Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodom

Vučići i njihove grabljivice preuzimaju i Komercijalnu banku

Sa njim umiru i banke, javna preduzeća...

Ko upravlja finansijskim sistemom neke države, upravlja celom tom državom. Uprkos ovoj činjenici aktuelna vlast je krenula u prodaju jedne od preostale dve banke u državnim rukama - Komercijalne banke a.d. iz Beograda. Bez obzira što ona ovim ispunjava svoju obavezu prema četiri velika strana akcionara, dva od njih su već aktivirala „put opciju", jer im je jasno da privatizacija neće doneti nikakav boljitak banci - na protiv. Svima je već sada jasno da se unapred zna pobednik privatizacionog postupka i da će njegov najvažniji zadatak biti da uništi sve dokaze o ranijim marifetlucima i krađama, a da će za uzvrat platiti daleko manje nego što Komercijalna banka stvarno vredi i da će kasnije, prodajom njene imovine, ne samo povratiti uložena sredstva, već ostvariti i veliku zaradu.

Igor Milanović

Komercijalna banka a.d. je najveća banka sa većinskim državnim kapitalom. Osnovana je 1. decembra 1970. u Beogradu (gde joj je i danas sedište), a 6. maja 1992. se transformisala u akcionarsko društvo.

Još 2006. godine država deo svojih akcija ustupa Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD), i to potpuno nepotrebno, jer je Kombanka u to vreme odlično poslovala. EBRD za 70 miliona evra (koliko je platila) nije tada od akcionara (među koje spada i Republika Srbija)otkupila deo akcija, već je dokapitalizovala Komercijalnu banku, čime je stekla manjinski paket akcija, pravo da postavlja člana Upravnog odbora i istovremeno je umanjila vlasničke udele ostalih akcionara - kako Republike Srbije, tako isto i malih akcionara.

Tvorac ovog plana i potpisnik sporazuma sa EBRD-om u ime republičke Vlade bio je tadašnji ministar Mlađan Dinkić. On i „dušebrižnici" iz Međunarodnog monetarnog fonda ubeđivali su tada kako ovdašnju javnost, tako isto i vladu da je dokapitalizacija Komercijalne banke neizbežna, jer ona, uprkos odličnim bilansima, u suštini loše posluje i bez učešća stranog partnera ne bi mogla da izbegne predstojeći krah. Ista priča, o tome kako je banka u suštini „trula" i da je pitanje vremena kada će ostati bez kapitala, ponavljala sve sve ove godine i to uvek u periodu kada je najavljivana njena privatizacija.

I sada, 13 godina posle prve najave propasti (ako Kombanka ostane u državnom vlasništvu), Međunarodni monetarni fond nastavlja sa crnim prognozama. Jedino što se sada i rukovodstvo banke svojski trudi da lošom poslovnom politikom ovo mišljenje i opravda.

Još od 90-ih godina prošlog veka Komercijalnu banku nazivaju „čuvarem tajni" zbog dubioznih kredita koje je davala posrnulim privrednim društvima od posebnog interesa za tadašnji Miloševićev režim. Neki od tih kredita su kasnije otpisani kao nenaplativi, dok je većina naplaćena, ako ne drugačije, a ono aktiviranjem garancija (kao što je bio slučaj sa Politikom koja nije mogla da servisira svoja dugovanja, pa joj je na osnovu založene hipoteke oduzeta zgrada u Makedonskoj ulici u Beogradu). Kao što je davanje kredita bio rezultat političkih, a ne poslovnih odluka, tako je isto politička volja bila odlučujuća i kod prinudnih naplata.

Umesto starih privrednih društava, zanimljivih 90-ih godina za ondašnji režim, pojavila su se nova koja su bila protežirana od režima nastalih posle 5. oktobra 2000. Od kako su na vlasti naprednjaci, ovo kredititaranje se bukvalno otelo kontroli zdravog razuma. Zbog toga se poslednji ugovor vlade Republike Srbije sa EBRD-om krije od javnosti (raniji su blagovremeno obelodanjivani), jer stručnjaci veruju kako je strani partner upravo zbog straha od loših kredita podeljenih miljenicima ovog režima sada zaoštrio svoje uslove pod kojima država od njega mora da otkupi akcije.

Kada je 2006. Dinkić potpisao prvi ugovor sa EBRD-om, po kome je ova evropska finansijska institucija uložila 70 miliona evra u Komercijalnu banku, a koji je javnosti bio i ostao dostupan, definisana je i obaveza Srbije da u roku od najmanje tri, a najviše pet godina izvrši privatizaciju Komercijalne banke. Svetska ekonomska kriza je ovo odložila, pa je Dinkić, i dalje kao ministar, potpisao 2009. godine produžetak ugovora sa EBRD-om, ali i iste takve ugovore sa novim stranim investitorima: Međunarodnom finansijskom korporacijom (IFC, koja ulaže 40 miliona evra, nemačkim DEG fondom (20 miliona evra) i švedskim Sved fondom (10 miliona evra). Istovremeno i EBRD u Komercijalnu banku ulaže dodatnih 50 miliona evra, tako da je od tada vlasniška struktura izgledala ovako: Republika Srbija 41,7 odsto akcija, EBRD 24,43 odsto, IFC 10 odsto, DEG 4,6 odsto i Svedfond 2,3 odsto. Preostalih 16,93 odsto ostalo je u rukama malih akcionara.

Iste te 2009. godine u ugovorima sa stranim investitorima po prvi put je predviđena i „put opcija", odnosno pravo četiri velika strana akcionara da svoje akcije prodaju Srbiji po unapred dogovorenoj ceni (uvećanoj za kamate) ako nisu zadovoljni tempom ili načinom privatizacije, ili novim vlasnikom dotadašnjeg državnog udela. Upućeni tvrde kako se država obavezala da svim stranim akcionarima isplati ukupno 252 miliona evra, ali nema zvanične potvrde (kao ni negacije) ove sume.

Ova opcija ukazuje na dve stvari: stranci još tada nisu bili sigurni u iskrenost i poštenje srpskih vlasti, pa su se obezbedili da u slučaju loše privatizacije mogu da povrate sav uložen novac, plus pripadajuće kamate. Drugo, upravo zbog odredbi o obavezi Srbije da vrati strancima uložene pare i obavezi plaćanja kamate mora se zaključiti kako se ovde ne radi ni o kakvom stranom ulaganju u srpski bankarski sektor, već o klasičnom i to veoma nepovoljnom kreditu (prvo zato što se država obavezala na privatizaciju čak i ako joj ona ne odgovara, a drugo jer su stranci isto kao i svi akcionari sve ove godine imali pravo i na dividendu).

Pošto je država Srbija tada još želela da ostane većinski vlasnik Komercijalne banke ona uprkos upozorenjima Međunarodnog monetarnog fonda i sporazuma iz 2009. (obaveza upućivanja „obaveštenja o privatiizaciji") 2012. vrši dokapitalizaciju Kombanke sa 100 miliona evra. Strane finansijske institucije ne trpe neposlušnost, pa je osveta stigla veoma brzo.

Pošto zbog izbora i promene vlasti Srbija nije ispoštovala svoju ugovornu obavezu o započinjanju postupka privatizacije u 2012. godini, a ugovor je isticao, u martu 2013. Mlađan Dinkić potpisuje njegovo novo produženje, ali umesto (kao do tada) sa dužim rokovima, novo produženje je bilo samo za nekoliko meseci. Istovremeno kada je potpisano kratkoročno odlaganje ispunjenja obaveza Srbije, EBRD najavljuje da će zajedno sa tri ostala strana akcionara aktivirati „put opciju" i napustiti vlasničku strukturu Komercijalne banke. Ovo dovodi do novog pada vrednosti akcija banke na Beogradskoj berzi, tako da ona 17. aprila 2013. dostiže svoj istorijski minimum: samo 600 dinara po jednoj akciji. Poređenja radi, pre izbijanja svetske ekonomske krize istorijska maksimalna cena akcije Kombanke bila je dosegnuta 3. maja 2007. godine: 9.600 dinara.

Uprkos činjenici da je u decembru 2013. tadašnji ministar finansija Lazar Krstić potpisao sa četiri strana akcionara novi ugovor na četiri godine, posle ovog sunovrata cena, akcije se do danas nije oporavila i kretala se na nivou od nešto iznad 600 dinara. Pod tim uslovima bi privatizacija (prodaja akcija u državnom vlasništvu) bila posao sa enormnim gubitkom po Srbiju.

Za ovako nisku tržišnu vrednost druge po veličini banke u Srbiji krivi su i država, ali i strani akcionarui. Odsustvom jasne vizije šta i kako dalje Srbija je uplašila eventualno zainteresovane nove akcionare, dok su EBRD, IFC, DEG i Sved fond svojim konstantnim kritikovanjem banke u kojoj imaju značajan uticaj, kao i redovnim najavama aktiviranja „put opcije" dodatno obeshrabrivali moguće nove investitore da kupuju akcije ove banke.

Pošto se ovako postupa već godinama, jasno je da i ovdašnja vlast, kao i stranci to čine namerno, odnosno da se planski vrednost akcije drži na niskom nivou kako bi, očigledno unapred poznati privatizacioni kupac što jeftinije prošao. Ovo nam potvrđuju i visoki funkcioneri banke sa kojima smo razgovarali.

Konačno - i tajnovitost poslednjeg ugovora između vlade Srbije i četiri strana akcionara potvrđuje da se opet priprema neka pljačka budžeta.

Ugovor koji je u decembru 2013, potpisao Lazar Krstić i koji je poslednji te vrste dostupan javnosti, predviđao je kako će privatizacija Komercijalne banke biti okončana do kraja 2017. godine, a da će akcionarska četvorka stranaca „put opciju" moći da aktivira do kraja ove godine.

Do privatizacije nije došlo u predviđenom roku, pa je jasno da je ugovor ponovo produžen. Jedino što sada ne znamo ni kada je to učinjeno, ni ko je ispred vlade potpisao, niti šta u novom ugovoru stoji. Zvanično, nikada nije objavljeno da je bilo kakav novi ugovor potpisan sa stranim akcionarima. Ministarstvo finansija čak ne želi ni da potvrdi, ali ni demantuje da je uopšte došlo do revizije ugovora iz 2013. godine i ostaje nemo na sva pitanja zainteresovanih medija.

U međuvremenu je pokrenut postupak privatizacije i odmah su dva najmanja akcionara iz četvorke predvođene EBRD-om aktivirali „put opciju" i svoje akcije prodali Republici Srbiji, koja sada ima 48,65 odsto akcija Komercijale banke.

Mogućnost aktiviranja ove opcije Krstićevim ugovorom je predviđena do kraja ove godine, ali je ona bila vezana za privatizaciju do kraja 2017, što znači da su stranci hteli da kontrolišu i novog vlasnika. Zbog čega su sada odustali od te mogućnosti? Odgovor na ovo pitanje je posebno interesantan u svetlu tvrdnje Aleksandra Vučića sa početka ove godine, kada je posle razgovora sa Sumom Čakrbartijem, direktorom EBRD-a, u Davosu rekao da smatra kako „put opcija" neće biti aktivirana.

Od kako su zbirno imali isti broj akcija kao i Republika Srbija, strani akcionari su bili zastupljeni u upravljačkim strukturama Komercijalne banke, a i danas u Upravnom odboru sede trojica stranih državljana. Već na taj način je četvorka predvođena EBRD-om imala uvid u kompletno poslovanje banke i bila je upoznata sa svim mahinacijama.

Njima je poznato da je novi vlasnik već odabran, da je njegov prvenstveni zadatak da ukloni tragove lopovluka iz prethodnog vremena i, konačno, da posle svega toga banka nema neku sjajnu budućnost (ako uopšte ima bilo kakvu budućnost), zbog čega ne osećaju potrebu da dalje čekaju pre nego što povuku svoj novac, zajedno sa pripadajućim kamatama, i napuste Srbiju.

Privatizacija Komercijalne banke je u interesu vlastodržaca (jer će se tako prikriti ranije krađe), stranaca (na ovaj način eliminišu jednu od dve preostale banke u srpskom vlasništvu), kao i malih akcionara (započinjanje procesa privatuzacije dovelo je do skoka akcije koja sada vredi 1.350 dinara). Ali ovo nikako nije u interesu građana Srbije.

„Ko upravlja finansijskim sistemom zemlje, praktično upravlja i samom tom zemljom i čudo je da srpski političari to ne vide," rekao je nedavno Borislav Borović, član Foruma nezavisnih ekonomista. Država po pravilu izlazi iz bankarskih poslova, ali ne mora nužno tako i da bude. Uspešan finansijski sistem Nemačke je odličan primer za to kako pametna državna politika pospešuje poslovanje banaka. Savezna država, istina, manje ulaže u bankarski sektor, ali su zato nemačke pokrajine tu veoma zastupljene.

Osim toga, velika ekonomska kriza je dovela do nacionalizacije velikog broja do tada privatnih banaka, koje su jedino na taj način izbegle neminovni bankrot.

Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ljubodrag Savić je, kritikujući predstojeću privatizaciju Komercijalne banke, istakao: „Svaka ozbiljna zemlja u svetu ima barem nekoliko banaka u svom vlasništvu.

Finansijski sistem je vrlo osetljiv, on je praktično krvotok svake privrede i svaki mali poremećaj u finansijskom sistemu može dovesti do krupnih lomova, što je potvrdila i hipotekarna kriza u SAD 2007. godine koja se kasnije pretvorila u svetsku krizu.

Bez korektivnog delovanja ozbiljnih državnih banki, kao što je Komercijalna, strane banke će moći praktično u svakom kriznom trenutku da odu iz Srbije i iznesu sav kapital."

Privatizacija Komercijalne banke u ovim okolnostima, međutim, ne bi bila samo politički štetna, već i loš poslovni potez. Iako aktuelni ugovor sa strancima nije poznat, većina stručnjaka tvrdi kako je država obavezna da im za njihove akcije isplati 252 miliona evra. Ako ovoj sumi dodamo i 100 miliona evra koje je Srbija 2012. uložila kako bi sačuvala svoj procenat vlasništva, onda su ukupni troškovi Srbije samo po ova dva osnova 352 miliona evra.

Nezvanično je iz Nemanjine 11 procurelo kako vlada ukupnu vrednost svih akcija komercijalne banke procenjuje na 500 miliona evra, tako da bi ona prodajom svog sadašnjeg paketa acija dobila oko 208,7 miliona, što bi zajedno sa akcijama stranaca (koje mora da otkupi) u privatizacionom ciklusu donelo nešto malo više od 417 miliona evra. Pri tome je knjigovodstvena vrednost banke 560 miliona evra. Ovakvim načinom prodaje Srbija bi, po odbitku svih ranijih investicija, prihodovala samo oko 60 miliona evra, što je mizerna zarada za prodaju druge najjače banke u zemlji i jedne od preostale dve koje su u dominantnom državnom vlasništvu.

Nešto malo više zarađuju i četiri strana akcionara, budući da su njihova ukupna ulaganja iznosila 190 miliona evra, a od države dobijaju najmanje 252 miliona evra.

Za izuzetno nisku tržišnu vrednost podjednako su krivi kako strani akcionari, tako isto i država. U jednoj normalnoj zemlji ovo bi za sobom povuklo određene političke, ali i krivične konsekvence. Srbija ne spada u red takvih država.

Najpametnije bi bilo da Komercijalna banka ostane u pretežno državnom vlasništvu, ali vlastodršci žele da je prodaju nekom svom kako bi, između ostalog, zaradili još neku višemilionsku proviziju.

Kada se pogleda ko je sve zainteresovan za kupovinu Kombanke, lako se dođe do zaključka kako tu ima i onih koji su samo paravan iza koga se krije stvarno zinteresovani kupac.

U prvom redu u oči upada Direktna banka iz Kragujevca, koja sama ne može da plati očekivanu cenu od oko 417 miliona evra, osim ako za to ne bi potrošila sve depozite građana i privrede kojima raspolaže (pa i tada je pitanje da li bi sakupila dovoljno para). Ona računa na nečiji zajam, a preko zajmodavca će biti moguće da se dođe do stvarnog privatizacionog kupca.

A1:

Mali ima veću proviziju od Lazarda

Trenutni privatizacioni savetnik naše vlade u slučaju Komercijalne banke a.d. je, najverovatnije (ako nije došlo do još jedne tajne smene), investiciona banka Lazard, nama najbolje poznata iz poslednje neuspele privatizacije ovdašnjeg Telekoma.

Tada je otkriveno da je ova investiciona banka imala sporazum sa investicionim fondom Apolo koji je bio i jedan od kandidata za kupovinu Telekoma, pa je bilo optužbi o postojanju sukoba interesa. I u slučaju Kombanke dobro obavešteni krugovi tvrde kako Lazard ima poslovne veze sa najmanje jednim zainteresovanim privatizacionim kupcem.

Interesantno je da se niko od zvaničnika ni vlade, niti Ministarstva finansija nije izjasnio povodom naglog i tihog odlaska ranijeg privatizacionog savetnika, japanske investcione kuće Nomura, koja je na poslovima u vezi Komercijalne banke bila angažovana još od 2015. godine.

Upućeni tvrde kako su Japanci naplatili sve svoje prave i izmišljene troškove, kao i penale zbog prevremenog raskida ugovora i posao sa zadovoljstvom predali drugome. Isti ti izvori smatraju kako je Lazard više po volji sadašnjeg ministra finansija Siniše Malog, jer od te investicione banke ima veće i direktne provizije.

A2:

Dobitak veći od prodajne cene!

Članovi Izvršnog odbora Komercijalne banke, samim tim i njeni zastupnici su: Vladimir Medan (predsednik), Slađana Jelić (zamenica predsednika), Dragiša Stanojević, Miroslav Perić i Pavao Marjanović. Niko od njih nije ovlašćen da samostalno zaključuje pravne poslove.

U vlasništvu Komercijalne banke a.d. iz Beograda, nalaze se: Kombank Invest a.d, Komercijalna banka (Budva) i Komercijalna banka (Banja Luka).

Sedište banke je na beogradskoj opštini Vračar, u Ulici Svetog Save na broju 14. Prošlu godinu ona je završila sa više od 3.100 zaposlenih i dobitkom od 8.381.166.000 dinara, što je više od dobitka koji država očekuje od privatizacije u ovom trenutku.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane