Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Američka prevara veka: kako je stvoren alibi za obračun vlade u Vašingtonu sa celim svetom (4)

Terorizam sa lažnom bradom

Izuzetnim istraživačkim delom, pod naslovom "11.09. Deset godina kasnije-rušenje jedne zgrade sazdane na laži" (naslov nemačkog originala: "Zehn Jahre danach-Der Einsturz eines Lugengebandes"), autori Matijas Brekers i Kristijan K. Valter, dokazuju da je prava istina o rušenju takozvanih kula bliznakinja u Njujorku u septembru 2001. godine, sakrivena. Brekers i Valter argumentovano obaraju izveštaj komisije za utvrđivanje činjenica o događajima koji su tog dana zadesili Ameriku, smatrajući da je to samo "hipoteza koja se ne zasniva na čvrstim i nedvosmislenim dokazima", i da je reč o mnoštvu besmislica, protivrečnosti i zataškavanju samog događaja. Iz prvog izdanja nemačkog originala, izdatog u Frankfurtu 2011. godine (u prevodu Milana Malenovića), magazin Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najinteresantnije delove ovog publicističkog podviga za koji je Zidojče cajtung napisao: "Knjiga koja podstiče ne razmišljanje".

Matijas Brekers

Kristijan K. Valter

Da li bi, kao u slučaju Perl Harbura, trebalo da prođe više od pola veka dok se ne dođe do prave istine o „iznenadnom napadu" - o kome je američka administracija bila unapred obaveštena zahvaljujući dešifrovanju japanskih radio-poruka - to sada ne možemo da procenimo. Ipak, jasno je da je ono što je Zelikov 1999. opisao kao mogućnost, dve godine kasnije postalo stvarnost - ne samo kao rezultat destruktivnog terorizma, već i kao rezultat njegove posledice, to jest ograničenja građanskih sloboda (Patriotski zakon) i povećane upotrebe sile u znak odmazde Sjedinjenih Država (Rat protiv terorizma). A što se tiče onoga ,,pre" i onoga ,,posle", profesor Zelikov se s pravom može označiti kao mozak 11. septembra jer ne samo što je predvideo i naslutio taj događaj - i u svojim člancima tražio od Pentagona više od sto miliona dolara za program prevencije - on je taj događaj kasnije pretvorio u fikciju i dao mu mitske razmere: stvorio je legendu o propustima i greškama koje su omogućile devetnaestorici studenata naoružanih skalpelima u dva aviona da razore tri oblakodera, a da policija, tajne službe i vojska ništa nisu mogle da učine ni pre ni posle tog događaja.

Sve što je u ovom pogledu došlo na njegov radni sto-od saznanja o potencijalnoj opasnosti od Muhameda Ate, preko propusta FBI do njegovog sopstvenog saradnika koji je sprečio saslušavanje svedoka u vezi sa saudijskom tajnom službom, otmičara Mithara i Hazmija, on je stavio izvan vidokruga istrage. Pri tome fraza „prava istina", korišćena za istragu o 11. septembru, od početka vodi u pogrešnom pravcu jer je profesor pre početka istrage već napravio osnovnu skicu završnog izveštaja.

Komisija, prema rečima predsedavajućeg, Tomasa Kina, izgovorenim na početku istrage, 31. marta 2003, „neće pokazivati prstom". Zadatak da se tokom saslušavanja i razgovora ne pokaže prstom ni na jednog odgovornog predstavnika vlasti, na sebe je preuzeo Filip Zelikov. Ipak, ova zabašurivanja i prikrivanja nisu sasvim zadovoljila uvaženog profesora. Osim skidanja odgovornosti sa njegovih nalogodavaca u Beloj kući, on je hteo da dobije i podršku za njihove ratne planove.

Filip Šenon je, ispitujući rad Komisije, našao brojne doka- ze manipulacije koju je sprovodio Zelikov, na primer njegov izbor svedoka koje je Komisija trebalo javno da sasluša. Već prilikom prvog saslušanja, Zelikov je propagandistkinji desničarske thinktanks organizacije, Ameriken enterprajz Institjut, omogućio da izloži bizarnu tezu o upletenosti Iraka u napade izvršene 11. septembra. Prvom svedoku koji se pojavio pred Komisijom, Abrahamu Soaferu sa Huverovog instituta, koji nije imao ništa da kaže o 11. septembru, on je omogućio da javno predloži vođenje jednog preventivnog rata. Pošto je uništavanje terorizma primenom policijskog metoda „nešto apsurdno", onda su predsednici država u svojoj borbi protiv terorizma prinuđeni da vode pravi rat.

Teorija o "destruktivnom terorizmu"

Da su saznanja Zelikova o terorističkim počiniocima masovnog ubistva poslužila kao izgovor za rat u Iraku, u to sada nema nikakve sumnje. Godinu dana pre izbijanja ovog rata, upravo je on formulisao takozvanu Bušovu doktrinu preventivnog udara. Zajedno sa Ričardom Čejnijem, Donaldom Ramsfeldom, Polom Volfovicem i Kondolizom Rajs, on je širio glasine o Sadamovom oružju za masovno uništavanje i njegovoj povezanosti sa 11. septembrom kao verodostojnim činjenicama.

Kao član Bušovog Odbora za inostranu obaveštajnu delatnost (PFIAB), objašnjavao je zbog čega Sjedinjene Države moraju da objave rat Iraku, čak i ako ta zemlja ne poseduje pomenuto oružje:

„...Zbog čega Irak može da napadne Ameriku, odnosno da upotrebi nuklearno oružje protiv nas? Reći ću vam ono što još od 1990. smatram pravom opasnošću a to je - pretnja Izraelu. To je pretnja o kojoj ljudi ne vole da govore, jer se Evropljani, to hoću otvoreno da kažem, za nju mnogo ne zanimaju. A američka vlada ne želi o njoj preterano da priča jer to nije popularna tema."

Njegova militaristička teorija o „destruktivnom terorizmu" nije mogla dobiti bolji primer od monstruoznog dela izvršenog 11. septembra 2001. godine. Isto važi i za njegove prethodnike i propagatore novog američkog veka koji su tačno godinu dana pre napada u svom dokumentu, Nova izgradnja američke odbrane. Strategija, snaga i resursi za novi vek, priželjkivali „novi Perl Harbor kako bi u američkoj spoljnoj politici napra- vili radikalan zaokret i usmerili se u pravcu militarizacije".

Sa 11. septembrom, on je dočekao sanjanu priliku i idealne argumente za formulisanje doktrine preventivnog rata. Jer, šta može buduće užase, poput napada na STC da spreči, ako su svi odgovorni činioci savršeno obavili svoj posao, ako se nijedan finansijer i ideolog ne može izvesti pred sud, ako birokratski zidovi i smetnje onemogućavaju poteru za osumnjičenim licima, ako ni najodlučniji predsednik, najbudnija tajna služba i najbolja policija nisu bili u stanju da unapred spreče takvu katastrofi na američkom tlu?

Tu pomaže samo unapred pripremana, unapred planirana, unapred izvedena akcija, preventivni rat; upravo ono što je profesor Zelikov, kao novu strategiju američke spoljne politike, pretočio u reči.

Izveštaj Komisije o 11. septembru kao litanija propusta i neuspeha, imao je dvostruku funkciju: prvo, poslužio je za skidanje odgovornosti sa Administracije i za stvaranje mita o neizbežnoj ranjivosti pred destruktivnim terorizmom; i drugo, doveo je do teze da se protiv takvog terorizma ne može bori- ti političkim i policijskim sredstvima već da se protiv njega mora voditi preventivni rat. Ako bi nezakoniti agresivni ratovi u Avganistanu ikada bili osuđeni na nekoj vrsti Nirnberškog procesa, glavni ideolozi, poput Filipa Zelikova, ne bi uspeli da izbegnu smrtnu kaznu. Što se tiče zločina od 11. septembra, optužbe zbog saučesništva u zataškavanju i obmani javnosti preko širenja laži i stvaranja mitova imale bi izgleda da na sudu dožive uspeh.

Ko je za američke potrebe glumio Bin Ladena?

Ponovimo sažeto čitavu stvar. Okrivljeni je od samog početka energično odbacivao svoje učešće u napadima. Dvadeset osmog septembra, Osama bin Laden pakistanskom dnevnom listu Umat dao je intervju koji bi trebalo zabeležiti: „...Već sam rekao da sa tim napadima nemam ništa... O njima nisam ništa znao." Dve nedelje ranije, 16. septembra, Bin Laden je preko svog sledbenika, Abdula Samida, francuskoj agenciji AFP dao sledeću izjavu: „Kategorički tvrdim da ovo delo nisam počinio."

Osmog novembra, Osama bin Laden je primio pakistanskog novinara Hamida Mira i ponovio: ,,S napadima izvršenim u Sjedinjenim Državama, nemam ništa." Kada ga je novinar upitao zašto je 7. oktobra za televiziju Al Džazira izjavio da su napade izveli muslimani, Bin Laden je uzvratio: „Amerikanci su sami napravili spisak osumnjičenih osoba koje su učestvovale u napadima...".

Time je nesumnjivo utvrđeno: progonjeni je odbacio vesti o sebi.

Ipak, to nije bilo dovoljno da se ne bombarduje i ne okupira zemlja koja mu je navodno pružila utočište. Jer, nedostajao je svaki čvrst dokaz za njegovo učešće u napadima. Na svu sreću, teroristički nastrojeni Šeik se razbrbljao...

Razobličila ga je jedna video-kaseta. Reč je o kaseti snimljenoj novembra 2001. godine. Na njoj Bin Laden priča sa jednim prijateljem. Njen sadržaj američka televizija prenela je 13. decembra 2001. godine. Traku u trajanju od 40 minuta, snimljenu u jednoj avganistanskog kolibi, televiziji je predala američka vojska, tačnije rečeno, Ministarstvo odbrane (DoD), na čijem čelu se nalazio Donald Ramsfeld. Traka se krajem novembra pojavila u Džalalabadu, a ostavio ju je „neko ko je hitno morao da pobegne". Kasnije je DoD izjavio da je traku vlastima anonimno dostavila neka grupa ili pojedinac.

Na snimku, Bin Laden sa svojim posetiocem priča o napadu, Muhameda Atu pominje kao vođu atentatora i objašnjava zašto je on sam, kao bivši građevinski preduzetnik, za razliku od ostatka sveta, računao da će kule Svetskog trgovinskog centra biti srušene samo jednim udarom aviona. Dalje kaže da je 6. septembra dobio informaciju o terminu napada a da je same udare 11. septembra od pola šest popodne pratio preko radija.

Ovim priznanjem Bin Laden je ukazao na samoga sebe kao na počinioca i planera, a takođe i kao na lažova koji je javno sve poricao za novine.

Bez sumnje. Da, gotovo bez sumnje. Ali...

Kada se traka našla u posedu Ministarstva odbrane, ni do dan-danas nije sasvim jasno. Samo Ministarstvo izjavilo je da je to bilo krajem novembra, CNN je izvestio o početku novembra, a britanski Indipendent, pozivajući se na izvore u vladi, govori o 9. novembru. U svakom slučaju, američka administracija je traku skrivala do 13. decembra, jer je predsednik Buš hteo da sve bude nepobitno dokazano pre nego što se odluči da uoči Božića hrišćanskoj javnosti prikaže ovaj ključni dokaz za odgovornost islamofašiste Bin Ladena za 11. septembar.

Ipak, neke ne tako nevažne sitnice promakle su pažnji onih koji su dokazivali autentičnost trake. Na prvom mestu, Osama bin Laden meša citate iz Kurana i Hadisa (koji takođe sadrže prorokove reči - izreke). Osim toga, njegovi citati nisu tačni. Zatim, i prevod njegovih reči, koji je dostavio Pentagon pokazuje se kao netačan u suštinskim delovima, pre svega onim koji se odnose na „priznanje".

Dokazani američki eksperti su na osnovu drugih indicija zaključili da ličnost sa video-trake najverovatnije nije Bin Laden već neki loš glumac! Jer ne samo što levoruki Osama bin Laden na ovom snimku piše desnom rukom, već se od svog poslednjeg pojavljivanja ugojio bar četrdeset kilograma pa više i ne liči mnogo na sebe! A da i ne pominjemo nalepljenu bradu.

Osim toga, sudeći po video-snimku, ovaj fanatični verski ratnik je u nedeljama između napada i svog priznanja očigledno promenio veru. Jer, ovaj video-Osama srećan zbog počinjenog nedela dok ga opisuje desnom rukom maše ispred lica sagovornika i pritom svima pokazuje zlatan prsten na domalom prstu. Venčani prsten? Zašto ne; pa bin Laden se više puta ženio. Ali taj podatak daje povoda za sumnju jer Sahih al Buhari, najvažniji izvor islamskog prava (posle Kurana), kategorički zabranjuje nošenje zlata! Fanatičnom sunitskom propovedniku ipak bi neko ukazao na tu elementarnu činjenicu islamskog prava.

Za Osamom nije bilo poternice na dan 11. septembra

Žestoki propovednici zapadnog osvetničkog pohoda protiv terorizma, Džordž Buš i Toni Bler, smatrali su, polazeći od ovog video-snimka, da je Bin Ladenova krivica konačno dokazana, i navalili su svim raspoloživim snagama. Mada ovi ,,dokazi" ne bi zadovoljili nijedan redovni sud na svetu, oni su ipak bili dovoljni da se otpočne rat. Napad na Avganistan, prema Bušu i Bleru, bio je potpuno legitiman čin.

To da je Osama bin Laden na spisku FBI-ja bio najtraženiji zločinac jeste nešto što se pod ovim okolnostima podrazumeva samo po sebi. Njegova slika nalazila se na prvom mestu među deset najtraženijih ljudi na svetu. Ono što nije samo po sebi razumljivo, jesu zločini zbog kojih je Bin Laden bio tražen. On je naime povezivan sa bombaškim napadima izvršenim 7. avgusta 1998. na američke ambasade u Dar es Salamu u Tan- zaniji i Najrobiju u Keniji. Na poternici, Osame bin Ladena nema 11. septembra.

Onaj ko ovo smatra banalnim propustom FBI-ja, trebalo bi da čuje izjave samih predstavnika vlasti. Na pitanje novinara Hida Hasa, predstavnik za štampu FBI-ja, Reks Tomb, u junu 2006. rekao je da na poternici raspisanoj za Osamom bin Ladenom nema 11. septembra zato što FBI ,,ne poseduje konkretne dokaze za njegovu umešanost u 11. septembar".

Ovakva izjava posle višegodišnje temeljne istrage i debelog Izveštaja Komisije koji je u međuvremenu podnet, predstavlja ipak nešto vrlo iznenađujuće.

Stoga možemo da zaključimo: Osama bin Laden je sve do svoje zvanične smrti u svim ranim i nesumnjivo autentičnim izjavama poricao svoje učešće u planiranju napada. Prvi snimak koji se pojavio kao dokaz protiv njega u najmanju ruku je sumnjiv; ostale video-snimke sud nije procenio kao definitivne dokaze za njegovo učešće dok FBI, kao što smo videli, nema pouzdane indicije o Bin Ladenovom učešću u događajima 11. septembra.

Naravno, sve se ovo može smatrati zanemarljivom sitnicom. Možemo se saglasiti sa rečima bivšeg predsednika Buša, izrečenim još za života najtraženijeg čoveka na planeti: „...Terorizam je veći od svakog pojedinca...Ne znam gde se Bin Laden nalazi, a iskreno rečeno to me mnogo i ne zanima". Ulazak Sjedinjenih Država u avganistanski rat još bolje ćemo shvatiti ako citiramo reči glavnokomandujućeg u Avganistanu, ame- ričkog generala, Ričarda Majersa: „Naš cilj nikada nije bio da porazimo Bin Ladena!"

Dobro. Ali, ukoliko se složimo oko toga da pucanj u glavu nije dokaz krivice ubijenog, onda to znači sledeće: nama nedostaje glavni počinilac, naime, mozak operacije izvedene 11. septembra 2001. godine.

Trebalo bi saslušati Tomasa de Mezijera koji je postavio pitanje: „...Pošto učešće Osame bin Ladena u napadima izvršenim 11. septembra do danas nije čvrsto dokazano, šta mi zapravo tražimo u Avganistanu?"

Zastupnika Pentagona i trupa stacioniranih u Avganistanu, nadležnom za dostavljanje video-snimka iz Džalalabada, trebalo bi pitati ko je pripremio ,,video-dokaz".

Predstavnika FBI-ja trebalo bi pitati: „Pošto za Osamu bin Ladena nije nedvosmisleno dokazano da je isplanirao napade izvršene 11. septembra 2001, ko onda može biti mozak čitave operacije? Ko je isplanirao i koordinirao napade? Halid Šeik Muhamed?"

„...Poreklo sredstava ostaje nepoznato"

Potpuno je nepoznato odakle potiču sredstva za napade izvedene 11. septembra. Ali, takođe, to je i svejedno. Nije reč samo o tome da su atentatori pred napad 11. septembra bili apsolutno neprimetni; oni takođe nisu ostavili tragove koji bi nas mogli uputiti odakle potiče novac za njihove akcije. Zvanična istražna Komisija je, doduše, došla do zaključka da je izvođenje udara moralo koštati između „četiri stotine i pet stotina hiljada dolara" ali nije došla do saznanja ko je posrednicima i atentatorima doturio novac za karte, hotelske sobe i skalpele. U Izveštaju Komisije pritom se izričito tvrdi da „poreklo sredstava ostaje nepoznato", da državni organi nisu „uspeli da utvrde odakle potiče novac za 11. septembar". Osim toga, u Izveštaju se kaže da je ovo pitanje ,,od manjeg praktičnog značaja".

Onaj ko zatvara oči sasvim sigurno neće ništa ni videti. Svi ostali u čudu trljaju oči, i pitaju se šta bi to trebalo da znači. Vlada Sjedinjenih Država i Komisija ne znaju odakle je došao novac za napade? Nisu u stanju čak ni da naslute. Drugim rečima, nemaju ni najopštiju predstavu o tome ko je plaćao brojne troškove letačke obuke i sve ostalo što je dovelo do rata? I pritom tvrde da to ,,ima mali praktični značaj".

Šta to zapravo znači? Ipak, nesumnjivi inspirator ovih napada od 2002. nalazi se u američkom zatvoru, tačnije u logoru Gvantanamo. U tom logoru je Halid Šeik Muhamed koji je posle ispitivanja, saslušanja i mučenja, detaljno i sveobuhvatno izložio svoj svirepi plan. Članovi Komisije nisu dobili priliku da tog čoveka vide i saslušaju, niti da mu poštom pošalju pitanja na koja traže odgovor. Ipak, možemo pretpostaviti da je nekom isledniku CIA palo na pamet da svirepog planera upita na koji način je došao do novca neophodnog za izvršenje napada.

U Izveštaju Komisije nijednom rečju se ne pominje pakistanska tajna služba, ISI, blisko povezana sa CIA, a ne pominje se ni činjenica da je tadašnji šef ISI-ja, general Mahmud Ahmed, 11. septembra 2001. u Vašingtonu doručkovao sa potonjim šefom CIA, Porterom Gosom, i da je preko svog agenta, Omara Saida Šeika, Muhamedu Ati uručio 100.000 dolara. Da li se general Ahmed izjasnio o ovom slučaju? Nije, bar ne pred štampom, već je otišao u prevremenu penziju i do danas ni reč nije rekao o tom događaju. Prema onome što znamo, niko za to nije ni pitao.

Pošto je Osama bin Laden svako učešće u događajima 11. septembra više puta kategorički porekao i pri tom sredinom 2002. dao čitav niz dokaza protiv pakistanske tajne službe, ISI, i Omara Šeika kao inspiratora 11. septembra, iznenada se pojavio sasvim novi idejni tvorac 11. septembra - Halid Šeik Muhamed (u daljem tekstu HŠM). Na jednom skrivenom mestu, HŠM je priznao, kao što smo rekli, novinaru Josri Fudi da je on planer i finansijer napada, posle čega su mu CIA i ISI ušle u trag i uhapsile ga u Karačiju.

Ko je i kada to učinio, ostaje zapanjujuće nejasno. Jer, prvo je 16. juna 2002. javljeno da je HŠM uhapšen u Karačiju, onda da nije uhapšen, pa je 11. septembra 2002. ponovo javljeno da je uhapšen, opet u Karačiju, ovog puta zajedno sa otmičarom koji se skrivao s Ramizom Bin al Šibom, što je ipak ponovo osporeno. Izjave su se kretale od ,,još uvek nije" i „možda je umakao" do izuzetno dobro dokumentovane tvrdnje „ubijen je i pokopan".

Pošto su strani novinski foto-reporteri slučajno prisustvovali raciji i snimili Bin al Šibovo hapšenje, mesto gde je HŠM boravio (u bekstvu, na groblju ili odavno u Gvantanamu) ostalo je nepoznato sve do početka marta 2003, kada je po treći put javljeno da ga je pakistanska tajna služba uhapsila, ovog puta u Ravalpindiju; da je FBI potvrdila taj datum to treba pripisati činjenici da je on pružio veliku pomoć avganistanskim vlasti- ma. Godine 2006. autori Izveštaja Komisije potvrdili su da je osim FBI-ja pomoć pružila i CIA i ponovo su premestili mesto hvatanja - od Ravalpindija u Karači.

Svedoci su i ovog puta izvestili da HŠM nije uhapšen; kao tačna mesta hvatanja pominjane su različite adrese; osim toga, Mustafa al-Hausavi, navodno glavni finansijer 11. septembra, uhapšen je sa Halidom Šeikom Muhamedom. Ili, u stvari, nije. Ih, umesto njega. Britanski Gardijan ovo je komentarisao na sledeći način: „Priča deluje kao potpuna izmišljotina."

I vodeći listovi izrazili sumnju: „...Pojedini stručnjaci čak sumnjaju da je Halid Šeik Muhamed uhapšen u subotu i smatraju da je on uhapšen znatno ranije a da je vest objavljena u trenutku kada to odgovara američkim i pakistanskim interesima."

Ipak: hapšenje supruge i maloletnih sinova Halida Šeika Muhameda, o čemu je u septembru 2002. objavljena vest, potvrđeno je u martu 2003. (odnosno pojavila se nova vest) i ovoga puta je jedna novinarka zabrinuto upitala šta je CIA uradila sa njegovom nedužnom porodicom. Odgovor ni do danas nije dobila. Američki agenti su mimo zakona HŠM prebacili van zemlje na mesto koje čak ni američkom predsedniku nije bilo poznato.

Centralna obaveštajna agencija je štampi predstavila fotografiju izubijanog debelog Šeika koju je jedan saradnik Crvenog krsta tek u septembru 2009. mogao dalje da prosledi. CIA je navodnog inspiratora 11. septembra ispitivala iza zatvorenih vrata.

Pošto HŠM, po mišljenju ministra odbrane Ramsfelda, nije „ratni zarobljenik" već „neprijateljski borac", za njega ne važi Ženevska konvencija, pa je od početka podvrgnut kreativnom ispitivanju, što prostije rečeno znači - mučenju, koje je CIA odobrila.

Da li je ista sudbina zadesila njegovu ženu i sinove, to još uvek nije poznato.

Kraj

GLOSA

Pod dejstvom, između ostalog, i 183 seanse davljenja vodom, Šeik je sve priznao i u potpunosti potvrdio zvaničnu verziju o 11. septembru, koja je u tom trenutku bila predmet velike i masovne kritike.

GLOSA

Od 2002. godine, niko od zainteresovanih osoba sa strane nije dobio priliku da vidi Halida šeika Muhameda. I to se odnosi ne samo na radoznalu javnost ili nekog pripadnika medija; to se odnosi i na članove zvanične istražne Komisije. Nijedan ~lan Komisije ovog svedoka nije saslu{ao.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane