Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Osvrt

"U traganju za izgubljenom adresom"-ispovedna proza srpskog književnika Ivana Ivanovića (6)

Pisac koji nije video zločine

Od kako je književnosti, vode se rasprave koja je uloga pisca u društvu. Romantičari su smatrali da je pisac isto što i Bog, demijurg, stvaralac sveta. Viktor Igo je isticao da je posao pisca da se približi Bogu, a da je od svih pisaca to najviše pošlo za rukom Šekspiru. Realisti su držali da je pisac istražitelj društva. Posao pisca je pre svega da se kritički odnosi prema društvu. Modernisti su u piscu videli buntovnika ("Pobunjujem se, dakle, postojim!" - Kami), revolucionara koji bi da menja svet. Pisac je javni tužilac društva.

Ivan Ivanović

Antonija Isakovića ću da predstavim sa dve njegove priče, „Kašika" i „Crveni šal", koje su ušle u školsku lektiru.

U "Kašiki" dva borca preko planine prenose nekakav kotlić sa kajmakom namenjen četi. Iako su iscrpljeni i gladni, oni odbijaju da načnu kajmak (da uzmu po kašiku), jer bi time oštetili kolektiv, a kolektiv je, dabome, iznad pojedinca.

Komesar je taj koji je odredio ko će da nosi kajmak: Stanko je vodnik, "čvrst čovek i grub", a Zoća je običan borac, slabačak i bolestan (tek je preležao tifus). Izgleda da komesar nije baš imao poverenje u Stanka kad mu je dodelio Zoću da ga kontroliše (da ne jede kajmak!) ili je hteo samo da ga iskuša.

A Zoća je osamnaestogodišnjak, bolestan i gladan, jedva se vuče planinom, duša mu u nosu; možda bi ga jedna kašika kajmaka okrepila da izdrži tegobe. U Stankovoj podsvesti se vrzma tako nešto, ali to bi bila slabost, izneveravanje komesara i čitave čete.

Stvar je u tome što Zoća već ima putera na glavi. Naime, negde u Hercegovini, dečak je počupao jednu leju luka, ali su ga izdala perca koja su virila iz torbe; komesar je odmah sazvao četnu konferenciju (kolektivni organ) koja je raskrinkala malog lopova. Stoga je ovaj zadatak za Stanka bio u stvari kušanje, kao u biblijskoj priči o ubogom Lazaru.

Pošto je shvatio da mu drug neće izdržati glad, Stanko je odlučio da ipak dozvoli Zoći da uzme kašiku kajmaka. Međutim, bilo je kasno, Zoća je bio mrtav. Tako Stanko sada, pored kotla sa kajmakom, mora da vuče mrtvog druga i da nosi dve puške. Ipak, stigao je u četu pred zoru i svaki borac je primio po kašiku kajmaka. Zadatak je izvršen. Pisac ne kaže da li je komesar pravio pitanje zašto je Zoća umro, a nije se uznemirila ni četa. Ovde je važno da je Antonije Isaković pokazao svu veličinu partizanskog morala.

U priči "Crveni šal", Zoćinu sudbinu je doživeo borac Mirko, ali u još dramatičnijem vidu. Opet se radi o nekom maršu (valjda Igmanskom?) na preniskoj temperaturi i Mirko to ne može da izdrži. On je, inače, slabić, gradskog je porekla, u partizane je otišao u "crnom odelu sa jedva vidljivim prugama" i u plitkim cipelama; poneo je knjigu "Dnevnik Kostje Rjabceva", koju je pročitala cela četa. Inače, partizanski marš se izvodi na Svetog Savu, pa Mirkove asocijacije idu na tu stranu.

Nekako se dovuče do seljačke kuće gde se smestila četa, taman da čuje dijalog između komandanta čete i seljanke čija je kuća. U tom razgovoru seljanka je iznad komandanta! Pošto su joj uzeli projino brašno za kačamak (stereotip) i dali joj nekakvu potvrdu, seljanka komandantu kaže da su to isto uradili i oni drugi, dakle četnici. Komandant, koji je ovde u ulozi pedagoga, nastoji da seljanku prevaspita i uveri je da je samo partizanska borba pravedna. Kad se rat završi i pobede partizani, brašno će joj biti plaćeno. Ali, seljanka ima gvozdenu logiku: ako naplati partizansku priznanicu, propašće joj četnička; ne mogu i jedni i drugi da pobede, ona će svakako biti na gubitku. Kad komandant odluči da borcima predoči šta ih još očekuje na maršu, zatraži da seljanka napusti prostoriju, ali ona se nećka, kao da se boji da joj nešto ne ukradu. Komandant joj kaže da zapamti da su oni partizani a ne četnici, što će reći da su četnici pljačkaška vojska a partizani narodna. Seljanka ponovo mudro kaže: "To i oni kažu", što će reći da su isti! (Njenog su muža odvele ustaše, valjda zato što je Srbin.)

Ali, desio se incident! Nesrećni Mirko, kome je vrat potpuno promrzao, odluči da krišom uzme nekakav crveni šal, koji je visio na zidu pa pao u ćošak, ne bi li se nekako zaštitio od promrzline. Kad je četa krenula na novi marš (na Igman), seljanka ju je sustigla tražeći da joj se vrati nestali šal. Neko joj je ukrao crveni šal, a ona sumnja na "onog sa maramicom oko vrata".

Na komandantov zahtev da se Mirko pretrese, ovaj sam raskopča šinjel i baci crveni šal u sneg. Komandant hitro donosi odluku, obrazuje preki vojni sud, u koji ulaze on, komesar i jedan borac. Pisac udešava da običan borac daje predlog, a komesar samo potvrđuje. Kad seljanka vidi na šta će njena prijava da izađe, pokušava da zaštiti Mirka, kaže da mu je šal sama dala. Ali, kasno je, izrečena je smrtna kazna. Komandant je posebno pogođen, Mirko je upropastio njegov politički rad kod naroda. ("Mene je kod seljanke upropastio", stav je komandanta na prekom sudu.) A komesar, koji u potpunosti odobrava smrtnu kaznu, politički ispravno zaključuje: "Revoluciju mogu da upropaste samo oni koji u njoj učvstvuju!", što je parafraza Lenjinove misli o "mangupima u našim redovima".

Tako je partizanska kolona nastavila marš "kraća za jednog čoveka", što je četa mirno primila. A nije se uzbudio ni pisac, ne vidim da je osudio partizanski zločin! Ne znam kako bi se to drugačije moglo nazvati do komunističkom hipokrizijom! Držim da je teško bilo izreći veću književnu laž od ove koju je napisao Isaković.

Inače, Antonije Isaković piše ove dve pripovetke 1953. godine, pa je nemoguće ne postaviti pitanje piscu: zar je moguće da nije video masovne komunističke zločine posle rata, upropašćavanje sela, okupaciju tuđih kuća od strane komesara, stvaranje nove klase (Milovan Đilas)? Uostalom, i sam Antonije Isaković se pola veka kasnije odrekao ovog shvatanja!

Zbog politike je država i propala

Branko Ćopić je "Gluvi barut" objavio 1957. godine, dakle, šest godina posle "Daleko je sunce", odnosno tri godine posle "Velike dece". Dok Ćosić i Isaković idealizuju likove partizanskih komesara, Ćopić ih u najmanju ruku kritikuje.

U "Gluvom barutu" se kaže da je ustanak u Bosanskoj krajini bio narodni a ne komunistički. "...Nema u mojoj Vranovini ni partizana ni četnika, ovo je u nas jedna narodna odbrana koja čuva ovo sirotinje od ustaša. K vragu ti svaka politika i stranke. Sve je to lopovluk. Zbog politike je država i propala", kaže komandant ustanka lugar Ilija Krivokuća, poznat kao Ilija-Delija.

U Podgorini ustankom takođe rukovode ljudi iz naroda, komesar Uroš, seljak, i komandant Miloš Radekić, bivši podoficir. Ali Partija u njih ne veruje, jer oni sprovode narodnjačku politiku. Pogotovo ne veruje u Miloša Radekića, za koga drži da samim tim što je bio jugoslovenski oficir nužno mora biti monarhista. Stoga Partija odlučuje da dotadašnjeg komesara Uroša, kao domaćeg, pošalje na drugi teren, a Radekića iz istih razloga smeni. Uzalud se ovi bune, postavljaju pitanje "zar uvijek neko tuđi mora doći da ti bude glavni u tvojoj rođenoj kući", Partija sprovodi svoju liniju. Ona šalje u Podgorinu svoje kadrove, španskog borca pod imenom Tigar, za komandanta, i studenta Vlada Cicvaru, za komesara, da preuzmu rukovođenje ustankom. Za ovu dvojicu su narodni komandanti harambaše i kao takvi moraju biti razvlašćeni.

Komesar Vlado Cicvara sprovodi novu partijsku liniju. Njegova osnovna postavka je da je kulak prirodni neprijatelj proletarijata i revolucije, to mu diktira njegova ekonomska baza, i zato ga treba likvidirati. "...Valja se najpre razračunati na unutrašnjem frontu. (...) Nastupa jedna nova faza, počinje prava revolucija." Držeći lekciju starom komesaru Urošu, novi komesar Vlado kaže: "...I ja sam u početku bio neodlučan i mlak, ali čim sam dvojicu - trojicu svojom rukom likvidirao... Zato me zovu 'krvavi komesar'. Neka, neka, nije to loše".

Za ovog komesara pisac kaže: "...S hladnom svirepošću, imitirajući nekog ruskog 'crvenog komesara' o kome je negde čitao, Vlado je cjepidlački kinjio i cijedio zarobljenike i razne osumnjičene ljude. (...) Deder, momci, po kratkom postupku! (...) Revolucija, druže!" Tako je ovaj do juče anonimni student postao gospodar života i smrti u Bosanskoj krajini.

"...Vlado nit je kad mario seljake, nit im je pridavao neku naročitu važnost. Navikao je da radi u varoši, s đacima, zanatlijama i radnicima, a kad ga je Partija pred ustanak uputila u sela, nije mu bilo baš najpravije. (...) Za njega je seljak bio saveznik tek za nevolju, malo koristan, a rad među njima - šugav je posao, nekako nečist i, hvala bogu, vjerovatno privremen."

Tako komesari zavode crveni teror. Razvlašćuju narodne vođe i bore se za sovjetsku republiku. "Mi nismo pošli da se borimo samo za svoju kućicu, svoju kravicu. Mi se borimo za jednu veliku opštenarodnu kravu koja će svima davati mlijeka..."

Da bi likvidirao klasnog neprijatelja, komesar Vlado formira štapsku likvidatorsku desetinu, kojom komanduje nemilosrdni zločinac Zunzara. Ova desetina likvidira "uglavnom starije ljude i domaćine, glave kuće".

Komesar Vlado sprovodi liniju Partije da treba likvidirati "bogate seljake, koji su glavni petokolonaši, kulaci". On u ime Partije šalje poruku jednom od tih narodnih komandanata. "Budeš li sprečavao likvidaciju pete kolone, i sam ćeš biti likvidiran! Revolucija gazi sve one koji se pred nju ispriječe!" To izaziva otpor kod narodnih prvaka koji zastupaju seljačke mase. Jedan seljak se ovako žali bivšem komesaru, koga je smenio Cicvara: "Najpre ste nam natovarili bratstvo s ovim našim komšijama druge vjere i adeta, a kako se to teško guta, to ja sam najbolje znam: imam da praštam od Kosova, još za svog čukundjeda. Onda nas krećete da ostavljamo svoje kuće i kućišta i da za ovo naše, ovu borbu i slobodu, sijemo glave sve dalje i dalje od svog kraja. Pa tražite onda da se Srbin odrekne i svoje vjere, i crkve, i popa ..."

Seljak zaključuje: "Možda bi bilo bolje da Partija nije ni dolazila ovamo k nama".

Smenjeni komesar, Milan se i sam koleba u pogledu linije Partije. Nagriza ga crv sumnje mora li to tako. Da li se mora Vladovim putem? Stoga se on suprotstavlja novom sekretaru: "Mi moramo postati so ove zemlje, prožeti ovaj narod sve do poslednje njegove ćelije, do poslednjeg atoma. Komunisti se moraju sroditi s ovim ljudima, rasti zajedno s njima, milimetar po milimetar, stopu po stopu...". Postavlja pitanje komesaru Vladu da li je likvidacija ljudi linija Partije? "Neprijatelj pritisnuo sa svih strana, a mi tu razbijamo naš vlastiti unutrašnji front, obračunavamo se međusobno i stvaramo omrazu. Proglasiće nas ovaj narod za koljače, pa kud smo onda prispjeli. Odgorjeće od nas."

Bivši komesar je protiv crvenog terora. "Ovaj se kukavni narod, klan i paljen, uhvatio za nas kao utopljenik za slamku, pa ga sad i ti još udri i kolji - odbijaj od sebe. Udri ga zbog neznanja, zbog zaostalosti, zbog vjekovnog očaja i nevolje. E, Vlado, Vlado, mnogo si se ti načitao i nadiskutovao, knjige su ti pamet pomutile."

Stari komesar ne prihvata liniju crvenog komesara o šablonskom proglašavanju imućnijih seljaka petom kolonom. "Budeš li se ti ograničio samo na komuniste, propala stvar. Najzad ćemo se svesti na malu hajdučku grupu, izolovanu od naroda, i znaš li šta će nam se onda desiti? Seljaci će nam prirediti hajku kao na vukove, samo da nas se jednom otarase."

Upravo je likvidatorska politika crvenog komesara Vlada Cicvare, koju je sprovodio preko egzekutora Zunzare, stvorila prostor za novu ustaničku grupaciju, bradate koljaše iz Srbije, četnike koje predvodi vojvoda Trivun Drakulić. Krajina dobija kontrarevoluciju. Četnički vojvoda agituje po selima: "Gledajte svojim očima šta rade Tigar i njegovi komesari: ubijaju prave zdrave ljude, braću našu, Srbe naše. Miliji su njima oni Turci, ustaše, koji gospodare po njihovim četama, nego svi vi koliko vas je. Eto ti kome vas je predao vaš komandant Radekić, oficir koji je pogazio zakletvu i izdao kralja i otadžbinu". Bivši žandarmi, službenici i mnogi komandiri seljaci počeše se krišom sastajati s izaslanicima četničkog vrhovnog komandanta Draže Mihailovića. Komunisti ovu grupaciju proglašavaju bandom četničkom, kraljevskom, talijanaškom, mrkom i zatucanom gomilom i kreću da je likvidiraju. U Krajinu se prenosi građanski rat iz Srbije.

"Lijeve greške" i Ćopićeva sudbina

Branko Ćopić u celini ne dovodi u pitanje liniju Partije. Crveni teror, koji su u Krajini zaveli komesar Vlado i komandant Tigar nije generalna linija KPJ. Da bi to pokazao, pisac uvodi u roman najvišeg partijskog rukovodioca, člana Glavnog štaba Bosne i Hercegovine, druga Mrkog. Ovaj lik igra ulogu kakvu ima deus ex machina u antičkoj tragediji, pojavljuje se kao Bog koji razrešava situaciju. (Kod Ćosića - Brka ("Daleko je sunce"), kod Ćopića - Mrki!)

U sporu između revolucionarnih komunista (Vlado Cicvara, Zunzara, Tigar...) i narodnjačkih komunista (Miloš Radekić, Milan, Uroš...) drug Mrki staje na stranu drugih. To je, posredno zaključuje pisac, stav Politbiroa Partije, druga Tita. Time je Branko Ćopić pribavio sebi alibi. (U stvarnosti je bilo obrnuto.)

Drug Mrki presuđuje da je bitka u Bosanskoj krajini za Vlada i Tigra izgubljena i da oni moraju što pre da se maknu sa ovog terena. Vrhovni zastupnik Partije u BIH-a staje na stranu narodnjaka, Radekića, Uroša, Milana... To što su činili Vlado i Tigar može se podvesti pod leva skretanja, lijeve greške. Kad ovu filozofiju pomerimo dvadesetak godina unapred, dolazimo do afirmacije titoizma i osude staljinizma.

I Branko Ćopić prikazuje Dražine četnike kao koljaše, tu je na Ćosićevoj liniji. Ovaj manir u Bosnu donosi iz Srbije Dražin izaslanik kapetan Rajić. Srbijanac Rajić zamera Krajišniku Trivunu na mlakosti. "Vi ste neki mlak, patrijarhalan svet, nedorastao za današnji isključiv i surov obračun." On dalje kaže da je trebalo iz Srbije da dovede dvojicu trojicu specijalista, "da vas oni izoštre".

I bivši žandarm, vojvoda Trivun, mrzi školarce, studente. "Kad vidim studenta s knjigom... bije iz njega ono šokačko gospodstvo, hrvaština, odmah ga poznam koji je."

Kapetan Rajić u studentima prepoznaje komuniste. "...More, vojvodo, i ovaj naš srpski degenerisani gad s knjigom...Vidiš li ti da je sve to goli komunista, izdajnik... Nema nama spasa bez pluga i opanka. (...) Kamu, vojvodo, kamu za sve to, pod opanak s njim. Knjiga je nas otrovala, pismo, tuđe ideje. Dok smo mi svu svoju mudrost samo u raboš urezivali, nožem, dotle je i poštovao sin oca, a potčinjeni svog starešinu."

Vojvoda Trivun se prelama, prihvata filozofiju klanja. U njemu progovara frustrirani žandarm. "...A ko mu je stajao na putu? Opet gospoda: studentići, komesari, Čifučad...Čuvaju za sebe sve te gimnazijalske kokice, svilasta mlada bedra, gugutave grlice, dojke u mlaku gnijezdu, mahovinu skrivenih loga. I danas je sve to daleko kao dragi bog otac, rezervisano za drugove komesare, za školce, za...", razmišlja četnički vojvoda. A onda formuliše svoj stav: "Kapetane, treba ga klati je li samo omirisao knjigu i gospodstvo. Opet se taj sprema da uzme uzde. Zato je i došao".

Branko Ćopić je svakako najbolji partizanski pisac. Dobar opservator, poznavalac narodnog života, pravi pripovedač. Kao rođeni šeret, umeo je da se podsmehne ljudskoj gluposti, makar njeni nosioci bili partizani (recimo, u romanima "Doživljaji Nikoletine Bursaća" ili "Osma ofanziva"). Ali, iz šablona nije mogao ni on da izađe.

Inače, Ćopić je bio prvi partizanski pisac koji je uočio eroziju partizanskog morala posle rata, pa je tako nastala "Jeretička priča" (1950), satira na komunističku elitu koja letuje u Dubrovniku (sličnu priču je napisao glavni komunistički ideolog Milovan Đilas, to je "Anatomija jednog morala", koja je predstavljala uvod u njegov politički pad i ekskomunikaciju iz komunističke organizacije).

Da nije Branko Ćopić bio partizan i da ga politički vrh nije potcenio, pitanje je da li bi se njegova osuda završila na političkom prekoru. Modernistička kritika ga je kvalifikovala kao narodnjačkog pisca i pretpostavljala mu je bezvredne nadrealističke pisce, koji nisu ostavili nikakav trag u srpskoj književnosti. Mogu da kažem da je u vreme modernizma Branko Ćopić bio potcenjeni pisac.

(Nastaviće se)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane