Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Mešetari

Mešetari

U Srbiji je dobro samo lopovima, špekulantima, preprodavcima i državnoj mafiji

Sirotinja bere, a bogataš dere

 

Pošto je uništila zadruge kako bi ih jeftino kupili tajkuni, država je potpuno bespomoćne ostavila i proizvođače malina, tog "crvenog zlata" koje je strateški izvozni proizvod Srbije. Sa druge strane, država u dubokom kriminalu i birokratiji, toleriše monopolističko ponašanje hladnjačara i izvoznika, pa ima i onih koji samo prevozom maline od proizvođača do potrošača u Srbiji profitira i do 300 odsto, dok se kod izvoza zarađuje i do 2.000 odsto. Samo onaj ko stvarno radi i uzgaja ovaj proizvod, nema nikakvog profita od njega

 

Igor Milanović

 

Svake godine u ovo doba godine Srbija se redovno suočava sa problemom nezadovoljnih proizvođača maline. Iako je posle žita izvoz maline na drugom mestu u deviznim prihodima srpskog agrara, ovo voće nije od strateškog značaja za aktuelnu srpsku vladu...

 Beneficije koje dobijaju malinari svode se na regresiranje 100 litara dizel goriva po hektaru pod malinama, subvencionisanje držanje proizvodnje u hladnjačama kako bi se postigla bolja cena i pomoć pri pravljenju novih zasada. O subvencijama pri otkupu ili izvozu nema ni reči.

Sa druge strane, država ne pruža finansijsku pomoć kod kupovine hemikalija neophodnih za očuvanje zasada i povećanje prinosa, tako da ono što na jednoj strani subvencioniše na drugoj naplati.

U svetu je malina berzanski proizvod čija se otkupna cena dnevno utvrđuje na najvećoj berzi tog proizvoda u Roterdamu.

Srpska malina jeste cenjena zbog svog kvaliteta, ali već odavno domaći proizvođači ne predstavljaju nikakvu realnu snagu koja bi na bilo koji način mogla da utiče na formiranje cene maline. Za ovakvo stanje najviše je kriva već poslovična srpska nesloga koja sprečava proizvođače da se udruže, ali je tome dobrim delom doprinela i država.

Najprirodniji način udruživanja poljoprivrednih proizvođača jeste zadrugarstvo koje na ovim prostorima ima viševekovnu tradiciju. Sa druge strane, zadruge su izuzete od privatizacije (što je i logično budući da one već pripadaju zadrugarima), ali poseduju hiljade hektara najplodnije zemlje, plus nešto zgrada u centrima sela.

Kako kroz privatizaciju nisu mogle da za dva dinara budu prodate tajkunima, zadruge su na drugi način promenile vlasnika, a tu je država imala najvažniju ulogu.

Pošto većina srpske privrede, pa tako i same zadruge, posluje isključivo uz pomoć kredita, ovim putem je rešena kvadratura kruga kako zadružnu imovinu prevesti na odabrane tajkune. Zbog toga što je država sve ove godine odbijala da obezbedi sredstva za subvencionisane kredite agraru, zadruge su za kratkoročne kredite (rok otplate od tri do šest meseci) kod komercijalnih banaka morale da prihvataju i kamate koje na godišnjem nivou prelaze 30 odsto.

Ovakvo zaduživanje nije imalo ni trunku elementarne poslovne logike, pa su veoma brzo banke krenule u uzimanje položenih hipotekarnih garancija, tako da je zadružna imovina prešla u ruke kontroverznih biznismena kojima se ova vlast rado okružuje. Nuzproizvod ovoga je da su poljoprivredni proizvođači, pa samim tim i malinari postali potpuno neorganizovani.

Za razliku od proizvođača izvoznici su odlično organizovani, čak monopolisani.

 U 2011. godini je skoro sav izvoz srpske maline išao preko Viktorija grupe čiji su vlasnici odlično povezani sa vladajućim strukturama ove zemlje. Iz tog razloga nije ni bilo za očekivati da će država na bilo koji način da pomogne proizvođačima da probiju ovaj monopol i da se bolje organizovani pojave na stranom tržištu.

Potpuno u stilu ovakve državne politike bio je i navodni posao izvoza maline u Austriju. Predsednik Unije malinara Dragiša Terzić je nekako zgodno tempirano pred same izbore izašao sa najavom izvoznog posla veka, po kome se izvesna austrijska firma CWS best food ponudila da otkupi 50.000 tona maline i to po ceni od 1, 21 evro po kilogramu (trenutna otkupna cena je 105 dinara).

Od posla, naravno, nije bilo ništa, ali je zato Terzić kao kandidat Pokreta radnika i seljaka izabran za predsednika opštine Arilje. Interesantno je njegovo obrazloženje da je uspeo da dobije ponude za otkup tek desetine tražene količine i to iz razloga, kao on tvrdi, jer su vremenske prilike prepolovile ovogodišnji rod maline. Realno, ove godine je po izjavi Vojislava Stankovića, savetnika za poljoprivredu predsednika Privredne komore Srbije, rod maline za 5.000 tona viši od prošlogodišnjeg i iznosi rekordnih 94.600 tona.

Razlog zbog koga malinari nisu hteli da potpišu ugovor sa austrijskom kompanijom je upravo taj da je od početka većini njih bilo jasno da se radi o jeftinom predizbornom triku i da državi ni na kraj pameti nije da ukida monopol izvoza koji drže njeni privilegovani tajkuni.

Subvencionisanje otkupnih cena, koje sada traže malinari, ne samo da je trenutno gašenje požara, već u suštini ide na ruku izvoznicima koji tako nastavljaju tradiciju jeftinog otkupa i skupe prodaje u inostranstvu.

 Ne treba zaboraviti da je rod maline u dvema zemljama najvećim konkurentima Srbije, Poljskoj i Čileu, ove godine podbacio za čak 40 odsto u odnosu na prošlu godinu. Umesto ad hok akcija Srbija bi morala da ima dugoročnu strategiju pomoći proizvođačima kako bi oni mogli da povećaju sopstvenu rentabilnost, budući da je trenutni prosečni prinos po hektaru u Srbiji između 5,84 tone (prošle godine) i 6,17 tona (ove godine), dok je u Poljskoj i Čileu on u najpovoljnijim godinama između 10 i 12 tona.

 Iako je u početku otkupna cena za kilogram malina bila i ispod 100 dinara (koliko je koštala i prošle godine), kada ta ista voćka stigne do kupca u srpskim maloprodajnim objektima ona košta i preko 300 dinara po kilogramu. Proizvođači, sa druge strane, trvrde da je proizvodna cena kilograma maline 130 dinara, tako da otkup ne bi smeo da košta manje od 140 dinara.

Još uvek je otvoreno pitanje kako će država da reši ovaj raskorak između potreba proizvođača i želja monopolista, kao i da li će i ove sezone profit izvoznika da se finansira iz državnog budžeta.

 

Hladnjače opet jače

 

Kako izgleda niko nema tačne podatke o ove godine očekivanom rodu maline u Srbiji. Milan Đukić, predstavnik udruženja "Srpska malina" pre samo nekoliko dana je tvrdio: "...Cena maline je sramna, rod je totalno podbacio, a suša uzima svoj danak", dodavši da otkupna cena ne bi smela da bude ispod 1,60 evra po kilogramu.

U isto to vreme su hladnjačari na području Arilja kilogram maline kod proizvođača plaćali 55 dinara, a na svojoj kapiji 100 dinara, dok je u Kosjeriću cena bila 85, odnosno 90 dinara po kilogramu.

Ovogodišnji rod maline u Srbiji, prema procenama Republičkog zavoda za statistiku, iznosiće 94.600 tona, što je za oko 5.000 tona više nego prošle godine. Površine pod malinama iznose 15.332 hektara, a očekuje se da će prosečan prinos iznositi 6,17 tona po hektaru. Prošle godine je sa 15.354 hektara ubrano ukupno 89.602 tone malina, a prosečan prinos je iznosio 5,84 tone.

U Hamburgu se u maloprodaji malina prodaje za oko 12 evra po kilogramu (jedna zdelica u samoposlugama košta 2,99 evra), dok  je u Beču dosegla i cenu od preko 20 evra za kilogram. Ko se sve ugrađuje u cenu maline dok ona od proizvođača u Srbiji stigne do potrošača u Evropi?

Očigledno je da je trgovina "crvenim zlatom" više nego unosan posao zbog koga vlastodršcima nije ni na kraj pameti da proizvođačima pomognu da se sami probiju na strano tržište i tako za sebe zadrže veći deo kolača od onoga što danas dobijaju.

Uz sve nedaće (niska otkupna cena, porast proizvodnih troškova i slično) malinari se žale i na to da velika većina hladnjačara ni do dana današnjeg nije isplatila prošle godine otkupljeni rod. Na kraju će cenu ovakvog maltretiranja proizvođača platiti svi građani Srbije kada se iz budžeta budu delile donacije, dok će pravi krivci za ovakvo stanje i oni koji najviše zarađuju, izvoznici i hladnjačari, opet mirno da se bogate na tuđoj muci.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane