Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Posle Jasenovca - Lora (9)

Vodili su nas na lažna streljanja

Kada je čovek veliki on je veliki na svakom mestu i u svakoj situaciji. Dr Voja Subotić je svoju veličinu dokazao svojom humanošću, svojim rodoljubljem i brigom za heroje ove napaćene Srbije.Ove knjige sigurno ne bi bilo bez Vojinog nagovora i njegove pomoći. Još jednom mu veliko hvala. Ovo je knjiga zapisa srpskih oficira koji su mučeni u splitskoj Lori i koji pokazuju ljudsku nakazsnost. Nije Jasenovac slučajan. Njihovi zapisi treba da posvedoče, da ne zaboravljamo olako, da nam se opet to ne ponovi.

Željko Vasiljević

''Upravnik Dujić Tomo me je izveo u krug zatvora skupa sa kapetanom P M. u 9 sati ujutro na sunce na užaren asfalt, skinuo nas je gole i tu nas je držao na suncu punih 18 sati. Držao nas je sve do zalaska sunca. Za to vreme mi smo bukvalno izgoreli, možda nas je dva puta poprskao vodom i dao nam možda jednu litru vode u kojoj je bila razmućena so i tu slanu vodu smo morali popiti.

Na ovom suncu mi smo dobili opekotine drugog stepena. Sećam se da sam se uspeo obući kada je sunce zašlo, a zatim mi je upravnik Dujić naredio da uzmem kramp i da idem nešto kopati. Znam da sam krenuo 15 m i izgubio svest. Sutradan u zoru sam tek došao svesti, bio sam zamotan u beli čaršav i čuo sam stražara kako raspravljaju da li sam živ.

Bilo ih je strah da nisam umro jer nas je Međunarodni crveni krst pre dva dana evidentirao kao zarobljenike i dao nam karticu sa ličnim podacima i brojem pod kojim smo evidentirani. Ja ovu karticu nisam uspeo da iznesem tako da ne znam pod kojim sam brojem evidentiran.

Kada su videli da sam živ, sutradan su mene i kapetana odveli u bolnicu. Dok smo u bolnici čekali lekara tukli su nas svi koji su prolazili, neko bi nas udarao rukom neko nogom.

Lekari su ocenili da sam ja u lošem zdravstvenom stanju pa sam pet dana ostao u bolnici gde sam imao operaciju na grudnom košu koju mi je radio hirurg Štambuk Vlado. Nakon operacije ja sam ostao pet dana i za to vreme je odnos lekara i medicinskog osoblja bio dosta korektan.

Posle par dana ponovo sam vraćen u „Loru" i pošto sam bio u bolesničkoj uniformi nisu me tukli celu sedmicu, da bih naredne sedmice počeo dva tri puta dnevno dobijati batine. a oko 23 sata u toku noći batine bi dobijali svi.

Mene su poštedeli udaraca u grudni koš i više su me tukli po slabinama i stomaku. U ovoj sedmici sećam se posete četvorice stražara koji su me pitali koga imam od familije i kada sam rekao da imam dve kćeri, oni su mi rekli da će nada mnom izvršiti obradu da više nikada u životu ne mogu da imam želju za seksom.

Okrenuli su me zidu, digao sam ruke i pitali su me da li znam odakle ide sperma. Kada sam rekao da ne znam, rekli su mi da ona ide iz kičme i da kičmu više neću imati. Nastavili su da me tuku palicama po slabinama i preponama. Izdržao sam 150 udaraca i rekli su mi da moram da izdržim 300 udaraca i da posle njih neću više imati odnos sa ženom.

Udarali su me sve dok nisu nabrojali 300 udaraca, a zatim su mi maramicom vezali oči, raširio sam noge, a zatim su me počeli udarati palicama i nogama, prvo u pluća, zatim u stomak, a zatim po polnim organima.

Posle četiri udarca u polni organ ja više nisam znao za sebe. Izgubio sam svest i tako izgubljenog su me bacili u ćeliju. Čitavu noć se nisam mogao pomaći niti okrenuti ni levo ni desno i to su bile strašne muke. Četvorica stražara koji su me tukli svi su radili u logoru i to. Gudić Ivica, Hodžić Rešid, Sulejmanović Zlatko i stražar po imenu Ivica iz sela Škrbinja kod Zadra, mislim da se preziva Ivković.

Posebno mi je u logoru „Lora" ostao u sećanju Dožder Zoran. On je zajedno sa jednim zastavnikom Muslimanom bio specijalista za udarce po glavi, posebno ušima. Mene je jednom prilikom tako izudarao po ušima, uglavnom udara rukama pljoštimice po ušima i meni je od tih udaraca glava bila natekla, uši su mi bile pune krvi tako da sam posle ove torture završio u bolnici gde mi je na oba uva izvršena operacija tako da mi je glava belim zavojem bila zamotana nekoliko dana i to me je spasilo u logoru da me ne tuku po glavi.

Posle ovoga za dan dva ovaj zastavnik Musliman me je terao i morao sam da držim glavu u WS šolji punih pola sata, glava mi je bila potopljena u izmet ljudski.

Pored svega što su nam radili u logoru „Lora" radili su i druge stvari. Sećam se da su terali nas zarobljenike da jedan sa drugim imamo polni snošaj, da jedan drugome ližemo zadnjicu i polni organ, to su bile užasne stvari, stvari koje ubijaju ljudsko u čoveku. Gledao sam svojim očima druge zarobljenike kako im flaše i palice nabijaju u čmar.

Morali smo svakodnevno da pijemo vodu iz flaše sa pikavcima, morao sam da pijem mokraću, a drugi su morali da jedu svoju ošišanu kosu, obrijanu bradu i izmet. morali smo gaziti legionarski korak do iznemoglosti, a usto pevati njihove ustaške pesme, morali smo lajati, režati, nabijali su nas u pseću kućicu. Jedni druge smo morali šamarati do iznemoglosti.

Ja sam video da su jednog Crnogorca vešali u ćeliji da visi do iznemoglosti, gledao sam druge zarobljenike kako ih teraju da udaraju glavom o zid sve jače i jače sve dok ne izgube svest. Mene su jednom prilikom sa još trojicom ljudi izvodili na streljanje. Njih sedam je pucalo u nas koristeći manevarsku municiju. Šta s sam doživeo u logoru „Lora" voleo bih zaboraviti, ali urezalo mi se u svest i sigurno da ovo mučenje nikada neću zaboraviti".

Svedok 67/94, zarobljen kao rezervista bivše JNA 27. maja 1992. godine u trebinjskoj opštini, o svom boravku u logoru „Lora" navodi: „Prvo su nas pretresli do gola, nakratko saslušali, a potom su nas postrojili uza zid tako da prstima noge i nosom dodirujemo zid, a držali smo ruke uvis, pa bi potom jedan policajac po imenu Anđelko Botić palicom udarao i to u predelu od glave do visine krsta, a drugi Gudić, udarao je naniže.

Udarali su nas krvnički tako da su slomili dve palice, a jednu su slomili na meni. Kada bi njih dvojica iznemogli nastupao bi treći, jedan debeli, crni policajac i on bi nas udarao i gazio čizmama. Pustili su muziku do kraja da se ne čuju naši krikovi, ali je i pored toga sve odzvanjalo od naših krikova jer su bolovi bili stravični.

Svi su oni bili u ustaškim uniformama na kojima su bile ustaške oznake. Tako je počela tortura i u „Lori" koja se nastavila svakodnevno jer su se tuče, mučenja i maltretiranja dešavala u svako doba dana i noći.

Izvodili su nas jednog po jednog pa bi nas tukli, dolazili su i civili iz grada bez ikakve kontrole, uz dopuštanje čuvara i oni su nas nemilice tukli svim i svačim. Stražari su nas mučili tako što smo morali napraviti za jedan minut 60 pravilnih sklekova, a ukoliko neko pogreši, tada bi ga udarali po leđima i često bezbol palicama i moralo se ponavljati sa sklekovima iz početka.

Nagonili bi nas da do iznemoglosti trčimo po krugu pevajući ustaške pesme na temperaturi od 40 C nakon čega bi nas skidali gole i vatrogasnim šmrkom promera 100 mm nas kupali što bi jako bolelo jer je celo telo bilo od rana, a nakon toga bi nas gole ubacivali u ćelije koje su bile hladne i promajne.

Hranu ne bismo dobijali po pet dana, a i ono što su donosili bile su splačine. Nisu nam davali vode, samo su tuče i maltretiranja bila svakodnevna. Nagonili su nas da se uvlačimo u pseće kućice i da lajemo, a oni su nas vezali.

Često su nas tukli u WS-u i to tako da smo morali nasloniti ruke uza zid i odmaknuti se nogama što dalje od zida da smo u pognutom položaju nakon čega bi nas udarali bezbol palicama sve dok ne bismo pali u nesvest nakon čega bi nam po glavi posuli kantu vode i čim dođemo sebi odmah moramo da skočimo na noge. Ako to ne uradimo, udarali bi nas čizmama sve dok ponovo ne bi pali u nesvest.

Nakon tih tortura WS bi bio potpuno krvav i tada smo morali da jedemo našu zgrušanu krv. Ako bi na putu do ćelije sa nekoga pala kap krvi morao se vratiti nazad i lizati tu krv. Često su dovodili i žene iz grada koje su nas vređale i tukle. Sećam se jedne koja je imala običaj pored samog uva ispaliti rafal ili rafalom pucati prema nama namerno nas ne pogađajući, ali bi gađali u našu neposrednu blizinu.

Osmi dan po dolasku u „Loru" nas je registrovao Međunarodni crveni krst, a prethodno su nas postrojili i upozorili da se ne smemo žaliti da smo maltretirani, a da za modrice kažemo da smo pali sa kreveta i sl. inače ćemo nestati u mukama tako da niko nije smeo reći istinu onima iz Crvenog krsta.

Ja sam u zarobljeništvu zadobio povrede u vidu preloma 9 rebara koje povrede mi je zadao Ante Gudić nogama i bezbol palicama, a pored toga povređena mi je desna ruka i zglob lakta, ožiljci po celom telu, prisutne su mi redovne glavobolje, konstatovan mi je psihofizički sindrom i proglašen sam trajnim invalidom u procentu 60%."

Svedok 445/943, zarobljen kao rezervista bivše JNA u okolini Trebinja 27. maja 1992. godine, o svom boravku u logoru „Lora" navodi: „ Kada smo došli u „Loru" u krugu zatvora su nas sve postrojili, skinuli smo sve sa sebe i pretresli su nas gde su pokupili sva dokumenta i upisivali naše podatke.

I ovde su me pitali za koga sam glasao, pa sam je rekao za SDS, pošto su nas sve pretresli onda su redom počeli da tuku jednog po jednog, pa su svakog pitali za koga je glasao. Primetio sam da su sada mnogi govorili drugo nego ranije da bi izbegli degeneke, ali to nikoga nije spasilo jer su bez obzira na odgovor dobijali batine.

Mene su isto pitali za koga sam glasao, pa sam ja ponovio ono što sam rekao ranije jer sam mislio da imaju podatke iz Metkovića, Međutim, bez obzira na moju iskrenost dobro su me prebili tako da su to najgore batine koje sa dobio.

Ovde kada smo stigli bila je smena u kojoj su bili Ante (koji nije imao prednje zube), Mali Anđelko, jer je bio malog rasta i svi oni su nas dobro isprebijali.

Posle moje izjave da sam glasao za SDS Anđelko me je izdvojio od ostalih, doveo do jedne posude i naredio mi da perem čarape. Ja sam prao čarape, a on me je iz sve snage udarao laktovima naročito po leđima i bubrezima i odmah ispod vrata i iz sve snage udarao je nogama po grudima i rebrima, a na nogama je imao tvrde mornarske čizme koje su inače poznate kao najgrublja i najčvršća obuća u armiji.

Kada su nas sve ovako isprebijali smestili su nas u jednu ćeliju i to mene sa još šestoricom. Ostale su rasporedili u dve sobe. Ove su se prostorije nalazile u bloku „A„ . U ovoj sobi su bili kreveti na sprat, ali je bilo šest kreveta tako da su dvojica morala da spavaju u istom krevetu.

U „Lori" je inače bilo četiri smene stražara, a u svakoj je bilo po tri stražara koji su radili 8 sati dnevno, a četvrta se odmarala. Kada je došla nova smena sve su nas izveli napolje, poskidali gole i rekli da će nas kupati. Zatim su nas polivali vodom iz dve jaka vatrogassna šmrka, mislim da je pritisak vode bio najmanje 8 atmosfera. Mlazevi su bili toliko jaki da sunas zanosili i obarali.

Davali su nam neki sapun pa smo se mi okupali, a potom smo mokri obukli svoje uniforme i bili vraćeni u svoje ćelije. Inače dok smo ovde bili hrana je bila slaba, vode nije bilo dovoljno, pa je to uz sve druge muke otežavalo naš položaj i jako ugrožavalo naše zdravlje.

Za poslednjih šest dana dobili smo 2 paštete od po 100 grama, dva džema od šipuraka po 50 gr,. 4 cedevita bombone i 12 tabli ptiber keksa i to je bilo sve za šest dana.

Ovde su nas mučili na razne načine pa ću nabrojati samo najznačajnije jer je sve nemoguće opisati, a sve je vodilo da uništi naše zdravlje, sve ono ljudsko u nama i da nas onesposobi za ceo život da budemo ljudi i da možemo da živimo normalnim životom.

Terali su nas da satima pevamo pesme u kojima se hvale ustaše, a ko nije hteo da peva dobijao je degeneke. Radili smo fiskulturu tako što smo morali da trčimo i da nosimo jedan drugoga, pa se dobro sećam da sam ja u jednoj takvoj prilici na leđima puna četiri sata nosio pilota P, a on se žalio da ne može da drži mene oko vrata pošto je bio prebijen i iznuren.

Mislim da tada nije imao više od 30 kg. U takvim prilikama obično bi se zamenjivali, pa kada je došao red na njega da siđe sa mene, ja da uzjašim na njega, on to nije mogao, a Anđelko čija je smena tada bila rekao je: Kuvare, nastavi ti, tako da sam ga ja nosio sve vreme.

Morali smo da kopamo rovove, da kopamo bašte, dvorište i da obavljamo druge poslove, ribali smo hodnike, a za to vreme su nas tukli.

Često su me u ovakvim prilikama ispitivali o Trebinju i o pojedinim ljudima u ovom gradu. Dobro se sećam jedne prilike kada su me naterali u WS-u da se rukom oduprem o dve šolje, da budem u sagnutom položaju, a tukli su me nogama i palicama Ante i Anđelko sve dok me nisu složili, odnosno dok nisam izgubio svest tako da posle ne znam šta je bilo samnom jer sam se osvestio tek u sobi sa drugim zatvorenicima.

Posebno je krvoločan bio upravnik Toma jer je on lično mučio zatvorenike na razne načine, a posebno ih je tukao bezbol palicom. Čuo sam da je neke zatvorenike prikačinjao na struju, a jednom prilikom kada sam bio kod njega na ispitivanju meni je vezao žice za uši i uključivao struju tako da sam doživeo više uzastopnih strujnih udara".

Svedok 67/944, zarobljen kao rezervista bivše JNA 27. maja 1992. godine u trebinjskoj opštini, o svom boravku u logoru „Lora" navodi: „U logoru „Lora" su nas smestili u blok „A" i odmah nakon prijema su počeli da nas tuku i tako je bilo za vreme čitavog boravka ovde. Različiti su bili načini našeg maltretiranja.

Pored batina koje su bile svakodnevne na razne načine su nas mučili. Tako su često nas zatvorenike kupali tako što bi nas skinuli gole pa pod pritiskom prskali iz vatrogasnih šmrkova što je bilo jako bolno obzirom da smo svi prethodno bili izubijani. Naterali su nas da trčimo bez prekida 23 sata pa bi onda morali nositi jedan drugoga, a ukoliko bi neko prestao da trči ili bi pao, tada bi dobijao posebne batine.

U paviljonu bi čuvar često nas zatvorenike poveo u WS, naredio bi da se rukama držimo za pisoar i da telo pognemo, a onda bi palicom za bezbol udarao svom snagom po telu. Ovakva maltretiranja, batine i poniženja su bila svakodnevna, ali koliko sam mogao da primetim izbegavali su da udaraju po glavi odnosno po licu da se ne bi videli tragovi. Nisam bio u bloku „ C" ali sam čuo za njegovo postojanje jer smo svakodnevno u svako doba dana i noći iz ovog bloka čuli vrisku i batinjanja.

Hrane je bilo užasno malo tako da smo svi izgubili na težini 1520 kilograma."

Svedok 67/945, zarobljen 30. maja 1992. godine kao pripadnik JNA na trebinjskoj opštini, o svom boravku u logoru „Lora" navodi: „ Kada su me doveli u blok „C" jedva sam davao znake „života". Ujutro su me digli i naterali da se na suvo obrijem i počelo je ispitivanje. U stvari to i nije bilo ispitivanje već iživljavanje.

Udarali su me nogama, kundacima, šakama, palicama, mučili su me strujom tako što bi kablove induktorskog telefona prikopčavali na palčeve, a kasnije i za uši, pa bi okretali ručicu telefona, a nakon takvih tortura bi me vraćali u ćeliju u kojoj nije bilo kreveta već sam imao samo jedno ćebe, a pod je bio od pločica. Što se tiče čuvara u zatvoru ne zna se ko je bio gori i ko više udara i maltretira.

Tukli su me svakodnevno po čitav dan. Tonči je dovodio nekakve žene i davao im palicu kojom su me udarale, a nakon svakog udarca ja sam morao reći „hvala gospođo dođite opet". Izvodili su me u krug gde su po dva tri sata zatvorenici morali jedan drugog da šamaraju. a ako po njihovoj proceni šamari nisu dovoljno jaki. tada bi dobili posebne batine. Terali bi nas da se uvučemo u pseće kućice, da lajemo, da ujedamo jedan drugog, a ako ujedi nisu takvi da poteče krv, onda bi nas udarali.

Protiv mene je bio pokrenut i krivični postupak pred vojnim sudom u Splitu zbog navodnog ubistva nekakvih baba u Kojevom dolu i taj postupak nije nikada dovršen. Ali postojanje tog postupka su koristili za nova maltretiranja, pa su me bezbroj puta izvodili iz ćelije na streljanje, čitali bi presudu sa mojim podacima, a u presudi je bilo navedeno da me sude na smrt streljanjem zbog genocida. Potom bi streljački vod pucao, ali ćorcima pa su mi naredili da se pravim mrtav i pokrivali me ćebetom.

U ovom mučenju se posebno isticao Gudić koji je pored ostalog nas zatvorenike nagonio da međusobno stavljamo u usta jedan drugome polni organ. Nagonio nas je da po čitav dan po krugu „beremo grožđe" odnosno da se ponašamo kao da beremo grožđe, da se provlačimo između stolica, dovodili su civile iz grada koji su nas takođe tukli i maltretirali, kupali su nas vatrogasnim šmrkom po noći.

Leti po najvećoj žegi su nas nagonili da goli legnemo na beton pa bi čitavo telo bilo od plikova, morali smo da pevamo ustaške pesme, davali su nam nekakve tegove da ih nosimo po krugu, a noću su nas budili svaki čas i tukli, hrana nikakva i vrlo retko, ali se znalo desiti daje stražar baci u smeće, a neće da nam da".

Svedok 67/946, pripadnik rezervnog sastava bivše JNA, zarobljen 26. maja 1992. u trebinjskoj opštini, o svom boravku u logoru „Lora" navodi: „Kada su nas dovezli u kasarnu „Lora", tu su nas odvezali, postrojili i odmah je počelo udaranje palicama do iznemoglosti, a čim bi neko pao, prilazili su i udarali ga nogama sve dok ne ustane.

Tako izubijane su nas smestili u paviljon „B" u ćelije gde sam zatekao dvojicu pilota. A. G. i G. čije prezime ne znam. Bili su isprebijani, a G. su bile polomljena rebra. Njih su posebno mnogo tukli i uvek je neko dolazio da ih tuče, verovatno zato što su bili piloti.

Različite i neverovatne su bile metode kojima smo mi mučeni. Obično udaranje svim i svačim, palicama, bezbol palicama, šakama, nogama je bilo svakodnevno, odnosno svakog momenta, u svako doba dana i noći. Ulazio je ko je i kada hteo i udarao nas koliko je mogao.

Dolazili su vojnici sa ratišta, dolazili su i civili iz grada, devojke, radili su od nas šta su hteli i iživljavali se kao najkrvoločnije životinje. Pored toga imali su i drugih metoda tako smo od prvih dana jedno veče oko 4 sata bez prestanka trčali krugom nakon čega su nas skinuli gole i šmrkom iz hidranta kupali što je obzirom na povrede bili jako bolno. a nakon toga su nas terali u ćelije u kojima je bila promaja.

Bacili bi nam koru hleba u krug pa bi nas terali da se otimamo četvoronoške kao psi, nagonili su nas da se uvlačimo u pseću kućicu i da lajemo, gasili su nam cigarete po telu, uključivali su na naša tela induktorski telefon. morali smo jedan drugog da nosimo i da trčimo kao i da šamaramo jedan drugoga, a ukoliko neko ne bi mogao ovo da uradi, posebno bi ga tukli do iznemoglosti.

Nagonili su nas da pevamo ustaške pesme, izvodili su nas na streljanje jednog po jednog pa bi onaj na koga je opaljeno iznad glave morao da beživotno padne pa kada izvedu drugoga ovaj bi pomislio da je streljanje pravo. Kakve su torture bile može se videti po tome što sam za prvih 15 dana smršao sa 115 na 80 kg. a ja kao i svi ostali smo bili crni od modrica od glave do pete" .

Svedok 445/9428, kao rezervista bivše JNA zarobljen 27. maja 1992. godine u trebinjskoj opštini, o svom boravku u logoru „Lora" sve su nas izveli napolje, postrojili uza zid i sistematski isprebijali. Pored stražara tu je bio i veliki broj civila pa su nas i oni prebijali zajedno sa njima.

Posle prebijanja su nas pretresli pa su uzeli ono što nam je ostalo pošto su nas i u Metkoviću pretresli i pokupili novac i satove, a meni su uzeli švajcarske marke i priličnu sumu dinara, mislim u vrednosti preko 100 DEM. Zatim su nas sve ošišali, a neki su se i okupali pa sam među njima bio i ja.

Odmah nakon toga su me odveli u jednu prostoriju. Tu sav video N. P. koji je stajao vezanih očiju pa su mi ova dvojica rekla da mu skinem povez sa očiju, a kada sam ja to počeo da činim onda su počeli da me tuku nogama, rukama, pendrecima i svima čime su stigli tako da sam više puta padao u nesvest, pa su me kvasili po nogama da me povrate, a najviše su me udarali po prsima i nogama. Nakon prebijanja morali smo da trčimo u krug pa su nas za to vreme opet tukli, a terali su nas i da pevamo ustaške pesme, pa ko pogreši opet je dobijao batine. Sećam se da sam ja umesto „ajme meni" viknuo „lele meni" pa me je stražar Anđelko izdvojio na stranu i tukao dokle god sam mogao da stojim. Prilikom ove tuče pitali su mene a i druge ko je šta nosio od oružja.

Ovo je trajalo do 23 sata po ponoći, a onda su nas razmestili u ćelije. Bio sam u ćeliji br. 4 u bloku „A". Naša ćelija je bila kaznena, pa su unutra dovodili one koje su najviše tukli.

Za vreme boravka u ovom zatvoru svaki dan, danju i noću su nas prebijali i tu su nas tukli bezbol palicama. Tukli su nas u ćelijama, izvodili u hodnik ispred ćelija i izvodili u krug zatvora i tu nas prebijali. Terali su nas da trčimo po ceo dan i za to vreme su nas tukli, a nisu nam davali ni vodu ni hranu.

Jednom je to trajalo neprekidno pet dana da nam nisu davali ništa da jedemo. Bio sam jedan od onih koje su najviše prebijali i dobro se sećam kada su jedne noći oko 23 časa mene i B. M. izveli u WS Anđelko i Ante i tu su nas prebijali svim i svačim tako da su tom prilikom slomili meni rebra i to se desilo dok sam ležao na zemlji i kada me je podizao snažno me je udario bezbol palicom po grudnom košu, a udarao me je i dok sam ležao na zemlji pa mislim da su mi tada i rebra polomljena.

U toku tuče kada više nisam mogao da stojim on mi je ruke vezao konopcem za cevi od pisoara tako da ne bi padao dok me tuče pa je i dalje nastavljao sa tučom. Obojica su bili pijani. Pored batinjanja često su nas noću izvodili u krug, terali bi nas da se skinemo goli zatim polivali hladnom vodom iz vatrogasnih šmrkova pa nas tako mokre vraćali u ćelije.

Terali su nas da jedan drugog bijemo sve dok ne padnemo. Više puta su pucali između nas da bi nas zastrašili, a to su činile i neke žene i devojke koje su dovodili. Izvodili su nas u hodnik i podnosili bajonet pod grlo i hteli su da nas kolju pa se dobro sećam da su jednom prilikom izveli mene i K. S. pa nam je nož podnosio neki čiji je sin stradao, a njega u pustili stražari da to čini.

Meni je samo držao nož pod grlo, a K. je i zasekao. Terali su nas da neprekidno po nekoliko sati pevamo ustaške pesme i pesme kojima se Srbi vređaju. Ubacivali su nam suzavac u ćelije i zatvarali prozor i vrata tako da smo se gušili, a suzavac nam je pekao oči i izazivao jako kašljanje.

Jedna od najtežih tortura je bila to što smo onako izranjavani i izubijani morali da trčimo po krugu i da nosimo jedan drugog na leđima, a nismo imali snage za to pa su nas oni tukli zbog toga što ne možemo.

Isto kao i druge i mene su nekoliko puta priključivali na žicu induktorskog telefona a zatim propuštali struju kroz mene, a žicu su vezivali na ruke i uši, a to je radio upravnik Tomo, a pored ovog sam čuo da su žice vezali i za polne organe.

Govorili su da je to detektor laži i da hoće da saznaju istinu od nas. Strujni udari su bili toliko jaki da mi se telo grčilo i osećao sam strahovite bolove. Mene nisu, ali sam video druge da su ih terali da izigravaju psa i mačku i da se jure pa su morali da se zavlače u kućice za pse, a pri tome su ih tukli i polivali vodom.

U zatvoru je bila loša hrana, a već sam spomenuo da su nas izgladnjivali tako da je to otežavalo naše muke. Da bi išli u WS morali smo da tražimo dozvolu od stražara, a oni nam to duže vreme nisu davali".

Svedok 445/9417, zarobljen kao dobrovoljac bivše JNA 22. marta 1992. godine kod Gornje Hrasne, o svom boravku u logoru „Lora" navodi: Odavde su me odveli u „Loru" gde me je saslušavao Levaja Ivica.

Na ovom ispitivanju su me pitali o istim stvarima i odmah su počeli da me tuku. Posle prebijanja smestili su me u jednu ćeliju u bloku „ A" gde sam oko prvih deset dana bio sam i tu su mi stražari dali instrukcije kako moram u zatvoru da se ponašam, pa kada bilo ko od njih uđe u ćeliju moram da ustanem i da ga pozdravim ustaškim pozdravom „ Za dom, spremni" , zatim da se predstavim punim imenom i prezimenom i da kažem da sam zarobljen kao nelegalno naoružani srpski Četnik. Čim bi izgovorio reč Četnik oni bi počeli da me tuku i da me psuju. Ovako je svaki zatvorenik morao da se predstavlja.

Dok sam bio u ćeliji sam, svaki dan su kod mene dolazili stražari koji su me besomučno tukli. Udarali su me čizmama, palicama, bezbol palicama, a udarci čizmama su bili najgori tako da sam tada bio mnogo prebijen, a dlanovi su mi bili potpuno naduveni, a prsti ukočeni, a stopala su bila naduvana, izubijani prsti, a po celom telu sam bio izudaran.

U ovom periodu mi je bilo slomljeno više rebara. Za ovo vreme je Giljanović ulazio u moju ćeliju i trenirao boks na meni tako da me je satima pesnicama udarao po svim delovima tela. Usled ovih prebijanja nisam mogao da ustanem niti da se pomerim, a za to vreme nisam ništa jeo niti sam mogao do bolova i zadobijenih povreda. Ovakva prebijanja su bili najčešći i svakidašnji oblik mučenja pa je teško sve nabrojati i svaki slučaj posebno opisivati.

Pored ovoga redovno su zatvorenike priključivali na struju pa su meni to radili prvog dana kada su me doveli kada su me i prebili.

Mene su Giljanović i Levaja prikačili na struju tako što su mi krajeve žice vezali oko ušiju i probili kroz uvo, pa su okretali ručicu induktorskog telefona i puštali struju tako da sam se sav tresao.

Prilikom potresa struje kako sam se trzao, tako mi se resica u predelu levog uva raskinula pa se i sada vidi taj ožiljak. Kasnije su me više puta stavljali na struju, a sećam se kada je to bilo sledeći put da su me skinuli golog i naredili da legnem po mokrom betonu i tada su mi žicu vezivali na sve delove tela pa i na polni organ.

Pošto su mi uglavnom oči bile vezane, nisam tačno video ko je sve tu bio, ali ih je bilo puno i tom prilikom su me tukli. Dosta zatvorenika je podvrgavano mučenju sa strujom.

Morali smo svaki dan da satima pevamo pesme u kojima se hvale ustaše ili kojima se omalovažavaju Srbi. M. Č. i ja smo po njihovom naređenju morali da napravimo od dasaka jednu kućicu za pse pa su zatvorenike zlostavljali tako što su ih terali da jedan izigrava psa, a drugi mačku pa bi se oni tako jurili po krugu kao pas i mačka, pa je na komandu onaj koji je izigravao psa morao da se zavlači u kućicu.

Za to vreme oni su zatvorenike tukli. Izlagali su nas na suncu s tim što su nas izvodili napolje i skidali gole pa posle dugog boravka kada bi ožedneli i bili iscrpljeni nisu nam davali vode. Izvodili bi nas u toku noći, sipali nam vodu u čizme i terali da trčimo po nekoliko sati dok ne popadamo od umora.

Posle ovoga bi nas postrojili uza zid licem prema zidu i sa rukama iznad glave naslonjenim uza zid i onda bi nas tukli. Ovako su nas tukli i u drugim prilikama, a ne samo posle trčanja.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane