Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Druga

Druga

Na marginama najveće mirnodopske diverzije u istoriji sveta

 

Vikiliksov rat

 

Ana Borković

 

Globalna diplomatsko-bezbednosna diverzija Vikiliksa pokazala je da današnji svet, u stvari, ne počiva ni na ravnoteži sile ni na ravnoteži straha, pogotovo ne na sili argumenata, dogovora i formalnih sporazuma.

Svi ti knjiški i akademski pojmovi, posle apokaliptične demontaže sistema američke diplomatske prepiske odnosno demistifikacije procesa prikupljanja bezbednosnih, taktičkih i strateških informacija, od kojih gotovo da zavisi opstanak planete, postaju samo neophodni ali ni približno presudni orijentiri i premise u globalno-strateškom sistemu odlučivanja.

Drugim rečima, pokazaće se da se najveći planetarni šok posle Prvog i Drugog svetskog rata ne naziva, kao što elementarna logika nalaže Treći svetski rat nego - Vikiliksov rat. Oni koji su se pribojavali da ih nekakav smak sveta ne pogodi s neba, u vidu kakvog nevidljivog sofisticiranog oružja ili laserskih snopova, doživeli su da ih snađe nešto što nije ni vidljivo ni nevidljivo nego - nepredvidljivo, toliko iracionalno da je čak i kategorija straha iz klasičnih diplomatsko-ratno-bezbednosnih teorija ubrojiva u materijalne, realistične i racionalne. Razlika između Vikiliksovog i dosadašnjih bezbednosnih armagedona leži i u činjenici da će predstojeće neizbežno "Vikiliksovo" preustrojstvo sveta, globalnih koncepcija i strateških planova najverovatnije proći samo sa ljudskim žrtvama unutar uvek krivih i (ne)odgovornih struktura moći, a ne i, kao što je to odavno uobičajeno, unutar milionskih masa nevinih i neobaveštenih građana sveta. 

Vikiliksov udar na svetski bezbednosni poredak tumače i tumačiće na različite načine, sa različitim polazištima, ciljevima i interesima, ali reč je o tome da u tim "analizama" niko neće moći da pogreši. Biće moguće izvlačiti pouke po željama i potrebama, ali je za verovati da će jedina univerzalna posledica biti sasvim novi koncept globalnih komunikacija, svakog privilegovanog opštenja na globalnom nivou, pa tek onda i unutar pojedinačnih sistema, poput "informacionog" sistema američke i svih drugih diplomatija, koje i jesu povod i modus vivendi Vikiliksovog rata.

Već sada među ozbiljnim analitičarima, bliskim svetskim centrima moći, postoji nepisani konsenzus da problem globalne Vikiliksove denuncijacije celokupne američke diplomatske mreže nije toliko u sadržaju (iako ga u više od 250.000 poverljivih dokumenata ima za sto civilizacija), koliko u formi i metodama. Procenjuje se, naime, da se od skoro milion "zanimljivih" podataka iz depeša, objektivno relevantnim informacijama u diplomatsko-bezbednosnom smislu može smatrati njih tek 2-3 odsto, što je, takođe, dovoljno da se nekoliko puta razori svet. Od tih 2-3 odsto, tek desetina  može da se smatra zaista prvorazrednim šok-informacijama, koje pomeraju granice među državama i koje su predmet vrhunskih špijunskih ili analitičkih aktivnosti.

Pokazalo se, međutim, da je prvorazredna informacija odnosno ključno  svojstvo, sama po sebi činjenica da u  većini tog ogromnog poverljivog diplomatsko-dopisničkog fonda američke diplomatije (onih 97-98 odsto), u stvari, nema informacija u klasičnom smislu te reči, nego da se informacijama smatraju i uzgredne opaske, duhovite doskočice, pikanterije, neobavezni leksički žargonski "izleti" autora depeše, glasine, javni tračevi, najpovršniji subjektivni doživljaji likova i događanja. U tom kontekstu briše se i granica između neukosti, bahatosti i nezainteresovanosti diplomate (vara se svako ko misli da su među američkim diplomatama takvi izuzeci) i autoritativne pronicljivosti i obaveštajne superiornosti koja sebi može da dozvoli i krajnju neformalnost i opuštenost u komunikaciji sa "centralom", čak i povodom veoma ozbiljnih situacija i odnosa.

To bi, kao prvo, bio apsolutno američki problem, ako ga uopšte smatraju problemom, da se sada i ceo svet ne upoznaje na kakvim se površnim i često bizarnim diplomatsko-bezbednosnim dojavama gradi spoljnopolitička strategija i mreža jedine supersile, i, kao drugo, zbog čega su moguće i čak izvesne, gotovo neizbežne, brojne kardinalne pogreške i očigledne, po svetski mir opasne improvizacije u ostvarivanju "američkih interesa" u pojedinim delovima sveta.

U vezi sa Vikiliksom ključni problem američke diplomatije i administracije u celini danas nije da li će ovaj ili onaj svetski lider, pogotovo neki od, za njih, perifernog značaja, zameriti zbog konteksta u kome se našao, zbog nepriličnog "atributa" kojim je opisan ili zbog netačnosti uz koju se povezuje, niti da li je neki američki funkcioner ovom denuncijacijom lično doveden u neprijatnu situaciju. Takve stvari, pod kišobranom svetske velesile, vreme neutrališe neuporedivo brže nego u nekim drugim, "normalnim" slučajevima, nekolicinom kadrovskih žrtava, izjavama, demantijima ili ignorisanjem. Problem je u pomenutoj demistifikaciji tehnologije donošenja po svet sudbonosnih odluka i načina "apliciranja" takvih odluka na terenu. Mehanizam odlučivanja odnosno algoritam za korišćenje u ovom slučaju diplomatsko-bezbednosnih podataka ovom aferom je ogoljen do srži, a buduće američke javne odluke i akcije učinjene su neuporedivo (ili presudno) predvidljivijima u odnosu ne "predvikiliksno" stanje. A to je, inače, otkad postoje diplomatija i obaveštajna delatnost, jedan od podrazumevajućih, imanentnih zadataka svakog vrhunskog obaveštajnog analitičara.

Nešto od toga moguće je dokazati i na primeru pominjanja Srbije, njenog unutrašnjeg i spoljnopolitičkog angažmana i njenih funkcionera u različitim kontekstima, ali gotovo da nema nijednog detalja u tim pomenima koji već nije ili javna tajna ili notorna činjenica, što u hiperpolitizovanim sredinama, kakva je naša, i nije ništa neobično. To uključuje i prvorazrednu američku preokupaciju "infiltracijom Turske na Balkanu" i pojedinačne banana-istupe srpskih lidera u vezi sa Kosovom, okruženjem i Evropskom unijom.

Tako, kada se u jednoj depeši iz Berlina najavi da će Boris Tadić 16. novembra (2009. godine - prim. aut.) doći u Berlin na "konsultacije", srpska javnost podrazumeva da se baš to dogodilo, dok kasnije čita kako je "Boris Tadić tokom jednodnevne posete Berlinu razgovarao s Angelom Merkel..." o stvarima koje je mogao da sazna od svakog slučajnog prolaznika ispod njegovog prozora.

 

 

 

 

Dobar je makar i samo jedan

 

Inspirisani Vikiliksom, novinari Tabloida su od 15. do 30. novembra, rizikujući da učine i krivično delo (zbog čega je obezbeđen alibi prijavom akcije "tamo gde treba") testirali bezbednosnu senzitivnost i kulturu 26 državnih institucija, uključujući i 12 ministarstava (i dva ministarstva sile).

Ideja je bila da se barem po 20 puta (da bi bilo jasno kako je reč o nameri a ne o slučaju) pomoću "poznatih" nevažećih ili izmišljenih lozinki "pokuša" neovlašćeno ući na interne sajtove testiranih institucija, namenjene unutrašnjoj komunikaciji a ne javnom informisanju.

Epilog testa je da je samo jedna od (26) tih institucija, čiji bi bezbednosni sistemi morali da registruju i reaguju (makar i samo) na očigledne pokušaje upada u njihove zaštićene sisteme, zaista i reagovala. Reč je, sasvim slučajno, baš o Ministarstvu spoljnih poslova (čestitke!), koje je intervenisalo kod provajdera, koji je, sa svoje strane, blokirao korisnički nalog "neovlašćenog upadača" u tuđi sistem. Ostali pomenute aktivnosti nisu ni primetili, iako su sankcionisane sa dva pozitivna zakonska propisa i jednom međunarodnom konvencijom koju je naša država potpisala.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane