreno, a može i prikriveno, ali bez njihove podrške nema nikakve šanse. Njegov zadatak je, ako dođe do ozbiljnog bojkota, da uz pomoć Vučićevih podmićenih i ucenjenih glasača pokuša da preuzme deo opozicionih glasova i tako stvori privid postojanja opozicije.

Ako, pak, bojkotaški raspoložena opozicija ipak izađe na izbore, Čanak, Čeda i ostali režimski sateliti neće imati kud nego da se zavuku pod Vučićeve skute, direktno sa SNS ili u nekoj koaliciju koju će on napraviti i za nju obezbediti glasove prinudom i krađom.

Šta je zapravo suština i cilj takve izjave iz naftalina izvađenog Čanka, koji će ponovo da se nosi ove izborne sezone. Naravno, to je priprema izbornog tela za obe moguće varijante, sa ciljem da se diskvalifikuje opozicija i ako izađe i ako bojkotuje.

Pri tom, važno je da se stvara privid da to ne dolazi od vlasti već naprotiv, takoreći iz opozicionih redova. Ako opozicija izađe na izbore biće to iskorišćeno kao još jedan dokaz da je lažljiva i prevrtljiva, dakle nepouzdana, pa joj se ne može poveriti vlast. A ako ipak ostane dosledna u bojkotu, kao dokaz da ne zna šta hoće, samo leba bez motike, odnosno vlast bez izbora.

To je i najava da će, ako opozicija ne izađe na izbore, oni koji su baš baš antiprotivni režimu imati na meniju takozvanu konstruktivnu opoziciju, koja nije alava na vlast. I Čanak i Čeda, kao i Šešelj, biće zadovoljni sa desetak sinekura za sebe i jedine preostale članove njihovih privatnih stranaka. I nešto u kešu. A to što bi Čanak ispao lažov, to je cena udvorištva. Uostalom, ne bi mu bilo ni prvi, ni poslednji put.

Sve navedeno svedoči o nezavidnoj situaciji u kojoj će se na izborima naći pre svega građani, ali i opozija koja bi morala potpuno promeniti taktiku i strategiju da bi pronašla bar neka rešenja. Zapravo i u opoziciji bi trebalo uvesti vanredno stanje.

Najpre, mora da se oslobodi balasta ljudi kojima se ne veruje. Pošto su se debelo kompromitovali dok su bili na vlasti, a svojim držanjem samo potvrđuju da na sopstvenim greškama nisu ništa naučili, nisu izvukli nikakve pouke.

Kako, recimo, da se veruje opoziciji koja zahteva da se na predstojećim izborima na listama Naprednjaka ne pojavi predsednik države, jer on bi trebalo da bude neutralan predsednik svih građana, kad je jedan od njenih lidera, Boris Tadić, baš to radio i koji ni danas nije spreman da prizna da je to bila greška.

Naprotiv, nedavno sam ga gledao u "Utisku nedelje", gde je ponovo dokazivao da je biti istovremeno i predsednik države i političke stranke dozvoljeno našim Ustavom, bez obzira što to nije prevashodno pravno pitanje, nego pre svega principijelno i političko.

Na stranu sad što ni to nije sasvim tačno, jer Ustav jasno kaže da predsednik države ne može obavljati ni jednu drugu javnu funkciju, a predsednik vladajuće partije je par ekselans javna funkcija.

Reč je o moralu, a Tadić nije jedini sa takvim hipotekama. Naprotiv, pod ozbiljnom sumnjom, pre svega zbog love, su i Đilas i Jeremić, ali i Boško Obradović, mada iz drugačijih, ideoloških, razloga.

Samo Lutovca, zasad, niko ne optužuje, jer on zaista nizašta nije odgovoran, nije čak kriv ni što je na čelu Demokratsle stranke.

Ma koliko poziv da se smeni opozicija, zvučao kao poziv da se smeni narod, zaista verujem da je to neophodno. Znajući, međutim, da je to teško izvodljivo, posebno u ovako kratkom roku pred izbore, morala bi bar biti promenjena njena struktura i hijerarhija.

Savez za Srbiju, očigledno nije dovoljno autoritativan za predvodnika masovnog pokreta koji bi mogao oboriti ovaj režim. Mnogo je lokalnih stranaka i pokreta, mnogo nezadovoljnih a čestitih građana, uglednih i uticajnih pojedinaca, koji nisu pod tim kišobranom, koje bi, ne samo trebalo okupiti, nego im i prepustiti vođstvo. Ako ne žele da se direktno politički angažuju, a uglavnom takvi nemaju takve ambicije, treba ih zamoliti da usmere opšte nezadovoljstvo i predlože metode borbe, kao i ljude koji će je, uz njihovu podršku, predvoditi.

Znam da će sad profesionalni političari, koji ne znaju ništa drugo da rade, graknuti da o tome moraju da odlučuju političke partije, koje navodno i postoje zato da bi išle na izbore i borile se za vlast, ali isto tako znam da ovakve to nisu u stanju. Uz to nije tačno da stranke postoje zato da bi se borile za vlast, nego za interese građana, a vlast je samo sredstvo da interesi građana budu ostvareni.

I na kraju sasvim konkretno, mislim da je, naprimer, "Samoodbrana", kao neformalna grupa istaknutih intelektualaca čista obraza, jedan od načina da se ponovo pokrene pozitivna energija građana i usmeri u pravom pravcu.

Može i to da ne uspe, ali nemamo šta da izgubimo, jer ovo što imamo nema nikakve šanse ni da sruši vladajući sistem, ni da izgradi bolji.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane