Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Povodi

Povodi

Stotrideseta godišnjica srpsko-američkih odnosa

 

Da nam Amerika oprosti što nas je razarala

 

Ako bi se samo gledalo na "vreme ljubavi" i "vreme mržnje" između Amerike i Srbije, onda su 120 godina mnogo više od desetak godina svađa i razaranja, gde je Srbija razarana jer je mnogo manja i mnogo slabija, a, kako sada stvari stoje Beograd se nada, i stremi ka tom cilju, da će Vašington da im oprosti što ih je razarao. Ipak je sve to duga priča koja može da se svede na jednu činjenicu, na jednu suštinsku razliku koja postoji između Amerike i Srbije, a to je: Amerikanci su ekstremno pragmatični a Srbi su poprilično emocionalni. Vekovni srpsko-američki odnos analizira Milan Balinda urednik Tabloida i dugogodišnji novinar američkog Majami Heralda

 

Milan Balinda

 

 

Jedan mladi poslanik Narodne skupštine Srbije je u februaru 1882. povodom Sporazuma o trgovini i plovidbi i Konzularnoj konvenciji između Sjedinjenih Američkih Država i Kraljevine Srbije, rekao sledeće: - Amerika je jedna silna država i na kopnu i na moru, koja se može meriti među najveće i najsilnije države. Može se pretpostaviti, gospodo, da ćemo mi, ovako mala i slaba Srbija, moći mnogo dobiti i izvući od Amerike. Taj se mladi poslanik zvao Nikola Pašić.

Ta dva dokumenta, bez debate i izmena, Senat SAD-a izglasao je 5. jula 1882. Oba su bili na snazi sve do 1992. godine. Judžin Skajler prvi američki ambasador u Beogradu stupio je na dužnost 10. novembra  1882. godine. Od tada je u glavnom gradu Srbije Amerika imala 42 ambasadora, dok su Srbija i Jugoslavija u Vašingtonu imali 30 predstavnika. Od te iste godine pa sve do Prvog svetskog rata Srbija je iskoristila "Sporazum o trgovini" i izvozila u Ameriku suve šljive u vrednosti od milion dolara godišnje. To su bili, naravno, ondašnji dolari. Trgovinu šljivama prekinuo je rat ali je Vašington 1917. odlučio da Srbiji dodeli mesečnu pomoć od milion dolara.

   Nakon Drugog svetskog rata Sjedinjene Države su podržavale režim Josipa Broza Tita koji je kroz mala vrata ugurao tadašnju Jugoslaviju u NATO savez. U periodu od 20 godine, između 1951. i 1971, toj je Jugoslaviji iz Amerike stigla ekonomska pomoć od 1,56 milijardi dolara i uz to i oko 80 miliona vojne pomoći. Beograd su za vreme socijalističke Jugoslavije posetila dva američka predsednika: Ričard Nikson i Džerald Ford. Ta višedecenijska ljubav trajala je sve do 1992. godine kada je Jugoslavija počela da se raspada. Srbija je ušla u period loših odnosa sa Sjedinjenim Državama, čak jako loših, a to je potrajalo skoro deset godina. Nakon "Buldožerske revolucije" 5. oktobra 2000. godine SAD su pet nedelja kasnije priznale Federalnu Republiku Jugoslaviju, ali ekonomski embargo nije odmah ukinut kao što je i pomoć iz Vašingtona morala da sačeka. Sjedinjene Države su insistirale na ispunjavanje uslova u vezi sa Haškim tribunalom.

   Ako bi se samo gledalo na "vreme ljubavi" i "vreme mržnje", onda su 120 godina mnogo više od desetak godina svađa i razaranja, gde je Srbija razorena jer je mnogo manja i mnogo slabija, a kako sada stvari stoje Beograd se nada, i upire ka  tom cilju, da će Vašington da im oprosti što ih je razarao. Ipak je sve to duga priča koja može da se svede na jednu činjenicu, na jednu suštinsku razliku koja postoji između Amerike i Srbije, a to je: Amerikanci su ekstremno pragmatični a Srbi su poprilično emocionalni.

    Nedavno su dvojica visokih srpskih političara imali susrete sa isto tako visokim američkim predstavnicima i čini se da su razgovori bili veoma pragmatični osim što su ta dvojica nakon susreta za srpsku javnost davali emocionalne izjave. Bili su to predsednik Toma Nikolić i lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić. Prvi se u Riju de Žaneiru sastao sa američkom državnom sekretarkom Hilari Klinton kojoj je, tokom 20 minuta razgovora, uspeo da poruči da Srbija neće nikada priznati Kosovo. To je ona veoma dobro znala i biće da je poruka bila namenjena da se čuje u Srbiji. Klintonka nije insistirala da SAD podržavaju nezavisno Kosovo jer nije bilo nikakvog razloga da se to ponavlja nekome koji to već dobro zna. Nikolić je u suštini tražio ekonomsku pomoć Vašingtona i to u vidu investicija. Takođe je podvukao da su i Severnom delu Kosova potrebna ekonomska ulaganja. Obe strane su se složile da razgovori na relaciji Beograd-Priština moraju da uđu u novu fazu u kojoj bi pregovaračke strane delegirale osobe na višem političkom nivou.

   Medijski naslovi nakon što se lider Naprednjaka Aleksandar Vučić vratio iz Amerike bili su u stilu - "Vučić se mračan vraća iz SAD". Na konstataciju, po agenciji TANJUG, da posle susreta sa američkim zvaničnicima ne deluje mnogo optimistički, Vučić je odgovorio da "ne vidi razlog da se osmehuje". Dodao je još, za šta su neki procenili da je deo njegovog patetičnog izražavanja, da "Meni ništa nije smešno i ne vidim veliki razlog da se osmehujem. Za nas je važno da uradimo sve što je u našoj moći za napredak Srbije". Što se Kosova tiče Vučić je rekao da i po tom pitanju Srbiju čeka težak put. Lider SNS je u Stejt departmentu vodio razgovore sa predstavnicima kancelarije za Evropu i evroazijska pitanja. Takođe je naveo da o ostalim susretima u Vašingtonu sa zvaničnicima SAD za sada ne želi da govori. U svakom slučaju Vučić je bio toliko zabrinut kao da su mu u Americi pružili dokaze da je umro Deda Mraz.

   Još jedan političar Srbije, Ivica Dačić, takođe hoće da razgovara sa Amerikancima, pa da ceo svet vidi da ga uvažavaju. Pre svoje posete Vašingtonu prošlog februara, kao zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova, rekao je da će tu posetu iskoristiti da razgovara sa osobama iz Stejt departmenta i Kongresa. Tanjug je preneo njegovu izjavu: "Već sam razgovarao sa kongresmenima Tarnerom i Rorebaherom i raduje me da smo imali visok nivo razumevanja i saglasnosti oko toga da je neophodno naći zajednički imenitelj između SAD i Srbije, odnosno srpskih interesa na Balkanu, i da su njihovi pogledi relativno slični mojim predlozima koje sam davao za rešenje krize na Kosovu i Metohiji".

   Ni od trenutka kada je Dačić izneo Amerikancima svoje predloge o Kosovu, koji su navodno "slični američkim stavovima", u Srbiji javnost i dalje ne zna o kakvim se predlozima radi. Još manje kako bi ti predlozi mogli da budu slični američkim stavovima koji insistiraju da je Kosovo nezavisna država. Teško je dokučiti šta bi to moglo promeniti stav Amerike prema Kosovu, stav zbog koga je predvodila NATO napad na Srbiju. Vašington bi takođe hteo da se u Srbiji uspešnije suzbija korupcija, organizovani kriminal, trgovina opojnim drogama i trgovina ljudima. Sa Amerikom takođe može da se dogovara o još većoj saradnji između oružanih snaga, saradnji koja je već na zavidnom nivou.

   Što se prosečnih Amerikanaca tiče, oni ne znaju mnogo o Srbiji osim ako nisu dovoljno obrazovani da čitaju bolja štiva, kao članke koji izlaze u dnevniku Njujork tajms. Taj je dnevnik 20. maja objavio članak o izborima u Srbiju. Tekst je nosio naslov: Nacionalista pobedio za srpskog predsednika. U tom trenutku nisu imali novinara u Beogradu pa je tekst solidne dužine poslat iz Pariza. Evo manjeg izvoda iz tog priloga čisto zbog procene šta u ovom trenutku o Srbiji može da pročita dovoljno obrazovan Amerikanac:

   "Tomislav Nikolić, nacionalista i bivši upravnik groblja, izabran je u nedelju za predsednika Srbije u iznenađujućoj pobedi koja izaziva sumnju u to da li će zemlja ostati na svom putu ka Evropskoj Uniji ili će se više okrenuti istočno ka Rusiji…

   G. Nikolić, bivši ultranacionalista, poslednjih je godina isticao naklonost Srbija za ulazak u Evropsku Uniju i tražio bliže odnose sa Sjedinjenim Državama. Ali analitičari se pitaju da li će čovek koji je jednom rekao da bi radije video da Srbija postane ruska provincija nego član evropskog bloka, nastaviti da gura Srbiju ka pro-evropskom putu. G. Nikolić je bio u vladi sa G. Miloševićem kada je NATO bombardovao Srbiju 1999. tokom rata na Kosovu…

   G. Nikolić je politički survajver koji je pobedio teškoće u ličnom životu, uključujući i to što je video kako mu brat i majka gube živote od udara struje u nesreći kada se zmaj njegovog brata zapleo na električne kablove i njegova majka pokušala da ga spase…

   Prijatelji g. Nikolića kažu da mu je najdraža zabava da sluša Roling Stonse i peče domaću srpsku rakiju…"

   Inače, u arhivi Njujork tajmsa, koji je počeo sa izlaženjem 1851. godine, mogu da se pronađu članci još od 1915. kada su te novine izveštavale o epidemiji tifusa u Srbiji. U jednom članku od 4. septembra 1921. prikazuje se knjiga Dr. L. Markovića Srbija i Evropa, 1911-1920, izdata u Njujorku i Londonu, i u kojoj se zastupaju srpski stavovi i postupci pre i tokom Prvog svetskog rata. U tom prikazu citira se i jedan paragraf iz knjige koji govori o ponašanju Bugarske tokom rata: - Otimanje i masakr bio je njihov način vođenja rata, baš kao što su i dvoličnost, lažljivost i prevara bili njihova politička pomagala i sredstva vladanja. Bugari nikada nisu bili iskreni, osim kada su govorili laži, i Saveznici su bili u pravu da primene veliku opreznost u slučaju mogućih "promena" mišljenja.

   Njujork tajms je u svoje vreme objavljivao, kao što svi već znamo, autorske tekstove komunističkog disidenta Milovana Đilasa; objavljivao je, a najviše tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i za vreme NATO bombardovanja, Aleksandra Đilasa, a sada ponekad objavi i tekst Nataše Kandić. Jedan takav tekst pod naslovom Srpska sramota objavljen je 3. juna prošle godine, nakon što je uhapšen Ratko Mladić. U tom članku Nataša Kandić kaže da prvo nije mogla da veruje da je Mladić uhapšen. Da je ostala bez daha, da joj je konačno laknulo… Potom kaže da se šokirala kada je čula govor tadašnjeg predsednika Tadića koji je istakao da se hapšenjem Mladića završilo "mračno poglavlje" u srpskoj istoriji. Kandić je u tom članku bila ljuta i razočarana jer Tadić nije pomenuo ni mnoge druge ratne zločine, ni zločince, ni žrtve… U daljem tekstu stoji da su regionu neizostavno potrebne poštene debate o sopstvenoj prošlosti.

   Od velike je važnosti šta kažu američki mediji jer oni svojim pisanjima i video zapisima vrše pritisak na vladu a ne obrnuto. Kad god Vašington pokuša da pritisne štampu to završi pred Sudom i kao po pravilu u korist medija. Mediji su bili ti koji su prevagnuli kada je donošena odluka da li da se bombarduje Jugoslavija. To ne znači da su mediji uvek u pravu i isto tako ne znači da vlast ne može da ih "navuče" na pogrešne zaključke, kao što je bio slučaj o oružju za masovno uništavanje u slučaju Iraka, ali ipak je prošlo vreme kad su novine "montirale" ratove da bi povećale tiraž. Danas samo malo preuveličaju da bi "bilo napetije".

   U Beogradu ne postoji ni jedno dopisništvo američkih novina, ali više kompanija druge vrste operišu u Srbiji. Najznačajnija je bila, do nedavno, US Stil, a još su tu Filip Moris internešnel, Bol pekidžing, Koka-kola, Pepsi i Majkrosoft. Sjedinjene Države spadaju među najveće strane investitore u Srbiji sa 1,6 milijardi dolara. Ugovori iz oblasti odbrane možda su najbolji deo saradnje između dve zemlje i Srbija je na najboljem putu da povrati nešto od stare slave jugoslovenske vojne industrije. Današnja vojna industrija u Srbiji raste godišnjem stopom od 30 odsto i obezbeđuje posao za oko 9.000 zaposlenih. Najviše se proizvode i izvoze mašinske puške, automatske puške, pištolji i automatski i poluautomatske snajperske puške.

   Takođe se proizvodi i izvozi municija i barut, gorivo za rakete, eksplozivi, lična vojna oprema kao što su pancir prsluci i druga zaštitna oprema. Od nedavno jedno od aduta naše vojne industrije su i vojni školski avioni tipa Lasta. Podaci pokazuju da je od 2007. godine naša vojna industrija izvezla u Irak robu vrednosti 300 miliona evra, u Sjedinjene Države 90 miliona i Avganistan sa 30 miliona. Očigledno je da su ti ugovori postignuti uz presudnu pomoć uticaja Sjedinjenih Država i to bi trebalo imati na umu kada se mere odnosi između Vašingtona i Beograda. Vojna industrija takođe prodaje svoje proizvode Belgiji (25 miliona), Bugarskoj (17 miliona), Italiji (16 miliona) i Kipru (15 miliona). Policije u Kamerunu, Indoneziji, Jordanu i Makedoniji koriste i srpske proizvode.

   Srbiji ne bi bilo loše da ponovo počne da razmišlja i o izvozu suvih šljiva. Što je sigurno sigurno je.

 

 

 

 

Tužan kraj čelične priče

 

   Širom sveta objavljena je vest da je Srbija kupila od US Stila železaru u Smederevu za jedan američki dolar. Od kineske novinske agencije Ksinhua, preko CBS njuza do novina grada odakle je američki gigant čelika Pitsburg Post-gazete. U naslovima je dominirala ta cifra od jednog dolara. U tekstovima je objašnjeno sa više detalja da je US Stil (US Steel) gubio novac zbog pada svetske cene čelika i preskupe proizvodnje u Smederevu. Samo su mediji u Srbiji poklonili više pažnje o stvarnoj kupovnoj ceni čeličane. Jedne beogradske dnevne novine objavili su priču pod naslovom: Vlada platila Železaru 40 miliona i jedan dolar. Tvrdeći da su imali pristup kupo-prodajnom ugovoru pokazali su da je srpska vlada preko tih 40 miliona htela ćutke da pređe.

   Međutim, uvek ima to "međutim" u srpskim medijima, ni te dnevne novine nisu dokazima opravdale da im je naslov u potpunosti tačan. Naime, u ugovoru su date dve mogućnosti plaćanja i jedna od njih je da država iskoristi raspoloživi novac sa računa US Stila i otplati tih 40 miliona, ili da ga sama plati u roku od tri dana. Te dnevne novine priznaju da se ne zna koliko je novca u trenutku ugovora bilo na računu američke kompanije i da li je to što se nalazilo bilo dovoljno za isplatu duga. Čitaocu se ostavlja da nagađa. Svim građanima nije preostalo ništa drugo već da sklapa teorije konspiracija jer ni Vladi do sada nije palo na pamet da izađe sa čitavom pričom.

   S druge strane, kako su pisale te beogradske novine, obaveze prema vladi Srbije imala je i slovačka železara u Košicama, sestra smederevskoj, koja je ugovorom obavezana da ostavi obrtna sredstva u iznosu od 110 miliona dolara. Ukoliko na srpskom računu US Stila nema dovoljno novca, železara u Košicama imala je rok od pet dana da plati razliku do 110 miliona. Inače, onih 40 miliona Železara Smederevo dugovala je baš toj Železari Košice. Verovatno da to nije tako komplikovano u samom ugovoru, ali su do građanstva stigle nepotpune i mutne verzije čitave akcije. Na kraju je ostalo pitanje da li su tih 40 miliona dug baziran na fiktivnim fakturama ili je to bio normalan proces rada. Još jedna misterija koja lebdi nad zemljom Srbijom.

   Ono što nije tajna je da Železara Smederevo ne može da na današnjem tržištu ostvari profit zbog toga što niti ima rude u zemlji, niti lomljenog metala, niti koksa… Sve je to moralo da se uvozi a koštalo je toliko koliko se zarađivalo na izvozu samog čelika. Smederevska železara je bure bez dna i ne može da pravi novac ukoliko ne radi punim kapacitetom i ima zagarantovane kupce. To nije bio slučaj ni sa američkom kompanijom koja je odlučila da preseče gubitke i digne ruke od svega.

   Ostaje pitanje šta će biti sa 5.400 zaposlenih i još nekih najmanje 10.000 koji su radili "oko" Železare. Ona je jeftinija kad ne radi pa makar se zaposlenima redovno isplaćuju plate i doprinosi da bi sedeli kod svojih kuća.

 

 

 

Objavljeno u Njujork tajmsu 5. novembra 1918.

 

Povratak Srbije

 

   Na dan ponižavajuće predaje "Velike sile" čiji je brutalni i nemilosrdni napad na Srbiju strmoglavio svet u rat, Srpska Vojska vratila se u Beograd. Sa ovim povratkom u glavni grad ostvareno je oslobođenje praktično čitave teritorije kraljevstva, i već milioni Srba i njihovih rođaka izlaze iz ruševina Habzburške monarhije da bi se ujedinili sa državom koja je nosila barjak nacionalnog pokreta ka slobodi.

   Dvaput tokom prvih šest meseci rata austrijske armije osvojile su Srbiju; drugi od tih napada čak je prisilio evakuaciju Beograda; ali se Srbija ipak, sama i bez ičije pomoći, odbranila od oba ta napada. Sve dok nemački generali i nemačke trupe nisu učvrstile treći austrijski napad, sa Bugarskim udarcem od pozadi dok su srpske armije bili zauzete odbranom severa, nije pala mala kraljevina. U tom trenutku pad je izgledao konačan. Pre tri godine svaka stopa bila je u neprijateljskim rukama; ostaci vojske, preživeli iz strašnog povlačenja preko planina, skupljeni su na Krfu, a Vlada je bila donekle nepoželjni gost kralja Konstantina. Gubici tokom tri rata i epidemija tifusa smanjila je populaciju; glad, pogubljenja i deportacije, koje su bile deo bugarske i mađarske okupacije, redukovala ju je još više. Skoro polovina srpskog stanovništva od jula meseca 1914. je mrtva. Bilo je neke istine u tvrđenju bugarskog Premijera koji je rekao prošlog leta da je Srbija prestala da postoji.

   Ali Srbija je živela u ostacima vojske sa mnogo razloga za revanš, u nacionalnoj svesti da ne postoji nesreća koja bi ih satrla, i svesti pred svetom za pravedni cilj. Bila je to srpska Vojska koja je razbila bugarsku liniju u septembru i započela posao koji je u ovom trenutku završen. Neobična emocija koja je izbila iz saopštenju Francuske ratne službe u potpunosti je opravdana:

   - Ova armija (Prva srpska armija) učestvovala je u svim borbama marširajući bez zastajanja i bez odmora, uvek u kontaktu sa neprijateljem, koga je držala za vrat, često veoma loše snabdevena, ali ne priznajući ni umor ni glad. Stalno je gurala napred voljom da osvoji po bilo koju cenu".

   To je ono što je moglo da se očekuje od armije koji su nedavni uspesi uključivali Kumanovo i Bregalnicu, Šabac, Valjevo, Manastir i Kajmakčalan. Iza srpskog naroda leži duga i turobna istorija ugnjetavanja, ratova i odlaganih nadanja; ali duh koji ih je nosio do pobede, duh koji bi mogao da se oslanja na najavi novog, ujedinjenog kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca koje bi dalo Južnim Slovenima mogućnost da žive svoj sopstveni nesputani život.

 

 

 

 

Gde ima dima ima i Filip Morisa

 

Sredinom februara meseca, nakon glasina da odlazi iz Srbije, Filip Moris je demantovao te vesti. Jelena Pavlović, direktorka korporativnih poslova Filip Morisa (Philip Morris) rekla je da ta kompanija ima investiciju od više od 900 miliona dolara i da je zbog toga direktno zainteresovana za budućnost srpske ekonomije.

Srbi dosta puše. Prema nekim istraživanjima na jugu Srbije prosečni pušač popuši 63 cigarete dnevno. Jug Srbije plus okruženje, recimo do prostora sa 15 miliona stanovnika, popuši više cigareta nego cela Francuska. Ne samo da FM ne ide iz ovog dela sveta već je i došao zbog toga što je u Americi ogroman pritisak na pušače i duvanske kompanije te su one odlučile još pre skoro dve decenije da idu "trbuhom za kruhom" uključujući i do same Kine. Američka duvanska industrija preorientisala se na globalnog pušača, onog kome još nije utuvljeno u glavu da je pušenje štetno.

Filip Moris je i za vreme sankcija bio zadovoljan svojom prodajom u Srbiji jer je računao da ako nekih od 20 do 30 odsto Marlbora koji se proda je njihov original, to im već donosi profit. U to vreme njihova fabrika u Bugarskoj takođe je snabdevala šverc-proizvođače papirom, celofanom za kutiju i izvesnom količinom Virdžinija duvana, tek dovoljnom da se oseti "kaubojski šmek".

Dok god se u ovim prostorima dovoljno dimi FM nema razloga da ide bilo gde drugde.   

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane