Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Robovlasništvo

Trgovina ljudima u 21. veku

Pijaca roblja besprekorno funkconiše

Ropstvo je na globalnom nivou ukinuto tokom 19. veka. I osim što se u Otomanskom carstvu još trgovalo robovima i početkom prošlog, ropstvo je preživelo sve zabrane do današnjih dana. U ovom trenutku, po merodavnim istraživanjima, na zemlji ima 40,3 miliona robova. Indeks globalnog ropstva tvrdi da osim Severne Koreje najveći broj robova se nalaze u Eritreji, Burundiju, Centralnoj Afričkoj Republici, Avganistanu, Mauritaniji, Južnom Sudanu, Pakistanu, Kambodži i Iranu. U Severnoj Koreji svaki deseti građanin je u ropstvu, a ima ih više od 2,6 miliona, sudeći po proceni Indeksa globalnog ropstva. Suštinski, S. Koreja je robovlasnička država koja koristi sopstvene građane za dobrobit Kim režima, a tu se podrazumeva vladavina Kim Džong Una, kao i režimi njegovog oca i dede. Od tih 40,3 miliona robova uračunato je i 10 miliona dece. Nekih 4,8 miliona ljudi, uglavnom ženskog roda, su seksualni robovi, a 4,1 milion su robovi koje eksploatišu sami državni aparati, navodi se u istraživanju kolumnista Magazina Tabloid Milana Balinde, dugogodišnjeg novinara američkog dnevnika Majami Herald

Milan Balinda

Neko je u ropstvu ako je: nateran da radi pod prinudom ili pod psihičkom ili fizičkom pretnjom. Takođe, ako je pod kontrolom "poslodavca" preko mentalnog ili fizičkog zlostavljanja ili pretnje zlostavljanjem. Rob je onaj koji je tretiran kao roba i može biti kupljen i prodat kao vlasništvo. A rob je i onaj koji je fizički prisiljen da ne napušta određene prostore, koji nema slobodu kretanja.

Moderno ropstvo može da se dogodi ljudima bilo kog godišnjeg doba, bilo kojeg roda i bilo koje rase. Ipak, najveći broj ljudi koji mogu da padnu u ropstvo su oni koji su najranjiviji jer žive u siromaštvu i koji nemaju šansi da dobiju pristojan posao i koji bi zato prihvatili lepo obećanje negde u inostranstvu. To se obećanje nikada ne ispuni jer se radi o sasvim drugim poslovima.

Takođe su podložni ropstu pripadnici delova društva koji su u svojim sredinama diskriminisani. Kao i oni koji su morali da od bogatijih pozajme novac zbog nekog hitnog slučaja. A takođe u ropstvo padaju i devojčice u društvima gde su rani brakovi tradicionalno prihvaćeni.

..Ukoliko neka majka dolazi iz "robovske klase" onda su i njena deca od rođenja robovi. Ropstvo nalazi plodno tlo i tamo gde su zakoni slabi, a korupcija svemoćna. Ropstvo može da obuhvati i grupe ljudi koji nisu zaštićeni zakonima kao što je slučaj kada je njihovo stanje vize neregularno i kada zbog toga mogu biti ucenjeni da će biti deportovani. Takva vrsta ropstva, ali ne samo takva, postoji i u najrazvijenijim zemljama kao što je Amerika.

U Aziji, u regionu Pacifika, žive 30,4 miliona ljudi koji se nalaze uglavnom u dužničkom ropstvu. U Africi ima 9,1 milion robova. Žene i devojčice čine 99 odsto robova za seksualnu eksploataciju. Danas samo u Indiji desetine hiljada žena su u dužničkom ropstvu i obavezne su na dugogodišnji rad u ciglanama ili na pirinčanim poljima. Seksualno ropstvo isto tako može da bude posledica zaduživanja.

Prisilni brakovi su još jedan način da se deca, pre svega ženska, uvedu u "ropski sistem". Devojčice, neke od njih ne starije od devet godina, prisiljene su da uđu u dogovoreni brak, a često kao posledica finansijskih transakcija ili starih kulturoloških obaveza.

Devojke čine 88 odsto svetskih žrtava prisilnih brakova, a devojčice ispod 14 godina starosti čine 44 odsto takvih brakova. Sve skupa, procenjuje se da nelegalni profit koji se postiže prinudnim radom privatnim ekonomijama generiše 150 milijardi dolara godišnje. Trgovina ljudima se zajedno sa nelegalnom trgovinom oružjem nalazi na drugom mestu najvećeg i najunosnijeg kriminala, odmah ispod ilegalne trgovine opojnim drogama.

U knjizi Viktora Malareka, Nataše: unutar nove globalne trgovine seksom, od kako je spala Gvozdena zavesa, organizovani kriminal je prepoznao šansu da napravi ogroman novac, a uz malo rizika, trgujući devojkama iz bivših socijalističkih zemalja.

Nakon pada društvenog sistema u Istočnoj Evropi, porodice su se raspale, mnoga deca su se našla sama na ulicama, a i porodično nasilje uzelo je maha. Žene su se upirale da pokupe parčiće razbijenog društva i u nedostatku dobrog zaposlenja postale su laki plen za kriminalce.

Više od 30 odsto žrtava seksualne trgovine ljudima su žene iz Istočne Evrope. Tokom poslednjih 20 godina 400.000 Moldavki, 400.000 Ukrajinki i 15.000 Bugarki bilo je odvedeno iz svojih zemalja.

Istini za volju te je brojeve teško proveriti jer je samo njih pet odsto pronašlo put povratka do svojih kuća. Mnoge od njih su prevarene jer su im bili obećana zaposlenja konobarica, dadilja, domaćica ili foto modela, a upale su u šake trgovcima koji su ih odvele u zemlje Zapada, a specijalno u one gde je prostitucija bila dozvoljena.

U čuvenoj zoni Crvenog svetla u Amsterdamu samo po akcentima prostitutki može da se zaključi da među njima nema Holanđanki. One su, uglavnom, iz Moldavije, Bugarske, Rusije ili Ukrajine. Neke od njih su znale čime će se baviti na Zapadu, ali velika većina pojma nije imala kada im je obećavano da će se baviti plesom, na primer.

Holandija i Nemačka, zemlje u kojima je prostitucija legalna, bile su idealna destinacija za trgovce ljudima i njihov "tovar".

Ni Velika Britanija nije imuna na priliv seksualnih robinja i mnoge od njih dovedene su iz zona konflikta na Bliskom istoku ili iz Afrike.

U samoj Americi trgovina ljudima, a za raznorazne poslove, registrovana je u svakoj od 50 država kao i u distriktu glavnog grada Vašingtona. Čak i u državi Nevadi, gde je prostitucija legalna, postoje slučajevi da devojke rade kao robovi.

Po tvrđenju Interpola na seksualne robinje godišnje može da se zaradi od 75 do 250 hiljada dolara. "Robe ima na pretek i njena nabavna cena je niska, a kada neka žena više ne ispunjava uslove privlačnosti lako se zameni mlađom.

U Africi, u poređenju sa Amerikama i Zapadnom Evropom, ima dvostruko više robova - njih 3,7 miliona. Ipak, u Azijsko-Pacifičkom regionu ima 11,7 miliona seksualnih robova, a to je više od polovine od ukupnog svetskog broja.

U nekim zonama, kao što je Bangladeš i Indija, plaćanje za seks sa 10 ili 11 godina starom devojčicom se smatra "lek" za dosadu. U Kambodži je tolika nemaština da majke prodaju svoje sopstvene ćerke da bi moglo da se preživi.

Taj azijski region ima dugačku istoriju ropstva. Robovlasništvo je postojalo još za vreme dinastije Šang koja je vladala u Kini, a to bi bilo od 12. do 18. veka pre Nove ere. Sve i sa početkom 20. veka u Kini se praktikovala "samoprodaja", što bi značilo prodavanje žena i dece u ropstvo a da bi se podmirili dugovi.

Kineska verzija robovlasništva je starija i od Rimskog carstva koje je bilo robovlasničko društvo i koje je svoje potrebe za robovima uglavnom zadovoljavala vojnim pohodima. U Amerikama pre dolaska Evropljana, i Severnoj i Južnoj, ropstvo je bila redovna pojava, ali su mnogi zarobljeni završavali na žrtvenom kamenu jer njihove radne sposobnosti nisu bile potrebni u onakvim slabim ekonomijama.

U Kambodži najlukrativniji deo trgovine ljudima je trgovina nevinim devojčicama, devicama. Nevladina organizacija APLE (Action Pour Les Enfants) koja istražuje stranu pedofiliju u Kambodži, a pre svega u glavnom gradu Pnom Penu, takođe prati trgovinu devicama, što je rastuća nezakonita industrija čije su žrtve pre svega siromašne izbeglice vijetnamskih familija.

Za uzgoj i trgovinu devojčicama zadužene su "mamasane" koje u siromašnim sredinama identifikuju i uzgajaju devojčice od nekih 13 do 18 godina starosti, a onda prodaju njihovu nevinost onome koji najviše ponudi. Muškarci mogu da plate od 1.200 do 2.500 dolara da bi proveli jednu nedelju sa nekom devicom. Devojke dobijaju od 30 do 60 odsto zarade.

Trgovina devicama naročito je popularna kod bogatih Azijaca, uključujući Kambodžana, Kineza, Korejaca i Japanaca jer mnogi od njih veruju da vođenje ljubavi sa devicama donosi dobro zdravlje pa čak i leči neke bolesti.

Jednom kada je posao ugovoren, mamasana odvede devojku kod doktora da bi taj potvrdio da joj je himen netaknut. Mamasana dobija potvrdu da je to tako. Sama uloga lekara nije nelegalna, osim ako oni znaju da su deo seksualne trgovine maloletnicama. Nakon lekarskog nalaza, devojka se direktno vodi u hotelsku sobu kupca gde će provesti sedam dana pružajući seksualne usluge.

Jedna Kambodžanka stigla je svojevremeno iz provincije u Pnom Pen a sa velikom željom da u prestonici otvori frizerski i manikirski salon, ali ona i njena familija nisu mogli da pronađu ni jedan pošteno plaćeni posao.

Kako nisu mogli ni u prestonici da žive normalnijim životom, ona je donela odluku koju karakteriše kao "jedinu mogućnost": prodala je svoju ćerku od 18 godina, odnosno njeno devičanstvo za nešto više od 1.200 dolara. Čovek koji je platio je bio policijski general koji je često dolazio u pivnicu gde je ona radila. Kupio je ćerku za upotrebu tokom šest dana i šest noći.

Smestio je devojku u jedan hotel na periferiji Pnom Pena i tokom tih šest dana često ju je posećivao. Te česte posete, više puta tokom jednog dana, bilo je isuviše naporno za devojku krhke konstrukcije. Pozvan je lekar koji joj je dao sredstvo protiv bolova i doze vitamina da bi devojka mogla da izdrži na "svom zadatku".

Iako je majka primila novac u gotovini i na ruke, san o frizerskom salonu nije mogao da se ostvari. Količina novca bila je u visini petogodišnje plate u njenom selu, ali joj se muž razboleo i osim toga morala je da da nešto novca svojim ostarelim roditeljima.

Kupila je zlatnu ogrlicu svojoj ćerki da bi je podigla moral i, sve skupa, ostala je bez salona. Sada na triciklu vozi ulicama oglašavajući svoje mobilne manikirske usluge. Njena je ćerka za svoje prve seksualne usluge bila robinja tokom nedelju dana, a za takvu ulogu bogato je nagrađena. Možda taj novac nikom nije za utehu, ali trgovina devičanstvom široko je rasprostranjen posao u Kambodži.

Trgovina devičanstvom je ipak seksualna eksploatacija koja je u Kambodži poprimila endemske karakteristike.

Tamo postoji tržište koje podržava veliko siromaštvo, a kupci su bogati muškarci iz regiona koji uživaju imunitet zbog korumpiranog sistema pravde. Interesantno je da većina onih koji učestvuje u trgovini devičanstvom nisu okoreli kriminalci, već su majke, očevi, prijatelji ili komšije.

Kambodža ni u kojem slučaju nije jedina država gde se devojke i devojčice tretiraju kao roba, ali u toj zemlji od 15 miliona ljudi potražnja za devicama je biznis koji cveta zahvaljujući pre svega kulturološkom mitu, a i drugim faktorima.

Mnogi azijski muškarci, naročito oni preko 50 godina starosti, veruju da seks sa devicama ima magičnu moć koja omogućava da se ostane mlad i otporan na bolesti. To verovanje da seks sa devicama povećava mušku vitalnost nije skorašnjeg datuma.

U to je verovao i to praktikovao sekretar Mao Cetung, kao i dinastija Kim iz Severne Koreje. Na takve običaje se ne gleda kao na kriminalne radnje. Za razliku od stranih turista iz Evrope i Amerike, koji dolaze u Kambodžu da imaju seks sa decom čak i ispod 10 godina starosti, lokalnim muškarcima nije važna starost već samo lepota i činjenica da je devojka devica. Važan je i stav roditelja tog regiona da su njihova deca njihovo vlasništvo, a dečja prava tamo nisu poznata.

Procenjuje se da je više hiljada devica "iznajmljeno" svake godine, ali je ta trgovina skoro nevidljiva jer se sve isposluje u "krugu porodice i prijatelja". Ekonomske mogućnosti ne nude se dobrom delu Kambodžana gde tri četvrtine stanovništva živi ili ispod linije siromaštva ili tek malo iznad.

A u Indiji trgovina robljem je zabranjena zakonom, kao što je i svugde na svetu. Ali zakon koji postoji na papiru je slabiji od zakona siromaštva.

Kao i kod svake trgovine, roba se prodaje kada postoje kupci. Sve zavisi od ponude i potražnje, a jedna od roba koja se dosta traži su mlade devojke iz Nepala i Bangladeša. Veliko siromaštvo u te dve države poguralo je trgovinu devojkama. Nepalke imaju višu cenu jer im je koža svetlija i smatraju se boljim od devojaka iz Bangladeša koje su tamnije puti. Device su najskuplje.

Glavna pijaca za Nepalke nalazi se u gradu Siliguri u Severnom Bengalu u Indiji. Jednom kada je devojka prodata, kupac može da je drži kao sobaricu, društvo u krevetu ili bilo šta drugo. Takođe može kasnije da je proda. Blizu Kalkute nalazi se mala tržnica gde se prodaju devojke iz Bangladeša kojih ima više i znatno su jeftinije od devojaka sa Nepala. Smatra se takođe da su one lojalnije od Nepalki.

Znatan broj bogatijih kupaca ne ograničavaju se na jednu devojku u vlasništvu, a jedan Indijac hvalio se da ima tri sobarice i da su sve tri bile nevine. U jednom članku u Njujork tajmsu iz 2007. godine opisuje se trgovina belim robljem unutar Indije.

Neke devojčice su kidnapovane i držane zaključane u javnim kućama. Neke od njih, one najmlađe, su privedene starijim klijentima čak i pre nego što su imale prvu menstruaciju. Taj članak opisuje patnju jedne devojčice po imenu Mena koja je bila prinuđena da ima seks čak i sa 10 do 25 klijenata dnevno. Kada je ostala u drugom stanju, a to se desilo dvaput, oduzimali su joj decu. Ona je to uspela da prijavi policiji koja nije pokazala nikakvo interesovanje. Mena je konačno pobegla i kasnije se udala za jednog apotekara. Sve vreme je pokušavala da povrati svoje dvoje dece, jedno žensko i jedno muško, ali je javna kuća bila jača i od zakona.

Kada je njena prvorođena ćerka napunila 12 godina, njen je vlasnik odlučio da je proda. Konačno je jedna nevladina organizacija uspela da oslobodi Meninu decu, ali javna kuća je nastavila da radi bez ikakvih problema.

Nasilje usmereno protiv žena obično su "kolateralni deo" ratova, ali u slučaju Islamske države nema ništa kolateralno što bi moglo da opiše njihovo sistematsko porobljavanje žena i devojaka. Taj sistem porobljavanja više čini značajan deo njihove unutrašnje ekonomije nego jednu od posledice ratovanja.

Osim ekonomskog dela, što je unutrašnja trgovina robovima, Islamska država razvila je i teoriju. odnosno "teologiju silovanja". Osim svedočenja novinara o javnim licitacijama robova u Siriji, izveštaji o džihadistima koji zarobljavaju žene i devojke počeli su da se pojavljuju nakon što su islamisti osvojili sela koja su se nalazila pod iračkom planinom Sindžar.

Taj je region dom ljudi iz Jazidi sekte koja se uglavnom sastoji od manjine koja govori kurdiš jezik i čija vera potiče iz vremena pre nastanka islama, a fundamentalisti ih smatraju otpadnicima. Tokom zauzimanja tih sela neki od Jazida koji nisu uspeli da pobegnu, pre svega muškarci u punoj snazi, bili su odmah pogubljeni.

Drugi, posebno mlade žene, bile su zarobljene. Tada je bilo zarobljeno više od 5.000 mladih žena. Svedočenja onih koje su pobegle, ili su ih otkupili njihovi rođaci, pružaju šokantnu sliku sveta Islamske države. Bio je to osmišljeni sistem ID namenjen da smesti, preveze i trguje ženskim robovima. U sistemu si bile zgrade u vlasništvu iračke vlade, veliki magacini i kancelarijske zgrade u kojima su se takođe smestili birokrate Islamske države koji su rukovodili trgovinom roblja.

Mlađe Jazidi devojke postizale su najvišu cenu na islamskoj pijaci robova, a po nekim tvrđenjima oni džihadisti koji su se nalazili visoko na lestvicama komandne strukture imali su prvi izbor. Neki od njih koji su se pokazali veoma zaslužni u borbama, dobijali bi devojku bez plaćanja, ali je bilo očigledno da je ta trgovina prestavljala jedno realno krilo ekonomije ID.

Eksperti iz Ujedinjenih Nacija govorili su da su devojke bile kao roba, kao bure nafte, a devojka može da bude kupljena i prodata u lancu i do 5 do 6 džihadista, a ponekad su oni prodavali zarobljenu devojku njenoj familiji i tako su zarađivali na hiljade dolara za otkup. Nije sve bilo o trgovini, dosta toga je bio seks a i kažnjavanje žena koje su odbijale da se podvrgnu ekstremno perverznom seksu.

Njih su spaljivali žive, a to se ponekad objašnjavalo religioznim razlozima. Medijski istraživački institut Bliskog istoka (MEMRI) poseduje dokumenta koja naširoko objašnjavaju "dobro i loše" o ropstvu u Islamskoj državi.

Jedna organizacija džihadista objavila je svoja istraživanja i u pamfletu koji se sastoji od 27 tačaka i podvukla kako se treba odnositi prema ženskom robu. Pamflet osuđuje silovanje "nevernica" odmah po njenom zarobljavanju. Isto važi i za devojčice koje nisu još stigle u pubertet. Takođe je zabranjeno ukrasti ropkinju drugog džihadiste, a borci se savetuju da ne udaraju žene po licu. U pamfletu su objašnjava da budući da su ropkinje svojina džihadista te da odluka vlasnika šta da radi sa zarobljenim ženama nikako ne može da se okarakteriše kao silovanje.

Jedan džihadista iz Danske, Israfil Jilmaz, koga citira MEMRI, argumentuje da je porobljavane žena manje povezano sa seksom, a više sa istorijskom misijom Islamske države da vrati svet u dana originalnog kalifata.

Mnogi drugi džihadisti na društvenim mrežama iznose slične stavove. Tvrde da je najveća i najbolja stvar sa konkubinama ta što one saznaju o islamu u islamskom okruženju i što uče religiju na samom izvoru. Te žene koje su konkubine i robovi postaju muslimanke i družbenice proroka Muhameda.

Islamisti takođe tvrde da se Zapad ponaša dvolično kada osuđuje kako se islamisti odnose prema svojim konkubinama, a uzevši u obzir da Zapad toleriše prostituciju.

Ipak, većina muslimana osuđuje ponašanje Islamske države, pa čak i ideolozi, ili neki od njih, terorističke muslimanske organizacije Al Kaide tvrde da i ako je ideološki dozvoljeno imati žene robove, trenutna situacija gerilske borbe čini "nemogućim regulisati odnose sa robinjama" i da takva situacija "može da vodi ka zloupotrebi". Za Al Kaidu zarobljavati žene i pretvarati ih u roblje nije samo po sebi "zloupotreba".

Jedna žena koja je bila seksualna robinja u Islamskoj državi kasnije je dobila Nobelovu nagradu za mir 2018. godine. Zove se Nadia Murad i aktivna je širom sveta u borbi protiv ropstva, a pre svega protiv zarobljavanja žena, devojaka i devojčica. Ona je zarobljena kao jedna od mnogih Jazidi žena iz Iraka još 2014. godine.

Zarobljena je zajedno sa svojim sestrama, a džihadisti su ubili njene roditelje i šestoricu braće. Nakon nekog vremena zlostavljanja u ropstvu uspela je da pobegne i kasnije napiše svoju autobiografiju u kojoj je opisala svoja lična iskustva, kao i iskustva njenih sunarodnica, koje su se nalazile u šakama džihadista Islamske države.

Antrfile:

Otomanska robovlasnička imperija

U Istambulu, pedantno je zabeleženo, 1609. godine jednu petinu stanovništva činili su robovi. Čak i nakon donošenja više zakone u kasnijim godinama 19. veka koji su zabranjivali ropstvo, posedovanje robova u Otomanskoj imperiji nastavilo se i početkom prošlog veka. Seksualno ropstvo bilo je osovina otomanskog robovlasničkog sistema za sve vreme istorije institucije ropstva. Ipak, član robovske klase u Imperiji mogao je "visoko da dogura". Većina birokrata u vladajućem sloju bili su robovi, a janičari i čuvari harema, evnusi, bili su poznati širom granica Imperije.

Janičari su činili elitnu vojsku Imperije i dovođeni su sa Balkana i Anatolije. Bili su to hrišćanska deca koja su uzimana kao vrsta poreza od porobljenih naroda. To se zvalo "danak u krvi". Većina vojnih komandanata u Imperiji, kao i imperijalni administratori, u stvarnosti vođe Otomanskog carstva bili su zarobljeni i preobraćeni hrišćanski dečaci. To je bio i Pargali Ibrahim Paša, kao i Mehmed Paša Sokolović. Inače, broj janičara u jednom trenutku dostigao je cifru od 100.000 ljudi.

Konkubine otomanskih sultana većinom su bile kupljene u ropstvo i uglavnom su bile hrišćanskog porekla. Mada su one tehnički bile robinje, neke od njih su dobijale veoma visoke titule i praktično su bile upravljači Imperije. Jedan značajan primer je bila i Kosem Sultan, ćerka grčkog popa, a ona je bila dominantna u Imperiji tokom prve polovine 17. veka. Rokselana, takođe poznata kao Hurem Sultan, bila je omiljena žena sultana Sulejmana Veličanstvenog.

Tokom 18. i 19. veka seksualno ropstvo nije jedino bilo centralno u Otomanskoj praksi, već je sastavni deo upravljanja Imperijom i elita socijalne reprodukcije. A što se evnuha tiče, oni su dovođeni iz zemalja ispod Sahare i za njihovo kastriranje bili su zaduženi koptski sveštenici.

Jedan od deset dečaka preživeli bi samu kastraciju. Inače, cena robova u Otomanskoj imperiji bila je veoma visoka.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane