Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Perestrojka

Perestrojka

Da li multinacionalna Evropa počinje shvata da gubi kulturni i verski identitet

 

Od šapata do juriša

 

Evropa u odbrani od nametanja multi-kulturnog društva koje u stvari vodi izumiranju njenih naroda i njihovom zamenom nekim novim nacijama, stoji leđima uza zid. Dalje se ne može, i zato dolazi do tragedija kao što je ona u Oslu. Sve ono što se poslednjih meseci desilo u i oko Evrope pokazuje da ulazimo u poslednju fazu borbe između globalizma i Evropljana. Članak nije pravdanje ni jednog zločina, već  pokušaj da se otkriju pravi razlozi, kako se ovakva krvoprolića više ne bi ponavljala

 

Fridrih Emke (Frankfurt)

Bernardo Vitulano (Rim)

 

Sa Evropom se, očigledno, nešto dešava. Na to ukazuju najmanje dva događaja iz prethodnih nedelja.

   Tilo Saracin je nemački političar, bankar i analitičar. Ranije je bio sekretar (senator) za finansije u gradskom veću Berlina, nemačke prestonice. Posle je prešao na mesto člana upravnog odbora nemačke Savezne banke. U poslednje dve godine postao je poznat po svojim oštrim izjavama i jednom knjigom, čime je upozoravao na opasnost da muslimani postanu većina u Nemačkoj.

   Saracin je javno davao ovakve izjave: „Turci osvajaju Nemačku isto tako kao što su Albanci osvojili Kosovo - pomoću visoke stope nataliteta.", "Ne moram da odam priznanje nekome ko živi od države, a tu istu državu ne prihvata, ne brine se kako treba o obrazovanju svoje dece i stalno proizvodi nove male devojčice pod feredžama.", "Najveći broj Turaka i Arapa u ovom gradu (Berlinu) nema nikakvu produktivnu funkciju osim prodaje voća i povrća."

   Posle je Saracin svoje misli pretočio u knjigu koja je postala bestseler i svog autora učinila milionerom, ali i nepoželjnom osobom u mnogim krugovima, iako je samo ukazivao na problem koji svi vide i pozivao na razumniju politiku prema strancima muslimanima, a ne na njihovo iseljavanje iz Nemačke.

   Prvo je morao da se povuče sa mesta u upravnom odboru Savezne banke, jer ista nije želela da bude dovođena u vezu sa privatnim mišljenjem jednog od svojih funkcionera. Posle je bilo pokušaja da bude izbačen i iz SPD-a, levičarske partije kojoj je pripadao. Pokušaj nije uspeo, ali ni napadi na Saracina nisu prestajali.

   Nemačka televizijska stanica je došla na ideju da snimi jedan Saracinov dan u Krojcbergu, delu Berlina koji mnogi zovu i Mali Istanbul, jer većinu stanovništva čine Turci, ali i drugi pripadnici islamske veroispovesti. Reportaža je na kraju izgledala kao snimak šta se dešava sa jagnjetom ubačenim u kavez sa gladnim vukovima.

 

Baš su tolrantni?

 

   Već dok je šetao ulicama mnogi Turci su ga prepoznali i počeli da ga glasno vređaju. Bilo je i onih koji su mu dovikivali da bi trebao odmah da napusti taj muslimanski kraj grada. Oko njega se okupljala sve brojnija grupa gnevnih ljudi poreklom sa Bosfora koji su sve glasnije i sve uvredljivije pričali.

   Konačno je, kako izveštava nemački dnevni list Bild, Saracin sa TV ekipom ušao u jedan turski restoran. Kelner ga je prvo uslužio naručenim pićem, ali kada je gomila gnevnih ljudi ispred i u samom lokalu postala prevelika, gazda je došao do stola za kojim su sedeli Saracin i njegovi televizijski pratioci i zamolio ih da napuste lokal.

"Zašto da idem kada se uljudno ponašam i imam da platim", pitao je Saracin pred uključenim kamerama. "Molim vas, ja živim od ovih ljudi ovde", tiho mu je odgovorio gazda i još energičnije ga pozvao da napusti lokal.

Biti izbačen iz lokala u svom rođenom gradu, i to od strane ljudi koji čak ne umeju ni ispravno da govore tvoj jezik, jer su se doselili nedavno i ovdašnja civilizacija ih uopšte ne interesuje - tako nešto mora da ostavi gorak ukus u ustima.

   Samo nekih sedam dana kasnije Norvežanin Anders Brejvik u dva napada u jednom danu ubio je po trenutnim zvaničnim izveštajima 76 ljudi u Oslu i na jednom obližnjem ostrvu. Brejvik je prvo postavio auto-bombu koja je ekspodirala u centru grada blizu vladinih zgrada, a zatim se prebacio na ostrvo Utoja gde je iz vatrenog oružja ubijao omladince, stanovnike omladinskog kampa.

   Sam Brejvik je na internetu pre ovih događaja dao svoje viđenje etničke situacije u Norveškoj, ali i celoj Evropi ističući da je bela rasa oličena u evropskim hrišćanima u opasnosti od nadolazećeg talasa islamizacije. Prilikom hapšenja on je izjavio: "Ovo je užasan zločin, ali je bio neophodan."

   Odmah posle ovog događaja pojavile su se špekulacije o pravim motivima i podstrekačima na ovaj stravičan čin. Napad na zgrade vlade i državnih institucija koje Brejvik smatra odgovornim za uznapredovalu islamizaciju Norveške i potiskivanje bele rase, može da izgleda opravdano u očima izvršioca, ali je pitanje kako se u ceo mozaik uklapa ubijanje omladinaca od kojih su gotovo svi istog etničkog porekla kao i ubica.

   U nemačkom nedeljniku Kopp pojavila se teorija da je Brejvik nesvesno postao žrtva manipulacija onih koji bi da kompromituju njegovo rasonalističko učenje o ugroženosti bele Evrope. Slično se dešavalo sa poslednjom generacijom RAF-a (Crvene Brigade u Nemačkoj), koja je po nekoj neverovatnoj sličnosti uvek za cilj uzimala one koje bi kritikovali umereni levičari. Posle su ti umereni potpuno marginalizovani, a pripadnici poslednje generacije RAF-a su se javno pokajali za sve šta su činili i bili su suštinski amnestirani.

   Da ova teorija nije bez osnova pokazuju i neke nesporne činjenice. Prvo je norveška tajna služba priznala da je već izvesno vreme pratila Brejvika, tako da je sigurno imala uvid u njegove planove, makar i površno. Samim tim ona je mogla i da ga instruiše.

 

Šala, šala, pa vešala

 

U prilog Kopp-ovoj tezi govori i podatak da su mnogi preživeli očevici stravičnog masakra policiji dali izjave da su hici dolazili sa dve različite strane, tako da je Brejvik morao da ima bar jednog pomoćnika. I pored toga, policija je još istog dana kada se desio masakr na ostrvu Utoja izdala zvanično saopštenje da je Brejvik delovao samostalno. U tom trenutku, da napomenemo, istraga još nije bila načisto ni koliko žrtava ima, a kamo li da je mogla da bude u stanju da tvrdi bilo šta u vezi načina izvršenja ovako kompleksnih krivičnih dela.

   Da postoji bar još jedna osoba umešana u napade potvrđuje i pomalo čudan tajming događaja. Po zvaničnoj verziji, Brejvik se iznajmljenim automobilom odvezao u vladinu četvrt, tamo parkirao auto i detonirao eksploziv, zatim je otišao do luke, ukrcao se na trajekt i za nekih sat i po stigao na 40 kilometara udaljeno ostrvo gde je počeo da ubija omladinu. U međuvremenu, ovako žureći on stiže da na internet postavi ranije napravljen snimak kojim obrazlaže svoje namere.

   Da li je ovakav scenario uopšte izvodljiv?

   Ta druga, skrivena ličnost mogao bi da bude čovek koga je tajna policija ubacila u krug najbližih Brejvikovih saradnika i koji ga je nagovorio da ubijanjem nedužne omladine može da uzdrma kulturne marksiste (kako Brejvik naziva globaliste), iako time u suštini podriva sopstvenu ideologiju.

   Norveški i ostali svetski mediji vladajućih struktura odmah su u Brejvikovom manifestu pronašli citate kojima on tvrdi da je svaki napad na u Norveškoj vladajuću Laburističku partiju opravdan, pa pošto kamp na Utoji vodi ova stranka, eto razloga za gnusno ubijanje omladine.

   Istina je, međutim, voda duboka.

   Kamp na Utoji već godinama glasi za mesto potpuno slobodnog seksualnog ponašanja. Skadinavske zemlje, pa tako i Norveška, poznate su po vrlo tolerantnim stavovima u pogledu seksualnih sloboda.

   Član 213. Krivičnog zakona Norveške, kojim su bili sankcionisani istopolni seksualni odnosi, zvanično je ukinut 1972. godine, mada se nije primenjivao od 1964. Kao prva zemlja na svetu Norveška 1981. donosi zakon o zabrani diskriminacije na osnovu seksualnog opredeljenja.

Brakovi između istopolnih osoba dozvoljeni su 1993, desetak godina kasnije dozvoljeno je takvim bračnim drugovima da usvoje biološku decu jednog od partnera. Novi zakon o istopolnim brakovima stupio je na snagu 1. januara 2009. i njime su u potpunosti izjednačena prava hetero- i homoseksualnih parova, uključujući crkveno venčanje i usvajanje dece.

Prvi muški bračni par venčan u crkvi bili su Terje Šreder (pevač grupe  The Great Garlic Girls) i italijanski igrač Paolo Tuci, koji su odgovarajući obred obavili 4. septembra 2010. u Frogner crkvi u  Oslu. Nadležni biskup je čak odobrio Šrederu da ceremoniji i svom "mužu" pristupi u beloj venčanici.

Kada se ovo zna, potpuno je jasno zašto se o bahanalijama na Utoji nije izveštavalo u norveškim medijima. To je, istina, bila javna tajna, ali za urednike tako nešto nije predstavljalo pažnje vrednu temu. U zemlji u kojoj su seksualne slobode svih vrsta zagarantovane zakonom, orgijanje srednjoškolaca nije ništa čudno.

Homoseksualnost je uvek postojala i uvek će je biti, ali ono što ultradesničare posebno iritira je javno promovisanje istopolne ljubavi. Parade ponosa ili ljubavi, kako se nazivaju u pojedinim zemljama, postale su prave javne bahanalije u kojima se slavi telo svog gej ili lezbijskog partnera, odnosno partnerke. Nekada su ovakve manifestacije služile da bi se izborila veća prava za članove LGBT zajednice, ali budući da su svi takvi ciljevi u većini zapadnih zemalja ostvareni, jedini razlog održavanja ovih parada je besomučno javno orgijanje.

 

Urušavanje večnih vrednosti

 

Porodičnim i hrišćanskim vrednostima posvećeni evropski rasonalisti ne pokazuju želju da se obračunavaju sa homoseksualnošću kao pojavom, već sa njenim javnim isticanjem koje već počinje da liči na reklamiranje i poziv na pridruživanje. Volterova definicija da sloboda jednog čoveka prestaje tamo gde počinje sloboda drugog čoveka, u rasonalistima i ultradesničarima, parodoksalno, dobija svoje poslednje poštovaoce.

   Preterana liberalizacija, koja je na ulice izvela one koji po prirodi svojih odnosa trebaju da budu u četiri zida, u suštini predstavlja napad na slobodu heteroseksualne većine kojoj se stalno sugeriše da promeni svoju seksualnu orijentaciju. Ogromna većina desničara ne negira pravo odraslim i mentalno zdravim osobama da u privatnoj atmosferi rade sve o čemu su se dogovorili, ali negira svima, pa i sebi, pravo da demonstriranjem svoje seksualne orijentacije agresivno utiče na opredeljenje ostalih, posebno maloletnih lica koja su neizbežno prisutna na Paradama ponosa, odnosno ljubavi.

   Brejvik u tom pogledu sigurno nije drugačije mislio, tako da njegov napad na Utoju može da se shvati i kao simbolični napad na dekadenciju bele rase, koja se istom još i ponosi.

   Napad muslimanske manjine došljaka na hrišćanskog starosedeoca usred Berlina i masakr u Oslu predstavljaju poslednje upozorenje da je Evropa dosegla dno, da su toga mnogi svesni i da ta činjenica više ne može da se sakrije, kao i da je oslednji trenutak da se značajno promeni kurs kojim plovi evropski brod.

   Potonuće Starog kontinenta, a samim tim i cele bele rase, mnogi vide u vremenu Hladnog rata, kada su mase Evropljana bile prepuštene američkoj propagandi koja je vrhunski derivat onoga šta je započeo Gebels.

   U najstrašnijim i najkrvavijim godinama II Svetskog rata nastali su u Nemačkoj najlepši i najerotskiji mjuzikli. U crno-belom formatu gledaocima je u ružičasto bojen svet oko njih. Istovremeno, u neizbežnim filmskim novostima sprovođena je bezobzirna propaganda.

   Sličan model primenjuju i velike američke i evropske TV stanice: red nedotupavnih sapunica i holivudskih filmova, pa onda red informativnog programa. Dok je Gebels još otvoreno nametao svoje stavove, novi propagandisti to čine suptilnije, u rukavicama. Izborom vesti i načina njihovog plasmana oni formiraju javno mnjenje, a da ono samo toga nije ni svesno.

 

Evropa - Evropljanima

 

   Premijer Italije, Silvio Berluskoni još osamdesetih je na svojim TV stanicama primenjivao ovaj recept, što ga je na kraju dovelo na vlast i spaslo zatvora zbog pronevera.

   Kao krajnji rezultat ovog kulturnog genocida dolazi do potpune okupacije Evrope od strane SAD. Saracin, Brejvik i mnogi drugi, toga su postali svesni i njihova poruka u sažetku bi glasila: Evropa - Evropljanima.

   Sjedinjene Države su u Evropu stigle kao deo antihitlerovske koalicije, a ostale su kasnije u toku Hladnog rata kao bedem prema vojnoj nadmoći Sovjetskog Saveza. U međuvremenu nema ni SSSR-a, a njegov naslednik Rusija sa ostatkom Evrope ima više nego srdačne odnose. Amerikanci, međutim, ne pokazuju nikakvu nameru da Evropljane ostave na miru.

   Pošto su kulturno zagospodarili Starim kontinentom promovišući preko holivudskih filmova svoj sistem vrednosti, čija su najviša kulturna dostignuća koka-kola, hamburger i muzika u liftu, Američki gospodari su krenuli da izvlače i finansijsku dobit iz svoje evropske kolonije.

   SAD je pred finansijskim slomom, to je svakome jasno, nevezano za budžetsku krizu u Kongresu. Njena privreda je sve manje produktivna i konkurentna na svetskom tržištu za čiju liberalizaciju su se Amerikanci decenijama zalagali. Sada bi da opet vrate monopole i protekcionističke mere, kako bi sačuvali svoje proizvođače.

   Osim atomske bombe, poslednje oružje kojim Vašington ostatak sveta može da drži u strahu i poslušnosti je - dolar. Dolar je svetska valuta broj jedan: u njemu se ugovaraju, obračunavaju i plaćaju poslovi sklopljeni između raznih država. Ako želite nešto da kupite na svetskom tržištu, vi morate da imate dolare, a da biste ih nabavili morate da se obratite onome ko ih proizvodi: moćnim Federalnim rezervama, koje su postale država u državi, jer su sve manje zavisne od Kongresa, a sve više od svojih bankarskih vlasnika.

 

Dolar - ne, hvala

 

   Posrnućem američke privrede dolar, međutim, nema više nikakvo pokriće. On je samo šareni papirić u koji ljudi slepo veruju. Nestane li te vere, nestaće i dolara.

   Jedan od najznačajnijih protagonista očuvanja dolara kao jedine svetske valute je Međunarodni monetarni fond koji svoja kreditna davanja obračunava skoro isključivo u ovoj valuti. Osim toga, MMF je jedan od najvažnijih činilaca na svetskoj sceni koji zagovaraju, a samim tim druge države i teraju da prihvate američki bezobzirni neoliberalizam.

   Neoliberalizam zagovara takav politički ambijent u kome se država skoro uopšte ne meša u privredu prepuštajući "tržištu" da odluči ko će da opstane, a ko da propadne. U suštini, o tome odlučuju veliki finansijski centri, na prvom mestu banke.

   Nasuprot neoliberalizmu stoji kejnzijanizam, nastao 1934. takođe u Americi, ali u vreme Velike depresije, koji smatra da je obaveza države da reaguje kada dođe do poremećaja tržišta i da održava socijalnu stabilnost društva. Jedan od poštovalaca ove teorije bio je i Frenklin Ruzvelt, tvorac politike "New Deal" kojom su SAD izašle iz Velike depresije. Kejnzijanizam je bio dominantan ekonomski model na zapadu sve do početka sedamdesetih godina prošlog veka.

   Krajnji ishod kejnzijanizma je socijalna tržišna privreda, osmišljena 1946. u Zapadnoj Nemačkoj. Ova teorija ne obavezuje samo državu da reaguje kada mora, već i sve privredne subjekte da osim borbe za profit obrate pažnju i na kvalitet života svojih radnika, odnosno da država stalno vodi računa o kvalitetu života svojih podanika. Tako je rođena moderna socijal-demokratija čiji je prvi pobornik u Nemačkoj bio CDU, koji je ove ideje 1948. uvrstio u svoj izborni program.

   Dominik Štros-Kan, doskorašnji direktor MMF-a bio je srčani pobornik neoliberalizma. Američki glas u ovoj instituciji je presudan, tako da su oni svog učenika rado postavili na mesto prvog čoveka, čija je uloga da osmišljava strateške poteze verovatno najmoćnije finansijske institucije na svetu.

   Štros-Kan se pokazao kao dobar učenik i zahvalni sluga, gurajući neoliberazam u svim zemljama i ekonomijama gde je MMF imao uticaj. Posebna briga MMF-a i bankarskih lobija, koji stoje iza njega, pripadala je Evropi, potencijalno najmoćnijoj privredi sveta.

EU je ulazeći u finansijsku krizu izazvanu prezaduženošću svojih članica, pomoć zatražila od MMF-a. Ono što je tada interesovalo moćne banke i vašingtonsku administraciju bilo je potpuno i bezuslovno predavanje tržišta Evropske unije. Socijalni program nije bio na dnevnom redu.

 Štros-Kan je u međuvremenu, od kako je postavljen za direktora MMF-a, upoznao Jozefa Štiglica, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i protivnika neoliberalizma. Vremenom, Nobelovac je uspeo da poljulja ubeđenje direktora MMF-a da je jedini i najbolji ekonomski model neoliberalizam.

 

Ili jesi, ili nisi - sluga

 

Na zaprepašćenje svojih američkih mentora, Štros-Kan je u pregovorima oko odobravanja spasilačkog kredita Grčkoj "zaboravio" da od ove zemlje kao zalog zatraži njena ostrva ili bilo koji drugi deo suvereniteta, a počeo je i da insistira na tome da deo troškova spasavanja Grčke, EU i evra preuzmu i privatne banke, najveći dobitnici iz perioda davanja nekontrolisanih kredita.

   Usred pregovora oko zajma Grčkoj, Štros-Kan je na televiziji rekao: "Imam šanse da postanem francuski predsednik, ako me ne gurnu u seks aferu u nekom hotelu." Ubrzo posle toga ga je sobarica jednog njujorškog hotela na Menhetenu prijavila da ju je silovao, a do sada jedina posledica ove prijave bilo je da je Štros-Kan podneo ostavku na mesto prvog čoveka MMF-a.

   Vlasnici kapitala i pristalice neoliberalizma ne praštaju svojim protivnicima, posebno onima koji su njihovom milošću došli na značajne pozicije. Evropa mora da ostane američka kolonija!

   Ideja Evropske unije rođena je ubrzo posle Drugog svetskog rata.Tri najveće ekonomije zapadnog dela kontinentalne Evrope, Zapadna Nemačka, Francuska i Italija, došle su do zaključka da jedino zajedničkim naporima mogu da se odupru opasnosti sa istoka, SSSR-u i Varšavskom paktu, i sa zapada, Sjedinjenim Državama i neoliberalističkom neokolonijalizmu.

   Francuska, iako jedna od žrtava fašističke agresije i pobednica Drugog svetskog rata, pružila je ruku pomirenja svojim nekadašnjim okupatorima, Nemačkoj i Italiji, i zajedno sa njima i trima državama Beneluksa stvorila Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ).

   Ideja vodilja EEZ-a i ujedinjene Evrope bila je Evropa naroda, ali se vremenom umesto toga izrodila Evropa banaka i birokratije.

   Kada vidimo ovaj razvoj, od početne ideje do tragičnog kraja, jasno je zašto dolazi do sve glasnijih, pa čak i tragičnih pobuna u celoj Evropi. Iako Norveška nije članica EU, njenog građanina Brejvika je bolelo to što se Stari kontinent predaje došljacima, dok se starosedeoci odaju bludu. Ovo nije nikakvo opravdanje, ali jeste jedno od mogućih objašnjenja stravičnog zločina u Oslu. Vreme je da se Evropljani ozbiljo zamisle nad svojom budućnošću, jer je sve manje vremena.

   A i ono što se od strane globalista nameće kao multi-kulti u stvari završava kao jednoumlje osmišljeno u studiju neke od globalnih televizija ili redakciji jedne od velikih novina. U oba slučaja to je pod kontrolom neke od globalnih banaka.

   Legendarna italijanska novinarka Orijana Falači, uoči smerti, napisala je knjigu u kojoj je navela da je ''Evropa crvotočna" i da je bolesnija od nje, koja umire od raka.

Da li ekstremistički istupi pojedinca u evropskim državama predstavljaju početak velike pobune starosedelaca da zaštite svoju istorju, jezik, veru, kulturu, od onih koji dolaze u njihove države, i nisu spemni da se integrišu u njihova društva? Šapat se često, polako, ali sigurno, pretvori i u borbeni poklič.

 

 

 

Hrišćanska slika čoveka

 

   Opasnosti koja preti narodima Evrope od strane nametnutog saživota sa ljudima potpuno stranih kultura, koji se čak ni ne trude da se uklope u način života zajednice koja ih je primila u goste, itekako su svesni i visoki zvaničnici evropskih zemalja.

   "Multikultura je mrtva", uzviknuo je prošle godine predsednik bavarske vlade Horst Zehofer na sastanku Mladih Unije. "Naši pogledi na svet su hrišćanski, i to je merilo svakodnevne kulture u Nemačkoj." Prisutni su ga pozdravili aplauzom, jer slično misli i nemačka kancelarka Angela Merkel (CDU). Isto to je pisao i Tilo Saracin u svojoj poslednjoj knjizi, samo što petao koji prvi zakukuriče završi u loncu.

Odmah posle ovog nastupa Zehofer je dobio jasnu i glasnu podršku Angele Merkel, koja je 15. oktobra 2010. poručila: "Mi smo vezani za hrišćansku sliku čoveka. To je ono što nas čini ovakvima. Onaj ko to ne prihvata promašio je mesto boravka", rekla je šefica CDU-a i aktuelna kancelarka na regionalnom sastanku stranke u Berlinu.

   Kada su u pitanju doseljenici iz evropskih zemalja, problem u vezi s integracijom postoji jedino kod izbeglica sa Balkana, i to posebno među Romima i Albancima. Svesni da svakog časa mogu da budu vraćeni u zemlju porekla, oni se ne opterećuju pitanjima integracije u nemačko društvo. U ovom trenutku oko 12.000 ljudi očekuje svoju deportaciju iz Nemačke na Kosovo, od tog broja njih 10.000 su Romi.

 

 

Stravični jezik statistike

 

Da bi jedan narod biološki opstao narednih 25 godina, potrebno je da svaki bračni par ima u proseku najmanje  2,11 dece. Sa prosekom nataliteta od 1,9 nijedna nacija u istoriji nije preživela. Ako natalitet padne na nivo ispod 1,3 dece, oporavak više nije moguć, jer ne postoji ekonomski model koji bi omogućio preživljavanje države u narednom periodu.

U Evropskoj uniji natalitet je pao u proseku na 1,38, što je na samoj granici puta bez povratka. U Srbiji u proseku bračni par nema ni jedno jedino dete! Statistički, Srbija je već mrtva.

I pored takvog nataliteta, broj stanovnika EU ne opada dramatično. Razlog za to su migracije, a one najviše dolaze iz islamskih zemalja. Natalitet u Francuskoj je tako iznosio 1,8 dece, a priraštaj stanovništva muslimanske veroispovesti - 8,1. Najveći deo njih čine novopridošli iz Severne Afrike, koji popunjavaju manjak na tržištu radne snage.

Francuska je, inače, u EU poznata po tome što redovno sprovodi akcije legalizacije ilegalnih doseljenika. Otprilike svakih deset godina vlada proglasi amnestiju za emigrante bez dozvole boravka, čime se dopunjuju redovi najslabije plaćenih nekvalifikovanih radnika. Da toga nema, francuska industrija bi odavno stala.

Južna Francuska je i dan-danas poznata po svojim predivnim, starim hrišćanskim katedralama. U međuvremenu je taj region postao region sa više džamija nego crkava. Danas svako treće dete u Francuskoj potiče iz muslimanske porodice, a u velikim gradovima, kao što su Pariz ili Marselj, taj broj je skočio na čak 45 odsto. Najkasnije do 2027. godine svaki peti Francuz će biti islamske veroispovesti.

Ako se tako nastavi, za manje od četiri decenije Francuska će postati islamska republika.

U Rusiji je već sada svaki peti državljanin musliman, jer od 140 miliona državljana Ruske Federacije, njih skoro 25 miliona čine pripadnici islamske veroispovesti. U ruskoj vojsci ubrzo će 40 odsto regruta biti iz islamskih porodica.         Međutim, za razliku od EU, Rusija nema potrebe za uvozom nove radne snage tako da je priraštaj neruskog stanovništva u granicama prirodnog porasta. Pretprošle godine je u Rusiji, zahvaljujući merama centralnih vlasti, prvi put posle mnogo godina broj novorođenih bio veći od broja umrlih. Posebno je porast zabeležen među stanovništvom slovenskog porekla, što predstavlja osnovni cilj državnih reformi u oblasti pomoći porodicama.

U poslednjih 30 godina broj muslimana u Velikoj Britaniji je porastao sa 82.000 na 2,5 miliona. Stanovnici nekadašnjih britanskih kolonija koji su posle procesa dekolonizacije ostali britanski državljani bračne drugove najradije nalaze u svojim nekadašnjim postojbinama.

U Britaniji ima više od 1.000 džamija, a pojednine su oformljene na temeljima napuštenih katedrala.

Trenutno je najkritičnija situacija u Holandiji, zemlji koja je nekada vladala najmnogoljudnijom islamskom zemljom na svetu - Indonezijom. I ovde je veliki broj stanovnika nekadašnje kolonije u vreme dekolonizacije dobio državljanstvo zemlje - gospodara. U međuvremenu, svako drugo novorođenče u Holandiji potiče iz muslimanske porodice, a najkasnije 2020. godine polovina celokupnog stanovništva biće muslimani.

Nemački Savezni ured za statistiku je još pre nekoliko godina u jednoj svojoj studiji obelodanio da će do 2050. godine polovina Nemaca biti poreklom iz muslimanskih zemalja, ponajviše iz Turske.

Možda je razlog za ovako drastičan pad nataliteta u najvećem delu Evrope baš u nekontrolisanoj seksualnoj slobodi. Društva koja striktno praktikuju muško-ženske bračne odnose i kažnjavaju svaku vrstu vanbračnog promiskuiteta imaju najviši natalitet.

 

 

 

Rusija - bastion hrišćanskih vrednosti

 

Dok na Zapadu kampovi služe za orgijanje, u Rusiji je njihova svrha druženje i obučavanje. Evropa svog spasioca može da nađe samo još na istoku.

Na slet vojno-rodoljubivih klubova koji se sada održava u bazi Ruskih vitezova u Sengiljovskom Vojislav Vladimirović, Ljubomir Stefanović, Miloš Popović i Miloš Jašević su iz Srbije putovali nekoliko dana. Prepreka je bilo mnogo, ali nisu zaokrenuli natrag kući. Jako su želeli da proborave u Rusiji i vide kako žive Rusi.

  Sem toga, oni su tamo predstavljali svoju organizaciju Srpsko slavjansko saborje, i momci su jako želeli da se upoznaju sa vršnjacima iz slovenskih organizacija Rusije (a Stavropoljci, su primali goste ne samo iz pokrajine i regiona, nego i Moskve, Jekaterinburga, Sankt-Peterburga).

   Srpske goste, kojima su domaćini platili boravak iz poštovanja prema herojskim delima njihovog naroda, dočekao je predsednik gradske podružnice Slovenskog saveza Stavropolja Artur Krutaljevič, koji je momke i dovezao u bazu Vitezova, izveštava ruski portal na srpskom www.srpska.ru.

   U Ruskim vitezovima je i 20-godišnji momak Saša Zimin. Došao je u klub posle vojske i deset meseci živi u bazi kluba. Saša je vaspitavan u dečjem domu tako da nije imao kuda ni kome da se vrati. Još u detinjstvu je razdvojen od sestre i u tek je kampu našao smirenje.

   Humanitarni rad, čovekoljublje, učenje preživljavanja u prirodi i veliko i gostoljubivo slovensko srce mogu da budu odgovor zdrave Evrope na orgijanje u kampovima na zapadu.

 

 

 

Pitanja i dileme

 

Izraz "rasonalista" ne označava pripadnika nekog posebnog, jasno definisanog političkog pokreta. To je složenica reči "rasa" i "nacija" i označava ličnost koji se zalaže i za jedno i za drugo.

   U tom pokretu ima pripadnika različitih političkih opcija, ali je belim rasonalistima Evrope zajednička želja da Evropa ostane Evropljanima, kao i njihova odanost hrišćanskim i eventualno rodovernim tradicijama Starog kontinenta. Kao uljeze oni ne posmatraju samo pripadnike drugih nacija i vera, već i bele Amerikance.

   Razlog ovakvog razmišljanja leži u činjenici da rasonalisti, za razliku od rasista, ne osporavaju drugim rasama i nacijama da žive na svojim prostorima, ali isto takvo pravo traže i za sebe u Evropi.

   Muslimani se od strane rasonalista ne smatraju belim, jer islam nije deo tradicionalne evropske kulture. Zbog toga u te organizacije nisu primljeni ni Albanci, kao ni Bošnjaci.

   Većina rasonalističkih pokreta Evrope smatra da je sreća za kontinent to što je velika ruska nacija na noge stala baš u vreme kada su Srbi, koji su do tada, po njima, nosili luč evropske slobode, morali da polože oružje pred globalistima. 

   Zbog ovoga ne čude Brejvikove izjave da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić heroji evropske borbe protiv islama, kao ni njegova želja da upozna Vladimira Putina, koga smatra obnoviteljem bele Rusije.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane