Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Feljton

Arèibald Rajs: "Èujte Srbi", jedan prijateljski pogled na narod koji ne ceni prijatelje (1)

 

Sipali vam pesak u brašno a vi im se klanjate do zemlje

 

U svom predsmrtnom delu "Èujte Srbi" iz 1928. godine veliki prijatelj Srba pita se "kako je nacija kao što je srpska, dopustila da je podjarmi šaka sebiènih i podmitljivih politièara, gnusnih šiæardžija, zabušanata, profitera i zelenaša?" Rajs opominje Srbe: "U vašim rukama je vaša sudbina: blistava buduænost ili ropstvo!" Tadašnji Srbi nisu èuli vapaj svog prijatelja, gotovo ga se odrekavši. Šta bi se, meðutim, dogodilo danas!

...

 

 

Neæu skriti od vas ništa bitno od onoga što sam video, jer pravi prijatelj nije onaj koji vam laska, veæ onaj koji vam kaže istinu, celu istinu. Meðutim, neæete imati to ogledalo u rukama dok sam ja u životu. Naæi æete ga u mojim spisima i èiniæete s njim što god budete hteli. Ili æete ga proèitati, zamisliti se nad njegovim sadržajem i iz toga izvuæi korist, ili æete ga, pak, prezreti, pa æe onda ona istinska srbska duša, duša vaših hajduka i junaka ratova za osloboðenje, nestati sa vaših prostora. To æe biti poslednja usluga koju mogu da vam uèinim.

U nabrajanju vaših vrlina neæu morati da vam govorim o onome što vi nazivate "inteligencijom". Njome æu se pozabaviti tek u delovima posveæenim vašim manama. Sreæom, vaš narod ponajviše èine seljaci, a ne "inteligencija".

Vaša nacija je imala veoma lepu prošlost, posle koje su usledili dugi nesreæni vekovi. Pošto ste osnovali veliko carstvo, koje je, sudeæi po onome što je od njega ostalo, mnogo obeæavalo i u svoje doba bilo napredno poput zapadnih carevina i kraljevina, pali ste pod prevlast Turaka, zatim i u njihovo ropstvo. Da bi izbegli to robovanje, mnogi od vas su napuštali zemlju i tražili utoèište kod moænih suseda, Austrougara, ali su samo menjali gospodara. Pod Turcima ste mnogo propatili. Bili ste raja. Crkve i manastire ste sklanjali pod zemlju ili u divlje planinske klance, daleko od puteva svojih gospodara. Otimali su vam decu i od njih stvarali janièare. Od svoje sirotinje ste plaæali i dobar "desetak" ugnjetaèima. Vaši rodoljubi nisu mogli da trpe taj nepodnošljivi jaram pa su potražili sklonište u šumama, u koje Turèin nije smeo da kroèi. Bili su to vaši hajduci, duhovni oci onih koji su ostvarili povlaèenje preko Albanije, Cera i Jadra, Kajmakèalana i Dobrog polja. Terali su vas sa plodnih ravnica, njih je zaposedao Turèin, a vama ostavljao samo kamenito planinsko zemljište.

Ipak, uprkos svim tim nevoljama, veoma je malo vaših voljenih pokušalo da izbegne taj grozni položaj prihvatanjem muslimanske vere. Velika veæina vaših predaka je, i pored dugotrajnih patnji, ostala odana staroj veri i nije htela da povije vrat pred okrutnim tuðinom. Guslari su opevali vašu minulu velièinu i tako bili vaša savest. Ti dugi vekovi pod jarmom su u vašem narodu trajan peèat. Time je on stekao divne vrline, ali i velike mane, a saèuvao je i te vrline i te mane. Pogledajmo najpre te vrline, imajuæi na umu da vam sad govorim o narodu uopšte, a ne o nekim slojevima vašeg stanovništva.

 

Lažni vernici

 

Narod vam je hrabar i njegova hrabrost èesto seže do junaštva. Mogu to s pravom da kažem jer sam gledao vaše vojnike, a oni nisu bili ništa drugo do sam narod, u skoro svim bitkama velikog oslobodilaèkog rata. Video sam i povlaèenje preko Albanije, kada su vam se mnogi seljani i varošani nadmetali u junaštvu sa vojnicima, vojnicima koji su stigli na Krf tek kao ljudske senke i od kojih su mnoga na veènoj straži u morskim dubinama. Video sam i vaše ranjenike u pokretnim bolnicama i operacionim stolovima. Retko bi im se jauk, pa ni jecaj, oteo iz usta, a èesto ih (naroèito u poèetku rata), usled nedostatka narkotika nisu ni uspavljivali.

Narod vam je rodoljubiv. Ne znam ni za jedan na rod u kojem legendarni nacionalni junaci toliko žive u narodnoj duši kao kod vas. A imate i onaj velièanstveni dar das vas seæanje na te junake zna toliko nadahnuti da vam vlastiti život više nište ne znaèi. To je zato što lik tih legendarnih junaka izlazi iz vas samih. Saèinjen je od komadiæa koje odaje vaša duša. Uroðeni zdrav razum vam je u tim junacima, "koji su u stvarnosti èesto bili sasvim drugaèiji" pronašao pravi i možda jedini naèin da održite netaknutim svoj nacionalni ideal. Da biste oèuvali patriotizam i kult svojih nacionalnih junaka pomogla vam je vaša religija. Pretvorili ste svoju religiju u narodnu crkvu. Religija je svakako, moæno sredstvo poretka, a zdrav razum vam je pokazao put da je ponarodite i da je takvu prihvate vaši ljudi. Ta religija vas, uprkos vama, održava. Muškarci vam pogotovo nisu èesto u crkvi. Koliko sam samo puta, u vreme obreda, ušao u vaše hramove i tamo zatekao tek nekoliko retkih vernika, i to skoro iskljuèivo žena. Ali se èak i onaj Srbin koji se hvališe da ga je "baš briga i za popa i za njegova posla" prekrsti kada sazna nešto što ga žestoko pogodi. Ili ode da pobode upaljenu sveæu ispred ikonostasa kad izgubi drago biæe. Brižljivo èuvajte tu narodnu religiju jer æe vaš narod, onog dana kad je napustite, biti izgubljen.

Vaš narod je gostoljubiv. U sela èovek ne može doæi, a da ne naiðe na širokogrud doèek. Narodne svetkovine još èuvaju onaj nekadašnji prelepi obièaj ugošæavanja. Prvi komad božiænog kolaèa èuva se za namernika.

Narod vam je demokratièan. i to zaista demokratièan, a ne na naèin politièara. Meðu vašim ljudima èovek se ceni onoliko koliko je èovek, a ne po onome što su od njega uèinili odelo i titule. Novac mu, naravno, kao i svuda, uliva poštovanje i ostavlja utisak, ali taj utisak nije toliki da bi ga naterao da se odrekne vlastitog dostojanstva. Vaš narod zna za samilost i ponekad je takav u trenucima kada se èovek ne nada da æe kod njega naæi tu lepu ljudsku osobinu. Koliko sam, tako, puta u toku rata gledao kako dovode zarobljene neprijateljske vojnike iznurene od gladi i, umesto da te ljude, koji su im spalili kuæe i masakrirali žene i decu, zlostavljaju, vaši vojnici bi se smilovali nad njihovom sudbinom i davali im poslednje parèe hleba iz džepa. Narod vam je "ponosan" ali ne i ohol. Taj "ponos" nije mana, veæ vrlina. Ona je nužna svakom zaista dobrom èoveku jer ga spreèava da podlegne zlim uticajima ili iskušenjima. Taj "ponos" je, naprosto, poštovanje sopstvene liènosti. Loši ljudi ga nemaju. Oni su samo oholi.

Najzad, vi ste bistar narod, jedan od najbistrijih koje sam za života video. Shvatate brzo i pravilno. Sa svojom inteligencijom i prirodnim bogatstvima tla, morali biste imati jednu od glavnih uloga u Evropi.

Vaše mane, pogotovo mane onih koje vi nazivate svojom "inteligencijom" spreèavaju vas da to postignete.

Pogledajmo sada mane vašeg naroda.

 

Turci vas navikli na nerad

 

Niste veliki radnici. Èesto odlažete za sutra, èak i za prekosutra, ono što biste mogli da uradite danas. Posledica je da se to, èesto, nikada i ne uradi. Koliko ste samo liènih i, još gore, koliko ste gubitaka po svoju zemlju podneli zbog tog olakog dangubljenja! I vaš seljak gubi, zbog nedovoljnog zalaganja u radu, dobar deo onoga što bi mogao dobiti od svoje mnogo plodne zemlje. On ne primenjuje savremene i racionalne postupke u poljoprivredi pošto bi ga oni bar dok se ne bi na njih privikao, terali da više radi. "Tradicija" mu je izgovor što ih ne primenjuje.

Koliko sam puta, obilazeæi vašu zemlju, video u parlogu savršeno obradive, ponekad èak i izvanredne površine pokrivene šipražjem i travom po kojima èesto pasu ovce i koze. Meðutim, kad bi se to zemljište obradilo ili, ako je moèvarno, isušilo, davalo bi ne samo svu hranu za stoku, veæ donosilo kvintale i kvintale žita, koje biste skupo prodavali zemljama kojima priroda nije tako darežljiva. Evo jednog primera: Makiš, na samom ulazu u Beograd. Kad bi se na njemu izvršila irigacija i kada bi se zaštitio branom od poplava, on bi vam bio ne samo prostrani vrt dovoljan da snabdeva svim povræem tržišta glavnog grada veæ i žitnica neprocenjive vrednosti. Danas on pruža oskudnu hranu samo izgladnelim svinjama i mršavim kravama, èesto je neizvesno lovište beogradskim lovcima i zborno mesto svim Ciganima iz Jarkova radi ribolova na koš, po mulju. Znam da æete pokušati da naðete opravdanje i da æete reæi da brana i odvodnjavanje skupo koštaju. Istina je da u ovaj poduhvat treba uložiti neki kapital. Meðutim, zar ne mislite da æete novac koji u to uložite brzo povratiti i da æete ga udesetostruèiti? Zemlja bi vam zasigurno odatle izvlaèila veæu korist nego danas. I nemojte mi govoriti kako nemate novca potrebnog za izvoðenje takvih radova od državnog interesa. Trošite ga na milione za politièke "agitacije" koje ne donose dobro, veæ zlo ovoj zemlji.

Na isti taj nedostatak poleta u radu ne nailazimo samo na selu, nailazimo na njega i u gradu, èak u izraženijoj meri. Pre svega, zašto vam se sela sve više prazne, a seoska omladina, koja sigurno ne bi bila suvišna na selu navaljuje u gradove da bi tu potražila zaposlenje. Sigurno ne zato što ih vaše selo, koje je osim retkih izuzetaka, jedno od najplodnijih i najnenaseljenijih u Evropi, ne bi moglo hraniti. Ne, ona dolazi u grad iz dva razloga: prvo, danas mnogi mladi ljudi smatraju ponižavajuæim da budu seljaci, pa žele da budu "èinovnici" jer misle i u velikoj veæini sluèajeva s pravom tako misle, da æe im posao u svojstvu èinovnika biti lakši. Ovakvo stanje duha, naravno, slabo pogoduje vaspitanju vrednog osoblja u državnim službama. I, zaista, lièno iskustvo mi je pokazalo da je polovina vaših èinovnika loša i veoma lenja. Dovoljno je da uðete u poštu, gde bezbrojne gospoðice neprestano brbljaju, popravljaju šminku, a jedva da se potrude, i to veoma neljubazno, da udovolje narodu kojem bi morale biti na raspolaganju.

Treba ipak reæi da se kod vas taj nedostatak radne energije objašnjava na dva naèina. Najpre, pod turskom vlašæu vam je i najžešæi rad malo koristio. Od njega se bogatio samo vaš ugnjetaè. Tokom vekova navikli ste se da radite samo onoliko koliko je neophodno. Zatim, zemlja vam je tako plodna, uz veoma malo rada imate što vam je potrebno za život. Niste hteli da radite više zato što bi to koristilo samo vašem tiraninu. I tako, kroz duge vekove, navikli ste se da malo radite i još niste uspeli da raskinete s tom navikom, koja u današnjim okolnostima, kada ste postali veliki narod koji mora da ima svoju ulogu u svetu, nije više dopustiv.

 

Invalidi vam umiru od gladi

 

Dakle, u ono vreme ste malo radili kako ne biste stvarali bogatstvo svojim ugnjetaèima. Najambiciozniji su se zadovoljavali skromnim blagostanjem. Niste bili lakomi. Danas su, iako relativno malo rade, mnogi od vas postali pohlepni. Dolazili su u dodir sa drugim zemljama pre velikog rata, a naroèito tokom njega. Videli su raskoš velikih zapadnih gradova i zadivila ih je vidljiva moæ novca, a nisu uvideli šta je u njoj lažno. Kada su se vratili kuæi, želeli su da se po svaku cenu obogate, ali ne velikim i poštenim radom. Prisetili su se svojih nekadašnjih turskih gospodara, pa su krenuli njihovim primerom u korupciju. I tako se u ovu zemlju, koja je nekad bila zemlja sušte èestitosti, uvukla odvratna korupcija, o kojoj æu kasnije duže govoriti jer je ona zarazila posebno one meðu vama koji se oholo nazivaju "inteligencijom zemlje". Tako ste obistinili Bizmarkove reèi koji je, kada ga je neko upitao za mišljenje o srpskom narodu, tokom Berlinske konferencije 1878. godine, rekao: "Ako u Srbiji sretnete èoveka koji nosi košulju preko pantalona, možete se u njega pouzdati. To je èestita i poštena ljudina. Ako, meðutim, košulju upasuje u pantalone, on postaje lopuža".

Vi, koji pred bogatim i moænim ugnjetaèem niste hteli da ga odbacite, sada gubite taj ponos pred bogatstvom, pred novcem. Istina, nekadašnji duh još postoji na selu, ali u gradovima caruje novac. Koliko sam puta gledao kako se vaši najmoæniji ljudi klanjaju bogatstvu? Milioner, koji je za vreme rata mešao pesak i brašno i isporuèivao ga vojnicima što su se borili i ginuli za vašu slobodu i koga je sud za to i osudio, danas je još bogatiji i svemoæan, a vi mu laskate. A prema meni, nekada bogatom, koji sam, pored buduænosti, žrtvovao i to bogatstvo, vaše voðe odnose se kao prema nametljivcu jer sam, radi vas, od sebe naèinio novog siromaha. Eh, kad bi još imao ono bogatstvo, skidali bi mi šešir ne udaljenosti od 500 metara!

Kada vam je zlato, tokom dugih vekova uskraæivano, najzad postalo dostupno, suviše vas je opèinilo, i zbog te opèinjenosti izgubili ste mnoge veome plemenite osobine koje ste imali, a koje, uostalom još sreæemo kod ljudi kojima je dalek život vaših "intelektualnih gradova". Smatram da je, kod pojedinaca, neka karakterna osobina nestala pod tuðim uticajima, samo potisnuta i ona se ponovo može javiti. Ono što se dešava u pojedincu mora se dešavati i u zajednici. Zato sam ubeðen da se vaše dobre osobine, koje ste imali, ponovo mogu iskazati ako to iskreno želite.

Jedna od vrlina koja je kod mnogih meðu vama išèezla jeste zahvalnost. Postojala je, to dokazuju vaša stara narodna poezija i spomenici koje su ostavili vaši preci. Danas se zahvalnost sklonila meðu sirotinju. Ona se seæa, ona iskazuje, ponekad na dirljiv naèin, svoju zahvalnost.

Postali ste strašno nezahvalni. Tako vaš glavni grad, Beograd, nekada grad  muèenik, ni danas, deset godina posle oslobodilaèkog rata, nema ni najmanji krst, ni najmanji kamen koji bi èuvao seæanje na žrtvu onih koji su vas oslobodili. Mnogi meðu vama su veoma bogati i nemilice troše da bi se istakli i iz zabave, ali kad valja pokazati zahvalnost prema onima koji su se žrtvovali, ništa ne daju, ama baš ništa. Vaše voðe nisu još, za ovih deset godina koliko je prošlo do završetka rata, sveèano obeležile ni jedan od onih velièanstvenih dogaðaja kojima dugujete slobodu i velièinu zemlje. Jasno je, takve sveèanosti bi bile nezgodne veæini vaših sadašnjih voða zato što oni, dok vam je zemlja bila u smrtnoj opasnosti i kad se trebalo žrtvovati, ništa nisu uèinili za nju, veæ su se samo brinuli kako da sklone na sigurno svoju dragocenu liènost, èak su neki iskoristili nesreæu otadžbine da bi se obogatili.

Šta ste uèinili za svoje ratne invalide? Od svih zemalja koje su uèestvovale u ratu vaša se najgore odnosi prema njima. Dok se nekoliko stotina vaših bivših ministara, samoživih politièkih profesionalaca, koji, u veæini sluèajeva, ništa nisu uèinili za otadžbinu, veæ obilato napunili džepove, sreðuju sebi isplaæivanje "penzija" koje vas koštaju nebrojenih miliona, invalidi vam mogu umirati od gladi.

A šta je sa vojnicima i oficirima koji nisu štedeli krv i zdravlje da biste vi bili slobodni? Jeste li postupali s njima kako to oni zaslužuju i kako vam dužnost nalaže? Ne! Mnogi, èak i najzaslužniji oficiri su penzionisani, a da im niste našli posao u civilstvu koji bi njima i njihovim porodicama obezbeðivao pristojan život. Isto tako ste postupali i sa vojnicima, a svu blagonaklonost saèuvali ste za štiæenike trenutnih moænika.

Verne prijatelje iz teških dana vaše voðe su, u znak zahvalnosti, æušile nogom, a vi ste ih pustili da to urade. Tako je Srbija, vernih prijatelja imala mnogo u toku velike oluje, danas ih više gotovo nema.

 

Nije èudo što su vas ugnjetavali

 

Bezmalo, reklo bi se da upravljaèka klasa vaše zemlje mrzi one koji su uèinili usluge vašoj otadžbini. U sluèaju mnogih vaših sadašnjih moænika to se može objasniti èinjenicom da su ti dobroèinitelji vaše nacije živ prekor onima koji ništa nisu dali svojoj zemlji, veæ su svoju pamet koristili samo da bi sebi pronašli lepo nameštenje i da bi se obogatili. No, zašto se drugi povode za njima ili im u najmanju ruku, dozvoljavaju da uvredljivom nezahvalnošæu plaæaju uèinjene usluge?

Pre svega, bio vam onaj koji vam je uèinio dobro sunarodnik ili stranac, dugujete mu istu zahvalnost. Nije ni èasno ni plemenito obasipati poèastima stranca, a loše postupati sa sunarodnikom. Meðutim, vaši zvaniènici, ili oni koji bi to hteli da budu, ne odaju poèast ni strancu. Oni se ili prave da ne znaju kakve im je on usluge nekad uèinio ili ga vreðaju ponižavajuæi postupanjem.

Ali, ako vaši upravljaèi i njihova svita rado æuše nogama one koji su se dokazali kao prijatelji ove nacije, i to bez vašeg protivljenja, sve svoje osmehe zadržavaju za vaše neprijatelje. Sam Bog zna koliko ste propatili u toku rata od Austro-Ugaro Švaba, koliko su vam jadnu zemlju oni opustošili, opljaèkali i na muke udarili, koliko su vam najbolje braæe i sestara, izmrcvarili i pobili, zato što su bili rodoljubi. A danas vas te iste Švabe, isti oni nekadašnji Austro-Ugari, preplavljuju proizvodima i ljudima, a vi ih doèekujete raširenih ruku. Hiljade i hiljade Nemaca, Beèlija, èak i Budimpeštanaca mirno dolazi da kod vas stièu bogatstvo, a vi im to dopuštate. Predstavnike iste one Nemaèke, koja vam je bila nemilosrdan neprijatelj i koja æe to ponovo biti jednog dana, slavi "cvet" vaše prestonice koji se dièi da je savremen. I dok vaši nekadašnji dželati nailaze kod vas na najlepši doèek, pravite sve moguæe teškoæe pripadnicima naroda koji su pokazali delotvorno prijateljstvo u vašoj nesreæi. Moji sunarodnici, Švajcarci, koji su prema vama bili pravi samariæani za vreme velikog rata, tešku muku muèe da bi kod vas dobili samo dozvolu za rad. A èitava švajcarska kolonija u Kraljevini SHS ima samo 160 èlanova, dok je broj vaših sunarodnika koji slobodno zaraðuju hleb u Švajcarskoj 20 puta veæi. Potpuno razumem da najpre želite da obezbedite hleb sunarodnicima, ali pre nego što naterate vrlo malobrojne prijatelje da osete koliko je nužna i žestoka borba za život, poènite da to primenjujete na hiljadama bivših neprijatelja koje nikada neæete uspeti da preobratite u prijatelje. Bije vas glas da ste ksenofobi. Pravi srpski narod to nije. Obazriv je prema strancu, a ta obazrivost ponekad ide do podozrivosti. Nije ni èudo kada su vas tokom dugih vekova iskorišæavali strani ugnjetaèi. Ta obazrivost, pa èak i podozrivost nisu mane, nije to ksenofobija. Meðutim, ono meðu vama koji bi hteli da se smatraju vladajuæom klasom jesu ksenofobi i, što je još gore, ksenofobija im nije posledica preteranog nacionalizma, veæ nakaradne zavisti.

 

Nastaviæe se

 

 

 

 

 

 

Iz biografije Arèibalda Rajsa

 

Dr Rudolf Arèibald Rajs je bio švajcarski forenzièar, publicista, hemièar i profesor na Univerzitetu u Lozani. Istakao se kao kriminolog radom na istraživanju zloèina nad srpskim stanovništvom u vreme Prvog svetskog rata.

Roðen je 8. jula 1875. godine u južnonemaèkoj pokrajini Baden. Na studijama u Švajcarskoj, veæ u 22. godini je stekao je zvanje doktora hemije. Biva izabran za asistenta za fotografiju a potom je postao priznati docent za tu oblast na Univerzitetu u Lozani, gde 1906. godine postaje redovni profesor kriminalistike. Stièe ugled kriminologa svetskog glasa.

Na poziv srpske vlade Rajs je 1914. godine došao u Srbiju da istražuje zloèine austrougarske, nemaèke i bugarske vojske nad civilnim stanovništvom. Bio je èlan delegacije jugoslovenske vlade na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zavoleo je srpskog vojnika i srpski narod i do kraja života ostao u Srbiji. Sa srpskom vojskom prešao je Albaniju, Solunski front i sa Moravskom divizijom je novembra 1918. umarširao u osloboðeni Beograd. Posle rata modernizovao je tehnièku policiju pri Ministarstvu unutrašnjih poslova nove države. Tadašnja kriminalistièka tehnika je, po mišljenju amerièkih istraživaèa, bila na veoma visokom nivou. Meðutim, Arèibald Rajs, razoèaran nekim negativnim pojavama u društvenom i politièkom životu povukao se pred kraj života iz svih javnih funkcija. Živeo je skromno u svojoj vili u Beogradu.

Godine 1926. proglašen je poèasnim kapetanom I klase pešadije Vojske Kraljevine SHS. U septembru 1928. nameravao je da ode iz Kraljevine SHS. U intervjuu za tadašnju "Politiku" izjavio je: "Svako strpljenje ima svojih granica. I moje je iscrpljeno do najdaljih granica. Moj rad se toliko ometa i bagateliše, da mi se dovoljno stavlja na znanje kako vam više nisam potreban". Rajs dalje objašnjava kako je sa prijateljima iz mnogih beogradskih društava godinu dana radio na organizaciji proslave desetogodišnjice proboja Solunskog fronta: "Meðutim, gospodin dr Marinkoviæ, ne obaveštavajuæi o tome odbor, negirao je ceo taj posao. Odreðen je jedan novi odbor koji æe da pripremi proslavu. A proslava je zakazana za osmi oktobar. Zašto? Kakav je to znameniti dan osmi oktobar u istoriji vašega naroda".

Umro je 8. avgusta 1929. godine u Beogradu. Sahranjen je na Topèiderskom groblju, dok je po njegovoj želji njegovo srce sahranjeno na Kajmakèalanu.

Pred kraj života objavio je svoj ratni dnevnik u knjizi pod naslovom Šta sam video i proživeo u velikim danima. Kao svoje posmrtno zaveštanje srpskom narodu ostavio je neobjavljen rukopis knjige "Èujte Srbi!", na francuskom jeziku!

 

 

 

 

 

 

Verne prijatelje iz teških dana vaše voðe su, u znak zahvalnosti, æušile nogom, a vi ste ih pustili da to urade. Tako je Srbija, vernih prijatelja imala mnogo u toku velike oluje, danas ih više gotovo nema.

 

 

 

U ovu se zemlju, koja je nekad bila zemlja sušte èestitosti, uvukla odvratna korupcija, koja je zarazila posebno one meðu vama koji se oholo nazivaju "inteligencijom zemlje"

 

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane