Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Postdemokratija

Postdemokratija

Šta je zapravo dilema: I Evropa i Kosovo ili Kosovo ili Evropa?

 

Dokle tako raskrečeni

 

Oni koji su izbacili parolu "I Kosovo i Evropa", i na tome dobili izbore i vlast, tvrdili su da je to jedina realna politika, da je to moguće. Ali, proklamovali su i drugu: "Evropa nema alternativu", koja je delimično kontradiktorna sa prvom, jer ako EU nema alternativu, onda Kosovo nema baš ravnopravan tretman, kao što sugeriše prvi slogan. Tako se stiču simpatije i poverenje i kod Srba sa Kosova i u Briselu. No, ova režimska politika sa dva lica dovela nas je na ivicu državnog ambisa

 

Piše Mile Isakov

 

U jednom vicu iz boljševičkih vremena drug partijski funkcioner objašnjava članstvu u nekom vojvođanskom selu kako se naša država ubrzano razvija i kako je na najboljem putu da postane idealno društvo, koje se trenutno nalazi jednom nogom u socijalizmu a drugom već u komunizmu. Posle uvodnog izlaganja prisutni su postavljali razna pitanja, a među njima i Lala: Je l' druže, a dokle ćemo mi biti tako raskrečeni?

Sad bi se trebalo smejati, kao na kraju svakog vica. Ali mi danas znamo da to nije kraj, da taj vic i dalje traje, i da svi učestvujemo u njemu. Zaista, dokle ćemo mi biti tako raskrečeni? Između neba i zemlje, između komunizma i kapitalizma, demokratije i diktature, između ropstva i slobode, rata i mira. Između srpskih zemalja i srpske države, mita i stvarnosti, između prava i pravde, između istorije i budućnosti, između Evrope i Kosova, između dva Kosova i dve Srbije.

 

Vrzino kolo

 

Svedoci smo svekolikih mudrovanja na tu temu, o tome šta nam se događa i šta nam valja činiti. Mnogo je pitanja, malo pravih odgovora. Odviše je prazne priče, malo mudrosti, previše foliranja, premalo iskrenosti. Mnogo je nacionalnih heroja, a herojstva nigde. Niko da se isprsi i kaže istinu. Niko da stane na crtu. Ko jednom slaže više mu se ne veruje, kaže vekovno iskustvo. Ali, šta sa onima koji nas stalno lažu, koji od silnog laganja više ni ne znaju šta je istina. Oni nisu ni svesni kad lažu i ne osećaju nikakvu odgovornost prema istini. Njima je u glavi sve pobrkano i tako se i ponašaju, zato sve izgleda strašno komplikovano. Zato smo stalno raskrečeni jer ne znamo kud bi iz ovog gliba u koji sve više tonemo. Sada smo negde između Kosova i Evropske unije, izmiče nam i jedno i drugo, a ne znamo šta raditi jer od silnih spinovanja ni oni koji su sve zakomplikovali ne znaju više šta je suština problema, šta uzrok a šta posledica.

Hajde da raščivijamo to vrzino kolo u koje su nas upleli. Šta je zapravo dilema: I Evropa i Kosovo, ili Kosovo ili Evropa? Toliko su se zapetljali sa tom pričom da više nije jasno ni to osnovno pitanje. Jasno je da bismo mi voleli i jedno i drugo, ali nije jasno šta je tu problem. Da li su te dve teme povezane ili nisu. Ako su povezane, da li su i nerazdvojne i međusobno uslovljene, odnosno da li jedno bez drugog nikako ne može ili pak jedno drugo isključuje. Ili može i jednog i drugog pomalo, ali ne oba u celini. A ako nisu povezani, kao što je naša vlast uporno tvrdila, da li su to dva potpuno odvojena procesa. Ako su to dva naša paralelna koloseka, da li vode u istom pravcu ili ne, a ako vode u istom smeru, da li se ponegde ipak ukrštaju ili bar dodiruju. Ne može biti i jedno i drugo i treće, kad i kako kome odgovara da tumači. Da bismo mogli da utvrdimo šta nam je najbolje činiti, moramo odgovoriti na sva ta pitanja, da bismo znali o čemu se radi. Kad ne znaš šta je u pitanju, ne možeš znati ni šta hoćeš, odnosno šta je realno da očekuješ, a još manje šta treba da preduzmeš da bi to ostvario.

Oni koji su izbacili parolu "I Kosovo i Evropa", i na tome dobili izbore i vlast, tvrdili su da je to jedina realna politika, da je to moguće. Ali, proklamovali su i drugu: "Evropa nema alternativu", koja je delimično kontradiktorna sa prvom, jer ako EU nema alternativu, onda Kosovo nema baš ravnopravan tretman, kao što sugeriše prvi slogan. I na kraju, sve to je u potpunoj suprotnosti sa njihovom tvrdnjom da se Srbija nikad neće odreći Kosova i da će oni ako od njih bude traženo da se opredele između Evrope i Kosova, izabrati Kosovo. To bi značilo da je Kosovo iznad svega. U najmanju ruku, po njihovoj priči izlazi da za njih ni Evropa ni Kosovo nemaju alternativu, što je praktično nemoguće jer jedno drugo potire.

Ali u političkom govoru je sve moguće, pa i takvi apsurdi. Tako se, naime, stiče popularnost kod obe najbrojnije grupacije birača, i kod onih koji su bezrezervno za EU i kod onih koji ni po koju cenu ne bi da se odreknu Kosova. Tako se stiču simpatije i poverenje i kod Srba sa Kosova i u Briselu. Svi oni čuju samo onaj deo koji im odgovara, a za onaj drugi veruju da je samo politička ekvilibristika smišljena da zavara one druge. I jeste tako, ali u oba smera, svi treba da budu zavarani, ali problem nastaje kad i oni koji su sve smislili počnu u to da veruju. Tad nikako ne mogu da nađu izlaz iz tog lavirinta, a morate priznati da nije lako, jer evo i sami smo se upleli u njegovu do ludila zamršenu mrežu.

 

Hajdemo ponovo iz početka

 

I najgenijalnija otkrića su krajnje jednostavna, samo je put do njih komplikovan. Kad ga jednom neko pređe, sve postaje jasno i prosto ko pasulj. Zato hajdemo ponovo iz početka:

1. Svima u vlasti, posle demokratskih promena, bilo je jasno da se Kosovo ne može vratiti u sastav Srbije onako kako je to bilo, ali niko nije smeo i nije želeo da bude taj koji će to javno priznati. Potpuno neshvatljivo, jer Milošević je izgubio izbore i zato što je izgubio Kosovo, a DOS je dobio glasove i zato što je to otvoreno govorio.

Dakle i većina građana se već bila pomirila sa time, pa je sasvim nejasno zašto je nova vlast odustala od te tvrdnje koja je već bila opštepriznata činjenica i koja joj je omogućavala lagodniju poziciju i lakši posao. Bila je to prva neiskrenost i greška koja je izazvala lančanu reakciju i čitav niz nedoslednosti, laži i prevara tim povodom, koje su dovele dovde, do ove bezizlazne situacije da se brani neodbranjivo.

2. Uzalud je potrošeno previše energije i autoriteta, iskompromitovali smo se kao država i pregovarači, tražeći nemoguće, i sada nemamo sa čime da se izborimo za ono što je tada bilo moguće da smo se na to fokusirali. A to je specijalan status za sever Kosova i enklave na jugu. To ni sada niko nema petlje da kaže, ni domaćoj javnosti ni evropskoj zajednici, i da stane iza toga. Čak ni oni koji su za EU po svaku cenu, ni iz lagodne opozicione zavetrine, ne usuđuju se da stvari nazovu pravim imenom, nego se kriju iza formulacije "treba priznati realnost".

Jedini koji je otvoreno govorio da se treba okanuti iluzija i na Kosovu spasavati što se spasti može, bio je ubijeni premijer Zoran Đinđić. Po nagovoru Dobrice Ćosića, Đinđić je i javno predlagao podelu Kosova, tako što bi sever sa većinskim srpskim stanovništvom ostao deo Srbije, otcepljujući se od Kosova po istom principu po kojem se Kosovo odvajalo od Srbije. Ali, ni njegova vlada nije ništa uradila u tom pravcu. U nedostatku boljih, pa često i bilo kakvih rešenja, tu ideju su preuzele i sve kasnije vlade, ali samo kao tajni plan B, pokušavajući da trguju kao piljari na pijaci. To, naravno, nije delovalo dovoljno ozbiljno i ubedljivo, posebno zato što su svi sagovornici znali da to nije zvaničan stav, da je to i u zemlji zabranjena tema, jer niko nije imao hrabrosti da to otvoreno predloži građanima i od njih zatraži podršku. Takav nemušti govor i neodlučan stav Srbije ohrabrio je i Kosovare i one koji ga podržavaju da proglase nezavisnost.

3. Zaključak. Ovi što nas danas zamajavaju pokušajima da nas ubede da oni o nečemu pregovaraju, nisu ni najgori ni najodgovorniji, ali su najsmešniji u celom igrokazu oko Kosova i Evrope. Umesto da sve to što se pre njih događalo obelodane i na osnovu tih iskustava utvrde jasne i realne ciljeve i za to zatraže podršku građana, oni su krenuli da lažu i domaću javnost i Evropu i sami sebe. Umesto da uz podršku građana krenu u odlučnu bitku da to, ma šta bio taj cilj, i ostvare, dajući svima jasno do znanja da tačno znaju šta hoće i da oko toga nema kolebanja ni odstupanja, oni su se upleli u sopstvene zavrzlame i izgubili kompas, pa i svest o tome.

Najpre su tvrdili da su Kosovo i Evropa dva odvojena procesa, da priznanje nezavisnosti nije uslov, mada je već svima bilo jasno da je obrnuto. Podgrejali su tako lažne nade kod kuće, a prema suparnicima i partnerima napolju pokazali slabost i prevrtljivost, čime su dodatno oslabili sopstvenu poziciju na oba fronta. A zavarali su i sami sebe, toliko da su pomislili da je moguće ostvariti ono u šta ni sami nisu verovali kada su smišljali taj besmisleni scenario, sa jedinom željom da odlože nešto što su znali da je neizbežno. Time su izgubili dragoceno vreme i neophodnu kuraž i autoritet. Umesto da postanu pametniji i mudriji, delovali su sve smušenije i bespomoćnije, da bi na kraju, posle izgubljene kandidature za EU, tvrdnjama da ostaju na svojim pozicijama, zapravo pokazali da ne znaju šta hoće i da nemaju nikakvih ideja.

Najbolji dokaz za to je činjenica da su u svojoj nemoći priznali čak i to da je od njih u poslednji čas direktno zahtevano da priznaju nezavisnost Kosova, mada su nas godinama uporno ubeđivali da to od nas niko nije i neće tražiti, jer to nije uslov za prijem u Evropsku uniju. Time su indirektno priznali, ne samo da nisu ništa naučili za četiri godine vladavine nego ono u šta su mnogi sumnjali, da oni od početka nisu ništa razumeli. Dobra vest je da konačno dolaze izbori. Loša vest je da smo mi i dalje raskrečeni između njih i onih koji su upravo preuzeli njihovu razroku politiku - I Evropa i Kosovo.

 

 

Jedini koji je otvoreno govorio da se treba okanuti iluzija i na Kosovu spasavati što se spasti može, bio je ubijeni premijer Zoran Đinđić. Po nagovoru Dobrice Ćosića, Đinđić je i javno predlagao podelu Kosova, tako što bi sever sa većinskim srpskim stanovništvom ostao deo Srbije, otcepljujući se od Kosova po istom principu po kojem se Kosovo odvajalo od Srbije.       

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane