Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Diplomatija

Smešna strana tragedije srpske diplomatije (1)

"Kako sam sistematski uništavan od idiota"

Tabloidov insajder iz srpskog Ministarstva spoljnih poslova dostavio nam je interno otvoreno pismo koje je rukovodstvu Ministarstva, pod gornjim naslovom, uputio dojučerašnji vicekonzul u Generalnom konzulatu Srbije u Rijeci Stevo Batić, inače novinar, nakon što je posle trogodišnjeg službovanja prevremeno povučen u zemlju. Priznajući da je i sam u diplomatiju dospeo preko veze, zbog čega je "kao takav od strane matične kuće šikaniran čim je kuća promenila gazdu", bivši vicekonzul opisuje svoj "diplomatski" život pod šef(ic)om tog konzulata, konzulom žeranom (vršiocem dužnosti konzula, prim.red.) Mirom Jegdić, "karijernim diplomatom", iza koje pod punom materijalnom, moralnom, stručnom i psihijatrijskom odgovornošću stoji Ministarstvo, odnosno država Srbija.
Ova priča je zanimljiva, ne samo u kontekstu najavljenog zatvaranja tog generalnog konzulata u Rijeci nego i zbog činjenice da je, prema saznanjima Tabloida sa terena i iz ambasade u Zagrebu, upravo Mira Jegdić podrazumevala da će biti i prvi šef budućeg konzulata u Kninu.  
Izvode iz ovog pisma donosimo bez komentara i uz minimalna skraćenja i neophodna objašnjenja.

 

Piše: Insajder D-21

Ta osoba, Mira Jegdić, konzul žeran, vršilac dužnosti šefa Generalnog konzulata Republike Srbije u Rijeci, osoba je u vezi s čijim su likom i delom njeni saradnici, tačnije potčinjeni, koliko god dugo to bili, apsolutno saglasni da to ljudskim jezikom nije prepričljivo, da je zapravo toliko neverovatno da u to niko zdravorazuman ne bi ni poverovao, pa utoliko nema ni kome ni smisla jadati se...

Brutalni horor

Njen lik i delo toliko duboko zadiru u uobičajeno shvatanje mentalne poremećenosti, koliko je potrebno da prisutnog svedoka užasa, tačnije žrtvu, ostavi trajno nemoćnim pred očigledno bolesnom osobom, koja je pri tom ubeđena da je najzdravija na svetu i time je spremna da se hvali uvek i svugde. A njena veza sa zdravima su tek povremene lucidne faze. Isto tako, mi, njeni "saradnici", bili smo plebiscitarno saglasni da iz dana u dan, iz sata u sat, učestvujemo u jednom brutalnom hororu, u kojem svi bivaju mentalno masakrirani, svi izuzev glavnog glumca, kanibala pitomog telećeg pogleda, za kojeg bi publika glavu dala da je nevini mediokritet, nesposoban za bilo šta drugo osim da svima oko sebe bude na usluzi i koristi, sistematski previđajući očigledno - da nevinašce sa svakim lešom dobija na težini. Punomoć za preuzimanje ovakvih psihijatrijskih nadležnosti i dijagnoza daje mi činjenica da sam već četvrtog meseca "služenja" Miri Jegdić (dakle ne državi, diplomatiji ili narodu, nego dijagnozi), sa pedeset godina starog idealnog pritiska 120/80, neuzdrmanog nijednom situacijom u relativno burnom životu, dospeo na 150/120, te da sam, između ostalog, za kojekakve xanaxe, xalole i slične "antiMirine" potrošio svakako više nego moja uvažena šefica na hranu i ličnu higijenu pogotovo, šta god to njoj značilo, zajedno. Tu je i jedan više nego objektivan alibi - desetine što direktnih što posrednih, što javnih što diskretnih reakcija posetilaca i korisnika usluga konzulata, čija sam zaprepašćenja u vezi sa konzulicom M.J., sticajem okolnosti, često i sam bio u prilici da "u ime Konzulata" prihvatim, amortizujem i, čak, prikrijem. Ona je, međutim, videla samo ode svojoj veličini.

Primitivci i glupaci

Svega nekoliko dana po mom dolasku, već prilikom pravljenja prvih izveštaja za slanje, shvatio sam da se radi o čudu neviđenom i neopisivom, pa sam je zamolio da mi se, ako već toliko ne zna, ne razmeće u kvarenju mog posla, nego da, ako već insistira da pokaže koliko ne zna (a priliku da pokaže doslovno sve što ne zna ta žena jednostavno nije propuštala), čini to u nekom svom delu, ne mom. Vadeći se na pravilo da sve što ja uradim ona mora da potpiše pa samim tim i da radi s tim šta hoće, izgovara i ovakvu rečenicu: "Uostalom, ko si ti uopšte, jedan obični glupi novinarčić za kojeg niko nikad nije čuo!". Pitam je: "A za koliko ste vi novinara uopšte čuli? Možete li da nabrojite petoricu?". Nije se setila nijednog. Pitam je: "Ali, pošto vi tvrdite da ste suvi genije i diplomata svetskog ranga, recite mi ko je za vas čuo?!". Njen odgovor: "S kim god sam radila, svi su za mene čuli, svi!". Uključujući i njenu familiju. Nekako istovremeno, dakle neposredno po mom dolasku, o trećem članu Konzulata, konzularnom radniku Milanu Popoviću, za kojeg će se ispostaviti da više nego uspešno i maksimalno pedantno obavlja 90 posto svih poslova u Konzulatu (i više ako se računa i saniranje posledica "rada" M.J.), iz usta šefice konzulata čujem: "Ko si, bolan, bre, ti? Najobičniji glupi administrativac? Ne može jedan mali kancelarijski pacov da ravnopravno razgovara sa generalnim konzulom?! Jesi ti završio Diplomatsku akademiju ili ja? Radi šta ti se kaže kad nemaš pojma ni gdje si šupalj!". Za suprugu Milana Popovića Ankicu, divnu ženu i prefinjen karakter, koja je u Konzulatu obavljala pomoćne poslove, šefica konzulata, koju je "država Srbija poslala u diplomatiju", kaže: "Najobičnija primitivna seljančura! Htela bi da bude pametna, a nije ni za šta nego za krpu, htela bi da bude diplomata, da bude šef konzulata, a to ne može svako. Seljančura jedna, da bi li seljančura!". Taj lajtmotiv da bi "svi hteli da budu generalni konzuli k'o ona, al' malo sutra, nemaju svi veeeelike škole, preeeegovore, maniiiiire i finoću iza sebe", slušao sam, i ne samo ja nego i svi kojima se žalila "sa kakvim idiotima mora da radi, umesto da je sa visokim diplomatama u Parizu ili Ujedinjenim nacijama", gotovo svakodnevno tokom svoje trogodišnje "diplomatske" epopeje...

 

Mobing bez prestanka

 Ako tri godine imaju oko 1.100 dana, pa se odbiju subote, nedelje, praznici i godišnji odmori (što u slučaju Milana Popovića ne vredi, jer čovek sa porodicom živi u zgradi Konzulata pa sa mesta zločina nije mogao da pobegne ni pored najbolje volje, dakle ni vikendima i praznicima), može se reći da je tokom najmanje 500 dana osoblje Konzulata bilo izloženo teškom obliku višesatnog i sistematskog zlostavljanja, maltretiranja i ponižavanja. To zlostavljanje ogleda(lo) se u doslovnom arlaukanju na osoblje, naročito pred strankama, fizičkom ometanju rada osoblja, najgrubljim oblicima verbalnog vređanja i nametanja svoje veličine, čak i kad je više nego očigledno da ta veličina ne prelazi nivo od IQ 80 i prosečnog člana "Laze Lazarevića".
Više sam puta čuo "Ja (pa ja)" od M.J. nego od Sokrata, Aristotela, Da Vinčija i svih nobelovaca dvadesetog veka zajedno, i više je puta M.J., da bi glupom osoblju utuvila u glave svetske istine u njenom vlasništvu, citirala samu sebe nego celokupna civilizacija gorepobrojane bezvredne autoritete. Čak i za nešto za šta se zna tek tri godine, M.J. je tvrdila da ona to tvrdi od svoje sedme godine (što je samo dokaz da je zaista genije - sa sedam godina znala je koliko i sa 58). Bio bi to, međutim, njen problem da sve to, što radi elementarne pristojnosti, što radi mira u kući, što da se ne bi podgrevala šeficina bolest, konzulatsko radništvo nije moralo redovno da sluša satima i svakodnevno, nauštrb redovnih poslova, a pogotovo, ponavljam, ako je tu bio prisutan koji slučajni prolaznik ili ako je bio širom otvoren prozor konzulata. Nemalo sam se, na primer, iznenadio kad sam za potrebe prvog godišnjeg izveštaja napisao tridesetak strana opšteg uvoda (društvo, politika, dijaspora, kultura, vojska...). Uzme M.J. da pročita i izgovori ovakav komentar: "Odlično sam ovo napisala!!!". Slušam ja, mislim šali se, preformulisaće makar u "dobro smo napisali". Ali, ne. Nije odustala od "činjenice" da je to "ona napisala". Pokazalo se da u toj meri o sebi misli kao o vunderkindu da će čak i za ono o čemu doslovno ne zna ništa, čak ne zna ni da to postoji, nekome reći da baš to radi i da će to uskoro završiti, ako smo ja ili Milan uzeli to da uradimo. Čak će usput, dok mi to radimo a ona smeta, kukati da "ništa bez nje!". Isto tako, ako išta krene nizbrdo, neće gubiti ni milioniti deo sekunde nego će odmah reći - nisam to ja, to su oni.
Kad joj je konzularni radnik, već na samom početku "saradnje", objasnio da nije u redu da ona njemu potura klasične pravničke predmete i da je korisnije "za državu, građane i Konzulat" da se bavi zaostalim pravničkim slučajevima nego trivijalnostima poput sadnje feferona na balkonu ili suncobranima za plažu, šefica je javno obznanila da "ovamo nije došla da radi nego da rukovodi" (?!). Vremenom je ovu formulaciju modifikovala u "nije došla da radi nego da organizuje". Tako je znala da stane na sred hola u Konzulatu, pa mužu zbori: "Vidiš, Vele, JA suvereno vladam ovim konzulatom". Vremenom je to "suvereno vladanje" proširila i van konzulata, pa je znala negde u gostima da kaže: "Ja suvereno vladam svojim županijama". To suvereno vladanje podrazumevalo je, na primer, i situacije kada M.J. baci pred mene ili pred drugu žrtvu snop prospekata auto-kuća, uz direktivu: "Izaberite mi koji mi je auto najbolji za mene da kupim!". Jednom je šofer retorički pita, misleći da šefica ipak zna šta pita: "A koji bi model 'golfa' vama najviše odgovarao - četvorka, petica, šestica...?". "Ma kakva petica - 'oću onaj crni", odgovara kao iz topa šefica konzulata koju je država poslala u svet da je zastupa. E, a da bi kupila auto mora da ima novca. Iako se brzo pokazalo da je M.J. u životu bila socijalno, materijalno i na druge načine civilizacijski hendikepirana, a da je i danas u pogledu materijalnih dobara pet kopalja ispod svojih potčinjenih u konzulatu (zbog čega nam je zaista bilo veoma žao), često nam se u napoleonovskoj pozi unosila u lice tvrdnjom: "Da nema mene vi bi bili sirotinja sa 200 evra u MSP-u, gladovali bi po ulicama (!?)... Mogu da vas vratim kad god hoću, pa ćete tamo da prosite po ulici". A za sebe kaže: "A vidite mene, nisam još ni krenula na posao a već sam zaradila 100 evra". U tom smislu, okupi M.J. jedan deo osoblja (vozač i čistačica, angažovani na pomoćnim poslovima u konzulatu, lokalni Srbi, prim. prir.) pa mu priča: "Eto vidite, ja živim u vili na Karaburmi, inače elitnom delu Beograda, a oni nezahvalni siromasi (mi, ostatak osoblja) po nekim selima i selendrama". (Na toj "elitnoj" lokaciji M.J. nema vilu nego živi sa porodicom u stanu od četrdesetak kvadrata, a potčinjeni žive na "selu Dedinju" ili u strogom centru Beograda... Ovaj Dedinjac ima kuću vrednu najmanje 25 stanova Mire Jegdić...). Sve dok se jednom prilikom sama M.J. nije izlanula kako živi "okružena kukuruzima i ciganijom".

 

Znanje je sila znanje je moć...

 

Sledi taksativno, bez reda i poretka, nabrajanje nekih bisera, dokaza opšte kulture, obrazovanja i znanja uzdanice srpske diplomatije Mire Jegdić. 
- Dakle, ako ste mislili da je je ono "ne kaže se Iran nego Irak" vic, prevarili ste se. U jednom od mojih prvih dopisa MSP-u, u tekstu o boravku vojvođanske delegacije u mestu Buzet u Istri, M.J. me prekoreva i značajno ispravlja: "Ne kaže se Buzet nego Pazin!". Bili su mi potrebni sati da je ubedim da su to dva različita mesta, za koja je ona ipak morala čuje, ako ne pre 50 godina, a ono barem tokom "priprema" za suvereno vladanje ovim krajevima.
- Nije prošlo ni pet dana, a ona, tokom vožnje malo južnije od Rijeke, izgovara i ovo: "Vidite, mogla sam da umrem a ne bih znala da postoji i mesto Bakar!".         
- Ispostavilo se potom da je mislila da su Senj i Sinj jedno te isto mesto, pa je, pošto je "suvereno vladala" Senjem a ne Sinjem, odlučila da "Sinjsku alku" prebaci u Senj, tako da je u njenoj interpretaciji "Sinjska alka" postala - Senjska alka.  
- Posle dve godine vladanja i Istrom, ona kreće u Umag i kaže mi: "...Ali ćemo prethodno samo nakratko da svratimo u Pulu!". Morao sam da joj dokazujem da je to kao da ide iz Beograda u Novi Sad preko Vršca. Ali je bilo i fizički zanimljivijih slučajeva, pa je pitala da li na putu za Mošćeničku Dragu može da se svrati u Dramalj (kod Crikvenice), odnosno da li na putu od Beograda da Novog Sada možemo da svratimo u Valjevo.  
- Posle dve i po godine boravka u tom delu Hrvatske i svakodnevnog slušanja o hrvatsko-slovenačkim graničnim sukobima u Piranskom zalivu, o čemu bi morala da zna i da može da detaljno elaborira satima i danima, pita me: "A je l' ono taj Piran bi u Hrvatskoj ili u Sloveniji!?
- U vezi s Piranom pita me jesam li pročitao "šta su se dogovorili u Brukselesu!". (Zapravo je čitala novine pa, pez obzira na to što "govori jezike", nije znala da ono "u Bruxellesu" na njenom jeziku znači "u Briselu")
- Povodom ukidanja nekih konzulata javno je izrazila i neke druge ozbiljne dileme: "Da li je Salcburg u Nemačkoj ili Austriji?". "Da li je Temišvar u Bugarskoj ili Rumuniji?".
- Uz to, mnogo je nervira što tajkuni čuvaju pare na "Šejšelima i Moldavima!".
- Nedavno kaže: "Zvao neki iz Ekvatora, vidite da l' treba viza za tog Ekvatora!" Ne želim ni da pomislim na šta bi izašlo da sam je obavestio da je glavni grad tog "Ekvatora" - Kito.
Ali, ako joj geografija nije jača strana, jesu neke druge discipline, kojima se M.J. razmetala ne birajući vreme i mesto i ne zatvarajući usta.
- Negde početkom mandata razgovara M.J. sa jednim ovdašnjim predsednikom opštine o humanitarnoj organizaciji "Adra" Adventističke crkve. Kaže joj on: "To su neki luterani iz Švedske. Ali mi nije jasno kako to da su oni svi plavi, a Martin Luter King je bio crnac!?" "Generalna konzulica" Republike Srbije, koja pogotovo nije čula ni za adventiste, ni za "Adru", ni za Martina Lutera, ni za Martina Lutera Kinga, mogla je samo da se pridruži: "Jes, vala, i meni to čudno!".
- Nešto malo kasnije, kad joj je riječki protojerej Mića spomenuo "Karitas", M.J. se ubacuje: "Kako ste rekli? Karitas. Šta ti je to?". Nije prilika za dočaravanje šoka njenog sagovornika.

 

Inergencija i eskumacija

 

Neobično se snalazila i uživala je u imanetnom svojstvu svog obrazovanja - kulturi. 
- Kad ju je posetio jedan lokalni pisac haiku poezije, svima se hvalila kako je razmenila poglede na pesništvo i umetnost sa jednim haikido-pesnikom.
- To da joj se obratio neki "basista", ne znači da je razgovarala sa bas-gitaristom, nego sa opernim pevačem, ali tad je već prošao voz.
- Mnogo voli i često razmenjuje poglede na umetnost sa ovdašnjim slikarom i vojvođanskim akademikom "Karamanlisom", koji se, inače preziva Karlavaris.
- Na slikarskim izložbama ključna pitanja u diplomatskoj konverzaciji sa slikarima su: "A kol'ko vam košta ovaj okvir? Gde ste ga pravili?", "Uuuu, e baš vam ide okvir uz ovo nebo?", "Molim vas, recite mi koja mi se vaša slika najviše dopada!!??", ili "Aj' pogađajte, koja mi je vaša slika najdraža?" M.J. je posebno opsednuta informativnim sadržajem umetničkih dela: "A koja je adresa ove kuće na slici? Ja sam tu bila!". Ili: "Sa čijeg je prozora slikana ova lađa, k'o da je Radetov prozor!". (A kasnije me pita zašto na izložbama, ako smo zajedno, bežim u suprotni ugao prostorije).
- Kad su joj jednom prilikom rekli da je to slika Ivana Rabuzina iz Hlebinske škole, M.J. je stručno konstatovala: "Aaaa, to neka pekara!".
- "Seća se" ona da je, kad je bila u Učiteljskoj školi, čitala nešto od Čarlsa DikenIsa!
Iskazala se i u (vrhunsko)pravničko-političkoj terminologiji.
 Ovde valja, kao čistu ekskluzivu, posebno izdvojiti pravnički a često upotrebljavan termin ingerencija...
M.J., naime, nikada, niti jedan jedini put za godinu dana koliko ga je iz minuta u minut koristila, nije izgovorila niti napisala ingerencija nego inergencija!
 Čak kada je meni ("sitnom novinarčiću") ili Ankici (otpuštenoj "primitivnoj seljančuri") diktirala inergencija, mi smo joj to prevodili u ingerenciju. Kad sam joj jednom prilikom tu inergenciju nabio na nos kao dokaz njene sramne neukosti, a hvali se da je pravnik i diplomata svetskog ranga, odgovorila mi je: "Ko si ti da mene učiš pravu?", "Valjda ja znam kako se kaže inergencija!" A ta žena je ne samo pravnik u diplomatiji, nego je u diplomatiju otišla iz Službe za međunarodnu pravnu pomoć MSP-a, a radila je i "20.000 najtežih pravnih slučajeva u Saveznom ministarstvu pravosuđa". Taj incident koji sam upriličio u vezi sa inergencijom (pre svega zbog toga što ga je ponavljala kao papagaj i pred strankama i pred i u komunikaciji sa domaćim advokatima i državnim službenicima) imao je pozitivan efekat za državu i pravo, jer je M.J. doslovno istog trenutka, kao da ju je neko isključio, prestala da taj termin koristi i prebacila se na - nadležnost. U sledeće dve godine, ni inergenciju ni ingerenciju nisam iz usta M.J. čuo ni jedan jedini put. Reč je prestala da postoji.  
- Za "ljude bez domovine", bez državljanstva, ova vrhunska pravnica i diplomata, koja se usput promovisala u stručnjaka za državljanstva, kaže apartidi, a ne apatridi (baš kao i deca u osnovnoj školi).
- U njenoj izvedbi ekshumacija se kaže - eskumacija, baš kao što bi rekao neki prodavac na pijaci.
- Vrhunski diplomata, koga je "Država poslala da je zastupa", u konzervaciji sa strankama, često govori o geotizaciji njenog naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to što njen narod (naaarooode moj!) predstavlja autotohno, atonohno ili atohno (samo ne autohtono) stanovništvo. Neke gradove, pogotovo one u kojima žive Srbi, treba, po M.J., relativizovati (sagovornici se samo nadaju da to ipak znači - revitalizovati).
- Kao što M.J. Bog nije mogao da ubedi da se inergencija kaže ingerencija, tako Bog nije mogao da je ubedi (pazite - "vrhunsku pravnicu") ni da se ne kaže obdusman, nego ombudsman. Na priloženim ilustracijama vidi se kako šefica konzulata daje instrukcije potčinjenima da pošalju nešto na e-mail adrese obdusmana (i drugima). Zahvaljujući "glupima potčinjenima", takve poruke i stižu onima kojima su namenjene.
- Ne daj Bože da zatreba identifikovati nekoga, jer bi konzulica izvršila NKD analizu (misli se na DNK, svakako).
- Tokom razgovora sa poznatom novinarkom iz Beograda, koja je tu bila zbog muža u bolnici, pita je "a šta vam je to stetoskop?", neposredno nakon što ju je pitala "je li joj muž dobio infrakt ili nešto drugo?" 
- Iako smatra da je "elektronički i informatički" natprosečno pismena, tri godine se batrga sa običnim, čestim terminima u elektroničkoj "konzervaciji", pa e-mail može da bude i amail i amajl i imajl i imail. Tako office kod ove diplomatkinje koja se svima hvali kako je završila (eeeeej!) Diplomatsku akademiju i jezike "na visokom semestru", postaje ofce, svoju omiljenu veb-adresu www.krajinaforce.com tako i čita - krajinaforce. I član the tako i čita (the end, da dokaže da zna engleski). Verovatnoća da će pravilno napisati neku imejl ili veb-adresu je otprilike dva posto. 
- Ne zna da li se za ketering kaže ketridž ili obrnuto, ali po pravilu kad pravi prijeme zove službu za ketridž.  
- Za lenjir kaže lenjear.
- Posle tri godine boravka u Konzulatu na adresi Erazma Barčića 9, u telefon nekima diktira, gotovo speluje - Eu-ge-na Ba-ri-či-ća.
- Verovatnoća da će za Stjepana Mesića reći Stepan je 50 posto. Od nje se, pošto nije znala ni na ijekavskom, a kamoli na ekavskom, može očekivati da kaže i Reka i Osek i Beljina. Ili "Bježi, čoveče, nije ti mjesto u Reci!". Mleko joj je bijelo, a pesma nevjerojatno dobra itd.
- Posle dve godine boravka u Rijeci, gradonačelnika Obersnela je zvala Obrsnel, a župana Komadinu - Komatina.
- Dokumente koje šalje (ali ovaj put bez leksičkih mešanja glupih potčinjenih u leksiku jednog genija) naslovljava sa: "Stanje kasnih prolećnih mrazeva tokom zime", "Kupovina aparata mobilnog telefona" (Radovan III je za nju niko i ništa), "Hospitalizacija na bolničkom lečenju" i sl.
- Ne traži da joj neko ispostavi nego uspostavi račun, ne sugeriše nekome daizdržava nego da uzdržava dete
- Tokom sličnih razgovora M.J. izgovara sagovornicima i ovakve ekonomske projekcije: "Evo vidite, hrana je poskupela 100 posto, što znači da će građani sada moći da kupuju 100 posto manje hrane".   
- Kad hoće da kupi prase za prijem, ovako traži nadležnu službu u prodavnici: "Alo, ovde generalni konzul Republike Srbije u Rijeci... da li je to odeljak za odojke?"
- U Diplomatik šopu u Zagrebu videla cigare pa pokazuje prstom i kaže: "Dajte mi ona dva SMOKING KILSA!? (radi se o cigarama marke "King Edvards" na kojima su velike nalepnice "smoking kills"). Prodavačice se jedva suzdržale da ne prasnu u smeh.   
- Kad matičarka iz Rijeke iskoristi priliku da joj zahvali što je dobila čestitku i poklon za prošlu Novu godinu, M.J. odgovara: "Nema veze. Poslaćemo vam i ove, ako vas se setimo!"
- Stranku pita: "Koje su ti godište roditelji?". "1932.", odgovara ovaj. "Ma ne pitam te to, nego koliko imaju godina", kaže M.J.
- Porudžbina jednom dijasporcu: "Donesite i meni neku hortikulturnu biljku!"
- Okreće M.J. telefon: "Dajte mi Đuru!". Odaziva se pogrešno pozvani Zoran, njen vozač: "Nije Đuro, Zoran ovde ". "Pa što se onda ti javljaš!?". I za ovakvu situaciju ste mislili da je ima samo u vicu.   
- Pita me moler koji je farbao zid u konzulatu da li znam šta je to ksenofobija? Naravno da znam, i kažem mu. A zašto pita? "Sad sam nešto razgovarao sa konzulicom, ona pojma nema šta je to ksenofobija. Pitam je da li zna šta je to armada. Makar približno. Ona pojma nema. Ne mogu da verujem!"  
- Razgovor u kojem se nekome za nešto zahvaljivala i završila je "zahvalno": "Mnogo doviđenja!".
- Pošto lične, privatne poklone nikad ne kupuje nego eventualno prosleđuje isključivo ono što je i sama dobila za poklon, dešavaju se i ovakve situacije: "Ajd' otvorite da vidim šta sam ti poklonila!"
- U julu 2008. prvi put u životu čula da se "onaj" kukasti krst zove i svastika
- "Stevo, pa to se ne prevodi tako po padežima...!"

Pravila lepog ponašanja

 

 Prava je misterija kako je uopšte moguće da neko u relativno civilizovanom svetu dođe gotovo do šezdesete godine, a da uspe da se ponaša i da zadrži "manire" nevaspitanog sedmogodišnjaka u provincijskom dečjem vrtiću. Čak i ako se potpuno zaboravi "sjajna, veličanstvena pravnička karijera", pa "savetništvo u Saveznom sekretarijatu za pravosuđe", pa "obožavani stručnjak i pravnik u Ministarstvu spoljnih poslova", pa "pregovori i međunarodne konferencije", pa "odrađene desetine hiljada teških predmeta" uz ovacije klijenata... Negde na samom početku "saradnje", bilo letnje vreme, više puta sam joj sugerisao da ne bi trebalo da u službene posete ide u papučama, sandalama ili otvorenim cipelama iz kojih joj štrče prsti, nego u zatvorenoj obući. I to ne samo zbog pravila nego i iz čisto egoističnih razloga: često sam ja išao s njom, a želeo sam da izbegnem povraćanje i zgražanje, i svoje i tuđe. Prvo, M.J. doslovno farba (ne lakira) nokte i na rukama i na nogama, i to upadljivim, za nju neprikladnim i najčešće tamnim lakovima, koji pre priliče tinejdžerima darkerima nego makar i vizuelno neuglednoj "diplomatkinji" od 58 godina. Možda bi i to moglo da se proguta da taj manikir i pedikir M.J. ne obavlja jednom u petnaest dana, zahvatima Konana, i to ako se seti. Tako se najčešće dešava da "lak" malo-pomalo sam otpada, prepušten eroziji, abraziji i kiselim kišama, pa na nekim noktima još uvek stoji u debelim višemesečnim slojevima, na nekima samo do pola, a na nekima ga nema. I na rukama i na nogama. A pošto takvu kolor-ikebanu M.J. upražnjava bez skupula i predrasuda, prsti joj često izgledaju kao proizvod teške invalidnosti. Ako se tome doda značajan anatomski faktor - M.J. ima na nogama čukljeve i palčeve pod neprirodnim uglom, a na neženstveno velikim šakama upadljivo široke i lopataste i prste i nokte (što nije krivica, nego činjenica) - problem postaje veoma, veoma - očigledan. Dakle, ono što bi svaka pristojna žena, čak i bez obzira na pravila, jednostavnim damskim manirima "zamaskirala", M.J. ponosno potura sagovornicima pod nos. I za kaznu što joj se uopšte nekompetentno petljam u dizajn, govorila mi je da sam ja taj koji je ćelav, ćorav i debeo, a ona lepa i poželjna, pa joj, valjda, zavidim.
Onda sam joj ukazao na bonton, sramota je da drži viljušku u desnoj a nož u levoj ruci. To nisam ni zapazio do jedne posete školi u Drežnici, gde se desilo da od četrdesetoro dece uzrasta 5-14 godina i desetak odraslih, jedino "generalna konzulica Srbije" ne zna kako se koristi pribor za jelo. Kasnije sam joj više puta objašnjavao da to nema veze s činjenicom da je ona levakinja, da je to jedno od elementarnih pravila ne samo lepog nego i "običnog" pristojnog ponašanja, ali nije upalilo. Nagrdila me da zavidim njenim manirima i urođenoj pristojnosti. A zbog toga što je završila Diplomatsku akademiju, mogu samo da joj pljunem pod prozor. Međutim, kad je jelo u pitanju, nije to bilo najgore, barem ne najružnije. Žena koristi svaku (ne)priliku da jede rukama, "razgovara" i široko se smeje sa ustima punim hrane koja frca na sve strane (kažu da je u matičnoj SMPP volela da "organizuje" da se kolektivno jede... da li je iko tamo video kako to izgleda!? Ili se slični sličnima raduju!). Jednom sam u Vojniću video i kako konzulica diže tanjir supe pola metra od stola i srče li srče, javno i ponosno. Isto tako, treba videti šta radi sa hranom koju prinosi drugima ili učestvuje u njenom pripremanju. Neprepričljivo i odvratno. Pogotovo što je prvih pola mandata imala problema sa veštačkom vilicom (dok joj većina zuba nije poispadala, jedan po jedan, što je bio proces kojem smo tragično svedočili najmanje godinu dana, pa je nabavila novu), koja joj je po pravilu landarala u ustima sa sve sadržajem, bez i najmanje svesti M.J. o tome da je to razlog da zatvori usta a ne bljuje po okolini...

 

                   Nastavak u sledećem broju...

 

Birači i škampi

Tokom posete Gariju Kapeliju, gradonačelniku Malog Lošinja i bivšem diplomati, pita je on koliko Srbija ima stanovnika (on kaže da misli, "ako se ne vara, da ima devet miliona"). M.J. kaže: "Ma kakvi, ima šest miliona, jer ima 4,5 miliona birača!?". Inače, ima 6,5 miliona birača, i oko 7,5 miliona stanovnika, bez Kosova. To znači da Gari Kapeli sa Malog Lošinja zna, a "generalni konzul" Srbije ne zna koliko Srbija ima stanovnika.
- Za istu priliku M.J. je ponudila još nekoliko iznenađenja sablaznutim domaćinima. Za delfine je uporno, valjda da bi domaćinima bilo razumljivo, govorila da su dupLini ( !?), jadnici su čuli i da su "škampi ipak samo ribe", a poseban specijalitet dana je bio tretman pomenutih škampa, s kojima M.J. nije znala šta da radi, pa joj ih je očistio tamošnji predsedsnik gradske skupštine, a onda ih je ona držala otprilike kao beba ćevap ili zvečku. Ali nije to najzanimljivije. To je bilo samo najgadnije za gledanje. Najzanimljivije je bilo kad se diplomatkinja, koju je "Država poslala da je zastupa", vidno vizuelno nameračila da pije vodu planiranu za pranje ruku, pa je odustala jer je osetila da negde ima zvrčka, onda je mokrim ubrusom za ruke obrisala usta, a ruke su joj ostale prljave. Konačno, ruke je, misleći da je niko ne vidi, tokom razgovora sukcesivno brisuckala o stolnjak. 

 

Da je galeb znao...

Mnogo toga je kod ove diplomatske predstavnice Srbije bila kombinacija odsustva svakog vaspitanja i elementarne nehigijene, uključujući i mentalnu. Zamislite konzula jedne države, koji, dok s nekim razgovara, olovkom vadi čepove iz ušiju i briše ih o stolnjak, a sve dok ne zna da li sagovorniku da govori ti ili vi. "Dođi da vam pokažem ovo", ili "Nemaš ti pojma. Ja vam lepo govorim, a ti ne slušaš!", ili "Stevo, jeste napisali ono što sam ti rekla?". Za nekoga ko insistira da se, radi predstave o štednji i racionalnosti, peru plastične kašičice za kafu (čak i one od pet centimetara), nije to ni tako strašno. Pa ni ono kad pođe na prijem kod župana povodom Dana državnosti Hrvatske, sa ogromnim ptičjim (možda galebovim) izmetom na sakou.
 Sad, nije što se ptica pokakila na konzulicu (dešava se, jedino je dilema da li je ona, M.J a ne ptica, za to znala ili nije), nego što ova neće niti da ide da promeni sako (mrzi je ili nema vremena), a neće ni da ga skine da se to očisti. Ispostavilo se da sako neće da skine jer ga je obukla preko suknje na kojoj je pokidan zatvarač pa joj se vide gaće. Eto, tako je diplomatska predstavnica Srbije pošla na prijem. Na kraju takva i otišla, sa nešto malo uklonjenim izmetom.       

 

Baba-sera

Više puta sam shvatio, a u najmanje tri slučaja i bio svedok da M.J. nije pustila vodu nakon ozbiljnog korišćenja WC-a. O pranju ruku da i ne govorimo. Kad sam joj jednom prilikom na to skrenuo pažnju (nakon korišćenja WC-a udaljenog tri metra od mog radnog stola) sa ekstremnih diplomatskih visina mi je odbrusila: "Je l' tebe neko ovlastio da izigravate baba-seru? Pametnije bi vam bilo da gledaš svoja posla!".

 

Šta li je trošila?

O nekim aspektima lične i (možda relevantnije za ovaj slučaj) mentalne higijene M.J. govori posredno i sledeće zapažanje. Za šest zimskih meseci (2007/2008) M.J. je, kao samica, kao visoki diplomatski predstavnik države Srbije, dakle kao žena sa posebnim zahtevima i potrebama, u stanu od 91 kvm, potrošila nešto manje od 700 KN, dakle oko 110 KN (oko 1.200 dinara) mesečno (račun u prilogu, prim.prir.). Ilustracije radi, ja sam, kao samac, u stanu od 51 kvm, bez ikakve vanredne potrošnje, samo tokom decembra iste zime potrošio nešto preko 600 KN (oko 6.500 dinara). E, sad, šta to uopšte može da znači? Jedino to da M.J. u stanu niti koristi električne uređaje (možda ne pali ni svetlo), niti kuva, niti se greje, niti pali bojler... Jer, takvi troškovi su tek nešto malo veći od takse na instalisanu snagu, dakle onoga što bi platio makar i ne ulazio u kuću. Kakve to veze može da ima sa higijenom ostavlja se čitaocu da presudi. A oni koji su imali priliku da se ponekad nađu pored konzulice, već su presudili.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane