Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nasilje

 

Nasilje

 

Sodoma i Gomora u srpskim zatvorima: ropski rad i sadistička ubijanja

 

 

U Zabeli crni dani

 

 

Slom ljudskog dostojanstva, logoraške metode fizičkog i mentalnog ubijanja, umiranje pred nogama zatvorske soldateske, to je danas, u XXI veku, samo deo strašnog suda u najvećem srpskom zatvoru...

 

 

Piše: Milan Malenović

 

 

Početkom avgusta ove godine, jedna od inspekcija Ministarstva pravde, predvođena pomoćnikom ministra, detaljno je pregledala dokumentaciju o poslovanju KPZ Zabela, i imala šta da vidi.

Tabloidov izvor iz uprave ovog zavoda došao je do podataka o tome kako je inspekcija otkrila da je samo za popravku jednog vozila, marice, isplaćeno nekoliko hiljada evra! Donedavni šef nabavke KPZ Zabela, Florić, iznenada je penzionisan. Izvor navodi i to da je u toku priprema da se kompletna krivica za loše poslovanje ovog zavoda svali samo na jednog čoveka - Florića.

Isto tako je bilo i u prošlosti: prvo iznenadno penzionisanje, pa istraga, i na kraju - nikom ništa.

Sa druge strane, takozvani šef šefova u Zabeli, načelnik službe opštih poslova, izvesni Milan, zbog pokušaja štimovanja dokumentacije, došao je u sukob sa glavnim magacionerom, Zvonkom. Zvonko je odbio da potpiše lažna trebovanja koja su mu poturena kako bi se stanje u magacinima uskladilo sa stanjem u dokumentaciji. I jedan i drugi su se razišli uz oštre reči i uzajamne pretnje disciplinskom prijavom. Za očekivati je da će magacioner Zvonko ostati dosledan, i odbiti legalizovanje lažnih dokumenata, da bi se konačno utvrdilo i ko krade i kako se krade.

Sve dok nije izašla serija tekstova u Tabloidu o zloupotrebama osuđeničke radne snage, kao i do dolaska inspekcije, na renoviranju jedne zgrade u kojoj treba da boravi osoblje modernog i superčuvanog VI paviljona u Zabeli (gde po planu treba da budu smešteni osuđeni za organizovani kriminal) radili su osuđenici za mizernih 2.000 dinara mesečno. Početkom meseca, neposredno pred dolazak pomoćnika ministra, Uprava je naredila da se dovedu civilni radnici kojima se plaća realna dnevnica, a to je nešto manje nego što osuđenici dobijaju za ceo mesec, što samo govori u prilog činjenici da je iz budžeta izdvojeno dovoljno para za ove namene, ali da uprava zakidanjem od osuđenika krade novac.

 

 

Ucenjeni invalidi

 

 

Osuđena lica koja rade u okvirima naših KP Zavoda nemaju ni elementarnu HTZ zaštitu, a zaposleni u kuhinji se u najboljem slučaju na sanitarni pregled vode jednom u dve godine. Zbog loših uslova rada i neadekvatne (čitaj: nepostojeće) obuke, često dolazi do povreda. Redakciji Tabloida poznata su dva slučaja u kojima su se osuđena lica povredila tokom ropskog rada, a onda im je uprava Zavoda ponudila dodatne beneficije u zamenu za odustajanje od zahteva za naknadu štete zbog trajnog umanjenja radne i životne sposobnosti.

Ni u jednom slučaju uprava svoju reč nije održala, već je, šta više, prestala i da sprovodi neophodne terapije. Istovremeno, mi pitamo po kom se to kriterijumu dodeljuju pogodnosti u Zabeli, jer Pravilnik o kućnom redu ne poznaje dodelu pogodnosti zbog povrede na radu, već samo zbog dobrog vladanja i protoka određenog dela kazne.

Vođenje u gradsku bolnicu radi pregleda ili terapije je, i inače, jedan veliki problem u KPZ Zabela. Kao što smo već pisali, poslednju reč uvek ima straža, a ne zdravstvena služba. Prošle godine se na sportskom terenu u Zabeli povredio osuđenik Slobodan Živković.

Slomio je ključnu kost i bio zbog toga hospitalizovan u civilnoj bolnici. Posle izvesnog vremena je vraćen u Zabelu i smešten u tamošnjoj nazovibolnici. U otpusnoj listi koju je doneo bila je ordinirana i fizikalna terapija, na koju je nesrećni Slobodan vođen samo deset puta. Posle toga je neko iz straže procenio da je dalje vođenje opasno iz bezbednosnih razloga.

Nikakve urgencije nisu pomogle da se ova odluka promeni. Kada je upravi zatvora dosadilo da stalno sluša molbe osuđenika, njegove rodbine i načelnika bolnice, Slobodan je jednostavno iz bolnice vraćen u matični paviljon bez ikakvih izgleda da tamo nastavi započeto lečenje.

Još je gore prošao Edvard Edi Stanimirović, koji je na izdržavanje kazne donet sa fiksatorima na polomljenoj butnoj kosti. Kako je i u ovom slučaju straža procenila da postoje "bezbednosni rizici" (šta god to značilo), osuđenik je umesto u zavodsku bolnicu, smešten u VII paviljon, takozvani zatvor u zatvoru.

Tamo vlada poseban režim. Da bi dobio zdravstvenu negu, Edi je morao svakog jutra da predaje straži ceduljicu sa svojim imenom i molbom da ga poseti lekar. Straža, očigledno, te njegove ceduljice nije dalje prosleđivala, pa niko nije ni dolazio da menja zavoje na Edijevoj nozi. Rane su počele da gnoje, a nesnosni smrad širio se ćelijom. Kada je i straži postalo jasno da tako više ne ide, nesrećnog mladića su odvezli na lekarski pregled. Istog dana je prebačen u KPD Bolnica u Beogradu, jer se sumnjalo da mu je nogu zahvatila gangrena.

Zahvaljujući brzoj i efikasnoj intervenciji beogradskih lekara noga je spasena, a Edi je posle izvesnog vremena vraćen u Zabelu. Tamo su ga čekale nove muke: iz nekog razloga mu je smanjena terapija analgeticima. Kada više nije mogao da izdrži nesnosne bolove, Edi je sebi isekao vene. Opet je usledila brza intervencija i ovaj mladi život je spasen. Bar za sada! Ali, kako je Edvard još uvek u Zabeli, sve je moguće...

Da li će i Bratislav Rajković imati sreće da preživi? Ovaj osuđenik je svoju kaznu zatvora izdržavao u KPZ u Nišu, gde uslovi nisu ništa bolji od onih u Zabeli. Posle dosta muka i peripetija, uspeo je da izdejstvuje da bude poslat na pregled u bolnicu u Beogradu. Tamo mu je dijagnostifikovan rak jetre. Nakon izvesnog vremena Bratislav je, na svoje čuđenje, otpušten iz ove bolnice i, umesto u Niš, prebačen u KPZ Zabela. Ni do dan-danas, a prošlo je već više meseci od tog premeštaja, niko ni Bratislavu ni njegovoj rodbini nije objasnio ni zašto je otpušten iz zavodske bolnice u Beogradu, a ni zašto je, umesto u Niš, prebačen u Zabelu.

Iako ima rak jetre, u Zabeli mu umesto prepisane terapije daju metadon. Ovaj preparat, kao što je poznato, i kod zdravih ljudi izaziva oštećenje jetre, pa s pravom sumnjamo da na ovaj način Bratislava polako, ali sigurno - ubijaju...

 

 

Smrt Miomira Radosavljevića

 

 

Sredinom juna ove godine straža KP Zavoda u Nišu upala je u ćeliju u kojoj je boravio teški invalid Miomir Radosavljević. Miomiru su ranije amputirane obe noge i desna šaka, zbog čega je bio upućen na tuđu pomoć i na invalidska kolica. I baš ta kolica su straži izgledala najsumnjivija, pa su komandiri tokom pretresa uspeli da ih polome. Namerno ili slučajno, nije više ni važno. Miomir je od uprave odmah tražio da mu se kolica poprave o trošku Zavoda, a da mu se kao teškom invalidu, za period dok popravka traje, obezbede druga kolica. Odgovor nije dobio zbog čega je 15. juna stupio u štrajk glađu.

Kako smo saznali od drugih osuđenika, koji su zajedno sa Miomirom boravili i uspeli da stupe u kontakt sa nama, Miomir je o početku štrajka glađu odmah obavestio dežurnog komandira. Po Pravilniku o kućnom redu komandir je bio dužan da o ovome obavesti lekara, koji je trebalo Miomira odmah da obiđe. Ne samo da lekar tog dana nije došao, već ni narednih dana ni on, ali ni bilo ko drugi iz zatvorske uprave nije našao za shodno da bar popriča sa nesrećnim čovekom o razlozima koji su ga naveli na ovaj postupak.

U međuvremenu su oštećena kolica odneta na popravku, a da niko iz uprave Miomiru nije hteo da kaže kada će mu biti vraćena. Ni rezervna kolica mu nisu data, tako da je Miomir bio prikovan za krevet. Tek dve nedelje po početku štrajka, nesrećni čovek je samoinicijativno uspeo da stupi u kontakt sa majstorom iz Beograda koji je bio zadužen za popravku. U tom razgovoru je saznao da će šteta odmah biti otklonjena i kolica vraćena.

Istog dana Miomir je napisao pismo načelniku službe bezbednosti KP Zavoda u kome ga obaveštava o ovom razgovoru i traži da mu se garantuje da će mu kolica biti vraćena odmah po izvršenoj popravci. Iako odgovor nije dobio, osuđenik je odlučio da prekine štrajk glađu. Za sve to vreme niko iz zdravstvene službe se nije interesovao za njegovo stanje, iako se radilo ne samo o teškom invalidu, već i o teškom bolesniku sa cirozom jetre!

Iscrpljeni organizam nije izdržao i Miomir je preminuo već sledećeg dana. Tek tada ga je video lekar, samo da bi preliminarno konstatovao da je smrt verovatno nenasilna, jer na telu nema vidljivih povreda.

Po našim saznanjima, neko iz zdravstvene službe je tokom Miomirovog štrajka tražio da nesrećnog čoveka drugi osuđenici donesu na pregled, što je ovaj odbio ne želeći da ga dodatno maltretiraju, već je očekivao da lekar dođe kod njega.

Umesto da ispuni svoju zakonom propisanu obavezu i da štrajkača glađu stavi pod medicinski nadzor (to nikako nije isto što i pregled koji pacijent ima pravo da odbije), uprava Zavoda je samo konstatovala da osuđenik odbija lekarsku pomoć i prepustila ga daljoj sudbini.

Porodica Miomira Radosavljevića, kao i Centar za ljudska prava u Nišu, već su najavili da će protiv krivaca za ovako nehumano ponašanje preduzeti zakonom predviđene korake. Uprava za izvršenje zavodskih sankcija, pod čijom je nadležnošću i KPZ u Nišu, do sada ništa nije preduzela protiv nesavesnih radnika.

 

 

 

 

Kako je umro Jugoslav Đorđević

 

 

Da nema savesnih radnika i osuđenika u KPZ Zabela, smrt Jugoslava Juge Đorđevića, zvanog Beli, rodom iz Smederevske Palanke, ostala bi široj javnosti nepoznata, a njeni pravi uzroci i dalje bi se krili od rodbine ovog nesrećnika.

Kako nam naši izvori govore, Belom je pozlilo u ranim jutarnjim satima 21. marta ove godine. U to vreme se nalazio u jednoj od soba na drugom spratu zatvorske bolnice. Zaključan! Tabloid nema precizne podatke od čega je Beli tačno bolovao, ali izvori tvrde da je svakodnevno pio šaku lekova:

 

"...Bilo je negde između 4 i 5 sati ujutro kada je jak tresak probudio jednog osuđenika. U mraku je jedino uspeo da vidi telo koje je nepomično ležalo pored njegovog kreveta. Odmah je razbudio ostale cimere. Kada su videli da na podu leži nepomičan, ali još živ Beli, ostali osuđenici su došli do rešetki kojima je njihovo odeljenje zatvoreno, i pokušali da dozovu stražu."

Koliko je poznato, u takozvanoj bolnici u Zabeli i straža i medicinsko osoblje dežuraju svakog dana svih 24 sata. Problem je samo u tome što su i jedni i drugi veoma udaljeni od odeljenja na kome je Beli ležao. Uz to, kako nam potvrđuje naš izvor, pošto se bližio kraj smene, stražar je već napustio svoje radno mesto i otišao na dežurnu službu KP Zavoda, gde je sa ostalim kolegama pio kafu.

Dežurni tehničar je, po običaju, spavao u jednoj udaljenoj prostoriji do koje vapaji sa drugog sprata nisu mogli da dopru. Iako Zabela, očigledno, ima para da ugrađuje video-nadzor i u paviljon otvorenog tipa (što je totalna besmislica), ona nema sredstava da svoj stacionar opremi makar električnim zvonom pomoću koga bi bolesnici mogli da zatraže pomoć kada im pozli.

Kako ni posle višeminutnog neprestanog dozivanja i lupanja u rešetke pomoć nije stizala, jedan od prisebnijih osuđenika se dosetio i kroz prozor izbacio upaljenu novinu. Ovo je odvajkada signal da se u paviljonu nešto neobično dešava. Stražara Prvog paviljona, koji je najbliži zgradi bolnice, udaljena je samo pedesetak metara. Da su komandiri bili na svojim radnim mestima, za manje od pet minuta bi pritekli Belom u pomoć. Umesto toga, tek nekih 45 minuta otkako je Beli kolabirao, na odeljenje je stigla grupa stražara. I to kako?!

"Odjednom je uletelo nekih 10-15 komandira sa isukanim palicama", priča Tabloidov izvor. "Prvo su se obrušili na osuđenike koji su stajali kraj rešetki i dozivali pomoć, i sve ih oterali sa hodnika. U sobu gde je ležao Beli, koji je još uvek davao znake života, ušao je jedan od stražara iz I paviljona. Stajao je i gledao u nepomično telo bar jedno deset minuta. Blenuo je kao tele u šarena vrata ništa ne preduzimajući. Tek je onda izvadio motorolu, sa nekim razgovarao i zatim pozvao redare bolnice da u ćebetu Belog snesu pred ulaz. Za sve to vreme ni dežurni komandir bolnice, a ni tehničar, nisu se pojavili."

Belog, koji je, iako u komi, još uvek bio živ, ubacili su u maricu i odvezli u požarevačku bolnicu. Jedan od cimera Jugoslava Đorđevića pričao je detalje:

"...Niko od zaposlenih nas ništa nije pitao u vezi sa ovim događajem. Ni šta je Beli prethodno radio, ni da li se tu noć na nešto žalio... Samo je sledećeg dana osuđenik, koji je za to zadužen, došao i pokupio njegove stvari. Tako smo i saznali da je Beli umro."

Da li je pravovremenom intervencijom život Belog mogao da bude spasen? Ne znamo i verovatno nikada nećemo ni da saznamo. Ono što pouzdano znamo to je da je prošlo više od sat vremena otkako je Belom pozlilo, pa do momenta kada je spušten u ambulantu. Isto tako znamo da niko ni iz zavodske uprave, a ni iz Ministarstva pravde nije poveo istragu o ovom događaju, te tako možemo i da očekujemo da će se slične tragedije ponoviti u budućnosti.

 

 

 

 

 

 

 

Jesmo li se za ovo borili?

 

 

Tabloidov sagovornik iz prošlog broja, Momčilo Nikolić, obavestio nas je da je jedna grupa Srba u Hrvatskoj osuđenih za ratne zločine, početkom 2008. stigla u KPZ Zabela. Svi do jednog su odmah sprovedeni u VII paviljon, takozvani zatvor u zatvoru.

Tamo u ćeliji manjoj od 8 kvadrata borave po pravilu četiri osuđenika, WC je od ostatka prostorije odvojen samo niskom drvenom pločom, kupanje je jednom nedeljno, isto kao i brijanje, a šetnja sat vremena dnevno. U ćelijama nema televizora, ali zato postoje zvučnici preko kojih skoro ceo dan komandiri puštaju muziku koja njima odgovara. Svetlo u ćelijama se ne gasi ni noću, a obeduje se u samoj ćeliji na metar od WC šolje. Prozori su sa obe strane ograđeni gustom žicom, pa u prostoriji jedva da ima vazduha.

Jedan od Srba koji su tražili da svoju kaznu zbog učešća u građanskom ratu, umesto u Hrvatskoj, služe u srpskim zatvorima, jeste i Veljko Svakidan. On je imao retku sreću da se dočepa VIII paviljona u Zabeli, koji je poluotvorenog tipa. Jednog vikenda je krenuo na odobrenu vanzavodsku posetu sa rodbinom. Presvukao se u civilno odelo u koje je sakrio 500 dinara, sav imetak koji mu je preostao. Za te pare je planirao da počasti svoju porodicu jer je prevalila veliki put samo da bi na kratko bila sa njim. Na izlazu iz Zavoda stražar ga je pretresao i našao skriveni novac. Umesto u grad, na susret sa svojima, Veljko je poslat u izolaciju budući da je posedovanje novca u zatvoru teži disciplinski prekršaj. Danas je Veljko u jednom od paviljona u krugu zabelskog zatvora i sigurno se ponekad pita koliko se isplatila odbrana sopstvenog, srpskog naroda.

 

 

 

 

 

Hrvatski zločinac živi u luksuzu

 

Hrvatski general Mirko Norac osuđen je zbog ratnih zločina nad Srbima iz Gospića pred Županijskim sudom u Rijeci na 12 godina zatvora. Nedavno ga je i Županijski sud u Zagrebu osudio na još sedam godina zatvora zbog drugih zločina nas Srbima.

General Mirko Norac, koji je odgovoran za smrt stotinak srpskih civila, izdržava kaznu u zatvoru u Gospiću. Za njega je, uz zidine zatvora, sagrađen posebam objekat u kojem Norac ima radnu kancelariju, dvosoban komoforan stan sa teklefonom i internetom. U radno vreme prima poslovne partnere, a po podne se slobodno kreće po Gospiću i kafanama, pozdravljan i slavljen od sunarodnika. Srbi koji su osuđeni zbog ratnog zločina u Hrvatskoj, i prebačeni da kaznu izudržavaju u Srbiji, životare u srpskim kazamatima, izloženi tihom umiranju i poniženju.

 

 

Apel

 

Inicijativni odbor za osnivanje Udruženja za pomoć osuđenim licima moli sve koji žele da ga podrže u radu ili mogu da mu pomognu informacijama o zloupotrebama u srpskim zatvorima da se jave na telefon 062-8196635 ili na e-mail svizatvori et gmail.com

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane