Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Na dnevnom redu

Na dnevnom redu

 

Povodom posthumne nagrade za životno delo Aleksandru Tijaniću (2)

 

Novinarima ne smeta što liče na svinje

 

Udruženje novinara Srbije (UNS) uručilo je 22. decembra, na svoj 132. rođendan, novinarske nagrade za 2013. godinu. Nagrada za životno delo posthumno je dodeljena bivšem generalnom direktoru RTS-a Aleksandru Tijaniću. Njegova kćerka Zara primila je nagradu i zahvalila na priznanju. Posthumno nagrađivanje nedavno preminulog direktora RTS-a pokazuje strašno lice ništavila članova žirija i odslikava medijski mrak u Srbiji. ''Likom i delom'' predsednice Udruženja novinara Srbije, predsednice Saveta za štampu i glavne urednice Politike Ljiljane Ugrica Smajlović, bavi se urednik Tabloida Milan Glamočanin, bivši načelnik u saveznoj policiji.

 

Milan Glamočanin

 

Pokojni Tijanić je za života postao najbogatiji novinar u Evropi, a njegova nedela dugo će se pamtiti. Odluka Ljiljane Smajlović da posthumno dodeli nagradu za životno delo Aleksandru Tijaniću, bivšem JUL-ovom ministru informisanja, a potom savetniku Vojislava Koštunice, dok je bio savezni  predsednik i nesmenjivom generalnom direktoru RTS-a, pokazuje strašno lice ništavila srpske novinarske organizacije. Pokojni Tijanić je, kao i Ljiljana Smajlović, bio blizak Vojislavu Koštunici, ali se od njega distancirao kada je postao batler Borisu Tadiću. Danas Ljiljana Ugrica Smajlović vedri i oblači u dnevniku Politika. Njen povratak naredio je Aleksandar Vučić, uveren da će njena ''veza sa jednim američkim novinarom'' i njemu pomoći!

Kada je prvi put oktroisana za glavnog urednika Politike, Ljiljana Ugrica Smajlović je sa sobom dovela grupu i novinara, ličnih prijatelja, poput Biljane Mitrinović, bivše supruge Željka Cvijanovića, koji je sa Ljiljanom bio perjanica propagande Radovana Karadžića, a Biljana je radila kao novinar na Palama. Dovedeni su dobili plate višestruko veće od novinara koji su ceo radni vek proveli u ovom listu, a ona je sebi dodelila platu od sedam hiljada evra Dovela je i kolumniste, poput Dragoljuba Žarkovića, koji je Smajlovićku udomio prilikom njenog dolaska iz Brisela, na novu misiju. I kolumnisti su dobili honorare koji su bili veći od tri mesečne plate uglednih novinara ovog dnevnika!

Povratkom u Politiku, Ljiljana dobija platu od deset hiljada evra! Dovodi za zamenika novinara nedeljnika NIN Batića Bačevića, i određuje mu platu od 350 hiljada dinara! Novinari Politike su ostali po drugi put zapanjeni, jer za zamenika urednika dobiju čoveka koji je životni i profesionalni marginalac, i koji nikada nije radio u dnevnim novinama! Ali, Ljiljana Ugrica Smajlović, sa svojih 43 kilograma i 550 grama, ide kao Tajson! Njoj ne sme niko da se suprotstavi. Politika tone u gubitke, a ni tajkun Miroslav Bogićević više nema snage da odvaja toliko novca za ovu posrnulu novinu, te se i Ljiljana sprema da odleprša.

Život u Beogradu, za nju postaje dosadan. Ona želi da ode u Otavu, u Kanadu, kao ambasador Srbije.  Prvi put u tom naumu bila je sprečena odlukom Borisa Tadića da ne potpiše ukaz o njenom imenovanju, a ovog puta Tomislav Nikolić nema te kuraži da se usprotivi Vučićevom nalogu.

Sve što je dolaskom u Beograd te nesrećne 1993. godine činila, Ljiljana je delala protiv interesa Srbije. Naravno, vešto blefirajući da je u vezi sa ''jednim američkim novinarom''.  Naime, Ljiljana stanuje u komfornom stanu na Dorćolu, sa sinom Nevenom, pudlicom Lili i Amerikancem, bivšim agentom CIA, koji je u invalidskim kolicima i stariji je od nje najmanje 25 godina! Ljiljana mu, ustvari, dođe kao dadilja, jer on ima visoku penziju. Njen sin Neven se često viđa kako čoveka ''koji je u vezi sa njegovom majkom'' gura u kolicima u obližnje kafiće.

U emisiji RTS-a, OKO Magazin, od 8. januara, prikazana je emisija o uličnim sviračima, u kojoj je i gospodin Neven sa umetničkim prezimenom Kogović, izjavio da svira jer nema dovoljno novca za život! Oni koji ga poznaju tvrde da je reč o veom pristojnom, skromnom i obrazovanom momku, i da je sasvim izvesno da od majke ne dobija nikakvu apanažu, i ako ona slaže desetine hiljada evro mesečno. Najmanje.

Ali, svaka ptica svoga kopca ima, a novinari Politike veruju da će, konačno, padom Vučića,  doći kraj i mahinacijama ove sićušne ženice, koja se, kao paun, godinama šepuri na medijskoj sceni, a da pritom, niko ne može da se seti makar pet njenih tekstova. Osim što su izloženi represiji koja je utvrđena Zakonom o javnom informisanju, Smajlovićka je osnovala i nekakav savet za štampu, koji najviše liči na Komisiji za ideološka pitanja pokojnog Saveza komunista Srbije. Taj Savet, kojim Ugrica i predsedava, koristi za kažnjavanje novinara koji, po njoj, ''krše Kodeks novinara''. Kao da kažnjavanja, koja svakodnevno izriču sudovi, nije dovoljno, te se Ugrica isprsila da se nađe vlasti na usluzi. Glava urednica Politike oterala je sa stranica lista sve umne ljude koji su sarađivali sa ovim listom, koje mnogi smatraju jednom od srpskih institucija. Nekoliko njih poslalo nam je i pismo, opisujući Smajlovićkinu bezobzirnost. U ovom broju objavljujemo izjave onih  koji su bili na meti Ljiljane Smajlović...

 

Ko daje pravo Ljiljani Smajlović da manipuliše žrtvama?

 

Porodice radnika stradalih u zgradi RTS tokom bombardovanja 1999. odbacile su inicijativu Udruženja novinara Srbije da se 23. april "dan pogibije kolega iz RTS-a, obeležava kao dan sećanja na ubijene u medijima koji su bespravno proglašeni vojnim ciljem", ocenjujući da se radi o sramnoj zloupotrebi u propagandne svrhe. Prenosimo integralno saopštenje:

Izjava predsednice Udruženja novinara Ljiljane Smajlović povodom dvanaestogodišnjice bombardovanja RTS i stradanja 16 tehničara, od 23. aprila, da će predložiti svetskim novinarskim udruženjima da se taj datum ubuduće obeležava kao dan sećanja na ubijene u medijima, duboko je sramna, neiskrena i, po svemu sudeći, naručena. Ta izjava, međutim, stoji čvrsto na liniji onoga što je ovdašnja predsednica UNS-a tokom svoje novinarske karijere godinama istrajno radila, kako za vreme Miloševića tako i posle.

Odmah na početku mora se naglasiti kako je u njenoj izjavi doslovno sve u domenu laži ili u funkciji revidiranja poznatih činjenica. U tu kategoriju spada i njena tvrdnja kako "bombardovanje RTS nikad nije procesuirano kao ratni zločin".

 

U vezi masne guske

 

(Predrag Koraksić - Corax   25. 2. 2012 . list Danas)

 

Navešću nekoliko činjenica koje se odnose na tekst gospođe Ljiljane Smajlović, objavljen u listu Danas 22. februara ove godine. Ne sećam se da sam ikad gospođu Smajlović crtao kako jaše na metli i da je na nekoj od mojih karikatura mahala „svastikom".

Gospođa Smajlović tvrdi i da sam je na drugoj karikaturi nacrtao „kao masnu gusku". Očigledno, gđa Smajlović, na moje ogromno iznenađenje, ne razlikuje gusku od - kvočke. Na crtežu je - kvočka u čije perje su se udobno ušuškali Baletićka, Mila Štula, Tijanić, Nino Brajović, Hadži Antić, Vučelić...

Nemam ništa protiv da predsednica UNS-a polemiše sa porukom koju ima ova karikatura, ali ne razumem zašto je gđa Smajlović odlučila da se bavi - masnom guskom. Ne bih da se mešam u to kako gospođa Smajlović sebe doživljava, ali moram da primetim da se ovako ozbiljan problem percepcije pojavljivao i kod Slobodana Miloševića. Za to sam čuo u razgovoru koji sam imao sa bivšim predsednikom Milanom Milutinovićem. Milutinović mi je rekao da je Milošević bio nezadovoljan što sam njegovu suprugu Miru Marković crtao kao debelu, baš u vreme kad je ona imala kuru mršavljenja. Takođe, Milošević je bio ljut što crtam Miru sa cvetom u kosi kad ga ona više ne nosi. Milošević takođe nije razumeo (ili nije hteo da vidi) poruke koje su imali moji crteži.

Inače, nacrtao sam nekoliko karikatura na kojima se pojavljuje gospođa Ljiljana Smajlović i prilažem ih da cenjeni čitaoci jasno vide koja su javno zastupana stanovišta gđe Smajlović bila povod za moje crteže. Na primer, u vreme kada je uhvaćen Milorad Ulemek Legija gospođa Smajlović izjavila je da bi ona veoma rado intervjuisala Legiju. Navodno i Legija zna da svira klavir, pa sam na crtežu gospođu Smajlović predstavio kao novinarku sa notesom i kao deo Legijine verne publike.

Na karikaturi sa NATO simbolom koji zajedno sa likovima formiraju kukasti krst radi se o potpuno jasnoj poruci. Tu nema nikakvog mahanja kukastim krstom, pa je ovde ponovo isti problem nerazumevanja poruke. Takođe, na karikaturi gde gospođa Smajlović drži metlu (a ne jaše) zajedno sa gl. urednikom Večernjih novosti Manjom Vukotićem, ona pokušava da minimalizuje štetu koju su režimski mediji napravili za vreme režima Slobodana Miloševića, što ona i sada čini osporavajući odluku Apelacionog suda u vezi podele vlasništva Doma novinara između UNS-a i NUNS-a.

 

Od NUNS-a do UNS-a: Teza o kadrovima u politici

(Dragoljub Žarković, objavljeno u listu Vreme)

 

Greška Borisa Tadića - Da je poslao Ljiljanu Smajlović u Otavu, Kanada, ne bi se sada Mlađan Dinkić vajkao kako je neshvaćen kao što je to bio ubijeni Zoran Đinđić.  Ko od mrtvog društva loših novinara, kako je UNS do pre par meseci definisan, napravi partnera u relevantnom političkom govoru, što je pošlo za rukom Ljiljani Smajlović, predsednici tog udruženja, zaslužuje svaku pažnju 

Na kraju se lako može ispostaviti da je jedna od većih grešaka Borisa Tadića u tome što nije hteo da potpiše ukaz kojim se Ljiljana Smajlović imenuje za ambasadora u Otavi, Kanada.

Odande, po prirodi te službe, ne bi kinjila vlast. Ovako, svako malo, kao onaj đavo iz kutije, iskoči u javnost i nema više ozbiljne politike bez nje. Žena je za tri meseca, koliko stoluje u Udruženju novinara Srbije, postala važan politički faktor, važniji nego mnogi ministri. Od klinički mrtvog udruženja, poznatog po nagradama veteranima za koje niko nije čuo ni u našoj profesiji, napravila je udarnu pesnicu opozicije svake vrste i postala, ne baš samo svojom zaslugom, lakmus demokratičnosti, principijelnosti i borbenog duha...

Ljiljana Smajlović, gde god da ode, ostavi trag, makar zbog lične ambicije obrnuto srazmerne obimu grudi, koji su joj svako malo merili oni što su sada spremni da je ponavljaju, ali bez citiranja. Nije reč samo o tome da se usprotivila promeni Zakona o informisanju. Poznajem ženu. Radio sam s njom. Hrabrosti, plivanja protiv toka opštih mesta svake politike njoj ne nedostaje, a o ambicijama i da ne govorimo. Ona je "politička životinja" u svakom smislu te reči i uživa kad to može da dokaže.  Ali, ona se tek razmahala. Postoji teorija da ona čuva politički prostor za partiju Vojislava Koštunice i političke primedbe idu u tom pravcu. Ona ga je već osvojila u tolikoj meri da Koštunica ne može da ga popuni.

Petar Luković o "bračnom paru" Smajlović-Brajović

(Redakcija E-novina nakon UNS obavijesti)

...Tako mi i treba kad otvaram mail sa naslovom UNS Bilten; Iskustvo me podseća da sve što stiže od bračnog para Ljiljana Smajlović Ugrica/ Nino Brajović ne sluti na dobro, ali, jebiga, petak je, kraj jula, veče je, stiže vikend, ne bi me valjda UNS Bilten neprijatno iznenadio na 36 u hladu betona?

Letim iznad stupidnih UNS-vesti  koje se trude da dostignu NUNS-vesti po imbecilnosti, što im, gle, polazi za rukom, jer ćirilicom ugledam naslov: "E novine oklevetale Stojana Drčelića".

Znam da nas je bivši zamenik Nedeljnih Informativnih Novina (NIN) tužio jer smo preneli pismo Vladimira Bebe Popovića koje je on objavio baš u nedeljniku NIN; on objavio, mi preneli, on tužio, sud nas kaznio, mi se žalili.

Ali, novi momenat. UNS preko Drčelića saznaje ono što mi nemamo pojma; piše: „...Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je presudu Višeg suda u Beogradu od 4. 2. 2013. godine kojim se internet portalu 'E novinama' nalaže da novinaru Stojanu Drčeliću na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol zbog povreda ugleda i časti isplati 100.000 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom".

Takođe, piše UNS Bilten: "...E novinama je naloženo da navedenu presudu objavi u svom glasilu u roku od osam dana od pravosnažnosti presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja".

Gledam datum: 25. jul, dakle četvrtak. Štipam se i shvatam da je danas petak, a nigde od Nečasnog Apelacionog Suda ni pisma ni razglednice ni YouTube spota, ništa. Samo Drčelić i UNS čuvaju svoju tajnu o 900 evra za duševnu bol na koju se javno poserem, bolno. A ono oko zatezne kamate, mogu da zatežu koliko im je volja kad je račun E-novina prazniji od grčkog budžeta; nešto će se, slutim, načekati kad je o parama reč.

Ali, nije reč o parama, već o činjenici da e-novine čiji sam fucking glavni urednik nemaju pojma o odluci Apelacionog suda, a UNS zna sve; kakvo je to nadrkano pravosuđe u kojem optuženi tj. okrivljeni veze nema šta treba da plati - ali, zato, pomahnitalo veseli Stojan Drčelić (koji više ne nosi boje nedeljnika „NIN", već je u nedeljniku koji se zove „Nedeljnik") javlja preko svojih jataka šta Lukoviću valja činiti.

Pre će se Dalaj Lama vratiti u Peking nego što će E-novine dati novac čoveku koji je uređivao terorističke novine uoči ubistva Zorana Đinđića; što se tiče objavljivanja presude - može, ali ćemo presudu ozabaviti, nigde Zakon ne kaže da moramo da budemo u žalosti dok čitamo stupidarije Malovićkinih sudijskih klonova koje ne znaju gde su šuplje. 

Postoji teoretska mogućnost da presudu dobijemo jednog dana; tako je Snežana Malović učila svoje sudije - mučiti polako, dok žrtva ne poklekne, prvo objaviti preko UNS Biltena, a dok se okrivljeni peče na tihoj pravnoj vatri, zapretiti novim terorom. Budući da UNS još uvek nije deo pravnog sistema ova države, vijest da je Apelacioni sud odbio našu žalbu - ne priznajemo. Ako ovu odluku dobijemo napismeno, neka se Drčelić spremi; mogao bi, za početak da objasni, kako se dogodilo da glavni i odgovorni urednik e-novina ne bude pozvan ni na jedno ročište (od ukupno četiri), već da se suđenje odvijalo u prisustvu Drčelićevog advokata i prijateljske, intimno labilne sutkinje?

Ako ta veza: Drčelić-NIN-Blic-Đilas bude ono što jeste, a jeste: zloupotreba pravosuđa, netko će se setiti one poslovice o crnoj vuni koju prede nečija DS majka. Pretnja? Naravno da jeste. Da se ne zajebavamo. Uostalom, pročitajte povezane tekstove; tko je u ovom društvu, vaistinu, normalan?

 

 

A. 1

 

Vojin Dimitrijević o Ljiljani Smajlović

 

Ljiljana Smajlović očigledno nije studirala pravo. To se ne može nadoknaditi gledanjem u internet, ma koliko dugim i upornim. Otuda ona veruje da "ratna propaganda", koja je po njoj sasvim i uvek legitimna, izvinjava sva krivična dela učinjena u njeno ime, u službi Otadžbini. Misli da u ratu, čak i u onom u kome nismo učestvovali, nije zlo baviti se ratnom propagandom - to je možda novinarska dužnost najsvetija. Tvrdi da upotreba reči ne može biti krivično delo - to se navodno gonilo samo u komunizmu, kao omraženi "verbalni delikt".

Međutim, član 20 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima glasi (zvanični prevod):

1. Svako propagiranje rata je zakonom zabranjeno.

2. Svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom je zabranjen.

Ovaj međunarodni ugovor je SFRJ ratifikovala još 1971. On je nesumnjivo važio u SFRJ i SRJ za vreme građanskog ili kakvog hoćete rata na teritoriji Jugoslavije, a sada nesumnjivo obavezuje Srbiju. Na njemu su zasnovane i odredbe naših krivičnih zakona. Ljudi koji su se ogrešili o takvu zabranu (pa i od 1987. do 2000) morali su da znaju da ona postoji i da pozivanje na rat, a naročito na izvršenje ratnih zločina, kao i izazivanje nacionalne i verske mržnje, povlače krivičnu odgovornost. Nije, dakle, reč o retroaktivnom kažnjavanju, revanšizmu ili osveti. A kako se, nego rečima, "propagira", "poziva" i "podstiče"?

Sledeći argument Ljiljane Smajlović jeste da gonjenje osumnjičenih za ratno huškanje i izazivanje mržnje nema izgleda na povoljan ishod pred sudom jer je danas takva dela teško dokazati (a ranije valjda nije bilo ni volje za to). Pošto je takav pokušaj tužilaštva unapred osuđen na neuspeh, onda ga, veli, ne vredi ni preduzimati. Otuda smatra da su perverzno zluradi svi oni koji (kao uostalom i ja) misle da je posao tužilaštva da pokreće postupke protiv lica čije se ponašanje može kvalifikovati kao krivično delo, jer navodno uživaju u uznemiravanju nedužnih građana, pa i novinara (iako ovi nikada neće biti osuđeni!).

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane