Feljton

Slučaj Pukanić: Ubistvo sa potpisom države (7)

 

U Hrvatskoj izveden tihi državni udar

 

Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacija ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko kriminalno podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi Slučaj Pukanića - Ubojstvo sa potpisom države, autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid

 

Domagoj Margetić

 

Značajnu ulogu u usponu Tomislava Karamarka imala je i "njegova lična lojalnost Franji Greguriću", pri čemu je Karamarko operativno povezivao tzv. Gregurićev klan sa albanskom mafijom.

Gregurićev klan se sastojao od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih obaveštajnih službi koji su u komunizmu nadzirali spoljnu trgovinu, banke i velike privredne sisteme, i koji su se "pre pada komunizma spustili u podzemlje, te iz podzemlja nadzirali privredni, društveni i politički život Hrvatske", a koje je lično vodio Franjo Gregurić.

Premda je Karamarko, kako se procenjuje u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu, "danas sve značajniji u međunarodnoj trgovini kokainom", odnosno "na taj način poslovno prisutan u Latinskoj Americi", njegova aktivnost se, kroz ove godine, prvenstveno fokusirala na međunarodnu trgovinu heroinom. U vreme dok je Karamarko vodio obaveštajni sistem Republike Hrvatske, kroz "tu nesretnu zemlju" je prolazilo "preko devedeset i pet posto heroina za evropsko tržište", i to "pod direktnim patronatom domaće tajne službe".

 

Porodične veze

 

Karamarko je ovu aktivnost organizovao u najužoj saradnji sa međunarodnom albanskom heroinskom mafijom. Tu saradnju sa albanskom mafijom Karamarko je temeljio na svojim porodičnim vezama u miljeu, odnosno na Amiru Muharemiju, koji je nezvanično bio "regionalni šef albanske mafije za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru". Prema procenama stranih posmatrača, "porodica Karamarko-Muftić-Muharemi" funkcionisala je "savršeno", odnosno "sa precizno podeljenim ulogama".

Na taj način Karamarko osigurava uporište albanskoj mafiji u državnim institucijama Republike Hrvatske, te istovremeno osigurava uporište interesima Islamske Republike Iran i njenih saveznika na hrvatskoj teritoriji. Time Karamarko osigurava prestiž Muharemiju kod albanske mafije, te prestiž svom tastu Muftiću kod Iranaca. Istovremeno albanska mafija i Iranci daju političku potporu Karamarku, te sistematski godinama pomažu njegov uspon na mesto prvog čoveka u Hrvatskoj.

Pri tome je Karamarkov tast Osman Muftić po veri sunit, dok Amir Muharemi i vodeći ljudi albanske mafije pripadaju albanskoj šiitskoj sekti Bektašija.

Međutim, "Muftić se, još od vremena dok je pokojni Alija Izetbegović pisao svoju poznatu Islamsku deklaraciju, smatra izrazito prošiitski raspoloženim", a ovo svoje opredeljenje "Muftić je delio sa vodećim ljudima Bosne i Hercegovine iz prošle decenije, odnosno vodećim ljudima vodeće bosanskohercegovačke političke stranke SDA; pokojnim Alijom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem i Hasanom Čengićem.

Uostalom "Muftić je sve te ljude lično poznavao, te je sa pokojnim Izetbegovićem kao i sa Hasanom Čengićem bio posebno blizak".

Osim toga, značajnu ulogu u usponu Tomislava Karamarka imala je i "njegova lična lojalnost Franji Greguriću", pri čemu je Karamarko operativno povezivao tzv. Gregurićev klan sa albanskom mafijom. Gregurićev klan se sastojao od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih obaveštajnih službi koji su u komunizmu nadzirali spoljnju trgovinu, banke i velike privredne sisteme, i koji su se "pre pada komunizma spustili u podzemlje, te iz podzemlja nadzirali privredni, društveni i politički život Hrvatske", a koje je lično vodio Franjo Gregurić.

Ovaj Gregurićev klan je praktično sve vreme trajanja Hladnog rata trgovao drogama, pri čemu je usko sarađivao sa Sirijcima, sa temeljem veza koje su "na vrhu tih režima organizovali tadašnji jugoslovenski diktator Tito, njegov šef tajnih službi Krajačić, te sirijski diktator Asad stariji, tj. otac sadašnjeg sirijskog predsednika".

U to vreme je Krajačić, koji je inače bio Zagrepčanin, kao ključnog operativca držao Gregurića.

Neposredno pre svoje smrti, 1986. godine, Krajačić je ovu "paralelnu vlast" u Jugoslaviji predao Greguriću, koji se, po raspadu Jugoslavije, "poslovno u trgovini drogama oslanjao uglavnom na Siriju, a politički na neke značajne zapadnoevropske zemlje, koje su u njemu videle šansu da oslabe hrvatske nacionaliste i preko njegove organizacije utiče na prilike na Balkanu".

 

Dogovoreni kompromis

 

Na sličan način se pre raspada Jugoslavije i albanska mafija, koja je takođe nastala iz jugoslovenskih tajnih službi, počela oslanjati na Siriju, kao i na neke zapadnoevropske obaveštajne službe, pri čemu je usko sarađivala sa Gregurićem. U poslednjih petnaestak godina Sirijce je potpuno preuzeo Iran, te je današnja država Sirija "tek nešto malo više od vazalne države Irana". Na taj način su Iranci postepeno preuzeli albansku mafiju, Gregurićev klan, te veze koje su i Sirijci i Gregurić, svaki za sebe, gradili u Latinskoj Americi.

Ovu "zatečenu strukturu" Iranci su postepeno reorganizovali na način da su "centar albanske mafije smestili u Hamburg, i na vrh toga centra postavili klan Osmani".

Istovremeno su integrisali "zatečene strukture", pa su tako pod uticajem Iranaca, albanska mafija i Gregurićev klan sve uže sarađivali i "postepeno se pretvorili u jednu te istu organizaciju".

Na ovaj način se Karamarko "u očima Iranaca pokazao kao ključna osoba koja ujedinjuje albansku heroinsku mafiju na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa komunističkim obaveštajnim podzemljem u tim zemljama, pri čemu je ta osoba istovremeno preko svog tasta potpuno povezana sa iranskim tajnim službama i još k tome značajna u međunarodnoj trgovini kokaina".

Drugim rečima "Karamarko je bio od neprocenjivog značaja za Irance".

Pri tome je dotadašnji šef komunističkog obaveštajnog podzemlja, Franjo Gregurić, bio oslabljen bolešću i starošću, i više nije mogao efikasno voditi svoju ilegalnu mrežu.

Stoga su Iranci sugerirali dogovornu smenu vlasti sa Gregurića na Karamarka kao rešenje.

To je bila efikasno izvedena tranzicija, pri čemu su Gregurić i Karamarko nastavili svoju dugogodišnju saradnju, ali sa izmenjenim ulogama - Karamarko je postao gazda, a Gregurić njegov savetnik (consigliere).

Iranci su se odlučili za "celovitu i radikalnu reorganizaciju celokupnog podzemnog miljea na Balkanu", a u cilju da "na taj način efikasno kontrolišu balkanski prostor, te da preko kontrole kriminala eliminišu uticaj zapadnih zemalja i Rusije sa Balkana".

 Kako je Gregurić još od kraja 1980-ih godina "uzastopno ponavljao nemačkim obaveštajnim službama da će priznavati njihovo vrhovništvo na Balkanu", odnosno da će "postupati na način da priznaje Nemačkoj kontrolu nad Balkanom kao svojom zonom uticaja u novoj podeli sveta", Nemci su bili nervozni najavljenom ostavkom Gregurića.

Pri tome Nemci nisu hteli da Karamarko "kao osoba bliska radikalnim islamistima" preuzme hrvatsko podzemlje od Gregurića, te su "u Hamburgu, kod klana Osmani, nemačke obaveštajne službe lobirale da se kontrola nad Hrvatskom preda nemačkom čoveku, inače nominalnom premijeru, Ivi Sanaderu".

Nemci su smatrali da je značajno i to da je "Sanader nominalno katolik", pa da je kao takav "primereniji" za šefa mafije od "Karamarka kao osobe iz kruga radikalnih islamista".

Karamarko, koji je "Sanadera dobro poznavao i duboko prezirao", i koji je "o Sanaderu kao kriminalcu i peraču novca imao debeli dosije", nije se bojao Sanadera, i "nije u njemu video ozbiljnu konkurenciju", te je "upravo Karamarko imao ključnu ulogu u umirivanju Nemaca i dobijanju nemačkog zelenog svetla za smenu na vrhu Gregurićevog klana.

Pri tome je dogovoren "kompromis" da "Sanader direktno preuzme banke i velike privredne sisteme (tzv. tajkune) od Gregurića", te da "Karamarko preuzme Gregurićevu funkciju u trgovini drogama".

Uz to je dogovoreno da "Karamarko u tom trenutku nominalno prizna Sanadera za šefa svih šefova u Hrvatskoj".

Tako je Karamarko balansiranjem sa Nemcima napravio trostruku tranziciju početkom leta 2008. godine, i to:

- tranziciju sektora trgovine drogama sa Gregurića na sebe lično;

- tranziciju u vidu istovremenog potčinjavanja svih funkcija vezanih na trgovinu drogama albanskom klanu Osmani iz Hamburga, uz osiguranje ključne uloge za Amira Muharemija;

- tranziciju kontrole nad hrvatskim bankarskim sistemom i sa njim povezanim domaćim monopolistima, te funkcije pranja novca za međunarodni kriminal preko hrvatskih banaka na nemačkog čoveka Ivu Sanadera".

 

Bez rasprave

 

Nemci su ovim dogovorom bili "izuzetno zadovoljni", smatrali su da su zadržali kontrolu nad Hrvatskom, te su svojim zapadnim partnerima u tišini garantovali da će "Sanader postepeno preuzeti kontrolu nad svim funkcijama u Hrvatskoj i neutralizovati Karamarka", samo da mu za to "treba vremena".

Strani posmatrači su analizirali novi Zakon o policijskim poslovima i ovlašćenjima od pre par godina, koji se u potpunosti smatra "Karamarkovim zakonom". Ovaj "Karamarkov zakon" je izglasan u hrvatskom parlamentu, Hrvatskom saboru, bez saborske rasprave, a predložen je bez javne rasprave. Ovo je inače uobičajena praksa u "demokratskoj" Hrvatskoj, preuzeta kao takva iz komunizma, ali je pri tome potpuno inkompatibilna sa zapadnim svetom. Imajući u vidu biografiju i poziciju čoveka koji je "naručio od parlamenta i predsednika donošenje ovog zakona", odnosno koji ga je u stručnim službama svog ministarstva pripremio, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tumače da će, zloupotrebom ove nedorečene zakonske odredbe, "Karamarko stopiti tajnu službu i policiju u jedan te isti sistem", te da će se "uvesti praksa uhođenja građana kao u primitivnim, komunističkim i fašističkim diktaturama dvadesetog veka".

Dok su se Karamarko, Sanader, albanska mafija te iranske i nemačke tajne službe bavile ovim "reorganizovanjem paralelne vlasti u Hrvatskoj", zemlja je doživela finansijski kolaps.

Tako su početkom jeseni 2008. godine svi akteri ove drame postali svesni da se hrvatska privreda srušila. To je posebno oslabilo Sanadera, budući da su banke i privredni sistemi koje je Sanader, pod pritiskom Nemaca, preuzeo od Gregurića, došli pred bankrot. Karamarka, koji je imao "redovni priliv gotovog novca od heroina", ovo je ojačalo u odnosu na Sanadera. Nemci nisu ovog puta mogli pomoći Sanaderu, budući da je zbog svetske privredne krize nemački bankarski sistem i sam došao na rub bankrota.

Tako da "tri kvartala iza toga" i "nakon otpisivanja mnogo desetaka milijardi evra iz bilansa nemačkih banaka", Nemci i dalje u svojoj nacionalnoj ekonomiji imaju "preko osam stotina milijardi evra nepostojećeg novca knjiženog u bilansima banaka, kojeg tek treba otpisati, a da se pri tome ne izazove krah nemačke privrede".

 

Apsolutna vlast

 

Do definitivnog razlaza Karamarka i Sanadera došlo je pod međunarodnim pritiskom, i to zbog slučaja ubistva australijske turistkinje, dvadesetjednogodišnje Britt Lapthorne, koju su oteli i ubili policajci u Dubrovniku.

Devojka je oteta "po narudžbini nepoznatog naručioca", za kojeg se "veruje da je iz inostranstva", a koji je, prema jednoj verziji događaja, "naručio otmicu žrtve koju može silovati, mučiti i ubiti". Policija je, prema toj verziji događaja, kako bi "zadovoljila bogatu mušteriju" nasumce otela prvu plavokosu devojku koja govori engleski, a to je bila nesretna Australijanka Britt Lapthorne. Nakon ubistva, žrtvino telo je, navodno uz znanje policije, bačeno s tegovima u more. Budući da su iz lokalne policije curili podaci, lokalna javnost je prepričavala događaj. To je doprlo do australijskih medija, te je slučaj postao "najpoznatiji slučaj ubistva u Australiji", a o njemu je snimljen vrlo popularan dokumentarni film koji je izričito razotkrio identitet policajaca ubica.

Budući da je Karamarko odbio da smeni policajce koji su oteli australijsku turistkinju radi silovanja, mučenja i ubistva, te nije dozvolio lokalnom pravosuđu "niti da pomisli iste procesuirati", međunarodna zajednica je naredila Sanaderu da pod svaku cenu smeni Karamarka.

Sanader je u početku pokušao da ponudi "kompromisno rešenje" u vidu smene Karamarkovog saradnika, direktora policije Vladimira Fabera, ali se Brisel nije ovim zadovoljio. Zato je Sanaderu naređeno da Karamarka smeni, ili će u protivnom protiv samog Sanadera biti pokrenut kazneni postupak u Austriji zbog njegove lične umešanosti u pranje novca u lokalnoj Hypo banci u Austriji.

Na to je Karamarko, preko pripadnika kriminalnog klana Osmani, "poručio Sanaderu da će mu ubiti ćerku ako ne odstupi", pa se Sanader, u strahu za vlastiti život, kao i život članova svoje porodice, povukao, a "Hrvatska se uz srednjoamerički Honduras, svrstala u grupu zemalja u kojima je izveden tihi državni udar".

Na ovaj način je Karamarko postao prvi čovek nakon 1990. godine koji ima apsolutnu vlast u Hrvatskoj.

Za razliku od Tuđmana, koji je morao "da trpi klanove oko Gregurića, Perkovića i Šuška", a da ih nije mogao nadzirati, Karamarko više nema nikakve konkurencije u Hrvatskoj.

On u potpunosti kontroliše organizovani kriminal, sistem policije, tajnu službu, državnu upravu, medije, političke stranke i bankarski sistem.

Osim toga uživa potpunu zaštitu Islamske Republike Iran, koja pokriva tekući manjak u državnom budžetu i koja održava likvidnost bankarskog sistema, te time "održava na životu inače sasvim neodrživi sistem" i time "odgađa inače neizbežan fiskalni i finansijski slom Hrvatske".

Zato se postavlja pitanje: Kako će Karamarko koristiti ovu apsolutnu vlast u Hrvatskoj?

 

"Karamarkov zakon"

 

Nedorečenosti novog zakona o policiji Karamarko će iskoristiti za stvaranje policijske države.

Kako bi došli do odgovora na ovo pitanje, strani posmatrači su analizirali novi Zakon o policijskim poslovima i ovlašćenjima, koji se u potpunosti smatra "Karamarkovim zakonom".

Zakon je izglasan dana 30. jun 2009, te ga je istog dana proglasio hrvatski predsednik Stjepan Mesić. Stupio je na snagu u roku od nekoliko sati, odnosno već dana prvog jula 2009. godine.

Da je reč o stupanju na snagu u roku od nekoliko sati, jasno je iz činjenice da je zakon izglasan u jutarnjim satima, proglašen u ranim popodnevnim satima, a stupio je na snagu posle ponoći, tj. prvi minut sledećeg dana.

Drugim rečima, Zakon je "slučajno" stupio na snagu u trenutku Sanaderovog podnošenja ostavke na mesto premijera i predsednika HDZ-a.

U trenutku stupanja na snagu Zakon nije bio objavljen na Internetu, tako da je u jednom trenutku važio kao zakon, a da ga niko u javnosti i stručnim krugovima nije mogao pročitati.

Službeni list Republike Hrvatske, Narodne novine, objavio je Zakon u broju od prvog jula 2009. godine, koji su redovni pretplatnici putem pošte primili devetoga ili desetoga jula, tj. devet ili deset dana nakon što je isti već važio.

Zato se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tumači da je "procedura stupanja zakona na snagu tipična za najzaostalije i najkorumpiranije zemlje trećeg sveta", te da kao takva "dokazuje političko divljaštvo i totalitarne tendencije vladajuće elite u državi".

Zakon u članu trinaestom, prvi stav, alineja prva kao jednu od ovlašćenja policije u smislu toga zakona definiše: "prikupljanje, procenu, arhiviranje, obradu i korišćenje podataka".

Pri tome Zakon nigde ne pokušava definisati koje sve podatke policija prikuplja, kako ih prikuplja, kako ih to "procenjuje", kako pohranjuje i obrađuje, te kako koristi podatke.

Nesporno je da svaki sistem, pa tako i sistem policije, radi sa informacijama, te prikuplja i obrađuje određenu vrstu informacije.

No, zakonska odredba u ovako najširem mogućem opsegu omogućava "najšire moguće zloupotrebe".

Imajući u vidu biografiju i poziciju čoveka koji je "naručio od parlamenta i predsednika donošenje ovog zakona", odnosno koji ga je u stručnim službama svog ministarstva pripremio, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tumače da će, zloupotrebom ove nedorečene zakonske odredbe, "Karamarko stopiti tajnu službu i policiju u jedan te isti sistem", te da će se "uvesti praksa uhođenja građana kao u primitivnim, komunističkim i fašističkim diktaturama dvadesetog veka".

Još veću zabrinutost u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu izazvala je odredba članka devedeset i sedmog zakona, koja reguliše upotrebu eksplozivnih sredstava i "posebnih vrsta oružja" u radu policije.

Ovde treba napomenuti da svaka zemlja inače ima posebne institucije koje su zadužene za borbu protiv terorizma, organizovanog kriminala, oružanih pobuna i slično.

Takve institucije regulišu se posebnim zakonom, i iste su adekvatno ustrojene, izvežbane i naoružane.

U tom smislu takve institucije mogu, u strogo definisanim situacijama i pod strogo definisanim uslovima, upotrebiti eksplozivna sredstva ili određene vrste oružja koje bi mogli definisati kao "posebne vrste oružja".

Međutim, demokratsko društvo ne predviđa naoružavanje policije kao takve eksplozivnim sredstvima, niti "posebnim vrstama oružja".

Ovu odredbu Zakona strani posmatrači smatraju "posebno zabrinjavajućom", budući da ista omogućava naoružavanje bilo kojeg službenika policije, odnosno bilo koje jedinice sistema policije eksplozivnim sredstvima i "posebnim vrstama oružja".

Isto tako se "smatra zabrinjavajućim i činjenica da se nigde ne definiše koje su to posebne vrste oružja".

Zato je u smislu ove odredbe, kad bi se njena primena dovela do apsurda, "moguće naoružati temeljnu policiju tenkovima i bazukama".

Premda ovakva ideja zvuči suludo, strani posmatrači naglašavaju da je tako nešto "legalno u smislu citirane zakonske odredbe".

Pri tome se ističe da je "ta odredba, kao i niz drugih odredaba toga zakona, kao i sama procedura njegovog donošenja, protivna Ustavu Republike Hrvatske".

No dok god se protivustavnost tog zakona ne dokaže, isti obavezuje, te omogućava gotovo neograničene zloupotrebe.

Ova odredba Zakona propisuje da policija sme upotrebljavati eksplozivna sredstva samo ako "postoji neposredna opasnost za život ljudi ili imovinu velikog opsega", no "zabrinjavajućim se smatra" njeno vezivanje za odredbu članka devedestog Zakona, koja predviđa da se hemijska sredstva mogu primenjivati od strane policije kad je potrebno uspostavljanje javnog reda i mira narušenog u većem opsegu.

To upućuje da se, po izričitoj želji zakonodavca, eksplozivna sredstva i posebne vrste oružja imaju upotrebljavati od strane policije u slučaju "potrebe uspostavljanja javnog reda i mira narušenog u većem opsegu".

To praktično znači da je u slučaju javnih protesta koji dobiju nasilniji karakter, dozvoljeno protiv demonstranata upotrebiti eksploziv i bilo koju drugu vrstu oružja.

Pri tome je dovoljno da policija proceni da je "imovina većeg opsega ugrožena", i da krene na demonstrante eksplozivom i bilo kojom drugom vrstom oružja.

Premda i ova konstatacija zvuči suludo, takvo hipotetsko postupanje policije je po izričitom slovu ovog zakona legalno.

Takva odredba Zakona je očito protivustavna, ali ista obavezuje sve dok se od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske eventualno ne proglasi protivustavna.

Stoga strani posmatrači ocenjuju da je "zakon namerno napisan na tako nedorečen način, kako bi se otvorila vrata neograničenim zloupotrebama ovih namerno nedorečenih zakonskih odredaba."

Ovo hitno donošenje novog zakona kojeg obeležavaju "histerično napisane odredbe", u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tumačilo se time da "je Karamarko očekivao javne proteste u jesen 2009. godine, te se spremao doneti zakonski okvir kojim je pokušao omogućiti policiji najšira moguća ovlašćenja, kakve postoje samo u diktaturama, a radi nasilnog obračuna sa svakim protestom".

                                                                    Nastaviće se